Čitam ovih dana svašta, puno, možda previše. Pisci koje pratim preko facebooka ili drugih portala zapisuju svoja iskustva življenja u izolaciji. Sva su zanimljiva i drukčija. Zajednička nit im je neizvjesnost s natruhama straha. Straha od novog i nepoznatog. Neki se snimaju dok čitaju svoje ili tuđe zapise. Druga je to perspektiva kad im čujete glas. Kao da prestane biti unutarnji. Jedan od njih savjetuje da zapisujemo što radimo i kako se osjećamo. Da vodimo osobne dnevnike. Pisanje kao terapija, djelomično rasterećenje od briga i problema. Čini mi se da je i na blogu življe no inače.
Dok ovo tipkam moj mlađi klinac crta. Pokazuje mi najnoviji uradak. Mlada, zgodna djevojka na plaži. Pita me: Tata hoćemo li ove godine na more. Šutim. Nakon inzistiranja kažem da ne znam. Bojim se razočarati ga. Crtanje mu je trenutno okupacija. Tako ukrade malo vremena. Vjerujem da ga opušta i čini zadovoljnim. Jutros im je učiteljica na televiziji savjetovala da pjevaju i sviraju. Morali smo na tavan u potragu za klavijaturama. Brzo smo ih našli. Nedostajao je ispravljač s kabelom. Dali smo se u potragu. Pronašli smo drugi koji na svu sreću odgovara. Navečer je u planu koncert.
Svi smo uglavnom doma već drugi tjedan. Ja idem u nabavku i na posao, povremena dežurstava u noćnoj smjeni. Obustavio sam dodatne poslove na uređenju interijera. Jutros me zove vlasnik restorana u kojem povremeno vozim dostavu hrane. Treba zamjenu za dostavljača preko vikenda. Nakon kraćeg vjećanja sa ukućanima teška srca donosim odluku ne prihvatiti taj angažman iako bi nam svaka kuna dobro došla. Činim to kako ne bi druge članove naše mikro zajednice doveo u opsnost, osobito one starije. Takav posao je preizložen u ovoj situaciji. Vlasnik razumije, ne zmjeri. Naći će nekog drugog.
Jutros smo zamjesili i ispekli već treći domaći kruh. Svaki je bolji od prethodnog. Miris je neodoljiv, a okus zove na još. Svatko pojede batem šnitu više nego inače. Više je to zadovoljstvo nego potreba. Proces stvaranja možda je veća vrijednost nego produkt na kraju. Kao kad biciklom odete u dućan ili na posao, a auto ostavite u dvorištu. Putovati je nekad bolje nego stići pjeva Drugi način.
Sutra krećemo uređivati veliku nadstrešnicu na terasi. To je nešto što dugo odgađamo. Nije bilo vremena. Sad je došlo na red. Treba dobro pobrusiti, zatim prebojati drvene grede i brodski pod između njih. Dobro će nam doći fizička aktivnost. Klinci će pomoći, jedva čekaju. Vjerujem da će nam sam posao, kao i rezultat istog, pričiniti određene dozu zadovoljstva. Manualne radnje što se u nedogled ponavljaju mogu djelovati meditativno. Kao kad vozite bicikl.
Post je objavljen 27.03.2020. u 16:51 sati.