Usputne bilješke

Sjednemo povremeno moj mlađi sinovac i ja tek tako u auto i vozimo se. Prakticiramo to još od vremena kad je on bivao vrtićanac. Bez nekog posebnog razloga prevalimo pokoji kilometar tek toliko da nam guzica vidi puta odnosno da makar za stupanj promijenimo klimu. Lokacije koje pritom posjećujemo nisu daleke niti spektakularne. Obično se radi o dnevnim izletima i mjestima koja kolokvijalno možemo svesti pod onaj starinski pojam širi zavičaj. Zadamo pritom sebi neki cilj puta odnosno isplaniramo rutu, ali ne držimo se slijepo iste. Ako nas okolnosti ili sklonosti povedu u nekom drugom smjeru dovoljno smo fleksibilni da je promijenimo. Krajnja mjesta odnosno ciljeve putovanja biramo nasumično ili, jezikom današnjih klinaca rečeno, random. Igrom riječi skovali smo zajedno glagol rendomirati. Često izbor pada na one gradove ili lokacije na kojima prije još nismo bili, ali ne uvijek. Međutim ti zadani targeti nisu jedina poanta poduzimanja puta. Djelomično se držimo one: Putovati je nekad bolje nego stići.

Ovog utorka neradni dan odnosno državni praznik iskoristili smo kako bi posjetili Požešku kotlinu. I jednom i drugom bio je to prvi odlazak u taj dio naše Domaje. Krećemo oko osam i kroz brojna sela, Popovaču i Kutinu stižemo u Lipik. Tamo u centru nalazimo otvoren kafić i stajemo na kratku kavu. Onog trena kad smo kročili unutra svi lokalci pogledali su u našem smjeru i prekinuli razgovore kao u kaubojskim filmovima. Međutim to nas nije omelo u namjeri komodanja i ispijanja kave u njihovom salonu. Dok pijuckamo istu na tv-u se vrte kadrovi direktnog prijenosa ceremonije iz Vukovara. Svi povremeno pogledavamo u tom smjeru, ali nitko ništa na komentira. Vozimo dalje kroz pusti Pakrac nakon kojeg se nižu uglavnom prazna sela obrubljena šumom i lijepim, brežuljkastim krajolikom. Dok se na radiju redaju domoljubne pjesme komentiram kako bi u nekim boljim okolnostima ovo bila hrvatska Toscana. Na tu moju opasku nadovezuje se J. tinejdžerski brutalnim komentarom: Da, samo da mi Hrvati nismo toliko glupi i lijeni.

Kad nam se pred očima konačno rasprostre iščekivana Požeška kotlina skoro je podne. Na ulazu u grad vidimo jumbo plakat na kojem stoji: Požega grad dobre pizze! To nas podsjeća kako smo neodgovorno preskočili doručak. Parkiramo blizu centra i krećemo u kratki obilazak glavnog trga nad kojim dominira visoka katedrala i okolne zgrade. Našu pažnju međutim privlači stablo Ginka usred trga. Na njemu jesenji sjeverac treperi kroz preostalo žuto lišće kojeg se glavnina proteklih dana rasula uokolo kao sag. I okolne ulice u centru ostavljaju na nas ugodan i pitom dojam. Šalimo se da smo kao Đuro iz pjesme slavonskog repera Kandžije koja ide otprilike ovako: Znaju me u općini / Na moru i u Požegi. Zastajemo kod izloga trenutno zatvorenog gift shopa Zvečevo. Tražim od J. da me slika na ulazu. Dok poziram kraj velikog Mikada ljudi iz kafića preko puta smješkaju se toj mojoj navadi. Probuđeno sjećanje na okus baš te čokolade učinio je da se u gradu iz kojeg je potekla ćutim kao doma. Jednako ugodno i počašćeno osjećamo se nešto kasnije u pizzeriji Bolta. Tamo punih usta zadovoljno mumlamo i komentiramo kako onaj jumbo plakat na ulazu u grad uopće nije pretjeran.

Nakon ručka većina ljudi bi za povratak doma odabrala neku kraću, manje zahtjevnu rutu, ali mi nismo većina. Barem kad su ovakvi izleti u pitanju. Mi rano popodne presjecamo kotlinu u smjeru sjevera i napadamo Papuk. (za neupućene, obližnja gora visoka iznad šesto metara) Na izlazu iz Velike kod kamenoloma počinje zavojiti uspon i da bude zanimljivije prestaje asfalt. Zaustavljamo jedan auto iz suprotnog smjera i pitamo možemo li preko Jankovca izbiti na podravsku magistralu. Ljubazni bračni par govori nam da je izvedivo, ali nije blizu ni jednostavno kako se čini na karti. Osokoljeni donekle njihovim potvrdnim odgovorom tjeramo dalje uzbrdo. Početno solidan makadam na višim dijelovima pretvara se u razlokanu, šumsku kaldrmu na kojoj naša Fabia nervozno poskakuje. Priznajemo oprezno sebi da smo možda zagrizli ambiciozan komad brda, ali povratak nije bio opcija. Na vrhu prijevoja dočekuje nas snijeg i zimski, planinski ugođaj. Kad kratko izađem kako bi ga slikao uvidim koliko smo visoko i duboko u šumi kroz koju fijuče hladan sjeverac. Bojim se zamisliti scenarij u kojem bi nam auto na tom mjestu otkazao poslušnost. Na naše olakšanje brzo nakon toga kreće spust na drugu stranu i to u vidu novo-asfaltirane ceste. S olakšanjem pratimo brojne serpentine i dugo se kroz šumu, livade i sela spuštamo do Slatine. Rasterećeni i već malo umorni od prethodne dionice izbijamo na Podravsku magistralu. Kad usput ugledamo natpis Put paprika opet se sjetimo Kandžije koji repa: Kruva, masti, paprike / Nema bolje taktike!

Plovimo popodne dalje podravskom ravnicom do Virovitice. Stajemo u centru kako bi se počastili provjereno dobrim palačinkama u jednoj slastičarni. Po izlasku iz auta stojimo i smijemo se u kakvom je stanju nakon Papuka. Pošprican i blatan do stakala. Nema veze, vrijedilo je probati i taj bajpas. Međutim naši nesuđeni slatičari odlučili su praznikovati ovaj utorak do tri, a nama curi vrijeme pa smo prisiljeni voziti dalje. Kroz Pitomaču i manja mjesta dolazimo u prohladni Đurđevac. Parkiramo podno zidina starog grada iz kojeg su (tako kaže legenda) mudri Picoki ispalili pijetla na Turke i tako ih zavarali. Kroz akustični atrij ulazimo u skladno uređenu pivnicu u kojoj poslužuju i deserte. Naručujemo kavu i palačinke. Iako fine nisu na tragu onih virovitičkih koje su nam ovaj put zamalo izmakle. Za kraj puta preostaje nam magistralom preko Bjelovara i Čazme doći doma. Negdje oko Narte lovi nas mrak, a na potezu Štefanja primjećujem kako J. spava. Ja uprežem svu preostalu energiju i koncentraciju kako bi održao budnost i sigurno nas dovezao doma. U Graberju dugo stojimo na privremenom semaforu zbog neoprostivo dugotrajnih radova na kanalizaciji. Razmišljam čekajući kako smo dotad vozili oko tristo pedeset kilometara i nigdje nismo čekali duže od pola minute. A tu pred kućom praktički čubimo deset minuta u koloni kako bi konačno ugledali prva svjetla Ivanića.


Pišući ovaj mini-putopis prisjetio sam se knjige Zen i umjetnost održavanja motocikala američkog pisca Roberta M. Pirsiga. Davno sam je čitao i već djelomično zaboravio. Međutim sjećam se dobro da suprotno mojim početnim očekivanjima to nije knjiga o mehanici i popravcima iako ima i toga. Radi se o zanimljivom putopisu i još boljoj priči o ocu i sinu. Zapravo vozeći se po Americi njih dvojica grade i produbljuju odnos. U tom smislu mogu nam biti uzori. Ono dobro što poduzimamo nadograđuje se u društvu bliskih ljudi. I ugoda puta je veća ako je dijelimo s nekim koga u emotivnom pogledu posvajamo. Kad se na kraju dana ugasi i ohladi motor ostaje nam zajednički doživljaj viđenog i iz tog proizašle emocije.