Današnje, nedjeljno popodne rezervirano je bilo za vožnju na biciklu, a večer za pisanje o istoj. Izbor je ovaj put pao na lijevu obalu Save, odnosno onaj komadić od Dubrovčaka Lijevog do Martinske Vesi koji mi je blizu. Za vjetrovita vremena otvorena ravnica možda nije idealno mjesto za okretanje pedala, ali je zato svojevrsni izazov. Potrebno mi je bilo određeno resetiranje nakon zahtjevnog radnog tjedna i loših vijesti koje su nas ovih dana zatekle. Svatko od nas ima svoj način opuštanja i traženja unutarnjeg mira. Meni su duge hodnje i vožnje na biciklu povremena terapija kojom se oslobađam stresa i loših misli, a dobre obično poželim zadržati. Bila je to prilika za nešto duži boravak na otvorenom, intenzivno udisanje svježeg zraka što samo po sebi djeluje pozitivno. Može poslužiti kao materijal i poticaj za fotografiranje, pisanje i održavanje opće psiho-fizičke kondicije.
Krenuo sam već oko dva sata, odmah nakon ručka. Za vožnju od otprilike četrdeset kilometara treba uzeti vremena, barem dva-tri sata u mojem slučaju. U rano proljeće dani mogu biti varljivi u smislu njihova trajanja. Već oko pet sati sunce je nisko, dijelovi ceste su u dubokoj sjeni, što u kombinaciji s vjetrom nije ugodno. U to vrijeme volim već biti doma piti kavu, a za samu vožnju iskoristi sate koji obiluju danjim svijetlom kao što je bilo danas. Treba pokušati predvidjeti i faktore koji mogu usporiti ili otežati vožnju i zahtijevati povećani trud i utrošak vremena i energije. Danas je to bio prilično jak sjeverac koji me posebno na povratku dobrano namučio. Sjeverni vjetar izazovan je, fascinira me do neke mjere. Pisao sam već o tome ovdje na blogu. Fijuci i refuli hladnog zraka kojeg donosi sa sjevera kontinenta uvlače hladnoću u kosti, ali blagotvorno djeluju na raspoloženje, kao da imaju ulogu čistača.
Vožnja bicikla može se usporediti sa čitanjem knjige. Na samom početku treba se naviknuti na povećan napor, na neudoban položaj. Osluškujete vlastito tijelo kao što kod čitanja obraćate povećanu pažnju na stil kojim se pisac poslužio. Pitate se hoće li vam odgovarati. Kako vrijeme prolazi i zagrijavate se, zaboravljate na napor, postaje vam normalno stanje stvari kao što kod čitanja sve manje pažnje obraćate na formu jer ste se s tekstom do neke mjere saživjeli, te vam sve važniji biva sadržaj, odnosno fabula. U središnjem djelu dobrano zaboravljate na vanjski svijet. Vi i bicikl ste jedno u nekom psihološkom smislu. Beskrajno okretanje pedala djeluje meditativno, kao da ste na nekoj drugačijoj razini svijesti. Misli vrludaju, vraćaju se i sudaraju. U stanju ste pogledati na poredak stvari i sebe u njemu iz drugačijih kutova. Jednako tako je sa pričom, što ju u sebi krije dobra knjiga. Linearni tok naizgled beskrajnih redaka uzrokuje bezbroj maštovitih misli i slika koje mozak oblikuje zahvaljujući jedinstvenom poretku slova. U završnoj fazi umor čini svoje. Opet vas tijelo podsjeća da niste svemoćni, da postoje granice, ali gurate naprijed. Treba okončati vožnju, doći doma ostati neporažen. Jednako kao što dobru knjigu ne ispuštate iz ruke sve dok s njezinim junacima intenzivno i emotivno ne proživite posljednju stranicu.
Kod mene bicikl i ispisane rečenice idu u isti koš. Tek otkrićem intenzivnijeg, rekreativnog bicikliranja prije nekih desetak godina, okuražio sam se pisati ovako iz hobija. Kao da mi je trebao razlog ili light motiv za zapisivanje nekih bilješki i razmišljanja. Želja se javila puno prije. Nemam ambiciju profesionalno baviti se tim dvjema stvarima. Za život zarađujem baveći se drugim i drugačijim poslom. Okretanje pedala, kao i tipkanje su hobiji koji čine da se osjećam dobro, pozitivno, što je dobar razlog da na tome povremeno inzistiram.
Post je objavljen 15.03.2020. u 22:38 sati.