Godina je sedamdeset i neka. Mladić se zagledao u seosku djevojku. Vremena su čedna i skromna za oboje. Mogućnosti za druženje i upoznavanje vrlo ograničene. Glavni chek point društvenog života seoska je crkva. Nakon uskršnje mise momci i cure kriomice se pogledavaju. Mladić prilazi djevojci i daruje joj posebno ukrašeno, uskršnje jaje. Led je probijen. Djevojka prihvaća dar simbolični početak veze koja traje do danas.
To je crtica koja se kasnije u obitelji često prepričavala. Glavni protagonisti ponovili su je puno puta obično na zahtjev nekoga od djece ili kasnije unuka. Obično bi se aktualizirala u vrijeme Uskrsa kad se farbaju i ukrašavaju jaja. Tad bi On uz zagonetni smiješak za potrebe priče preuveličavao svoju smjelost i odlučnost, dok bi Ona naglašavala svoju djevojačku skromnost i pristojnost.
Od tada prošle su godine, one burne i teške kao i mirne i harmonične. Pregrmili su terenskie poslove, odvojeneo življenje, oskudice i trpljenja. Prohujao je i cijeli jedan rat. Obitelj se prvo našla, zatim snašla u novoj sredini. Iz starog kraja njezini članovi ponijeli su običaje vezane uz Uskrs. To je ponajprije farbanje i ukrašavanje jaja. Zatim odlazak na misu, posveta kruha, pa zajednički ručak, druženje i neizostavno tucanje jaja.
Danas Ona i On prvi put provode Uskrs sami. Tako je najsigurnije u ovo hudo vrijeme. Na televiziji će gledati i slušati misu. Nakon toga pojest će i prokomentirati obilni, blagdanski ručak. On će iskapiti barem jednu oporu šljivovicu, a Ona će pijuckati nježno, bijelo vino. Objed će zaokružiti raznim kolačima. Djecu i unuke ćuti će i vidjeti zahvaljujući modernoj tehnologiji uz nadu kako će ih što skorije moći zagrliti. Možda tek predvečer kad sunce mine i kad dan krene u smiraj sjetit će se Uskrsa sedamdeset i neke.
Post je objavljen 12.04.2020. u 14:52 sati.