Vozim se autom na posao u noćnu smjenu. Prolazim gotovo pustu, glavnu ulicu našeg malog grada. Na vedrom, zvjezdanom nebu blješti pun mjesec. Pratnju mu udara zbor nametljive, javne rasvjete predozirane pikselima led dioda. Za koga pitam se. Kakvo rasipanje. Srećem samo jednog šetača sa psom. Strpljivo čeka da njegov ljubimac preosjetljivim čulom njuha obujmi pojavnost svijeta i zapiša nečiju tarabu. Neumorni taksist cupka kraj svoje Dacie. Čeka putnike koji ovu večer vjerojatno neće stići nigdje. Vrijeme je kad koferi prašinu skupljaju. Putuje samo onaj što mora.
Na poslu me dočekuje entuzijastični kolega željan razgovora. Nadovezujem se kurtoazno na njegove općenite primjedbe. Mogu se natjerati na pristojnost, ali ne znam glumiti srdačnost. Pita me kad će ovo proći. Odgovaram da ne znam. Kako bi mogao znati takvo što. Što se više informiram, to manje znam. On je pasionirani kladitelj. Hobi mu je predviđanje ili uludo bacanje novaca. Ovu tešku utakmicu očito nije u stanju prognozirati. Nije trebala biti u ponudi. Ulog je velik, a koeficijenti u minusu. Gubitak zagarantiran. Prisiljeni smo gledati je. Mnogi je aktivno igraju. To ga čini pomalo tjeskobnim. Odlazi pomalo razočaran mojom mlakom reakcijom.
Ostavlja me samog u zgradi koja može na smještaj primiti sto dvadeset ljudi. Njezina utroba sačinjana je od trideset šest soba, velike blagovaonice, dvorane, učionica, ureda. Do prije dva tjedna sve je vrvilo od nabrijanih tinejdžera. Svi su otišli svojim kućama. Pohađaju nastavu na daljinu. Tako se službeno zove njihova trenutna edukacija. Krećem u obilazak kroz duge, puste hodnike. Samo bezbrojne crvene cigle nijemo čuvaju uspomene. Na prvom katu netko je ostavio otvoren prozor. Vjetar neumorno vabi zavjesu u noć. Prekidam tu lepršavu igru. Gasim sva unutarnja svijetla. U protivnom osjećam kao da sam u izlogu. Ostavljam ona vanjska. Ako netko dođe želim ga jasno vidjeti prije nego pozvoni ili primi za kvaku. Mogućnost da se takvo što dogodi vrlo je mala.
Jedini redoviti posjetitelj je dostavljač novina. Oko četiri ujutro kad je tišina najgušća dojuri kao neka neman. Svaki put me iznenadi. Stvori se niotkud na skuteru koji para nebo i zemlju. Zna da sam unutra, ali ne obraća pažnju. Njegova misija je informirati pod svaku cijenu. Sve drugo je potpuno po strani. Zatakne novine za ručku na vratima i nestane kako je i došao u nepodnošljivom oblaku buke. Zovem ga Ludi šeširdžija iako na glavi ima kacigu. Nakon njega opet tišina, samo povremeno tupo lupkanje. Kao da zgrada sneno diše ili bolje reći stenje. Zidovi snivaju teški san kojeg tek prvi znaci zore preoblikuju u javu.
Kako prikratiti vrijeme kojeg ima u izobilju? Kad spavate noćni sati minu kao rukom odneseni. Ali ako ste svunoć budni oni se zgusnu i teško prolaze kroz gusto sito učmalosti. Čitanje, glazba, Internet, televizija. Sve dozlogrdi nakon nekog vremena. Dogodi se zasićenje od audio-vizualnih informacija. Mozak nije u mogućnosti procesuirati ih toliko. Potreban mu je reset. Tad obučem jaknu i izađem u tminu, te protegnem noge i misli. Pustim da se mjesečeva svjetlost razlije po meni. Slušam kako se psi glasno raspravljaju u daljini. Povremeno dignem pogled ka dalekim zvijezdama. Ispraćam rijetke automobile u prolazu. Kad me studen podsjeti kako je svemir hladan, vratim se unutra. Zaključam vrata, sklupčam se na stolac i čekam..
Post je objavljen 07.04.2020. u 05:46 sati.