(Ovaj blog do sad se zvao Zlatne žbice. Obzirom da na njemu već duže vrijeme nema opisa biciklističkih vožnji, odlučio sam promijeniti mu ime. Ja sam i dalje dugoprugash.)
U zadnjih nekoliko godina ispraznio sam priličan broj kanti s jupolom. Činio sam to strpljivo i predano valjak po valjak, kist po kist u ponavljajućoj zen maniri što me znalo dovesti na prag meditativnog stanja. Svaku praznu na kraju bi oprao i pospremio. Nikad ni jednu nisam bacio. To nisu predmeti za jednokratnu uporabu. Kanta od jupola može biti korisna za prijenos i pospremanje bezbroj stvari od onih krutih kao što su drva za ogrjev preko rasutih recimo pijeska do potpuno tekućih na primjer vode. U praznu možete naliti i razrijediti pola sadržaja pune i time sebi olakšati manevriranje s bojom. Ozbiljno gletanje praktički je nezamislivo bez jedne takve kante. Ulijete malo vode na dno, dodate glet masu, malo promiješate, objesite na ljestve i voala. Sav alat za gletanje i krečenje stane u prazne kante. Različitih su dimenzija odnosno zapremine. Najveće su one od petnaest kila u koje stane puno toga, ali pune nisu lagane. Meni osobno najpraktičnije su i nekako najdraže takozvane desetke. Ni velike, niti male, taman. Te dvije vrste ovalnog su oblika što je u mnogim situacijama vrlo praktično. Okrugle su one od pet i dvije kile. Prva može poslužiti za sitna krečenja. U nju stane mala rešetka i mali valjak. Dvokilska je idealna za kutove koji se moraju farbati kistom. Postoji još pakiranje od kile, ali ono nema ručku, pa ga ne ubrajam u kante.
. . .
Vani dosadna kiša kao da je deseti mjesec. Prijatelj na fejs okačio sliku: Na današnji datum prije osam godina. Snijeg do koljena. Kao da je iz neke druge stvarnosti. Zadnji lijevi kotač na autu opet skreće pažnju na sebe. Kombinira lupkanje i zujanje s natruhama struganja. Uslijedila je neminovna promjena majstora. Dobio termin kod novog tek za sedam dana. Ako me kotač prestigne u vožnji znat ću da je prekasno. U međuvremenu ulje počelo kapati na ispušnu granu i tamo isparavati u bijeli dim. Kad stanem na semaforu izgleda kao da je novi papa izabran. Dodatna briga i trošak. Govore mi da mijenjam auto. Ja se ne dam. Riješit ću te kvarove i vozi dalje. Imam ga tek dvije i pol godine. Prijašnji vlasnik vozio ga je pet puta toliko. Taman sam se navikao na sve njegove mušice i kao takav mi je drag i koristan. Kad spustim zadnji naslon stane puno kanti od jupola i nova lojtra. To su šljakerska kola. Kad bi vozio novija više bi ih pazio i lickao kao jedna gospođa kod koje sam davno nešto popravljao. Odmah na ulazu u stan dobio sam papuče. Inzistiranjem na urednosti radila je sebi medvjeđu uslugu. Ako stalno pazim na čistoću, usfalit će mi koncentracije za posao zbog kojeg sam došao. Auti, kuće, cipele traže određenu dozu održavanja, ali primarno ih imamo kako bi nam služili. Nije dobro kad je obrnuto.
. . .
U knjizi "Što sam naučio na planini" Milana Majerovića-Stilinovića na četrdeset četvrtoj stranici nailazim na zanimljivu usporedbu. Autor opisuje kako je njega i prijatelja ugostio bračni par umirovljenika u kući koju grade na ostatcima temelja stare u Velikom Lubenovcu na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Oduševljen je gostoprimstvom, mjestom i objektom kojeg vlasnici zidaju od kamena i drvenih greda vlastitim rukama uglavnom. Postavlja sam sebi pitanje da li on, za razliku od njih, dangubi dok hoda okolo i divi se drugim kućama. Odmah potom nudi odgovor da tako skuplja materijal za drukčiju kuću u planini, onu od slika i priča. Očekuje kako će kroz nju proći i nepoznati ljudi, a svi su dobro došli. Mi čitatelji smo ti nepoznati ljudi, gosti. On je dobar domaćin koji zida vješto uporabom riječi i čini da se osjećamo ugodno u toj kući. Suprotnost ovoj zanimljivoj usporedbi upečatljiva je slika iz druge knjige kojoj sam zaboravio naslov i ime autora. U jednom selu negdje daleko u Sibiru u zatvorenoj školi živi njezin nekadašnji domar. U nedostatku drva za ogrjev on loži u peći knjige ruskog jezika i književnosti koje su ostale iza bivših učenika. Od dima te vatre debeli snježni pokrivač na krovu škole postaje siv. Riječi i rečenice pretvorene u pepeo doslovno.
. . .
Radim s prijateljem ovih dana na uređenju potrovlja jedne seoske kuće na rubu šume. To je jedna od najljepših kuća u kojoj sam boravio. Visoka prizemnica sva od drveta pokrivena starinskim crijepom i pažljivo uklopljena u ruralni okoliš. Izgrađena je prije par godina od hrastovine dopremljene s nekoliko strana od više različitih objekata. Iznutra skladno uređena i moderno opremljena. Njezini vlasnici ljubitelji su dobre muzike, pa iz prizemlja obično dopire ugodan zvuk sa kvalitetnog hi-fi uređaja. Mi finiširamo otvorene prostorije na katu s mnoštvom krovnih greda. Dok vani slini uporna sitna kiša i boji okolne bregove u gusto sivilo, zaokupljeni svatko svojim mislima, nanosimo zadnji sloj glet mase na spojeve gipsanih ploča. Beskrajno ponavljanje istih radnji prekida mi zvuk mobitela koji označava poruku. Prijateljica pita jesam li čuo da je umro sisački jazz glazbenik Damir Kukuruzović. Prilično zatečen dgovaram joj da sam čuo kako se u bolnici bori s koronom, ali to mi je novost. Nastavljam raditi pokušavajući procesuirati tu lošu vijest. Ona mi potpuno mijenja perspektivu i raspoloženje, pa odlučujem ranije završiti s poslom. Vozeći se doma razmišljam kako prvi put čujem da je od ove aktualne pošasti preminuo netko koga poznajem. Damira sam sreo nekoliko puta uglavnom na koncertima. Rado sam slušao njegovu gipsy swing gitaru i odlazio u Siscia jazz klub na svirke ili biciklom na kavu. Bio je svega nekoliko godina stariji od mene. Prerano je otišao u društvo Djanga Reindharta čiju glazbu je za života baštinio. Njegovi prijatelji, rodni Sisak i mi slušatelji trajno smo osiromašeni. Sivo prosinačko nebo sve je plave note uzelo za sebe.
Post je objavljen 13.12.2020. u 07:44 sati.