Usputne bilješke

U seriji Bolji život ima jedna scena, zapravo dijalog na nastavničkom vijeću u školi, koja mi se urezala u pamćenje. Profesor matematike zvani Terminator i njegov kolega iz likovnog Mravojed ulaze u raspravu oko ocjene koju bi mladom Popadiću trebalo pokloniti. Terminator sugerira Mravojedu kako bi baš on bio taj koji bi malo nategnuo zaključnu ocjenu aludirajući kako likovni baš nije od krucijalne važnosti za budućnost koja čeka učenike. Prozvani Mravojed međutim oštro se protivi prijedlogu. Uvrijeđeno objašnjava kako će im od matematike, kad sve zbroje i oduzmu, nagomilaju i otmu, ostati samo japanski digitron u ruci. Dok on mlade ljude uči lijepom ukusu. Potiče ih da razlikuju lijepo od ružnog. Ukratko inzistira na trajnim, umjetničkim vrijednostima.

Ta scena podsjeća me na mojeg nastavnika likovnog iz osnovne škole koji nam je ujedno bio i razrednik. Zvao se Abdalajbegović Ibrahim. Neki klipan poigrao se slovima u njegovom prezimenu i prozvao ga Abdalabudalabegović. Taj fazon kružio je neko vrijeme po školi, ali našeg razrednika i kolege i učenici zvali su kratko i jasno Ibro. Bio je on sitan, nizak čovo, proćelav i prosijede brade. Pedesetogodišnjak otprilike u to vrijeme. Pomalo neobičan pojavom, ali vrlo oštrouman i elokventan. Kao i spomenuti Mravojed nije se puno obazirao na prolazne vrijednosti praktične naravi. U slobodno vrijeme relativno se uspješno bavio slikarstvom. Pokušavao je u nama nezainteresiranim osnovcima potaknuti neku kreativnu misao. Pokrenuti nas da se izrazimo izvan ustaljenih okvira. Zbog toga je ponekad bio predmet ogovaranja ili čak izrugivanja, ali to ga nije previše doticalo. Naš Ibro bio je kao njegov imenjak iz pjesme Zabranjenog pušenja defakto umjetnik.

Učionica u kojoj je predavao bila drugačija od ostalih. Velika, prozračna, dobro osvijetljena, u sredini spuštena kao neki amfiteatar. Iako za crtanje nisam imao dara rado bi odlazio na likovni zbog Ibre i načina na koji je tumačio umjetnost i život sam. Imao je ponekad osebujne metode. U jednoj prilici svima nam je podijelio po limenku soka sve nutkajući da je otvorimo i pijemo. Kad smo ispraznili sadržaj tražio je da ju do pola stisnemo i tako zgužvanu naslikamo. Prvo je zavladalo čuđenje, ali nakon malo truda rezultati su kod pojedinaca bili onako baš warholovski. Živo se sjećam blok-sata na kojem nas je učio tehnici linoreza. Podijelio nam je komade grubo izrezanog tvrdog linoleuma na kojem smo prvo nacrtali neki prizor. Po tim linijama izrezivali smo raznim nožićima kao dlijetom. Izrezbareno bi kasnije premazali bojom i provukli kroz valjke čiji je pritisak ostavio otisak na papiru. Poticao nas je Ibro da sebi damo oduška, da izrezujemo kao da se igramo, da tvorimo valovite linije, ali inzistirajući da uvijek guramo nož od sebe. Nikad prema sebi jer bi se u tom slučaju mogli ubosti u ruku kojom pridržavamo linoleum ili, ne daj Bože, probosti prsa. Zapamtio sam taj savjet i držao ga se i kasnije radeći druge poslove što su podrazumijevali korištenje oštrih predmeta. U vremenu što je uslijedilo ponekad bi se sjetio nastavnika Ibre i linoreza. Međutim to sjećanje s godinama kao da je izblijedilo, postalo nepouzdano sve do prije nešto više od godinu dana kad se igrom slučaja osvježilo.

Prilikom zadnjeg posjeta rodnom kraju ukazala se prilika za obilazak obiteljske kuće u kojoj smo do rata živjeli. Ta velika tužna građevina već dugo stoji napuštena i prazna kao ljuštura. Iz nje smo u nekoliko navrata uzimali sitnice koje su nakon ratnog vihora zaostale. To su uglavnom bivale fotografije, poneki dokument ili ukras i slične stvari sentimentalne vrijednosti. Bio sam uvjeren da smo iscrpili zalihu takvih drangulija. Međutim kod zadnjeg posjeta otvorio sam ormarić u kojem su krajem osamdesetih stajale moje školske stvari. Ostao sam kao ukopan vidjevši da na vratima iznutra još zaljepljen stoji raspored sati iz osmog razreda. U mračnoj unutrašnjosti tad pronalazim još nekoliko bilježnica i raznih papira. Trideset godina čučale su te stvari truneći u memli i mraku sve osim jedne. Kao netaknut ukazao se zeleni linoleum s likovnog. Nevješto nožem izrezbarene linije na njemu prikazuju neki lik za koji ne mogu sa sigurnošću ustvrditi što predstavlja. Kao neka čudna apstrakcija. Djeluje mi nedovršeno. Pojma nemam što sam htio izrezati i prikazati tada. Ipak silno sam mu se obradovao jer mi je poslužio kao dokaz da me sjećanje svih ovih godina nije prevarilo. Naš razrednik Ibro urezao je izgleda u njega trag trajne vrijednosti tehnikom linoreza.