Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/usputne-biljeske

Marketing

Sekvence II

Već neko vrijeme razmišljam kako bi na svojem brijegu u Kloštar Ivaniću zasadio borove. Ne smreku ili jelu, nego baš bor. Nekih desetak možda dvadeset mladih stabala za početak. Ako se ideja pokaže dobra cijeli donji voćnjak postupno bi preobrazio u borovu šumicu. Nekoliko je razloga za to. Volim crnogoricu, drveće koje i usred zime zadrži uobičajenu vanjštinu. Ugodan je miris kojeg za toplijeg vremena širi u okolinu. Nema ljepšeg od hladovine pod krošnjom starih borova osobito kraj mora. Ako sam dobro proučio na internetu bor ima dubok šiljast korijen, pa očekujem da će na okupu držati kosinu zemlje što se na rubovima strmo obrušava prema putu. Navodno voli sunčevu pažnju, a cijela padina orijentirana je ka jugu. Dobro podnosi mraz i jake vjetrove i brzo raste. U početku je sličan smreki, ali kasnije se krošnja i cijelo stablo razvije u drugačiju, živopisniju formu. Ima duge iglice koje obično rastu u paru ili po tri To su otprilike razlozi i želje kojima se vodim.

Osamdesetih godina u vrijeme djetinjstva živio sam s obitelji na mjestu s kojeg puca lijepi pogled na desnu obalu rječice Lašve. Na prostrana brda po kojima su razbacane kuće što se u noći pretvore u tinjajuća svijetla. Kraj jedne koja se dobro vidjela s našeg prozora stajala je nevelika borova šuma. Tih godina njena stabla već su premašila visinu kuće iza koje su rasla. Posadio ih je puno prije djed mog dobrog prijatelja iz razreda. Djelomično po uzoru na taj borik otac i ja početkom devedesetih posjekli smo samoniklo grmlje na krševitoj padini iza naše kuće i zasadili je borovima. Unatoč kamenitom tlu većina ih se primila i prve godine lijepo potjerala. Maštali smo kako će za dvadeset godina netko s druge strane Lašve uživati u pogledu na naše borove. Međutim mladice lijeske, drijena i drugih listopadnih vrsta rasle su brže i gušile mlada stabla bora. Moj posao bio je dugotrajno i sporo štucanje tih izdanaka. Radio sam to u proljeće dvije godine zaredom, a onda smo se uslijed rata odselili. U našoj odsutnosti prvotni grmovi opet su uzeli maha i jednostavno progutali borove. Ostao je i narastao je tek pokoji vidljiv jedino kad opadne okolno lišće. Svih ovih godina samo jednom sam tamo bio u zimi.

. . .

Prognoze su ga najavile, ali jutro nije bilo obećavajuće. Nije bilo onog mirisa u zraku što mu obično prethodi. Međutim oko jedanaest zalepršale su prve pahulje. U početku sitne bockave, a za njima i one prave, velike što imaju ambiciju prometnuti se u krpe. Oko podneva se počeo primati, a popodne ga je već trebalo čistiti i razgrtati. Došao je kao naručen baš na dan kad moj mlađi sinovac slavi jedanaesti rođendan. Kud ćeš ljepšeg poklona. Dobro, nije za baciti ni puna vrećica slatkiša, niti električni romobil, ali ovo hej! To se ne može kupiti. Može se jedino zaslužiti. Poučen iskustvima prethodnih godina, kad ga je bilo vrlo malo, pohitao je odmah nakon škole u skafander i van na bjelinu. Nakon dugog grudanja i valjanja treba zadaću napisati, malo se ugrijati, večeru pojesti, pa u jedva suhu opremu ponovno uskočiti. Već sutra može nastupiti topljevinsko nevrijeme.  Kad su zimske radosti u pitanju ni noć nije prepreka za uživanje.

. . .

Nekoliko dana zaredom odmah nakon posla navučem bijele, radne hlače umrljane bojom i zaputim se farbati kod gospodina Č. On živi u velikoj kući u samom centru našeg malog grada. Pripada jednoj od obitelji starih Ivanićana, obrtnika zaslužnih za današnji izgled šireg centra. Prostoriju koju ja zovem hodnikom on naziva predsoblje. Na samom početku uz ispriku naglašava kako očekuje preciznost i pedantnost. Nije mu važno ako će trajati duže. Želi čiste, bijele zidove i stropove, a sve ostalo uredno kako je zatečeno. Potrošio sam metre pik trake i zaštitne folije kako bi zaštitio podove, stepenice, lajsne i sve predmete i površine koje se ne farbaju. On povremeno navrati pogledati napredak radova. Pri tom uđemo u kratke razgovore. Ugodan je sugovornik solidnog znanja o mnogim stvarima posebno onima tehničke prirode. Ne pije kavu niti istu drži u kući, pa sam prvi put, otkad se bavim ovim poslom, za okrijepu dobio čaj. Sam posao išao je prilično dobro. Manjih poteškoća bilo je sa sušenjem boje. Obzirom da je vani bilo hladno na spojevima vanjskih zidova kondenzirala se vlaga. Boja se na tim mjestima cijedida i sljevala. Tom problemu doskočili smo upotrebom kalorifera. Gospodin Č. na kraju nije imao nikakvih primjedbi.

. . .

Stojim kod strica kraj velike krušne peći i zajedno s njim kao hipnotiziran gledam kako se u njezinoj utrobi razbuktava vatra. Pucketanje suhe jelovine i toplina koja se širi u našem smjeru rastjeruju zimu što se uvukla u zidove. Ta velika peć nalazi se u njegovoj dvorišnoj zgradi koja je kombinacija garaže, spremišta, radionice i ljetne kuhinje u kojoj mi eto usred zime stojimo i gledamo u vatru. Govorim stricu kako je peć pun pogodak funkcionalno i estetski, a njezina izvedba pravo majstorstvo. On na moju konstataciju odgovara kratkom pričom o ciglama od kojih je sazidana. Kazuje kako su to rabljene, pune opeke kupljene za male novce u nekom selu na Posavini. Prodavač mu je pri tom napomenuo kako su vrlo tvrde i kvalitetne, te da su prethodno godinama bile dio nekog starog bunara. Nakon tog saznanja peć još više dobiva na vrijednosti u mojim očima. Gledajući kako plameni jezici ližu stjenke opeke razmišljam naglas kako se dobre stvari mogu i dva puta roditi. Jedan dugi život u stanju su provesti u ambijentu vode, zemlje i vjerojatno tame, a drugi započeti u neposrednoj blizini zraka, vatre i svijetla.



Post je objavljen 06.12.2020. u 08:21 sati.