Usputne bilješke

Nedjelja popodne; budim se oko četiri nakon popodnevnog spavanja za koje zasluge pripisujem obilnom ručku. Pijem kavu upotpunjenu princes krafnama. Najednom mi sine: Mogao bi do Marče; nisam dugo bio; taman stignem. U mali ruksak ubacim najosnovnije: Kišnu jaknu, vodu i jednu bananu. Nek' se nađe. Navučem gojzerice i sjednem u auto. Već za petnaestak minuta sam ispred rampe na ulazu u šumu kod Sobočana. Ostavljam auto i krećem pješice po makadamskom putu.

Brzo uočavam da je tom dijelu Marče potpuno imjenjena vizura. Umjesto stare šume koju su krasila visoka stabla sad je gusto grmlje i razno nisko raslinje. Zapravo čistina dokud pogled seže. Znam da šumarija koja upravlja tim resursima ima neki svoj dugoročni plan i računicu u koju ne ulazim. Znam da će na tom mjestu za deset-dvadeset godina biti mlada šuma. Ipak neobično je pojmiti izostanak gorostasa koji su desetljećima krasili ovo područje i naviknuti se potpuno novi krajolik. Promjena crte obzora ima i pozitivnih aspekata. Sječa listopadnog drveća zaobišla je brojne smreke (ili su to jele, nisam siguran) koje sad u puno većoj mjeri dolaze do izražaja, pa mi se povremeno čini kako sam na puno većoj nadmorskoj visini gdje one obično rastu. Na jednoj usput ugledam prilično velikog guštera kako upija popodnevno sunce. Očekivao sam da će brzo šmugnuti kad mu se približim, ali ostao je prilično hladnokrvan na moje vrzmanje i dopustio mi čak i da ga uslikam.

Malo dalje srećem jednog poznanika iz Ivanića na biciklu. Pozdravljamo se i kratko razgovaramo. Po naslagama blata na njegovoj opremi i vozilu primjećujem da je sklon skrenuti s makadamskog puta i okušati se u vožnji po vlažnijoj podlozi što mu u šali govorim. On to potvrđuje i nadovezuje se kako takva podloga zna biti vrlo skliska što je u njegovom slučaju nedavno rezultiralo padom i napuknutim rebrom. Unatoč tome opet je u šumi i gušta na svoj način i po svom ćeifu.

Pješačim dalje kroz dio koji je prije dvadesetak godina doživio sječu starih stabala primjenom metode "golosijeka". Tu se već formirala mlada šuma visoka sedam-osam metara otprilike. Iako vrlo gusta i teško prohodna iz nje je u dobroj mjeri nestalo grmlje i može se podičiti relativno mladim stablima koja u borbi za sunčevim zrakama streme u visinu. Ona slabija će vjerojatno u nekom trenutku izgubiti bitku i poslužiti pobjednicima kao hrana. To je selekcija bez velike ljudske intervencije u kojoj oni najbolji na kraju čine šumu. Promatram to nepregledno more stabala i uočavam bezbroj nepravilnih, neponovljivih, jedinstvenih linija koje samo priroda može oblikovati. U prirodi nema pravog kuta; nema idealnog kruga. Sve je spontano, bogato i razigrano. To je vjerojatno razlog zbog kojeg joj se imamo potrebu stalno vraćati. Iz toga proizlazi kako je i naša iskonska priroda i nutrina takva; spontana i pozitivno nepravilna. (Malo šumske filozofije nije na odmet)

Na povratku odlučujem skrenuti na sporedni put i spustiti se do malog bajera na kojem dugo nisam bio. Tamo zatičem oku ugodan prizor vode kojoj jak jugozapadnjak nasitno mreška površinu. U potrazi za boljom prilikom za fotografiranje odlučujem pješice okružiti malo jezerce. Zbog guste neprohodne šaši i blata brzo zažalim zbog te odluke, ali se ne vraćam i uporno guram do kraja. Na jednom dijelu obale uočim veliki humak prilično crvene zemlje neobične za ovo područje; kao da se komadić Istre ukazao u Marči. Odlučim ga pobliže promotriti i slikati. Nakon par minuta moje oduševljenje crvenicom prekida glasno šuškanje iz obližnjeg gustiša. U prvi mah pomislim: Divlje svinje. Ne bi bilo prvi put da ih srećem u šumi. Osvrnem se u tom smjeru, ali šuškanje prestaje. Pomislim: Ma to je samo vjetar i vratim se proučavati i slikati "Istru". No međutim opet se začuje još glasnije šuškanje ovaj put praćeno roktanjem nakon čega nestaje svaka dilema. Spremam mobitel u džep i hitrim korakom se kroz blato i šaš probijam do jezera panično se osvrćući. Tamo se za svaki slučaj popnem na visoku čeku s koje imam dobar pregled. Skupina od pet odraslih i desetak mladih divljih svinja pojavljuje se iz grmlja i oprezno prilazi hranilištu koje je tik uz put kojim se moram vratiti. Dok ostale odmah navaljuju na pobacane klipove kukuruza dvije najveće oprezno njuškaju i pogledavaju u mom smjeru. Pretpostavljam da me ne vide, ali vjetar puše prema njima i možda nosi moj miris. (Nisam se tuširao prije polaska) Da bude zanimljivije blizu same čeke začujem upozoravajuće zujanje. Krupan i glasan stršljen kao da je odlučio dodatno me uplašiti. Mirujem i ignoriram ga željno iščekujući da produži dalje što on na moje olakšanje brzo čini. Prolazi nekoliko sporih minuta u kojima se družina na hranilištu gosti. Za to vrijeme odlučim je čak i slikati pomišljajući kako će mi možda to škljocanje prisjesti. Dok vrijeme sporo prolazi učini mi se da je sunce nisko (u šumi mrak uvijek brže pada) i da neću moći dugo čubiti na čeki. Nešto moram poduzeti. Pomišljam baciti nešto na skupinu izjelica, no brzo odustajem od te, ionako neizvedive, ideje. Ženku s mladima takvi "izljevi nježnosti" mogli bi samo razjariti, a onda bi moj izlazni koridor mogao biti blokiran na duže vrijeme. Najednom mi sine: Probat ću pljeskati. Nakon prvog pljeska koji nošen vjetrom glasno odzvoni malom dolinom sve odrasle svinje podignu glavu. Nakon drugog i trećeg već odlučuju napustiti hranilište i šmugnuti u sigurnost šume. Praščići, kojima oprez još nije sastavni dio ponašanja, još kratko šljapkaju i grickaju kuruzu. Međutim brzo i oni uviđaju da se nešto događa i nestaju za odraslima.

Oprezno s knedlom u grlu spuštam se sa čeke i brzim korakom hitam putem kraj hranilišta. Znam da su male šanse za povratak krda, ali u strahu su velike oči i uši, pa se svako malo osvrćem na glasniji zvuk. Tješim se kako divlje svinje u pravilu zaziru od ljudi. Ove su vjerojatno u manjoj mjeri divlje jer im lovočuvar servira hranu praktički na pladnju. Ipak izravni susret s njima usred šume kod svakog će pobudit poželjni oprez. Crvena zemlja mjesto je gdje vrijede njihova pravila. Ja sam samo povremeni gost.