Usputne bilješke

Nisam ga imao priliku upoznati. Njegov životni put završio je početkom sedamdesetih nekoliko godina prije početka mojeg. Bio mi je pradjed po ocu. Kažu da je bio vrstan majstor, tesar, zidar, stolar. Pričali su mi kako je gradio ljudima kuće od temelja do krova uključujući vrata, prozore, podove, sve. Nisu to bile betonske utvrde kakve se grade danas, već skromna zidana i drvena zdanja u kojima su obitavale po tri, nekad četiri generacije. Kad razmišljam o tome obično mi na um padne ona poslovica: Kad čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Za ljepšeg vremena i dužih dana trajala je gradnja po okolnim selima. Važno je bilo prije jesenskih kiša staviti kuću pod krov. Kad bi nastupila zima nepovoljna za vanjske radove u svojoj je magazi-radioni izrađivao stolariju, nevelika okna da se ne rasipa toplina, tek toliko da u sobu kane nešto sunca. Ostalo je u toj starinskoj radionici nešto ručnih alata iz njegovog vremena koje sam početkom osamdesetih proučavao tražeći im svrhu i smisao. Ušao bih pomalo s nelagodom u taj zagušljivi slabo osvijetljeni podrum pun paučine i prašine. Po zidovima i uokolo u tišini stajala su razna glijeta, kliješta, čekići, hoblići, svrdla, robusni ručni alati koji bi, da su sačuvani, danas bili vrijedni eksponati nekog obiteljskog muzeja.

Te stare kuće u koju su me donijeli iz rodilišta više nema. Proveo sam u njoj prve dvije godine života. Mojim je roditeljima nakon vjenčanja dodijeljen takozvani čardak, prostorija u potkrovlju koju je otac za nas uredio. U svjesnim sjećanjima ne posjedujem konkretne zapise iz tog vremena osim onih koje sam iskonstruirao i nadograđivao iz nekoliko fotografija. Početkom devedesetih skromno zdanje do kraja je opustjelo. Moji djed i baka u poodmakloj dobi preselili su k nama u novu kuću par kilometara dalje. Tako je bilo lakše. U kaosu rata stara je zapaljena. Ne vidim konkretnu svrhu tog suludog čina osim težnje da se ionako raseljeni zaselak potpuno uništi. Ako je netko želio zatrti tragove ljudskog postojanja i djelovanja na tom mjestu, uspio je. Požar su preživjele samo urušene drvene grede i kameni zidovi magaze. Danas nema ni toga. Za trajnog odsustva ljudi bujna vegetacija izdžikala je na zgarištu i progutala sve, prava džungla. Nevjerojatno kako priroda može biti odlučna u vraćanju onoga što su ljudi svojevremeno kultivirali. Otprilike na mjestu gdje je dugo stajala niska sofra na kojoj je baka razvijala pitu sad raste stablo visoko pet-šest metara, bujni novi život. Od starog su ostale uspomene.

Neke opipljive su sačuvane. Recimo kutija od cipela sa starim, obiteljskim fotografijama koju je čudom spasila tetka Ruže, sitna, odlučna žena koja zaslužuje najmanje jednu ovakvu priču. Na jednoj blijedoj slici je On u zimskom kaputu s krznom, ozbiljna izraza lica. Ističu se brkovi i okruglo tjeme bez kose. Po tom predlošku prije petnaestak godina jedan je naš rođak, samouki umjetnik izradio reljefni portret u bakru i poklonio ga mom ocu. Trebalo je precizno i strpljivo kuckati u negativu s druge strane kako bi slika zadobila željenu, reljefnu formu. Stajala je kod oca sve dok je nedavno nije poklonio meni. Zapravo učinio je to na moje traženje. Bilo mi je važno da pradjed po kojem sam dobio ime krasi neko mjesto na kojem ugodno provodim vrijeme. Prije par dana zakucao sam mali čavao u zid svoje magaze. Donedavno bio je to vinski podrum pun memle i vlage, više crn nego bijel. Uložio sam ponešto truda i novca kao bi od njega napravio svojevrsnu malu konobu u koju će, nadam se, rado navraćati susjedi i prijatelji. Na centralno mjesto najvidljivijeg zida postavio sam taj portret.