Usputne bilješke

S kolegom pijem prvu jutarnju kavu. Razgovaramo. Komentiramo. Dođemo u razgovoru nekako do moje mame. Pita me gdje je radila prije. Govorim mu da je već dugo doma. Nekad davno dok je bila mlada skupila je nešto staža u Borcu. To je bio ogromni socijalistički kombinat u Travniku. Tamo se šivala odjeća, obuća i još puno toga. Cijeli kraj živio je od Borca. U najboljim godinama brojao je nekoliko tisuća radnika. Svaka treća obitelj imala je nekog zaposlenog. Autobusi su vozili u svako selo dvije smjene. Mama je tamo jedno vrijeme na proizvodnoj traci šivala neki segment na jaknama. Bilo je to par godina prije mog rođenja i još toliko nakon njega. Kad se rodio brat ostala je doma s nama, radi nas. Žrtvovala se. Još uvijek to čini.


Otprilike sat nakon kave ulazi u naš foto studio starija gospođa. Treba slike za osobnu iskaznicu. Kažem joj da može skinuti jaknu i odložiti naočale. Ona to poslušno čini. Nakon slikanja govorim joj da će za pet minuta imati fotografije i da potom može na policiju. Odlučuje pričekati u studiju. Ponovno stavlja naočale i oblači jaknu. Razgovaramo kratko, općenito o vremenu i sličnim neutralnim stvarima. Pritom malo bolje osmotrim njenu zimsku jaknu. Pomalo je starinska, ali uščuvana i uredna. Val sjete obuzme me kad spazim dobro mi poznat logo Borac.