Usputne bilješke

Prilikom zadnje posjete gradskoj knjižnici promotrio sam, kao i obično, nove i popularne knjige izložene na stolu kraj pulta za kojim sjedi knjižničarka. Započinjem pritom kratki razgovor s njom u kojem komentiramo neke od ponuđenih naslova. Složismo se da je svaki čitatelj već nakon par uvodnih stranica u stanju procijeniti hoće li mu knjiga koju otvori biti dojmljiva i zanimljiva. Ako ga pisac stilom i načinom pisanja na početku pridobije znači da je veza uspostavljena, da su kliknuli. U protivnom se može dogoditi da odustane ili da se bespotrebno pati i opterećuje probijajući se kroz tekst. Razgovoru se pridružuje jedna zajednička poznanica (u malim mjestima svi se poznaju) i preporučuje knjige nepoznate mi, mlade, turske autorice. Oduševljeno govori kako je sve njene uratke u dahu iščitala. Očito su kliknule njih dvije, turska autorica i naša zajednička poznanica.

Ja međutim ne uzimam ozbiljno u razmatranje izrečenu preporuku jer među tek vraćenim knjigama uočavam na koricama sliku drvene kašete u kojoj je jedna žuta paprika i poznat mi naslov "Meho" mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaista Almina Klaplana. Bez razmišljanja posežem za tom knjigom i posuđujem je. Prethodno sam na web stranici jergovic.com u rubrici Ajfelov most bio u prilici pročitati jednu kratku priču ovog autora i time na prvu stekao pozitivan dojam o njegovom pisanju. Naknadno sam o Kaplanu potražio osnovne informacije na internetu, između ostalog i jedan zanimljiv intervju u kojem otkriva puno o sebi i svojem stvaralaštvu. Sve to mi je sugeriralo da se radi o talentiranom autoru originalnog i svježeg izričaja čije knjige ću rado čitati.


Alminu Kaplanu polazi za rukom već u uvodnom pasusu zadobiti punu pažnju (ovog) čitatelja. U njemu se glavni lik Meho pred zoru vozi preko dubravske visoravni u Hrecegovini u svojem karavanu prekrcanom breskvama što ih je namjerio prodati na tržnici u Čapljini. Zvuk motora njegovog automobila "para nevidljivi fišek zore iz kojeg se svijetlost po poljima rasiplje kao šećer". U kasnijim poglavljima u istom tom okruženju "krvava kugla hvata rub brda, svijetlost je čista, a krajolik jasan i tačan". Takvi slikoviti, poetski opisi u knjizi nisu rijetki i pridonose svojevrsnoj ambijentalnosti priče koja je samo naizgled banalna, svakodnevna. Rečenicu kao što je, "Tuga se množi u avliji i skoro kipi preko zidova", može napisati samo netko tko ima izražen književni nerv i tko je svoje pero brusio prethodno oblikujući brojne stihove. Biografija Almina Kaplana otkriva kako je bivao sklon upravo takvoj raboti. Istovremeno je jezik ovog pripovjedača običan, svakodnevan, blizak, pomalo arhaičan, kao da govori jedan od seljaka iz Dubrava, sporo, upečatljivo, uvjerljivo. Kaplanov izričaj lišen je uljepšavanja i objašnjavanja., a dijalozi kratki i šturi. Tome pridonose brojni lokalni izrazi i turcizmi koji su na kraju knjige objašnjeni u rječniku. Likovi i njihovi međusobni odnosi su na prvu jednostavni, prosti. Međusobna interakcija ih međutim jasno profilira i oslikava narav svakoga. Iza osnovnih natuknica daju se naslutiti opsežne i sadržajne biografije, cijeli neispisani romani za svakoga. Autor stvara šutljivog i nadasve strpljivog Mehu kako bi ispleo priču o životu ruralne mikro-zajednice povratnika, muslimana u Hercegovini.  To je mirnodopski, poratni roman. U njemu sjećanja na posljednji rat kao da blijede. Ali su, kao i naslijeđe istog, još prisutna.

Ovaj neveliki roman podijeljen je u tri cjeline jednostavno naslovljene Breskva, Paprika i Otvor. Prva je vremenski smještena početkom ljeta kad zriju breskve koje glavni lik Meho uzgaja i prodaje na čapljinskoj tržnici. Meho je sredovječni seljak s Dubrava, samozatajan i vrijedan. Baveći se poljoprivredom zarađuje za sebe i neveliku obitelj i primarno je praktičan. Nekonfliktan je, malo govori i rijetko se smije. Čiatatelj ga upoznaje kroz brojne unutarnje monologe koji tek rijetko postaju naglas izgovorene riječi.  Meho uglavnom bere vlastitu brigu doslovno i metaforički. Pokušava se ne zamarati drugim ljudima, ali život u zajednici mu neumitno nameće interakciju s okolinom a s njom i potencijalne teškoće. Član je džematskog odbora koji skrbi o vjerskom i političkom životu lokalne zajednice. Odborom rukovodi Muriz, ambiciozni i odlučni ratni invalid blizak vodstvu stranke koju Kaplan u tekstu navodi kao Stranka. Tjekom ljetnih mjeseci odbor radi na prikupljanju novca i uređenju dvorišta novosagrađene džamije.

Drugi dio romana naslovljen Paprika odvija se sredinom ljeta. Mehu u tom razdoblju uz pomoć supruge Senade i njihove dvoje djece bere i prodaje papriku iz vlastitih plastenika. To je pomalo nesigurna egzistencija za cijelu obitelj jer je plasman ovisan o čudljivom tržištu kojim upravljaju prekupci. To mu zadaje svakodnevnu brigu i povremeno uzrokuje potištenost. Strastveni je pušač, što mu je možda i jedini veći porok. Članstvo u odboru počinje ga opterećivati jer zahtjeva aktivnosti od kojih osjeća nelagodu i nemir. Na jednom mjestu dok po selu skuplja novac za gradnju džamijskog dvorišta strahuje da ga komšija pomalo ćudljive i prijeke naravi "odmah ne sikteriše ili čak mršne" i pita se što mu sve to treba.

Treći dio Otvor svojevrsno je finale same priče i nastojanja članova odbora i drugih mještana da obilježe završetak radova i otvorenje Džamije. Muriz Mehi povjerava razne poslove kao što je pranje zastava ili nabava i pečenje janjetine za ručak što će uslijediti nakon službene ceremnoje. Meho strpljivo obilazi sela u okolici tražeći kod seljaka janjce za prodaju. U tom lutanju u jednom od brojnih unutarnjih monologa zamjećuje zanimlhiv paradoks. On naime voli vukove. Fasciniraju ga te životinje i do određene mjere s njima se poistovjećuje. Najbolje se opušta gledajući na televiziji dokumenarce o kanadskoj divljini. Uživa u pogledu na bjelinu i hladnoću u kojoj caruju vukovi, a dopalo ga je eto na vrućini po hercegovačkom kršu da traži janjce.

Kaplanov "Meho" čita se u dahu. Meni je, uz sve druge obaveze, trebalo  nepuna dva dana da ga dovršim. Jedna je to od onih knjiga koje nisam mogao ispustiti iz ruku. Kad sam ju na kraju sklopio poželio sam još. Ovaj blogo-osvrt svojevrsni je pokušaj da se to čitateljsko iskustvo produži i podijeli. Dojmljiva je psihološka karakterizacija likova, osobito glavnog, u priči iz Dubrava. Njihovi međusobni odnosi povremeno su britki i upečatljivi. Pripovjedački jezik je originalan, a stil teži postati prepoznatljiv. Roman ovog mladog autora poslužio mi je kao izvrstan uvid poratnu svakodnevicu ruralne Hercegovine. Naglašena je i precizno oslikana vjerska i politička komponenta svakodnevnog življenja takozvanog malog čovjeka. Kaplan je prije svega pažljiv promatrač i dobar slušatelj, što je dobar preduvjet za stvaranje uvjerljivih likova i autentične atmosfere. Kao takav na dobrom je putu postati veliki pisac. Protagonisti ove priče žive obične, prosječne živote slučajno bačeni u svoj komadić svemira. Literarna umješnost pojedinca nakratko ih je učinila glavnim likovima mojeg čitateljskog imaginarija.