Usputne bilješke

Moguće je obići svijet, a da se uopće niste maknuli iz udobne fotelje. Ta stara tvrdnja može biti itekako aktualna u ovo vrijeme kad je mirovanje u vlastitim domu obaveza i izraz zrelosti i odgovornosti prema sebi i drugima. Putovati se može na razne načine osobito ako je u nekom imaginarnom kupeu, što klopara bespućima, naša mašta. Tad je svaki novi horizont tek početak i poziv na još. Jedno takvo imaginarno putovanje doživio sam ovih dana. Fizička granica pritom bili su mi zidovi vlastitog doma, a ona psihološka postupno je nestajala da bi na trenutke potpuno iščezla. Zaslužan za to je splitski putopisac Jasen Boko, odnosno njegova vrlo zanimljiva putopisna knjiga „Na Putu svile“ podnaslovljena „Kako nam je lagao Marko Polo“.

Da se malo vratim unazad. Jasena Boku, zapravo njegove knjige, otkrio sam prije nekih dva mjeseca otprilike. Slučajno, kao uostalom i većinu pisaca koje čitam. Jednostavno su mi se našle pod rukom, a kad sam ih jednom otvorio imaginacija je sama od sebe spakirala kofere i povratka nije bilo. Poveo me tako Boko prvo u Južnu Ameriku gdje je pratio putove legendarnog revolucionara Ernesta Che Guevare. Omogućio mi je zatim da se zajedno s njim plovim i smucam se Mediteranom prateći mitove, legende i nešto malo povijesnih činjenica o tragovima Odiseja. Pratio sam ga i kad je nastavio jednako žustro i originalno potragu za Aleksandrom velikim u srce Azije u istoimenoj knjizi. Kulminacija tih naših zajedničkih putešestvija odigrala se ovih dana kad je većini svjetskog stanovništva putovanje praktički onemogućeno što je svojevrsni paradoks koji me potaknuo na pisanje ovog teksta. Iako su čak i one banalne migracije ovih dana krajnje ograničene, ja sam u mislima zajedno sa splitskim pustolovom prošao dobar dio najvećeg kontinenta, odnosno legendarni Put svile dugačak nešto više od četiristo stranica zanimljivog teksta i ponešto upečatljivih fotografija.

Jasen Boko nije običan putopisac. On je prije svega dobar pisac i poznavalac materije s kojom se uhvatio u koštac, što je itekako važan preduvjet da se putovanja uobliče u smislenu, edukativnu i zabavnu knjigu. Za sebe kaže da nije turist, već putnik što je velika razlika. Na putu traži lokalne zajednice i ljude koji žive obične svakodnevne živote u svim dobrim i lošim segmentima. Baš takvi su mu inspiracija i motiv da se trucka bespućima onih područja u koja rijetko ili nikako zalaze organizirane turističke ture koje uostalom zaobilazi u širokom luku. Pri tom se uglavnom koristi lokalnim prijevozom, zalazi u čajane i restorane u kojima vrijeme provode lokalci što mu omogućava bolji uvid u svakodnevicu istih. Pri tom sebi, a posljedično i čitatelju, razbija mnoštvo mitova i predrasuda koje zapadni svijet gaji i njeguje. Jedan od takvih je da su Europljani, odnosno zapadnjaci superiorniji u povijesnom i kulturnom smislu u odnosu na stanovnike područja koja su u prošlosti „otkrili“. Boko tvrdi da nije bilo moguće otkriti nešto što je već stoljećima postojalo u svoj svojoj moći, raskoši i bogatstvu. Ispisuje tako na brojnim stranicama u prave socio-kulturalne eseje potkrijepljene uvidom u današnje prilike na licu mjesta. Jednako tako spretno se vraća u prošlost. Slikovitim povijesnim podacima potkrepljuje originalne i zanimljive tvrdnje.

Bokin Put svile započinje u kineskom Xianu u koji leti avionom, da bi se potom raznim lokalnim prijevoznim sredstvima kretao na zapad. Prolazi tako zapadna područja Kine u kojima većinsko stanovništvo čine Ujguri narod koji je, kao i Kurdi koje sreće nešto kasnije, samo spletom povijesnih okolnosti ostao bez vlastite, zaslužene države. Improvizirajući i pomalo riskirajući obilazi i djelomično prolazi kroz nepristupačnu pustinju Taklamakan ili "More smrti" kako joj tepaju lokalni stanovnici. Nakon živopisnog Kašgara, preko nimalo pitomog prijevoja Karakorum ulazi u izazovni sjeverni Pakistan. Posjećuje dolinu Hunze, nepristupačno područje visokih kamenih vrleti. Vozeći se džipovima uz provalije zalazi u podnožje Nanga Parbata najzapadnijeg himalajskog vrha. Posjećuje izolirane Kalaše u istoimenoj dolini. Iz Peshavara pokušava ući u Afganistan, ali zbog stalne napetosti nesigurnosti u toj zemlji odustaje i produžava brže-bolje kroz regiju Baludžistan, što je najizazovniji dio puta po pitanju sigurnosti. Nakon Pakistana slijedi sigurniji, ali jednako zanimljiv Iran, zemlju bogate povijesti i nasmijanih ljudi. Zbog problema s vizama odustaje od planirane rute preko Uzbekistana, Turkmenistana i Azerbajdžana da bi nastavio prema Turskoj posjećujući znamenitosti nekadašnje Perzije. Za Iran kaže da je zemlja suprotnosti naizgled konzervativna, a zapravo slobodna u načinu razmišljanja za većinu stanovnika osobito onih mlađih. Putovanje nastavlja kroz ekonomski razvijeniju Tursku koja osobito na zapadu sve više podsjeća na Mediteran i Europu što je i određena kritika potrošačkog društva u kojem se pomalo gubi duh i šarm Azije.

Svila odnosno putovi kojima se ona transportirala u prošlosti osnovni su light motiv ove knjige. Objašnjava tako autor sam način proizvodnje te jedinstvene tkanine koja je stoljećima fascinirala bogatije slojeve društva na istoku i zapadu. Brojne karavane deva kretale su se nepereglednim i nesigurnim pustinjama, tjesnacima i vrletima kako bi transportirale tkaninu koja više otkriva nego što skriva, barem kad su ženske obline u pitanju. Prelazila je ta tražena roba iz ruke u ruku sposobnih ili prepredenih trgovaca da bi ju na kraju skupo platio krajnji korisnik. Na istok su se istim putem prebacivale dragocjenosti koje su fascinirale narode tog dijela svijeta. Svjedoci tih vremena brojni su karavan- seraji uz put danas pretvoreni u hotele ili muzeje.

Jasen Boko nimalo se ne šali kad kaže na dam je Marko Polo lagao. Ne sumnja pri tom da je mletački trgovac prošao neka od mjesta o kojima piše. Međutim tvrdi da je dobar dio njegovog putopisa puko pretjerivanje i izmišljanje koje je po njegovom nalogu pisao autor fantastičnih romana Rustichello iz Pise. Ukazuje tako na niz nelogičnosti i nemogućih misija kao što je boravak kod kineskog ili mongolskog cara. Zapravo Marka Pola spominje tek uzgred često u ironičnom i šaljivom kontekstu.

Boko me osvojio jednostavnim i zanimljivim stilom. Na više mjesta naglašava kako je to subjektivan prikaz puta, odnosno vlastite impresije viđenog. Prezentirane su međutim vrlo vješto i spretno. Daleko je to od onih suhoparnih putopisa tipa „Gdje si bio, što si vidio“ s gomilom fotografija u kojima se zbrajaju zemlje i kilometri. Pojedina poglavlja ispisana originalnim perom ovog autora prave su antropološke, sociološke, povijesne i politološke mini-studije koje plijene pažnju. Ono što ih izdvaja i čini uvjerljivima epilog je u vidu putničke reportaže iz prve ruke. To je nešto što većina nas koji ćemo ih oduševljeno čitati vjerojatno neće osobno iskusiti. Naša je sreća da postoje ovakvi putopisci što nam i u vrijeme nezabilježene statičnosti i izolacije omogućuju praktično beskrajne vidike.



Dok završavam ovaj osvrt već smo dobrano zagazili u utorak. Slušam neki melankolični sevdah i gledam kroz prozor kako se kovitla neobičan ožujski snijeg tjeran pomalo bjesnim sjevercem. Iako se dobrano primio po travi i cesti znam da neće dugo. Proljeće i duži dani učinit svoje i on će brzo nestati kao što će proći i ovi dani kad smo prisiljeni stalno biti doma. Pred nama je još puno otvorenih cesta i knjiga, dobrih, pozitivnih misli i emocija, što vam svima želim.