Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

srijeda, 17.09.2025.

Što je Delon rekao (ili o pogreškama u očekivanju)

Nešto lijepo, što mi se instant svidjelo, izrekne francuski ljepotan, doduše, vidno ostario ali takva mu je i uloga. Sredovječni uspješni muškarac koji ne zna što bi sa sobom i ostatkom svog života.
Pa nakon što mu u vlaku priđe neznana žena (dalje: Neznanka) sa molbom da mu ispriča Priču („Notre historie“) o dvoje stranaca koji se upoznaju u vlaku i poseksaju, oni se doista i poseksaju, sukladno priči.

Što me malo, skroz malo, podsjeti na Jarvisa u pjesmi Common People (I will see what I can do…). Ništa erotski, zapravo pomalo uznemirujuće, samo gaćice koje padaju na pod kupea vidimo.

E sad, odjednom Alain, film je iz 80ih, a francuz je bio sex simbol već 60ih, stoga u filmu dobrodržeći muškarac pred ulaskom u starost, odluči ostaviti baš sve i na prvoj stanici sići i živjeti U Novom Životu sa Neznankom. Što njoj baš i nije po volji ali uletjet će joj ponuda koja se ne odbija (on traži malo od nje a nudi joj slobodu i novca, koliko želi).

Namjerno ne govorim da Alain želi "Živjeti Novi Život" jer sve u filmu odiše naznakom brze propasti neloše ideje.

I veli Alain (nastavljam misao sa početka): "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život". To sam ja pročitao tako i svidjelo mi se jako i trudio sam se odmah zapamtiti.

Zadovoljan ja, jer je moja misija da odgledam nešto poticajno ispunjena. Ništa takvo nisam gledao mjesecima iz razloga mentalne uspavljenosti, samozadovoljstva i opće lijenosti (koja to i nije baš al' se lijenim osjećam).
***
Mjesecima me okupiralo i zabavljalo pražnjenje naše ljetne rezidencije. Nakon što su starci pasali, a potomci se dogovorili, mene kao domazeta zapalo što baš nitko domaći nije htio. Dovesti u nulto stanje prostor u kojem se živjelo 50 godina, a praznilo, bacalo, zanavljalo se nije ništa.

Pa sam ljetne mjesece,u blokovima od nekoliko samotnih dana, čistio, praznio, razdvajao, razbijao, dijelio, iznosio (teglio). Uz neuobičajeno veliku količinu zagorskog gemišta i ženskih tankih cigareta. Tako da uz svaku, brzogoruću cigaretu, mogu otpiti junački. I zatupiti se al' nedovoljno da ne bih nastavio radove i da se tu i tamo ne bih okupao (oprao zapravo) na gradskoj plaži.

Razmicao sam baš sve po kući, još su i radovi bili prije pražnjenja, jer se nadalo da bi se punica mogla vratiti iz doma, pa je sve bilo puno prašine i nabacano na krevete.

Ali se isplatilo. Nisam kredite željene dobio. Jer „nemam empatije“. Uklanjam ostatke nečijih života, sa svakim ispražnjenim ormarom (i rastavljenim) uklanjam uspomene i poneku zaboravljenu tajnu. Pa ne razumijem kako je nekome teško sa udaljenosti od parstokilometara, pratiti moje video uratke na temu napretka u čišćenju. Što je sranje znam, al' mi nije volja raspravljati.

Najdraže mi je kad sam samcat tamo, pa rano ustajem u zoru i u tišini se čudim što su sve starci čuvali, kao nešto što bi moglo biti korisno. A nije, nego ih nadživjelo, i sad smeta kao nepotrebno. Stoga iznosim nebrojene krcate vreće i slažem ih za sljedeće kamione za odvoz na reciklažno.

A kad čujem susjede kako piju kavu, nastavljam za razbijanjem. Sa balkona u vrt bacam manje komade namještaja i veselim se kad se ladice iz prve razbiju na elemente, pri muklom udaru na travu. Ljeto u kojem sam naučio macolom iz Bauhausa (13 eur) u nekoliko minuta i nekoliko treskova, razbiti svaki komad namještaja.

Nemam empatije, a osjećam se korisno, sa svakim odveženim kamionom gledam novi oslobođeni prostor. Ispražnjen. Najviše me usporava razdvajanje intime od smeća. Slika, filmova, dokumenata, jednog ljubavnog pisma kojeg sam prestao čitati odmah, medicinskih nalaza, diploma, spomenica.

Ispraznio sam 7 kamiona, podijelio (malo i na silu), brojne vreća posteljine. Jedan dan me je pametni sat pohvalio da sam odradio "Dnevni cilj od 20 katova". Pronašao sam i dosta eura (triput zamotanih) za koje se mislio da ih je odnijela demencija, a navodno su svi tražili, a ja našao i odmah nalazak prijavio. Ni za to nisam dobio neki kredit. Pohvala koju sam očekivao nije došla, ostatak svojte me stalno hvalio jer nikom se nije išlo u čišćenje.

Ali ih jesam cimao da navrate! Namamio bih komisiju da uživo odredi što bi im bilo korisno (jelo se iz rasparanih kuhinjskih setova a pronašao sam nekoliko netaknutih kutija), pa bih ih, usput, uhvatio da mi pognu iznijeti gromade (npr. 200*200 madrac i slično). Usput bih im uvalio iznimne količine nikad korištenih (a po rubovima požutjelih) plahti.

Tako je to kad čistiš tuđe živote.
***
Zato mi se svidjela Delonova ideja. Da možeš samo tako promijeniti život. Započeti novi bez raspremanja i opraštanja. Poneseš svu ušteđevinu i siđeš sa neznanom ženom na prvoj stanici i slobodan si od svega. A od nove suputnice (Neznanke), zatražiš samo da te „pusti (ponekad) da uđeš u njen život“.

Film prestajem gledati ubrzo nakon citiranog jer je Neznanka odmah prihvatila ponudu, zgrabila sve novce i ostavila Alaina zbunjenog. Da se nada da će se Neznanka vratiti i da njegova ideja o Novom Životu sa limitiranom posvećenošću, nije ugašena neopreznim obećanjima i odnesenom životnom ušteđevinom.

Pa me to iživciralo (malo i uznemirilo) i obustavio sam gledanje a ujutro sa cimericom divanio o Delonovoj divnoj rečenici, koja me (tako mi se činilo) lagano zaljuljala iz višemjesečne samozadovoljštine. Podosta uzrokovane destrukcijom starog, nestalog života radi stvaranja prostora za neki novi.

Rekoh, nastavit ću gledati film, pročitao sam zato sadržaj filma. Saznanje da je Neznanka zapravo njegova supruga i da je sve oblik intervencije da ga se vrati u život, ohrabrila me da završim gledanje. Rekoh si...uslikat ću si tu scenu, kako uslikam i citate iz knjiga. Jer već cimerici nisam tu rečenicu znao potpuno prenijeti.

Pa sam zavrtio snimku i ne nalazim nikako taj citat, a znam da je to scena gdje je, malo prije nego je uzela sav novac i otišla, pa znam di bi trebalo tražiti, i trebalo mi je da ju pronađem.

Dakle, što sam ja vidio/čuo sam ispisao, evo ću opet kako sam ja zapamtio: "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život" , a zgodni dečko je zapravo rekao: "Sve što od tebe tražim je da me pustiš da protratim život".

Jebeš moju percepciju. ...

Nisam dalje gledao. Zapravo....stavio sam na 16 puta ubrzanje da prevrtim i vidim zadnju scenu u kojoj se on i Neznanka (supruga) utješno grle na trosjedu, 80ih godina prošlog stoljeća, mondenog pariškog stana.

Oznake: Stari novi život

nedjelja, 08.06.2025.

O ruskim klasicima koje nisam pročitao ( I, the Jury)

.
.
Pročitao sam tri dijela ruskih pisaca u životu. Tri autora, tri knjige, razmak od 30 godina. Druge nisam. Ni knjige, niti sam serije gledao niti filmove (osim Omara Sharifa, ali i to u komadu nedavno).

1. Danil Harms, u ranim dvadesetima, ne znam naslov više.

Knjižica, zbirka zbrkanih priča, pjesama, nečega. Pročitao sam ga jer sam čuo kako je lik bio toliko lud da se Staljin skanjivao da ga dade ubiti. A na kraju je. Kao milione drugih. Ali sa Harmsom nije znao jeli ovaj toliko lud da bi ga bilo opasno ubiti jer je poznat kao luđak pa drugima ne bi bilo jasno zašto ga ubija kad je samo lud a nije opasan.

Pamtim sljedeće. U kazalištu, imaju probe, lik dolazi i kaže "ja sam Pjesnik", a drugi lik mu mirno odgovara...."a ja sam mislio da ste Vi Govno". Ne vrijeđa ga, jednostavno ga je zamijenio s nekim.

2. Majstor i Margarita. Isti period čitanja, u ranim dvadesetim, kojih se zbog dugotrajne depresije, psihoza i puno alkohola loše i nerado sjećam. A nije ni da se previše sjećam što je bilo (u knjizi i općenito).

Rano je bilo proljeće, malo malo prije rata, čitao sam mehanički sve što bih posudio, nije me smetalo da nemam pojma o čemu pisac to sastavlja, samo pamtim kako sam na samom kraju skužio da je Majstor valjda Lucifer ili tako nekako. I da mi se taj odbljesak nekakve logike i svidio.

Kasnije sam skužio da je to jedna od onih knjiga o kojima se priča a da ju ljudi nisu čitali. Uliks na primjer, odustao sam nakon 50 stranica. Prousta nisam ni pokušao čitati.

Sumnjičav sam kad je netko Majstora i Margaritu pročitao, a krajnje oprezan prema osobi kojoj se knjiga svidjela. Znam da je recentno predstava bila ali ju gledao nisam, kao ni puno drugih.

3. Doktor Živago, prije 4 godine pročitao u 4 mjeseca. Tada sam i pisao često na Blogu i čitao i Blog mi je davao dragocjene koordinate. Ma više je bio kao neki svjetionik, koji mi je olakšavao putovanje.

Ne znam više odkud mi ideja i potreba da to djelo čitam. Ruski doktor koji nošen kroz revoluciju i rat pokušava zadržati ljudskost. 4 duga mjeseca, uz neka potporna čitanja i putovanje je završilo.

Poklopilo mi se tada. Mogao sam izdržati teške stranice jer Pasternak je pjesnik a ne pisac, svidjelo mi se, držalo me. Onda sam i film odlučio pogledati integralno. A ne u u dijelovima.
.......

To je sve što sam od ruske književnosti pročitao. Više sam Japanaca pročitao. Puno više.

Probao sam barem triput sa Zločinom i kaznom i odustajao. Čak sam u studentskim pijanim raspravama objašnjavao da je "Ja porota" od Mickeyja Spillanea klasik koji nadilazi ruskog klasika A i danas isto mislim. Pod utjecajem one narodne mudrosti...."dok ne probam lava, za mene je svinja kralj životinja".

BTW ...Mickey Spillane je izmislio lik Mikea Hammera (1947.), možda prvog hardboiled (tvrdokornog) detektiva, koji preuzima stvar (dijeljenje pravde) u svoje ruke. Izvršava pravednu odmazdu u ime svog ratnog druga, koji ga je spasio tako da je gurnuo ruku pred japansku bajunetu.

Onda ga je, takvog jadnog bez ruke, a poštenog i pomalo naivnog, s leđa ubila, prefrigana ljepotica, doktorica iz policije, koja će Mikeu davati lažne upute i biti mu ljubavnica i na kraju ga htjeti ubiti i podmetnuti i ubojstva i zavjeru. A Mike će ju kazniti, odlučiti će strogo i pravedno, onako kako nijedna porota ne bi mogla, jer bi pred sobom imala inteligentnu, lijepu, obrazovanu, zavodljivu, manipulativnu zlu Ženu. (OMG ovo je materijal za #metoo pokret!)

Tog se sjećam.
....
Kad su Rusi bili za lektiru, mene nije bilo u školi. Dobro da me nisu izbacili, ukor sam imao i razredni ispit pa su mi, posutom pepelom i dobra ponašanja, manje više sve oprostili i abolirali me. Ne sve, ali dovoljno da opstanem i da mama bude sretna a tata ni ne dozna.
...

Prije par mjeseci sam počeo gledati Anu Kerenjinu, film, Sophie Mercau i mladi Sean Bean. Odlučio sam improvizirati i popuniti jednu kulturološku prazninu. Zašto da se pravim da znam, a zaista nisam pojma imao o čemu je knjiga. Budala se hvali, čime se pametan stidi. Ne bih da se hvalim a da nije ugodno ne znati....

Iznenadio me film....iskreno....mislio sam da se radnja događa u par tjedan/mjeseci, nisam ni stare filmove gledao niti serije. Mislio sam da se Ana zaljubila, pa seksala, pa bacila pod vlak, a uloga oficira u njenom suicidu mi nije bila odveć jasna.

Kad ono, to neka vrsta dugogodišnje sudske sapunice. Razvod, skrbništvo, alimentacija. Onda ne znam kako je završio film jer je snimka nestala sa Iskona nakon 7 dana a meni fali jedno 45 minuta. Zadnje što sam gledao je ona (Ana) u alkoholu, sin doznao da meter nije umrla nego se povlači sa ne-tatom, a Sean Beanu namještaju brak mater i još neka opaka žena. E da...i neki simpa bradonja je bio...isto je on kao prosvjećeni bogataš a žena mu je nečija sestra i nešto je i tu radnje oko njene bolesti...
....
Ne razlikujem ih. Ruske pisce. Ne znam tko je što napisao. Dugo nisam mogao sa sigurnošću razlikovati pisca od kompozitora (Čehov i Čajkovski). A kod nekih neznam jesu li Rusi ili Česi. One pjesnike znam, ali me poezija ne dodiruje.

Znam da su neki pisci umirali mladi a drugi sjede glave i u haljinama. Ali se ne usudim glasno izreći tko bi to bio. Da se ne razotkrijem.

Turgenjev i Ljermontov su mi dvojica sa LJ i Nj u prezimenima, ne znam jeli jedan od njih poginuo u dvoboju ili je to tema u romanima. Znam da su Dostojevski i Tolstoj kao najvažniji ali ne znam zašto.

Tihi Don, Braća Karamazovi, Taras Buljba....jebiga. Nisam naučio kad je trebalo niti sam zapamtio kad bih gledao TV kalendar. Nisam se htio podsjećati na tmuran dio života pa nisam ni s kazališnim predstavama pokušavao.

Nemam ništa protiv ruskih klasika! Niti oni protiv mene, osim što su mi uletili za lektiru u krivo doba. A kasnije nisam stigao nadoknađivati niti sam se htio sjećati moje muke.

Izgubljeni dečko, strah, sram, skrivanje, alkohol, razgovor direktora sa mamom na polugodištu, koja sve skriva pod tepih. Iduće ljeto, početkom kolovoza odgovaram zadnja dva predmeta, prolazim razred, postajem maturant.

Prestaje noćna mora. Ta, prva je bila, kao što je prvo Prvi svjetski rat bio samo Svjetski rat a onda sa Drugim je postao Prvi. Da sam s nekim razgovarao, a mami to ne bi bilo drago, počeo bih sa nekim unutarnjim reparacijama, koje sam završio paralelno sa praćenjem muka doktora Živaga. Kod mene dakle Razmak od jednog mladog ljudskog života. Drugog svjetskog rata možda ne bi ni bilo, da je Prvi završio pravedno. Tako nekako i moj slučaj.

Ostale su mi rupe, znam. Volio bih da sam kreposno živio, da sam čitao što mi je bilo zadano, volio bih da život napuštamo po kalendaru, a ne po čudnovatom algoritmu.

Nije mi ugodno, nisam ponosan ali nisam ni ponizan zbog svog neznanja. Zapravo mi se živo jebe. Na Zapadu ništa novo sam pročitao barem 5 puta. A to je Remarquova lošija knjiga. Zato sam Arc de Triomphe i Tri ratna druga pročitao desetak puta.

Ne mogu nadoknaditi propušteno. Mogu si to oprostiti. Preživio sam, zapravo sam jako OK ispao.

Mene spominjanje ruskih klasika trigerira na (moje) rupe u obrazovanju, na propuštena doživljavanja i uživljavanja i na doba kada mi je falio kompas da idem kroz Svijet. Jebe mi se iskreno za to iako me ipak tjera na pisanje pa mi se onda zapravo napola jebe za sve to. Jer mi nikad nije bilo svejedno. A svaki put kad se nešto od tih Rusa spomene, mene štrecne, a ne bih da me štreca.

Zašto onda ovo stavljam na Blog? Pa....Blog je kao stup na ulici na kojem Tražimo Izgubljeno. "Onda netko dođe, da pročita nakeljeno, netko da se malo pridrži a netko da se zgraža, popiša ili ispovraća".

Oznake: Ja porota

srijeda, 28.05.2025.

Nelagoda zbog 60 centi (O dvije knjižnice)

Knjižničarka me prostrijelila. Nervozna, možda neljubazna. Zakasnina se plaća u cashu ili preko ZAK-ija, a što mrzim jer sam disleksičan pa moram zapamtiti trocifreni broj i expiry date a što nisam u stanju. Zapravo mi se ne da.

Nemam 60 centi, ne nosim novčanik, ne bih li se slobodnim osjećao. Nesputanim.
A ne da mi se sad do auta, gdje imam sitnog, ako prosjaci i žongleri budu žilavo opasni na semaforima, pa da ih se riješim.

Preko puta knjižnice sam parkirao. Neposredno preko puta. Morao sam se uvući na zakrčeno parkiralište. Prije toga sam, na laganijem parkingu, naguzio stupiće koje nisam vidio, pa utekao otamo, odmah mi je trebalo biti jasno da je mjesto predobro da bude slobodno.

Mislio sam se zapravo izvući od 60 centi zakasnine, ovaj put, ništa ni ne posuditi. ionako sam preko volje navratio. Uteći, pobjeći, klisnuti. Ili se samo udaljiti, kao, svoje sam obavio.

A došao sam vratiti knjigu. Nešto posuditi. Dugo se troumio. Knjižnica, Lidl ili doma gledati zadnje epizode Mindhuntera.

Knjiga koju sam vraćao (tu se jutros spominje), veli bloger da mu je najdraža od tog autora. I meni je, ali mi poriv na pisanje ove knjižničke epizode, nadošao odmah tamo, pa sada samo kažem da je lik francuz, nešto stariji od mene al nekako sličnih putova, pa rokam po istom tom odjelu (francuzi), ono malo što čitam ove godine.

Penjem se na kat, ništa ne nalazim tu na odjeljku od kojeg se inače ne mičem daleko, nego novi roman Bo-Boa, ovaj sa jutarnjeg bloga, primam u ruke. Uzimam ga, skrinam tekst, nasumice zavrtim i odustajem, sve je nabacano i ništa se ne kači za mene, nema priče. Odjebi Bo-Bo!

Vrtim se po redovima, odmičem se i od susjednih talijana koji su mi uobičajna utješna nagrada, pokušavam biti znatiželjan pa bauljam sve do studijskog dijela, gdje par studenta uče.

Smeta me miris knjiga i sve one arome koje su po stanovima, autima, torbama pokupile.

Sve me zapravo smeta.
Naslovnice.
Nazivi.
Autori koje sam preskočio.
Autori o kojima ništa ne znam.
Strašna žena čuvarica na pultu.
Katalog Lidla u kojem ničeg nema.
Spotifay čiji mi algoritam predlaže samo sranja.
To što smo ispali iz play offa.

Peru me alergije, 2 mjeseca, bolestan sam i nisam zapravo bolestan, iscrpljen sam, bezvoljan i nemam energiju taštine, nego čekam da dođe ljeto.

Jesam li trebao otići u onu novu knjižnicu di me prije par mjeseci Ona poslala, da joj pitam za crvene kožne rukavice? Nisam ni znao da postoji ta institucija, tu pokraj mog posla.

Pa me uhvatila šefica, elegantna žena, prodorna pogleda, gledala me sa zanimanjem bila i previše ljubazna. Osim potrage za rukavicama, uzela si je zadatak da me učlani. Sve mi je objasnila, napravila mi novi profil na ZAK-iju, uz moju nelagodu kucala mi po mobu, ispričala da imaju zanimljive programe, večernje tribine, izložbe.

Kao ona Senatorica je izgledala, ona čiji se muž spanđao sa suprugom Harrisona Forda, kojeg zovu u filmu Dutch, a on je detektiv i oboje skuže da su im se supružnici ševili. Pa je kao nešto između njih bilo, al' nema smisla, em su u koroti em ih spojili preminuli jebežljivi bračni drugovi.

Sve me Senatorica ispitala, smješkao sam se ja i nekako snalazio a smješkale su se i pripravnice i osoblje jer su svi imali sastanak u čitaonici i škicali.

Bilo mi je neugodno kad je Senatorica vidjela da nemam ništa posuđeno u ovoj knjižnici, ovoj di dugujem 60 centi, a opravdao sam se da čitam knjige sa Interlibra i da se mučim sa srpskim prijevodom novog Murakamija, kupljenog u Beogradu (o čem imam dugove za napisati, jer 4 mjeseca čitanja je puno i sve se sjebalo).

Možda sam ipak trebao teti Senatorici u posjet, al' me kopka da je žena jaka, pametna, decentno pristupačna a s takvim baš i ne znam, možda kapaciteta imam, možda i ne nemam. Lakše je ne pokušati. Pojela bi me ovakvog. Nisam dobio (a ni izgubio) utakmicu koju nisam odigrao.

Zlovolja dakle, jučer od potrage, uhvatila me, mislio sam pobjeći van, šmugnuti i 60 centi platiti drugi put (a možda i mobitelom), al' me bilo strah tete na recepciji, ovoj bez smješka i strah me mog straha od te žene, od koje me pult čuvao i kratak hod do izlaza.

Kopam još malo i opet uzalud, tu i tamo uzmem neku knjigu sa police, probam naći nešto novo. Odmah vraćam, dok se god vidi rupa izvađene knjige.

Vrtim i roman o Novom Zagrebu, o Utrinama i igralištu, mislim ovo bi moglo biti dobro, i mislim sad će epizoda o domaru koji se brinuo o terenima, mislim da smo ga Geđa zvali, jer je bio iz Srbije i živio u jednom od kontejnera. Tamo oko Univerzijade, sredinom 80 ih.

Onda se uspostavilo da je bio pedofil i naganjao dečke dok mu jedan nije čekićem razbio glavu. Nije ga ubio, samo odvratio, a otac momka zvao Miliciju.
I mene je jednom zvao Geđa u kontejner da mi tamo vrati sitniš za članarinu al' sam odbio i ostavi mu bakšiš. Bio sam tada već stasali dečko, nisam bio klinac, veslao sam, vježbao, imao pažnju cura s kojom nisam znao što bih tada. Nisam bio lagani plijen, ne znam kako bi završilo muško natezanje.

Al knjiga počinje 90tih, nešto prije rata i odmah odustajem, jer nema Geđe.

Sljedeća je knjiga kandidat opet o Zagrebu, ratnih 90ih. Obećava isprva. Cura je konobarica, piše o 1993. i kalašnjikovima u krčmi i nije i uvjerljivo, i ne sjećam se da bi itko puštao 1993. u kafiću Led Zeppelin, a i oružje nije bilo više na izvol'te pa vraćam knjigu. Možda me sjećanje vara. Dva su primjerka, lako ju vraćam na točno mjesto.

I pizdim zbog tih 60 centi, zbog kojih sam još na katu, mogao sam iz auta ponijet pa se tete knjižničarke bojao ne bih.

Ovako se patim, otvoren je prozor, susjedi pričaju na klupicama unutarnjeg parka. Ja bauljam.
Gledam naslove, grafike i odmah odustajem.
Odustajem.
Odustajem.

Vraćam se na policu francuza i skužim da nisu dobro posložili. Malo u jednom, malo u drugom redu. Svejedno, Bo-Boove knjige u drugom redu sam odradio, drugi omiljeni francuzić mi je sad malo too much ('Serotonin' sam pročitao iz trećeg pokušaja, čudna priča).

Taj me pisac nedavno uputio na francuskinju koja piše o svom seksualnom životu. Voli žena grupnjake i orgije, voli seks na otvorenom i piše predivno, zadržava kontrolu, neko mini remek djelo kontrole pisanja i smisla, koje nije za svakoga.

Živčan sam sad i predugo među izborima koji to i nisu i koji me čine mrzovoljnim. Da uteknem il da tražim?

Onda ugrabim šarenu knjižicu, vrtim ju, tanka je i izduženo pravokutna. Sviđa mi se opis taštih potreba koju spisateljica traži za sebe jer se podrazumijevaju! Sviđa mi se naslov ('Najdraži seronjo') i kad vidim da je pisano za COVIDA, grabim ju. Nešto suvremeno. Ai žena piše, a to volim.

Spašen sam. Situaciono. Imam dokaz sam sebi da nisam pogubljen, spuštam se na prizemlje, vrtim na mobitelu taj ZAKI, gledam kako da sa Senatoričine knjižnice, prebacim iskaznicu na Gradske knjižnice, pa se pomičem sa stepenica jer me studentica gleda prijekorno. Mislim, mogla je proći pokraj mene, nisam sve zakrčio.

Spašen sam i jer je stroga teta knjižničarka otišla pripremiti čitaonicu za koncert i tamo je sad preljubazana zamjena, koja mi je kopala po mobu i dok je pronašla prebacivanje iskaznica, stvorio se red naravno, a ja sam ponovo na blef pokušao ne platiti i pobjeći u dvostrukoj nelagodi (60 centi i red koji sam stvorio).

I morao sam do auta jer mi knjigu nisu mogli izdati uz zakasninu, a kao dokaz da nisam izgubio vrijeme i da sam nadvladao strah od tete knjižničarke, trebala mi je ta knjiga. Trofej i dokaz da nisam zrakoprazan.

Tri puta po 20 centi, zgrabio sam sitniš iz rupe pokraj ručne, ispuhao prašinu, ostatke papirića od bombona i žvaka i soli od kikikirikija. Platio sam ponosno, izišao, zapalio cigaretu koja me alergičnog samo guši i pogledao ekipu po kafićima.

Isparkiravao sam oprezno, krenuo suprotno od izlaza sa parkirališta, jer je previše ljudi po terasama ispijalo pive (da, baš svi su po pivama lupali u 6 popodne, nitko kave). Da u miru okrenem, bez svjedoka..
Odmah sam se uključio u promet a uvijek mi tu strah jer kad 2 trake moram presjeći, pa onda u pravilu skrenem zbog gužve desno u prvu traku, pa napravim bar kilometar više.

Na radiju čujem 'Where Is my Mind' ali čudan vokal, kad ono to James Blunt obradio the Pixise?

Neobičan izbor ali dosta dobro.
----
Dugo me tjera da napišem kako sam novog Murakamija (na srpskom) čitao 4 mjeseca i kako se danas, nekoliko tjedan od svršetka čitanja, ničeg ne sjećam.

Oznake: Knižnice

subota, 01.03.2025.

Pisanje kao sredstvo

Annie E. (Izgubiti se)

" Pisanje kao sredstvo kojim postižem da me drugi vole...".

O da, to razumijem.

"....a to ja za mene jednako prestanku ljubavi".

E to ne razumijem. I nekako se ne trudim.

Oznake: Annie Ernaux

ponedjeljak, 28.10.2024.

O susretima (viđenjima zapravo)

Hej nisam ti ispričao...a skoro i zaboravio na krajnje neobično iskustvo "viđenja", prije par mjeseci tj.onda kad sam te vidio kod muzeja i odlučio ti poslati poruku da sam te spotao.

Tada nas je supruga vozila, pa sam blejao okolo pa vidio psa pokraj auta i mislim imaš ti takvog, pa onda pogledao gazdu/gazdaricu i mislim....pa liči na tebe....pa sam onda i tvog muža vidio, pa opet tebe gledam na metar od auta, a ti me naravno ne kužiš.

A baš si bila vesela i nečemu se smijala jer te peso vukao a mužić trčao za vama. I on nasmijan.Happy family ste bili!

Ugl, to je bila nedjela, a ja ti ponedjeljkom kod Cecy idem na vježbe. Pa ostavim ujutro auto kod nje i idem pješice na posao. Da razbijem rutinu i izbjegnem popodnevne gužve. I sad, naravno, naletim ti popodne tamo opet na tvog mužića. Malo je puno, jeli, 2 put u 24 sata da ga vidim al, ništa sad čudno. Tamo živite, a tu on radi, sve ok.

I tako ja sad potaknut tvojim zakonitim, razmišljam o susretima i kako, kad si vani hoćeš- nećeš srećeš ljude i kako neke ipak ne srećem nikako i pomislim na neke moje iz mog života, i da ne znam jesu li uopće živi.

I u taj čas ja hodam pokraj stanice, one di je Dubravica na ćošku pa ljudi utrčavaju sa sendvičima u tramvaj, stanica prema gradu i vidim nekako poznatu figuru ali ne znam odakle ju znam, gleda ta žena grčevito u mobitel, ne gleda me a poznata mi nekako. I pogledam ju bolje jer prolazim pol metra od nje.

A to je bila ona, koju nisam vidio od dana kada sam joj priznao rođenja mog drugog dijeta (danas teenagerice), kada je napokon odustala od mene/nas i naših godina. I sve nas riješila bolesne drame koju ja nisam znao riješiti.

Na nju sam, između ostalog pomislio, koju minutu ranije. Kad sam ti prošao pokraj muža. Da ne znam jeli uopće živa sam mislio i kako srećom za mene, nisam ju viđao nikako. Mislim da me vidjela i prepoznala i da je zato piljila u mobitel, a ja sam bio izgubio zrak i skroz izgubljen prošao pokraj nje. Izgubljen i posramljen. Jer ne znam što bih joj rekao. Bok, to sam ja, kako si?

Ybg, neobična pričica, vrijedna da ju zapišem i tebi ispričam jer sve likove dobro poznaješ.

I samo da znaš, bio sam sretan kad sam te vidio sretnu sa sretnim mužićem zajedno.

Oznake: Viđenja

četvrtak, 22.08.2024.

Uputa za korisnike (ili beskućnike?)

....

Volim vraćati prazne boce u dućan, ali ne u svaki.

Volim se rješavati dvije vrećetine koje nabubre u kuhinji (nekad na balkonu).

Predviđam koliko ću imati eura na računu, za potrošiti isti dan u dućanu. Bilo je bolje sa kunama, izgledalo bi impresivnije. Više.

Al ima taj jedan problem, jer vraćam boce samo tamo di ih prima živ čovjek. A takva mjesta izumiru, samo je moj Lidl u podzemnoj garaži sigurno mjesto.

Mrzim manje više sve dućane sa bankomatima za boce.

Čekam ispred sebe na likove, koji su bez iznimke nervozni ili bi pričali. Nervozni su oni dobro obučeni, nesuvislo pričljiva je sirotinja.

Ne volim čekati i gledati petljanje drugih pred aparatom. A skoro svaki put se jedna linija zablokira.

Otvor za boce podsjeti me na veterinarsku inseminaciju goveda.

Aparat mi pruža otpor, odbacuje boce, pa onda rukom moram opet u taj otvor da mi istu tu bocu primi iz drugog ili trećeg pokušaja.

Ne podnosim te mirise. Proliveno pivo i vino stvori mirisni zid koji je u svakom dućanu isti. Imam osjećaj da se taj slatakasti smrad lijepi za mene.

Moje su boce čiste i oprane. Ja ih perem da budu besprijekorne i trošim vodu bespotrebno. Svejedno mi ruke budu ljepljive, nisam jedini koji doma puni ogromnu rozu vreću od Emmezzete. Ona primi baš 80 boca koje aparat dozvoli u jednoj sesiji.

Ne gledam oko sebe dok se trudim da reduciram kretnje na najosnovnije. Zamah desnom rukom, pogled na otvor cijevi aparata i pokušaj da barkod isprva položim prema dolje.

Ali mi pogled pobjegne na ekran, da vidim koliko para sam uprihodio, pa često "Upute za korisnike" pročitam kao "Upute za beskućnike" i osjetim nelagodu.

Postoji, kod punjenja aparata, bocu po bocu, nepotrebni element podsjećanja. Na ono što smo kupili pa ispili. Nisu sve u vreći samo sugar free čajevi, kole i Jane.

Ja pivo dugo ne pijem, nitko ga kod mene više ne pije, gosti su nam jako rijetki još od Covida.

Na dnu vreće ovaj put (Kaufland), konzerva pive izvan standarda. Tu je, dobro to znam, duže i od kada je tamo znam.

Nećak je bio, možda njegov zadnji dolazak na prespavanje prije doktora, toliko je loše bio da nije bilo smisla ne ponuditi mu piće koje je volio.
Pričao mi je tada o američkom nogometu, rekao je, "sada kada imam vremena, pogledam ti ja pravila na youtubu."

Pa sam progutao knedlu, kimnuo, vrijeme je bilo ono čega jedinog nije imao.

Sahranili smo ga malo prije Uskrsa, na lokalnom groblju sa pogledom na Velebit i more.

Ne volim te aparate, volim žive ljude kojima sa vrata skladišta istresem boce u kolica, pa im vjerujem da su sve dobro pobrojali.

.....

Oznake: kaucija

četvrtak, 11.07.2024.

Di sam?

krenuo sam da ču naučiti stavljati slike na blog pa sam s pogubio (može li pomoć?)
pa sam skinuo blog da ga zasejvam, ne znam, sve sam nešto nesuvilo izvodio.

a ni ne čitam, ne pišem, vruće mi je.
EURO je bezveze, peglao sam jučer i "gledao".
ybg

nedjelja, 11.02.2024.

Krunica, i još jedna (dvije priče)

__________
2024.

Mislio sam da zatvaram torbicu a među prstima mi ostale kuglice puknute krunice. Najviše volim biti bez marsupija, ali mi fali prostora po džepovima. Osjećam se muževnije bez kvrge na trbuhu..

Ljeti je najgore. Mobitel. slušalice, ključevi, švicarski nožić, sunčane naočale, papirnate maramice. U malom đepiću par lijekova, grickalica i krunica.

Krunica je tamo, nosim još od 90ih, zlu ne trebalo. Nek je uz mene, da me štiti na putovima, posebno kod uzljetanja aviona, tad se najviše bojim.

Oprao sam marsupi, jako se prlja. Izvadio sitnice, izvadio puknutu krunicu. Bio mi je ostao samo križić, par kuglica i mikro medaljon Marije.

U autu sam bio, tražio parking karticu i povukao zabunom križić umjesto rajfa, koji je zapeo i otrgao sam Mariju od križića a kuglice se prosule.

Nisam to shvatio kao omen, žičica koja sve povezuje je neki jeftin lim, nije trebalo puno da se sve raspadne. Kupili smo ju COVID ljeta 2021. u Vatikanu, kada je putovanje bilo jeftino a grad prazan.

U jednom od azijskih dućana, krcatog memorabilijama na Francesca i Giovannija Paola, Maradonu i Messija, ljubazna Kineskinja dala je dodatni popust na pakovanje od 7 krunica, svaki različite boje kutijice.

________

2008.


_vraćao sam se sa poslovnog puta, dva dana Slavonije, natezanje po sudovima_ sve je krenulo na zlo_trebao sam ostaviti službeni auto_imao sam stravične grčeve u želucu_prije Zagreba uhvatio nas je prolom oblaka_jedna metlica brisača se raspala_ništa vidio nisam_zaljevalo je, škripala je metlica, bojao sam se_ona me proklinjala, oba dva dana puta me proklinjla_zbog ove koja me zvala na mobitel, čula je vibriranje koje nisam ugasio_samo sam želio biti sam _samo sam je htio iskrcati_samo sam se htio dočepati toaleta i ne unerediti odjelo, sebe i službeni auto_samo sam želio da me svi puste_uletio sam u firmu, otrčao u prvi toalet, strgao sa sebe marsupi sa hlačama_ponižen, preplašen,uznevjeren_sjedio sam na školjki, telefon je zvonio, dva poziva odjednom, užasnut _nemoćan da se javim ili nejavim, da živim neki svoj život_krunica je virila iz džepića marsupja, povukao sam ju_nedostajao je križić_nije ga bilo-isčupao sam ga pri skidanju_pretražio sam po podu, nigdje_ustao sam, pogledao što dolje je izišlo iz mene_stajao sam, ruka na kotliću_dal da pustim vodu_pa da križić, ako je uopće negdje dolje, ode sa mojim fekalijama_plastični križić iz Međugorja, posvećen da štiti kroz 90te _ili da gurnem ruku i pretražim_pipam po sranjima_tražim
_spasim_da se suočim sa svojim sranjima i pokušam spasiti Utjehu_ znao sam da sam pred odlukom koju donijeti moram_što god da uradim
_da nemam beskonačno vremena_da nemogu izbjegavati odgovornost_kako sam baš radio u odnosima_da se odlučiti moram, kako ne uspijevam u životu_pustiti da sve ode sa mojim izljevom_ili pipati pa onda znati da je to moja volja, moj izbor_sve što dugo nisam mogao odlučiti_to se stvorilo ispred mene_što god napravio bila bi odluka_a ostaviti zasranu školjku u uredu nisam mogao_a što ću sa križićem izvađenim tako_telefon nije prestao urlati_pa sam ja zaurlao_na nju da što me zajebaje_da mi je dosta života kojeg neznam živjeti_zavrnuo sam rukav košulje, gurnuo ruku i napipao križić_čistio ruku dugo
prao se_jebem vam mater svima_samo sam htio da me pustite_nisam znao_nisam znao bolje_takav sam bio_danas bih bolje_ali nisam znao.
______________

a neznanje i šutnja su neoprostivi
danas znam, evo ne šutim.
......

Oznake: O odlukama i izborima

utorak, 23.01.2024.

Ako priđeš bliže (ili San o borbi sa vampirima)

***
Probudio sam samog sebe, sekundu prije nego me zakonita protresla i ššškala da se utišam.

A ovako je išlo.
.........

Bili smo u nekom mračnijem, ali i zabavnom cartoon okruženju. Animirano sve oko nas a ljudski likovi, filmski, pravi.

Usred smo borbe sa vampirima u srednje velikoj kolonijalnoj hacijendi.

Eksplozije umjernog karaktera, usklici upozorenja i zvukovi raspršivanja vampira.

Procjenio sam da smo nadjačani pa sam naredio povlačenje. Utrpali smo se u obiteljski auto i odjurili.

Vozili se u sumraku, ja sam speedao i vikao da paze jel nas prate. Auto drifta, zig zagamo, razmišljam jeli bitka počela pred zoru ili u sumrak.

Komično je bilo, kao u reklamama, cesta lijevo desno i vidim brdo, a mi se ljuljamo. Zapravo naše glave, veće od auta.

Na vrhu brda prirodni tunel, prolaz, okno starog rudnika samo veliko i vidi se na prolaz gdje je svjetlije. Možda sviće?

Na vrh okna sleti poveliki demon, krilato čudovište, sivo crne boje.

Ja kočim i derem se ..."Evo Master Demona, moramo se boriti sa njim, dodavajte mi Svetu vodu!!!"

Zasjeo sam kroz otvoreni prozor auta (onako kako barjaktari na svadbama vise iz Mercedesa). Dodavali su mi vodene bombe a ja sam precizno pogađao Demona.
(Pomislio sam da moram provjeriti otkud im kondomi za bombice, al ne sad jer mi dobro dođu.)


Demon se transformiravao, malo je dobivao ljudski oblik i to samo u glavi i postajao bi Zdravko Ćolić.

Pogađao sam ga, ali on je moćan Demon, pa sam mu uništavao samo dijelove trupla. Glava mu se izmijenjivala iz užasne u nasmijanog Ćolu koji mi je namigivao.

Hrabrio sam družinu i obratio se Nečastivom: "...Ako priđeš bliže....ako priđeš bliže...".

Demon mi se približavao, a Zdravko mi se tu i tamo prijateljski smješio i ja sam ga lagano pogađao.

Uzalud, jer sve je veći i veći bio, nisam ga nikakog mogao spržiti dovoljno.


Prestrašen, pomislih da ovo postaje noćna mora.

Kurton bombice Svete Vode počele su sporo dolaziti i vikao sam: "Dajte brže Svetu Vodu, sjebaće nas Ćola!!!"

......

Pa me onda probudilo i sve sam popamtio.

....

Oznake: Ako priđeš bliže

subota, 09.12.2023.

Zato što si odrastao (doba života i doba smrti)

[Editirano, došlo mi da ispravke neke napravim]
.....

Žalio sam joj se da ne mogu pisati. Da ne čitam. Da me tuđe izrovine zaobilaze. Ne sudjelujem u njima. Ne mogu se uključiti. Čitam, al se čuvam, da ne budem uvučen. [Bacio bih se inače, zaplakao bih, iznutra bih svoj Svijet opisivao]. Ali ne ide.

Rekla mi je, bez razmišljanja, to je zato što si odrastao.

Zar se tako trebam osjećati kao odrasli?

Nabraja mi ona gdje me ima. Gdje mi energija odlazi. Zapravo... sa mene na druge gdje prelazi. Skicira mi godinu zamnom. Spominje moje djete, čija me agresija zabrinjava. I u projekciju u koju sam svoje strahove ugradio u dječje. I proživljavao ih iznova.

I obitelj gdje postavljam granice i bivam...zapravo gubim Igru popularnosti. Jer sam strog i neopušten. I smeta mi nered i kaos. I smeta mi što jedini perem, peglam kupujem, spremam. I to još verbaliziram. Pa pobjegnem ponekad, teretana, nasip,projekti...

I profesiju moju spominje. Gdje sam zapinjao u strahovima nekompetencije, nesposobnosti, pa mi zaredale noćne more, da opet radim u užasno Okrutnoj Korporaciji (a zahvalan sam im beskonačno na iskustvu!). Funky business kojeg nisam razumio. Pa se budim uzrujan, sanjam da sam opet tamo."Niste me htjeli onda, jedva sam pobjegao, zašto bih sada bio ovdje????". Noćne more, skoro identične.

Priča mi o mom i njenom braku, ljudima koji prolaze kroz naše vrijeme.

Spominje mi mog Đuru, čiju ljetnu smrt nisam shvatio ni danas. Ni prihvatio ni proživio. Nego znam da me napustio očinski lik, moj dobri duh, čovjek čiju pažnju nikad nisam shvaćao niti mislio da ju ičim zavrjeđujem.

Priča mi o borbi za život, kojoj svjedočim, i čije sam, teško pobjedive utakmice bliski svjedok. Zbog mlada čovjeka, čija nas je dijagnoza sve izmijenila. Pa mi ponovo prva stvar ujutro bude molitva. Sudbina njegova bit će naša svakodnevica. Samo se nadam (i molim se) što duže da bude tako.

Spominje mi Suzz, čijeg sam iscjeljenja strpljiv katalizator. Jer, pomognem li njoj, pomoči ću sebi. Iskupiti se. Za neznam točno što. Al bit će to i moja pobjeda!

Želim joj da uspije, a uspjet će, i ona će odrasti ali prvo da ojača. "Ljudi smo od gline, drugi nam dodirom i prisutnošću oblik uništavaju". Kako ona jača, tako biva spremna svoju Nevinost zamjeniti Iskustvom, pa će i ona odrasti.

Gubio sam volju kroz godinu. Jedva se dočepao ljetovanja. Podigao se. Pa opet proklizao, ostajao bez potiska. Sada zimovanje iščekujem. To mi je sljedeći check point.

Onda mi kaže "odrastao si, sudjeluješ, nisi više promatrač". Nisam samo promatrač-osmatrač. Sudjelujem. Rupe u iskustvu odrastanja zatvaram. Ono što mi fali, to kupim. Da, da kupujem Iskustvo i bude dobro!
....

Prosinac je, čestitao sam ti rođendan. Razveselio sam te, prešli smo sa tipkanja na poziv. Malo je potrajalo dok nisi muža ("sporog k'o puža"), riješila, jer radi od doma taj dan. Pričaš mi o jebenom psu i njegovim tegobama.I da nisi baš sigurna a tim si me stvorenjem zamijenila, a ja mislim kako sam odrastao, pa mi je jebeno svejedno.

A kad jesam odrastao. Opet si bila zastala, a krenula me pitati, iz znatiželje...da "što je samom ?". Na zadnjem, "jedanput godišnje, nikako ne više" susretu, isto te zanimalo, pa si samu sebe kao zaustavila, a ja nisam htio odgovoriti.

[Znam da me čitaš, znam da dođeš tu, odrastao sam, nisam zapeo u vremenu. Sad znaš...]
....

Idem sad, razdanilo se, kreću zimske pripreme, odlučio sam slušati trenericu.

Toplo ću se obući, odradit ću sat i pol pa pogledati koliko je Suzz istrčala.
....

Oznake: odrasli svijet

utorak, 21.11.2023.

Ne vjeruj nikome (a posebno sebi)

…

dobio sam pakovanje tri soka u startnoj vrećici
zajedno sa jako gadnom majicom na utrku
htio sam uzeti najmanju žensku, za kćer
ali nisu imali
pa sam uzeo mušku veliku
koju nikada neću obući
jer je stvarno gadna.

u vrećici koju mi daju su sekretarijatu,
a koja mi služi da ujutro mogu ostaviti suhu robu za prijevoz do cilja
je broj sa čipom
koji mi je jedini važan
pa neki sportske okrjepe, flyieri koje odmah bacam

gledam pakovanje tri soka, i žalim što sam dobio jabuku
ali žedan sam
otvaram pakovanje
trgam omot
uzimam jedan
koji je neobično težak za sok od jabuke.

i dobra je okusa!
gust, podsjeća me na sok od breskve, kojeg volim
mislim, ovi Talijani znaju napraviti sok od jabuke
da je fin kao ovaj „moj“od breskve
a nije jer je od jabuke.

iako je organizacije trke mrcu seljačka
pa je i sok iz Eurospina, sponzora trke
ništa ne pretpostavljam o trci

vidjet ću sutra na stazi
(pretpostavka ="majka svih zajeba")

sok mi se neobično sviđa
uopće mi ne vuče na sok od jabuke
i mislim , OK imam još dva
sati u busu me iscrpili
sunce stalno u lice
a klima piči
pa pijem još jednog.

onda sam prebacivao stvari iz torbi i vrećica
da dio ostavim u autobusu na startu
a jednu vrećicu da ostavim za cilj
da možemo još par sati bauljati po gradu
kad se okupimo

pa sam stavio taj neobično ukusni sok od jabuke, da mi bude pri ruci
jednog sam (drugog od tri) odmah popio
trećeg ostavio za poslije trke

odradio sam utrku
prestao sam ih brojati nakon 120
ovu ću pamtiti po još jednom "povratku"
a je, bila je malo provincijalna.

mator sam za taj sport
zakrpanog koljena
svađam se sa trenericom oko pridržavnja programa
trčim po nekim svojim kanonima
i na iskustvo
izduram kada bih najrađe sve „sterao u klinac“
al se ni ne dovedem u to stanje
iskustva imam
mesmeriziram se, gledam par koraka ispred sebe
vedra sam duha
odbrojavam kilometre do cilja
baš me briga što sam na začelju

u cilju se presvlačim, nasred ulice
na suncu ispred McDrecka
preko puta muzeja
nije hladno, al paše znojno skinuti

uzimam zadnji jabučni sok
opet se čudim težini pakovanja
opet se čudim gustom napitku

pogledam proizvođača
i vidim da je Pesca
s druge strane je Peach
na slici je breskva.

jebiga
mislim, to sam davno od Fox Muldera pokupio
„Trust No One“
kasnije sam to razvio u "Ne vjerujem nikom, a najmanje sebi".

Bio sam odličan istražitelj, baš jer nisam vjerovao nikome i ničemu .
A najmanje sebi.

I sad mislim, gledao sam ta pakovanja jabučnog soka tri puta, čudio se težini i konzistenciji pakovanja i napitka i vjerovao da sam "vidio" jabuku.
Tri puta pio sok od jabuke koji nije imao uopće okus po jabuci.

I uvjeravao se, super uspješno da vidim ono što ne vidim i pijem ono što ne okusim.
...
Ne pišem neko vrijeme, jer tako nekako idem kroz život.
Ne vjerujem sebi, ne vjerujem u ono što vidim i okusim.

A i kad „vidim“...zna biti uzalud.

...

Oznake: TrustNoOne

petak, 06.10.2023.

Tko sam ja da vam govorim kako da živite?

Red ispred apoteke. Zagužvalo se. Nikakve mjere. Ružno je oko mene. Posvuda. Noću se tu okupljaju klinci. Zašarali su raspale fasade. Šindra na krovovima, moderna u 80im je opasno ispucala, balkoni strunuli, nebih se naginjao.

Tu mi djete često prolazi. Blizu je škola, preko puta je crkva. Mala mi je u osjetljivim godinama. Teško mi je razumjeti ju. Sada je bolja osoba od nego što sam ja ikada bio. Savjesna je brižna je, želi utjecati na druge. Vjeruje u bolji svijet, vjeruje u red i rad.

Zabrinjava me ponekad njena evangelistička faza. Bogobojazna je, onako kako bi to trebalo biti. S veseljem. Zanosno priča o životu bez poroka, o porukama i preporukama za život.

Brinem se kada priča o vršnjacima koji puše, "čak i piju". Umjesto da uče za upis, one pričaju o dečkima. Priča o curama koje "ništa ne čitaju i presvlače se kod prijateljica".

Brinem se u tišini. Tko sam ja da joj govorim kako da živi?

Don Petar me podsjećao na Johnnija Casha. Čovjek u crnom, koji sa oltara propitava samog sebe. Dok je bio živ, živjela je i moja religioznost. Posebno kada mu se karcinom vratio. Kada su mu propovijedi bile prožete prihvaćanjem. Jednom se vratio, drugi put nije.

Malo sam zapamtio od njegovih propovjedi. Plakao sam na jedan Veliki Petak, slušajući ga, kad je zazvonilo, shvatio sam, a bio sam već u zrelim godinama, da to zvono predstavlja smrt Onoga koji je poslan da nas spasi. Zadnje zvono, zadnji zvuk a onda Ništavilo.

Zapamtio sam i njegovu poruku vjere. Da kada hodam prema vrhu planine, često ne mogu vidjeti vrh, ali znam da je tamo i da mi vjera da vrh postoji, daje nadu pa nastavljam.

I naslov ovaj je njegov izričaj. Nisu ga voljeli svi, mnogi ga nisu razumjeli. Stao bi ispred nas, zastao bi, ja bih razmišljao koliko mu je ovaj put ostalo u ovozemaljskom.

Obratio bi nam se..."...stojim pred Vama i pitam se, tko sam ja da vam govorim kako da živite?".

Sjetim ga se obavezno pred tim ruglom od javnih zgrada. Ulica nosi njegovo ime. Ogromno svetište s druge strane, njegovo je djelo. Radio je, okupljao ljude, molio posvuda za pomoć. Desetke godina. Od njegove smrti, zamirao mi je zanos ili potreba ili što već, da sebe preispitujem u odnosu na Apsoluta.

Kako da svojoj kćeri, mladoj djevojci išta savjetujem? Da joj objasnim da ne propituje tuđe živote? Da se ne čudi djevojčici koja prije testa priča sa dječakom? Da shvati da nekom može biti važnije biti popularan nego se upisati u MIOC ili Prelog?

Kako da joj kažem da će i u njen život jednom ući netko i vjerojatno unjeti nemir i želju u njenu mladost? Lijepa je. Pametna, savjesna, disciplinirana. Sportašica. Zanesena je životom, misli da drugima treba njena pomoć da žive ispravnije.

Tko sam ja da joj govorim kako da živi?

Onda se čulo zujanje. Električna kolica, na njima djevojka, mlada. Toliko sitna, tako zgrčena cerebralnom paralizom da joj nisam mogao odrediti godine. Provozala se pokraj apoteke, ispod zastrašujućeg, raspalog balkona, kroz zapišani prolaz koji gleda prema Svetištu.

Noć prije nisam našao daljinac na rukohvat daljine, bio sam tup i lijen da ustanem i tražim pa sam odgledao prilog o uređenoj Državi, gdje 60,000 radnika zarađuje u robotiziranoj tvornici; gdje upravitelj najvećeg stroja za rudarenje, ikada napravljen, dolazi na posao u kravati.

I gdje lažno stari dvorac godišnje posjeti 300,000 turista. Pa dvaput godišnje, par alpinista promile po zidinama tog zdanja, i malim geološkim čekićem lupkajući traže moguća okrhnuća. Da nebi kojim slučajem neki kamenčić (nije to nikakva stara građevina), uznemirila turiste. 3,000 ih je dnevno. Da svaki potroši 50 eura, 150.000 na dan, na godinu je to 50 milijuna eura. Da vide zdanje bez smisla i značenja.

Ovdje nebi bilo dosta ni 20 Nepalaca sa macolama. Nebi se usudili popeti se na zgradu bez posebnih mjera osiguranja. Strgali bi cijeli krov, ni jedan balkon nebi bio pošteđen. Sve to propalo, ispred centra za pomoć djeci s posebnim potrebama, bi potrgali.

Ista je to ulica. Nosi ime don Petra. Svećenika kojeg uspoređujem s Johnnijem Cashom. "I walked the desert barefoot". S jedne strane crkva koju je gradio desetljećima, s druge državne zgrade u kojima je i centar, koje desetljećima propadaju.

Tko sam ja da ikom govorim kako da živi?

Postao sam bijesan, i nadrkan i živciralo me čekanje. Dobio sam lijek. Bolestan sam, ne doživljavam se takvim, živim sa dijagnozom pijem lijekove, dobro sam i nadam se da više neće biti epizoda. Ne vidi se naravno, nisam u kolicima, nisam dvaput bio otpisan kao don Petar (iako nisam bio daleko od fatalnog).

Kroz prolaz sam krenuo prema parkiralištu, a momak me pozdravio. Jedva sam ga razumio. Spazam, kolica, cerebralna paraliza, izgovorio je jedva razgovijetno pozdrav. Više urlik, grč. Pozdravio sam i ja njega i pogledao ga. Momak, živo biće, treba mu pomoć cijeloživotna. Svakog je pozdravljao.

Izdržao sam mu pogled, okrenuo se na drugu stranu, ugledao djevojku u kolicima. Djevojčicu zapravo shvatio sam tad, gledala me s nelagodom, trznula je zdravom rukom. Pušila je, na trenutak je to htjela sakriti.

Možda je bila stara kao moja kćer. Mislim, obje tu često prolaze, možda se vide te dvije vrsnjakinje. Možda bi moja shvatila da nije svaki porok za osudu. A što je porok? Da li bi se čudila djevojčici koja život gleda iz električnog vozila i koja želi živjeti? I ne misli na svoje zdravlje pa "puši"...

Bio je puni sat, zazvonila su zvona, jako. Jednom su mi u bolnici podnevna zvona označile kraj straha i noći provedene na intenzivnoj.

Ova djevojčica koja je htjela sakriti cigaretu, moja kćer, ovaj jebeni čumez koji se raspada, ovo društvo koje ne može brinuti o slabima, ja koji nemam pojma kako da utječe pa šutim ili samo uzvratim pozdrav...

Skrio sam se u auto i plakao i pitao se tko sam ja da ikome govorim kako da živi?
....

Oznake: očinstvo

četvrtak, 17.08.2023.

Čovjek koji nije trebao biti u 2023. (Clark Kent na plaži)

*********

Htio sam ga zaustaviti.
Zamoliti ga da ga uslikam.
Ne da se slikama s njim, nego da ga imam za skicu ove priče.
Jer čim sa ga ugledao, znao sam da ću ga opisati.

Ali je brzo grabio šetnicom gradske plaže.
Asfaltom između nasute obale i gradskih zasada.
Nikog oko nas da mi posvjedoči.

Nije njega trebalo biti tamo.
Nije trebao uopće biti u ovom stoljeću.

Mladić je pripadao američkom srednjem zapadu.
Izgledao je kao spoj mladog Ripa Kirbiya i Clarka Kenta.
Kao dobro odgojeno čeljade koje se jedva čeka javiti posvojiteljima na farmi gdje je odrastao.

Kažem grabio je, visok je bio dugonog, kao da je klizio.
Ne možeš biti elegantan u prekratkom šorcu i natikačama ail on je bio.


Visoka jaka tijela, bjelasao se, drugačije.
Ne kao kreč bijelo, kao kad se cure prvi dan nacrtaju na plažu.
One strankinje što su još zbunjene od leta.

Imao je zapravo boju selotejpa, onako bazno bijelo i providno, ali sa malo malo boje bijele kave.

Široka ramena, atletska prsa, uska struka, bez ijedna dlačice ni na prsima ni na licu.
Izgledao je kao naglo izrasli dječarac, al' ne onaj zbunjeni.
Ni sretan ni nezadovoljan.
Mislim da je skrivao tajnu svog nezemaljskog porijekla, zato mu je lice bilo bezizražajno.
Ničim nije pokazivao da ga išta oduševljava ili da mu nešto ne bi bilo po volji.

Golobrad tako, guste kestenjaste kose, one koje se frizeri boje kad šišaju.
Nije mu frizura imala ime, netko bi mogao reć' da je dovoljno kratka ali previše gusta.

Pogledao me s sa svojih dvjesto pet centimetara, gledao me smeđim blagim očima, kroz naočale od kornjačevine.
Te su mi naočale i frizura vukli na Ripa Kirbiya, sve ostalo je bilo Clark Kentovski.

Nije me gledao u stvari, obilazio je pogledom. Od vrha nezavršene urbane vile, preko znaka marine, preko mojih prsiju pa na otoke s druge strane kanala.

Jake stature, bez mišića, bez kolovoškog crnila, bez tetovaža, sata, mobitela, ključeva.... činio mi se, kao da bi sada uzeo podnicu suncobrana i zafrtiljio je pravocrtno put Sunca.

Nije pripadao dvadesetprvom stoljeću.
Nije pripadao ovom vremenu, nije pripadao ljetu dvijetisućedvadesttreće.

Pišem da ga ne zaboravim.
Jednog dana pitati ću ga kako je proputovao kroz Vrijeme.

......

Oznake: Clark Kent

srijeda, 21.06.2023.

Ne idi!

nemoj ići Stari moj
nisam spreman da odeš

nisam spreman
htio sam te zvati
da odemo još jednom na Dotku
rano ujutro
da se vratimo prije Sunca

da ti pričam o sebi
da me slušašaš
satima

Da me opet vučeš na trkama
Da me hrabriš
Da me pitaš kako su mi cure


Starac moj
bio si mi frend
buddy
najbliže liku oca kakvog nisam imao

Nisam poznavao bolju osobu od tebe
Nekog da tako magnetski vuče prema sebi

Trčim maraton iza tebe
i slušam kako svako malo
grleno
od srca
netko viče "Legendo"
a ti im mašeš
sve ih znaš
svi te znaju.


Nisam u tebi nikad osjetio zla
Sebičnosti
Samo veliku ljubav i zanimanje za ljude

Nemoj ići Starac
Nek sve ide u lijepi kurac
Nemoj ti iči!
Nemoj!
....

Oznake: Zbogom Đuka

nedjelja, 30.04.2023.

Epizoda

..

Novčanik smo pronašli na neubičajno slobodnom parkiranom mjestu.
Al nije nam trebalo, produženi je weekend, parkirali smo malo dalje.

Unutra francuski dokumenti, osobna, vozačka, kartice bez ijedne novčanice. U odjeljku za kovanice dva lijeka.

Ušli smo u Francusku alijansu, pitati jeli to netko njihov bio u posjeti. Mislim, francuski dokumenti na ulazu u školu francuskog.

Nepoznat im je pa smo nazvali broj sa ceduljice. Javili su nam se nakon par minuta. Na lošem engleskom, još lošiji od mog francuskog, dogovorili smo da im odnosemo pronalazak do Trga, jer se ne snalaze i teško se sporazumijevamo.

Veli gospođa, prepoznat ćete nas, moj muž izgleda kao Djed Mraz.

Nisam ga upoznao, otišao sam se javiti u restoran da dolazimo. Moji stigli točno na početak feštice, vele, samo se pozdravili, nisu nikakav novac htjeli uzeti za nagradu.

Danas, vraćamo se ja i ona, teglim meso za roštilj, pivo, salate, kruh zajedno sa odjećom od teretane. Pita me, da zašto idem dužim putem. Ljepše je tu uz restoran i kafiće, da pogledamo malo ljude kako uživaju pokazujući se na suncu.

I veli mi ona, evo Djeda Mraza, prošli smo ih. Pa sam ju zamolio da se vratimo, da ih upoznam, da se neće ni meso ni sladoled odmrznuti.

On je iz Quebeca, nije popravio prednje zube pa ga je nemoguće razumjeti. Ona je elegantna, nosi jaknu završenog maratona pa smo razmjenili par trofejnih priča, što je tko istrčao

Kupuju kuću u Zagrebu, a sutra idu pogledati Plitvice. Djed Mraz opet zahvaljuje, saznajemo da je 80 nevažnih eura bilo u novčaniku. Pili su šampanjac i lijepo im je kod nas.
....

Oznake: Santa Claus

srijeda, 19.04.2023.

„I'm your man“ biografija L. Cohena (o predrasudama i još ponešto)

Sve je počelo sa pjesmom Chelsea hotel #2. Na nečijem blogu spomenuta. Čitajući objavu koja je spominjala pjesmu koju ne znam, od pjevača za kojeg sam mislio da ga dobro poznajem. U svojim blogovima sam ga par puta blatio. Baš blatio. Nazvao ga šonjom i plačipičkom. A šta ću, mislio sam da je bio takav…Bio sam ljubomoran na njega. Ima ta neka muška solidarnost u prijeziru onih pripadnika našeg spola, za koje smo uvjereni da do uspjeha kod žena dolaze iz posve krivih razloga. Pa da je stoga i njihovo (žensko) obožavanje okrenuto u krivom pravcu (prema mlitavom poeti). Bio sam na šonjavog Cohena ljubomoran iz neke opako začudne osobne drame. Retroljubomore, a to je stručni termin i kažu da nije rijedak. A baš mi je bio zakomplicirao život.

Uvjeren sam bio da je Leonard bio gay odnosno BI, jer su mu takve i pjesme, pa se cure, kao uvijek, na pogrešne likove pale. Mislio sam da su mu muze bile muze….ono…"on pati za njima i piše im pjesme a one ga žele dovesti na pravi put". A onda ja (i meni slični) zbog nerazumijevanja poezije, odišemo iskonskom nerafiniranošću.

Dakle, pročitao sam biografiju Leonardova života u sjajnom dijelu (knjizi..?) Sylvie Simmons. Preslušao sam albume kao zvučnu podlogu. Ali dugujem do kraja objašnjenje, otkud ja na „neprijateljskom“ teritoriju lika i dijela Leonarda Cohena.
U citiranom blogu (kojeg ne mogu sad naći), autor je objavio zanimljiv prijevod pjesme Hotel Chelsea #2, na ekavici, pa sam mislio da se mrcu dodatno zaigrao. Spominje Leonarda u kontekstu neraspremljenog kreveta, Janice Joplin koja mu obavlja fellatio i turobnog pjesnika koji sluša zvukove taxija i uživa. I mislim…ma gdje, ma kako...on...???

Kad ono, na moj šok, nevjericu i pomalo zbog neznalačke nelagode, Leonard, iz svoje rane i dosadne faze, pohvalio se (sexom) i potužio (na život) istodobno. Što će biti čest njegov izričaj, kako saznajem iz biografije. I sad ja u čudu, surfam, gledam, tražim dokaz da je Leonard ipak s one strane maskuliniteta. Tako nekakao objašnjavam i taj fellatio. Nije mu se svidjela Janice, jer je jadna bila nelijepa i još uz to žena, a bio je on gentlaman pa je dopustio da mu ga popuši. Mind my french!.

Zbunjen dosta a velim, ne bih ulazio u problematiku moje Retroljubomore, ipak sve me zaintegriralo pa sam posudio knjigu da jednom za svagda riješim los problemos koje imam sa Leonardom.

Autorica ga ne štedi. Nimalo. A imala je njegovu suradnju, suradnju bliskih ljudi i pristup ogromnim arhivama. Filmovi, fotografije, demo snimke, pisma, radni materijali zbirki pjesama i crteža. Nije ga štedila barem dvije trećine knjige.
Zadnjom trećinom preobratila je i mene. Kao što se Leonard iz kanadskog Židova preobratio u kalifornijskog Budista, tako sam i ja iz tvrdog odbijanja prešao na stav" „pa lik je zapravo bio OK. I jebiga sad to što sam ga zaobilazio zbog unjkavosti. I mrcu mi žao da nisam bio na koncertu u Areni.“

Ne više od toga. Nisam postao Believer. Prestao sam biti Nahsayer. Pročitao jesam 600 stranica, preslušao sam skoro sve albume čitajući o njihovom stvaranju, a bilo ih je puno … dosadnih, jedva slušljivih,. Što ću, tankoćutanosti mi fali.

Predivno autorica ogoljuje Leonarada „Vjeruj umjetnosti, ali ne i umjetniku!“ I ima pravo. Lik mi i sada nije jasan. Iako priznajem da šonjo nije bio, a to što je bio okružen ženama i smatrao ih nagradom (koju je itekako rado i obilato primao)…tko mi je kriv što svirati i pjevati ne znam?

Svidjelo mi se kako ga autorica razotkriva. Veli da su mu dvije stvari uvijek bile važne: mogućnost da ne donosi odluke i mogućnost bijega. Koju je Kanađanin obilato koristio. Bježeći od svojih muza, producenta, mangera, obveza, sebe.
I sad ono što mi nije jasno, od lika općeprihvaćenog kao šarmera i gentleman, aka “Lady's man“. Opisao je on i ružno indiskretno naveo Janice kako pušačicu, dok mu je odana publika zanosno pjevala odu vjernoj Norvežanki (Marianne), kojoj je Leonard bio apsolutno neodan. A Marianne mu je čuvala kuću na grčkom otoku Hydra sve dok ju nije Suzanne II, sa Leonardovim djetetom u rukama zamolila da ode iz kuće njenog muža, jer nije imala mjesta u hotelu niti novca. U trenutku dok je dobro odjeveni melankolik trošio neku novu muzu. Njemu se sve oprašta! Pjesniku i umjetniku. Nas obične civile nazvali bi muškim svinjama i krkanima. I te sve ljubavnice, koje neznam zašto nazivaju muzama, su mu sve opraštale.

Ogoljuje ga autorica kada veli, da je imao dovoljno godina da bude mudar, a što nije iskoristio, kada se u drugom dijelu života povukao u kalifornijske planine te godinama živio kao budistički monah.
Da bi u 21. stoljeću, već kao tjelesni starac, konačno naučio biti sretan i doživio vrhunac karijere, prihvaćanja, obožavanja. Napravio je fantastične albume i odradio suludo uspješnu svjetsku turneju. Posložio se, posložilo mu se….

Nije me kupio toliko da istražujem njegovu ostavštinu ili da sam se zaljubio u njegovu poeziju pa da nadoknađujem propušteno. Ili da posuđujem druge biografije i pjesničke zbirke. Malo koju njegovu pjesmu bih shvatio. Razmišljam o predrasudama, tvrdim stavovima i neznanju (mom). Ma dobro, malo me kupio, je je je. I da, malo je bedast momentum koji me potaknuo na provjeru lika i dijela LC-a. To da nisam vjerovao mu je jedna žena (Janice) pušila, al dok god sam spreman na učenje i provjeru svog svjetonazora, živim pa je svejedno što me potaklo.
Rekao bi moj dječački literalni heroj (E.M.Remarque), "nikad ne znaš gdje ćeš pronaći utjehu".

Oznake: predrasude

ponedjeljak, 17.04.2023.

Imam novi avatar (Sizif 21. stoljeća)

Imam novi avatar
Dao sam mu i ime
Sizif 21. stoljeća
Bio sam napisao kratki tekst
Neko objašnjenje

Bio sam inspirativan
Duhovit
Al' mi je editor izgubio tekst!

Neda mi se sada rekonstruirati inspirativni zanos (koji je prošao).

Promjeni sam Ime...ima tome dosta
iz Nitko u Netko.

Napravio sam nedavno veliko Rasterećenje
(inspiracija: "Ne čitam što sam napisala, jer znam o čemu se radi")

Nije da krećem ispočetka, nastavljam bez tereta.

Sada mijenjam i sličicu kojom se predstavljam.
Pičim ju tu, uvećanu.
Negdje sam je pronašao i prisvojio
(nisam ukrao, samo sam je posudio).

Oznake: predstavljanje

srijeda, 12.04.2023.

Utišati glasove (London)

Volio bih utišati razgovor sa tobom.
Dok moji spavaju.
U hotelskoj sobi, a nisam ponio knjigu.
Nije stala, nisam htio posuđenu biografiju lik kojeg sam prezreo.

Čitao bih ju, da je imam uz sebe. Jedan dio njegova života, između dva albuma i knjiga.

Onda bih uzeo mog Japanca, njegovog lika Promatrača, kojem je izložen čudesni događanjima. Koje samo on vidi. Ne izlažu ga fizici, ne bori se s nikim, ne bježi, nebiva izudarali ni ranjen.

Čitam život pjesnika, ne sada, sad je jutro, ne vidim od zavjesa jel će kiša, sad razmišljam da izvidim teretanu hotela. Moji spavaju, čeka nas duga ulica puna dućana pa muzeji popodne.

Pjesnika kojeg čitam, čiju debelu biografiju sam ostavio doma kako bi stalo glačalo za kosu u kofer, nebih izdržati bez Japanca. Kojeg isto nisam uzeo.

Nadao sam se da ću do puta pročitati obje. Jednu sam čitao ubrzano, drugu usporavao. Zato se i zove Safety čitanje. Sigurnosno. Da me zadrži u mom Svijetu ako bi bilo preintenzivno.

Nekih sam se čitanja (a čitanje je kao i putovanje) bojao, od nekih i pobjegao.

Biografiju Leonarada Cohena čitam iz dva jasna cilja i nebitno koliko nejasnih.

Volim pročitati o tuđim životima, posebno kada je lik (opasaka sebi: nisam nikad čitao biografije ženskih likova?), prepoznatljiva figura, čiji nam se život čini poznat. Pjevači su mi idealni za to.

Cohena nisam doživljavo sve dok nije, kao u lagano fantastičnim Murakamijevim romanima, postao izvor moje tjeskobe i ljubomore. One prave i nečeg što nazivaju Retroaktivnom ljubomornom. Kada se.dižu teške emocije jer je netko drugi imao više od mene. Trajao je duže, imao kredite i bio bolji muškarac od mene. To govori moje tjeskoba, a ispisuje moja sujeta.

Svako njegovo spominjanje, a i ja sam pričao o svom životu, imao sam puno strašniju priču, mene bi paraliziralo. Ušutio bih i problijedio, pa je prestao biti temom.


(TBC) - opaska: ispovjedio pisati! Obraćati se!

..….

2024-12 ovo je ostalo nezavršeno

subota, 08.04.2023.

Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)

(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.

Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.

Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.

Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?

Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.

Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".

A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.

Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.

Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.

Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....

Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)


Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?

Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.

Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.

Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.

Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“

Ali ne mogu.

...

Oznake: Lana Del Ray

četvrtak, 06.04.2023.

Dekonstrukcija (...ili konstrukcija?)

utorak, 04.04.2023.

Nemiran od mira

(ovo bi kao trebalo biti novo. da pišem samo za sebe. ne za javnosti. pa jednog dana kako mi nadođe).

Dopisivali smo se sinoć, ja u garaži shopping centra. Sjedio i tipkao. Razbistrilo mi se ili mi se bar to učinilo. Predlagao sam si imena, onom što me obujma.

ispovjedili smo se međusobno jedno drugom. O miru i spokoju koje si stvaramo i nedostatku buke i nemira i inspiracije. Ispričavali se.

zapravo nismo, jer kad osjetiš da stvarima daješ njihovo skriveno ime, i one postaju vidljive i bezbolnije.

rekao sam joj da se ne bojim odlazaka sa svog Sigurnog mjesta. Ishodišta gdje se nalaze totemi, koje zamišljam kao samo malo zaglađene stijene na kojima sam ispisao upute

te upute mi je moja ...moja ...moja Sastavljačica , jednom nazvala, važnim obrascima preživljavanja, koja ćemo zamijeniti sa manje zahtjevnim

Ne bojim se više napuštanja Ishodišta.

ponedjeljak, 20.02.2023.

Almeno Stavolta

........
jedan predivni talijanski pop-rock, moj nešto slobodniji prijevod.
.......


Ako mi ne vjeruješ, poslušaj me barem! Biti neprijatelji nije za tebe ni za mene. Ne želim te ispitivati, ni optuživati, radije tražim tko smo bili. Barem ovaj put...hajde me poslušaj! Barem ovaj put! S hrabrošću da se suočimo, uzvrati mi otkucajem u prsima. Bit će da smo umorni, ili nam je u osobnosti popis nedostataka.

Ti si uspjela, ja nikada. Zato sada prestani razmišljati o problemu kojeg nema i daj mi vremena da ga sredim. Sve tvoje zašto, barem ovaj put. Večeras sam ovdje iza "da", koji ne počinje. Jednom ću te opet natjerati da se smiješiš. Iako ne znam kako, reći ćeš moje ime. Ako ne želiš vjerovati, poslušaj me barem! .

.VIDEO: Nek "Almeno stavolta"

Oznake: Almeno ascolta

petak, 17.02.2023.

Imam sliku, tražim priču

.......

Oznake: prekrcana polica

četvrtak, 16.02.2023.

Prekrcana knjižnica

nedjelja, 12.02.2023.

Ja ti neću otkriti

....
Dvije godine nakon hermetičnog albuma Odbrana i posljednji dani, VIS Idoli su izdali Čokoladu. U petoj godina postojanja, skupina "Dečaka", namjerno ih tako zovem jer teško da su unutar sebe ikad bili grupa, ponovo su promijenili profil. U prvoj fazi, koja se diskografski donekle poklapa sa mini LP-ijem, uz dodatak singlice Maljčiki, prikazali su se kao vrhunski provokatori i manipulatori, obožavani i u biti neprepoznati kao ozbiljni kreatori. Drugi album je bio tektonska provokacija, koja je preživjela isključivo jer je bila toliko zbunjujuće različita od ondašnje svakodnevnice, da je prkosila tumačenjima. I tako do dana današnjeg. Treći (i posljednji pravi) album grupe, Čokolada, šokantni je zaokret u najčišći konzumni pop. I da nije bilo Odbrane, Čokolada bi bila jedno od najboljih izdanja na jeziku razumljivom u ovim krajevima. Ta samorazumljivost je naravno bilo suptilna poruga i podmetanje jer većina pjesama sadrži slični sentiment introvertiranosti, samoizolacije, hipnotičkog umirujućeg samotetošenja (to je "stručni" izraz eng. selfcuddling) kao i prethodni album. Disocijacije sa Odbrane postale su melankolične uspomene na Čokoladi. Pjesme...Ona ne zna da živi u gradu bez sna....Stranac u noći...Vetar i zastave...naziv su koji otkrivaju i sadržaj....

....kad sećanja prestanu da dolaze.....ja ti neću otkriti.... da još ne znam 'ko si ti...

VIDEO: VIS Idoli Stranac u noći (kad sećanja prestanu da dolaze)

***********************************



Sjedili smo u sunčanom dnevnom boravku i propitivali se znatiželjno o životima. Pitala me za moja zadnja pisanja, gledala me dovoljno zabrinuto da ipak primijetim, pa me stisla s pitanjima. Mislim nije me stiskala, samo me ograničavala. Kratila me, čim bih zastao da udahnem. Smanjivala mi je manevarski prostor, precizirala pitanja. Uvijek isto. Što ti želiš?

Sve dok nisam, u nelagodi i muci, osjetio! Sada iznova promišljam o snazi trenutka kada sam u sebi prepoznaš nejasan osjećaj i daš mu ime! Čudesno otkrivanje, onaj neki aaaaaaaaaa uzvik, zar sam tako bio slijep? Na sekundu sam pomislio opravdati se...umanjujući i pomalo lažući. Ublažiti lagani sram višetjedne zasljepljenosti. Srećom da nisam. Nego sam radosno uzviknuo da sam želio čuti cijelu priču! Da sam se bavio tuđom prošlošću i ispitivao rude uspomene, sve u želji da doznam koliko sam nekog doista poznavao. Pa sad želim još odgovora.

Nisam prepoznao razornu besmislenu znatiželju. Al kada sam joj dao ime, nazvao ju nekako...bilo kako (kasnije ću doraditi to ime), počela se znatiželja povlačiti.

Trebala mi je pomoć da me se uspori, da se dovoljno odmaknem od svoje slijepe točke pa da znam da moj nemir ima zapravo nekakvo smješno ime. Nemir je to ime prigrlio isprva, svidio mu se i takav, privremen, pa se udaljio sada za svojim mirom.

Uhvatio sam i njen samozadovoljni smiješak. Gledala me kao da se trijeznim. A ja....ja sam se osjećao nelagodno zbunjeno, kao klinac kad se ne sjeća pripitog povratka kući.
......

Oznake: stranac

petak, 10.02.2023.

Govoriš pogrešne stvari

.....
(Edited)

Hladan i predivan dan. Hladna i
predivna pjesma. Nije ovo post gdje probavam objasniti zašto pjesmu prevodim (a ovo mi je prva koju ne prevodim), nego se nadam isprovocirati novopečenog "Kradljivca blogova"* da se zainteresira za ovaj moj post. A prepoznat će se dotični odmah! Nadam se da ću ga navući da uđe u genetski kod ove pjesme i albuma koji me je izgradio. Mene i još generacije, kako shvaćam. Traje i dalje misterija, čitam nedavno mladog novinara„…kako sam iznova i iznova puštao Odbranu….“.

Ako mi provokacija uspije, dobit ćemo nekoliko zanimljivih kartica!

Nemam pojma o čemu je pjesma! Mislim da nikad nisam pokušao u nekom razgovoru čuti tuđe doživljaje. Niti sam otkriti. Bilo mi je dovoljno čuti uvodne taktove da utonem u sigurnost. Jeli to ljubavna pjesma? Ili himna introverta? Razgovara li pjesnik sam sa sobom? Možda je revolucionarna? Potpuno odvajanje od stvarnosti? Disocijacija?

Neću o albumu baš ništa, previše je ispisano. Osim da su Dečaci ( rani naziva banda), imali 23, 24 godine kada su stvorili nenamjerno bezvremensko remekdjelo. Srđan je jednom, kroz smjeh, izjavio: “Nismo imali pojma što smo napravili. Bili smo mladi, mislili smo da prave stvari tek stoje pred nama. A ispalo da je to bilo ono veliko“.

Treba mi ovakva objava, dovoljno sam izbacio teških tema, želim si mir. I svima, samo mir.
.............................

E da, ova je za Liv ...i hvala ti, iako te (opet) niš nisam skužio.
.......
* ovu šalu, je izgleda shvatio samo onaj kome je namjenjena (Vjetar). A što ću, zayebao sam :))))

Nije on naravno nikakav kradljivac (nego se on sam tako (samo)prozvao, jer mu se otelo pisanje u jednom komentaru, pa je sam onda sam napisao na temu koju je izkomentirao).
A ja bih rado da čovjek napiše priču koja nam je obojici izuzetno draga (opus VIS Idola). On će to puno bolje! A nebih da to ispadne nekakav "izazov" jer se grozim da bi mene netko mogao prozvati na tematsko pisanje!
.......
VIDEO Vis Idoli Glavna ptica (Skrati svoj dugački jezik)
.......

"Glavna Ptica (Skrati Svoj Dugački Jezik)"


Tvoje reči su sada tek nešto drugo
Kô da ih lako iz noći u noći kradu
Dolazi sezona perja i glavna ptica
Gledam sa svog balkona na barikadu

U ponoć menjamo stražu
Znam, tvoje oči su sive
U svakom trenu si tu

Dok suza se sliva niz lice, ti znaš da bledim
Tvoje reči su tada vrlo nežne
Kažu "Mislim da si zauvek kao jeka
Seti se mog lepog lica, slušaj plotune"

Govoriš pogrešne stvari
Skrati svoj dugački jezik
Nije vreme za strah

Govori mi sve da lakše
Biće lakše nekom drugom
Govori mi sve da lakše
Biće lakše nekom drugom

Tvoje reči su sada tek nešto drugo
Kô da ih lako iz noći u noći kradu
Dolazi sezona perja i glavna ptica
Gledam sa svog balkona na barikadu
.......



...

Oznake: VIS Idoli

petak, 03.02.2023.

Baxter Dury, jedna ljubavna (Cohen za siromašne)

Nikad ne znaš di ćeš naći utjehu. Niti ikad znaš di ćeš pronaći glazbu koja ti paše. A ja trošim puno glazbe. Pa sam zahvalan na svakom prijedlogu, probat ću sve, svemu ću dati šansu.

Primijetio sam nedavno da mi moje glazbene preference više nisu strogo dogmatski zacrtane i da sam napustio tražiti podražaj u preslušanim i prožvakanim herojima. Imam drugačije potrebe pa mi se valjda i glazbeni ukus promijenio. Tražim posvuda inspiraciju, svakog gnjavim da mi da neki prijedlog za slušanje. Nisam "na autopilotu". Frazu "ljudi na autopilotu" negdje sam usput pokupio, nisam baš siguran čija je, pa ne bih mogao navesti autora/autoricu.

Treba mi glazba za do posla i natrag jer od preseljenja imam novih lijepih 20 minuta hodanja za istraživanje. I dok trčim. Čudi mi se moja prijateljica Vodenjakinja, da mogu na dužu turu bez glazbene zaštite. A uglavnom mogu i volim tu slobodu da podnosim tišinu. Svejedno se vraćam trčanju sa glazbenom podlogom jer imam cajta za jedan album po treningu. Iznova podižem treniranje, zato su mi ture kratke. Imao sam osjetnu pauzu, nešto sam morao odmarati, nešto mi je trebalo lijenosti i godilo mi.

Imam i nove slušalice, mislim da su mi šeste bežične koje koristim. Drugačije su. Zvuk prenose preko sitne košćice, neposredno pokraj uha ("bone conducting"). Tako da imam slobodne uši, čujem vanjske zvukove. Stabilne su, i imaju i mala sigurnosna svjetla koja mogu treperiti i ružne su.

Baxter Dury...taj mi je glazbeni heroj mjeseca. Nikada za lika čuo nisam. Preporuka je došla preko jednog ženskog profila, na stranici za upoznavanje. Dosta oprezan ženski profil, nimalo intrigantan, al' sam uočio da preporučuje dva imena za koja čuo nisam nikad. Baš nikad i mislim, ovo valja istražiti. Drugo ime je neki Talijan, nije me kupio, ali Baxter je. Pa stavio u Deezer, kasnije ga i pogledao.

Baxter izgleda onako kako sam ja htio izgledati kad postanem odgovorni muškarac! Čovjek koji nastupa u odjelu. Treba stila da ti odjelo dobro stoji i da izgleda udobno. A ona uska kravata, labavog čvora...

Al nikad mu nisam postao nalik, možda jer sam se previše želio dočepati statusa odgovorne osobe. Pasalo mi je to (biti odgovoran) i biti odrastao. Danas kada pišem, onda pustim da budem po uzrastu i skali odgovornosti sve što god sam bio i proživio (i preživio). A i volim se udobno obući, rijetko sam u odjelu. A dobro mi stoji!

Osim toga, jednog sam lika, s kojim baš i nemam puno veze, zamišljao baš tako! Gotovo sablasno koliko sam ga sličnim zamišljao liku pjevača! Baxtera…onako sa smiješkom, cigaretom, čašom u ruci, u odjelu, šarmantno neuredan i zabavan. Tako sam tog lika bio po pričanju iscrtao. Al sam uglavnom fulio, iako zapravo pomalo i liče.

Baxter poprilično liči i na Cohena, i tematski su srodni, ali mi nije tako dosadan. Imaju nešto zajedničko i od scenskog nastupa. Srećom Baxter je moj čovjek! Jer usred lijepe, melodične, ljubavne pjesme, usklikne onaj poznati ljubavni krik ..."jebi se!" Što mislim da (isprike damama koje ga redom obožavaju) šonjek Cohen nikad nije izustio.

A Leonarda nikad nisam razumio, nije mi se baš nešto sviđao. Nego sam se jednom pravio da ga volim, a kako bih se umilio ženskici koja ga je obožavala. Gotovo pobožno ga je spominjala. Kao posebnog. Pa sam ja čak pokušao pogledati i „Pticu na žici“. I bio razočaran sobom i mojim nedostatkom emotivne tankoćutnosti, a ona je plakala i kad bi reprizu gledala. Kasnije sam doznao da ni dama nije baš bila autentična, nego je Leonarda uzdizala jer ga je taj lik, kojeg sam zamišljao kao Baxtera, volio pa ga je i ona uzdizala u mitsko biće.

Tako se zatvorio jedan beznačajni krug, jer sad priznajem da Cohen prolazi pokraj mene i ne dira me više ("kao da sam na autopilotu"), a Baxtera upoznah sa predstavljanja nepoznate ženice na stranicama za upoznavanje. I navukao se, dok mi ne dojadi i dok ga zaborav ne proguta. Nisam se obratio ženskici sa nezanimljivim profilom, ionako tamo čitam predstavljanja kako bih otkrio što žene žele, jer me to ponekad jako zbunjuje.
……
.....
Evo jedna predivna, smirujuća, samo malo malčice uznemirujuća ljubavna pjesma od Baxtera Duryia, u mom prijevodu sa engleskog i malo francuskog.

Ja nisam tvoj pas

Ja nisam tvoj jebeni prijatelj
Ipak pokušavam biti
pokušavajući to osjetiti
pokušavajući to biti.

Nije to moj problem!
Ja nisam tvoj pas!
Ali pratio sam te posvuda.

Neki ljudi vole se pokazivati
Neki ljudi vole gledati
A gledam pomalo previše
Pokazuješ previše.

Nije to moj problem
Ja nisam tvoj pas

VIDEO

......

Oznake: Baxter

srijeda, 25.01.2023.

Popravak zlatnog zuba (ili... O fiksacijama)

(...editirano...)
....
(Marta K.) ,,Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna. Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj. Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše".
….

Prelazim jezikom preko izbrušenog zuba. Gore lijevo petica. Uživam u glatkom odzivu. Skoro tri tjedna trpio sam nešto oštro, na mjestu ispalog, čokoladom s lješnjacima izbijenog zlatnog zuba. Danima sam pod jezikom nalazio sićušni oštri batrljak. Nije mi smetao nego kod žvakanja i to ponekad. Malo bi mi zarezao nepce. Nisam ni imao pojma da imam Zlatni zub. I uvijek je zimovanje kad mi se zubne konstrukcije urušavaju, ne znam zašto, cijeli jedan trodijelni most mi se odlijepio prošle zime.

Popraviti se ovaj ne može. Nema lijepljenja kako sam se nadao. 400 eura je novi zub. Više mi je bilo stalo do termina koji sam izgubio kod zubarice. Bila me ona poslala na slikanje zuba, pa sam zaradio još puni tjedan da trljanjem jezikom pokušam ublažavati oštrinu. A i nije što je oštro nego što sam fiksiran na tu milimetarsku hrid u ustima. Dajem joj previše na važnosti, iako nije opasna. Al' me tjera da ju stalno tražim, pronalazim i pitam se kad će olakšanje.

Jučer sam imao termin kod stomatologice, dobar termin, odmah nakon posla, da stignem bez nervoze. Niti da čekam. Radim privremeno na drugoj lokaciji pa mi nije ista logistika kretanja. Moram i tramvajem jer je kišica i mrak je pao. Učim mrežu tramvaja, godinama ju ne koristim, shvatim da mi odgovara od Trga pa onda desno, dolje. A dvije mi stanice jednako pašu. Obje sadrže isto hodanja ali jedan je put bez ikakva sadržaja. Biram prvu stanicu, proći ću i pokraj njenog ureda, pogledati gori li tamo svjetlo, pa skinuti kapuljaču tek kod pizzerije. Za svaki slučaj, da me ne vidi ako slučajno prozračuje. Zna da sam tamo rijetko, ne bih da me se preplaši (nikad više ne bih da me se boji), niti da pomisli da sam tu namjerno zbog nje. Podstanarske poslove obavljam subotom, dok ona šeta psa. Pretpostavljam da ga ona šeta, odkud da znam.

Na uglu ulice vidim dvije figure pred ulazom. Dvije žene. Viša nije mogla biti ona, ali ju je niža propustila i kada je viša ušla u vežu, učinilo mi se da je ona! Ta koja je propustila drugu, da je ona. Požurio sam, skoro sam potrčao, pomislio sam, ako je to ona, bezbolno ćemo se pozdraviti bez ikakve priče. Samo ću je opušteno pozdraviti i otići. Zna ona da mi je i doktor i zubar tu i stančić moj zna, pa alibi imam iako mi ne treba.

Bio sam prespor za sekundu, da sam samo malo brži bio, vidio bih njenu figuru na hodniku, prepoznao bih ju sigurno! Ovako sam samo razlivene sjene kroz mutno staklo vrata gledao i nisam mogao znati. Ona i ja na koji metar a između nas vrata koja otvoriti ne mogu. Ona i ja kao mutni odrazi. "Samo na sekundu, dugu kao vječnost" dvoumio sam dal da pokucam na vrata. Ako je ona, pozdravit ću je, ta žena uz nju je svjedok koji će spriječit nelagodu i razgovor. Odustao sam, prepala bi se, vjerojatno bi pomislila da sam se opet razbio u tisuću komada. Odustao sam, stao u mrak zgrade nasuprot, pogledao na sat i pomislio da su i ona i klijentica vjerojatno došle prerano. Ona da se spremi za posao a ta žena stigla prerano. Pa da će se za koju minutu popeti i upaliti će se svijetla. I da ću onda znati da li je to ona bila i možda ćemo jednom pričati o tome. Pričat ću joj kako smo bili na metar-dva udaljenosti ali nisam mogao do nje. Kako je mutno staklo krivo i tramvaj koji me nije 3 sekunde ranije iskrcao.

Nisu se svijetla stana palila, nije to bila ona. Čekao sam 3 minute, toliko treba. Zadržao sam sliku i trenutak i požurio prema ambulanti. Moj je termin na puni sat, imao sam koju minutu.

Zadnji susret dobro smo odradili. Bezbolno. Oprezno da ne bi slučajno spomenuli zajedničko vrijeme. I ono poslije. Osim spomena rođendana. Zasmetalo mi je jako, jako. Glumatala je pitajući me …“jeli ti ono rođendan prošao ili će biti?“ Pričekala je tamo davno, da mi prođe, rekla "pa nisam te na taj dan mogla ostaviti, nisam toliko okrutna". Hvala na obzirnosti i na oproštajnom susretu! Nije mi na posljednjem susretu dobro legao ni citat o „crvenokosoj i zelenokoj ljepotici“ ali nisam isprva shvatio. Kasnije sam se sjetio gdje ga je pročitala. Da, ja sam ga bio napisao, ne ovdje. Poruku prijekora i povrede mi je poslala, dobio sam ju. Drugdje me znači čita, ovdje ne.

Pozvao sam ja taj jesenji ("rođendanski") susret još ljetos, onda završio u bolnici pa zapravo odustao od njega. I onda ta njena vještičja crta! Nepogrešivo se aktivirala. A nisam ja taj koji tako zove njeno"vidovnjaštvo". Nego ona sama. Veli mi, da osjeća da sam odustao od susreta, i da je to njoj OK. A naravno da sam odustao jer mi fokus nije više bio na njoj. To je nekako (pred)osjetila. Opet.

Ma uvijek to osjeti. Uvijek!

Sada to mogu reći, bio sam bijesan na nju kada me prvi put nazvala i pisala da želi susret. Nakon što sam "se raspao u 1000 dijeleća" pa sastavio pa ju poštedio svog bilo kakvog kontakt. "Ljudsko-prijateljski", tako je pisala, jer "...da smo nekad imali sve a sada ništa" pa me želi "ohrabriti". Jednom je to rekla i oneraspoložila me gadno, ne znam kad to točno, ali meni ohrabrenje više nije više trebalo.

Ta njena vještičja crta pokretala se baš kada sam imao u fokusu samog sebe, posao, treniranje i druge ljude. U trenutku kada sam „pustio druge ljude u svoj život“. Kako je to samo osjetila!? Kako? Zato sam bio bijesan, zato nisam poruku ni otvarao tjednima (osim naslova i prvog retka koji sam vidio). Tako sam se dobro osjećao sa sobom, obnovljenim i osnaženim, a njeno me javljanje razjebalo.

Susrete sam tražio i ja, da vidim mogu li se nositi sa njom, ako drugima dozvolim tamo gdje je ona bila. Nisu dobro prolazila naša "pomirbeno-prijateljska druženja". Poželio bih ju, ona bi se čudila i zdvajala mojoj nezrelosti, kao da nemam pravo na želju. Zimski susreti su mi trebali radi putovanja na jug, odlaska na prvu trku nakon puno godina. Bio je tamo netko a ona je osjetila da mi fokus nije na njoj. I prije jesenjeg "više-ne znam-ni-kad-ti-je rođendan" susreta sam isprobavao sebe. Isto me otkrila.

Osjećao sam nemire nakon tog susreta, nisam mogao otkriti što me vuče da mislim o njoj. Nije bila ni želja ni ljubomora. Ljubav je prestala, prestao sam jaukati da me uzme pod svoje. A zna i da sam se promijenio. Iznutra i izvana. Vidjela je, osjetila i čudila se. I rekla da je pomalo ljubomorna. Nije to bila ni strogo kontrolirana želja.

Bio sam bijesan na sebe, trebao sam pregristi drekec i reći da ima pravo i da susret kojeg sam ja zvao doista više ne želim. Bio sam bijesna na sebe što joj na pitanje "kako ti je sastati se samnom" nisam odgovorio nego "OK...".

Pa da isrpičam da se osjećam kao ronilac u batiskafu, da je sve oko mene pritisak, da ju jedva vidim, da ju ne mogu dodirnuti. Da smo u različitim dimenzijama, da ona udišeš zrak okružja a da sam ja sebi pripremio smjesu sigurnih plinova i spustio se na susret. Zaštićen u batiskafu i teškom odjelu, da ju jedva vidim i čujem i da jedva čekam da odem i sve to da skinem sa sebe. Trebao sam to reći al'... kao da sam znao prave riječi.

Kada god svoju pažnju usmjerim na događaje u okružju, na sebe i na ljude oko mene, više ne osjećam da boli mjesto gdje je u meni postojala. Ne osjetim prazninu. Nije to ostatak ljubavi nego valjda moja uobrazilja i sljepoća. Ljudi koji su plaćeni da poznaju tuđe osjećaje nazivaju to fiksacijom. Ljudi koji su obučeni da prepoznaju tuđe osjećaje ...pa ponekad njima možda i manipuliraju.

„Kada ti je ono rođendan“ susret me smetao tjednima. Žuljao, izazivao potrebu da ga izbrusim. Priznao sam si nemire, tražio odgovore i dobio ovaj zapis. Kao što sam tražio olakšanje od tog nesretnog nekorisnog ostatka zuba. Tražilo me iznutra i da taj susret zagladim jer me ometao, čak me rezuckao. Drugačiji mi je bio taj susret. Prvi put sam bio došao bez želje i sa nastojanjem da takav ostanem nakon susreta. A osjetio sam samo nemir i razočarenje sobom. Pomalo me i nedostatak želje kod mene iznenadio, al' to sam i htio, pa se ne mogu žaliti na taj uspjeh.

Nije mi bilo ugodno priznati da je ono što sam romantično smatrao osjećajima prema njoj zapravo podražaj na nedostupnost. Fiksacija. Tako uči definicija struke. Samo mi nikako nije jasno, kako je svaki put osjetila kada bih je se oslobađao? Da mi fokus više nije na njoj. Kako je osjetila? Ili je možda sve bilo jedna moja velika uobrazilja i koincidencija? Na njezine slučajne pozive iz obzira i dosade?

Racionalan sam introspektivan i inteligentan. Rubno sam religiozan, ne koristim ni opijate niti pijem ni pušim. Radio sam dugo sa profesionalkom, naučio sam prepoznavati svoje osjećaje i razumjeti koji me postupci i odluke dovode gdje jesam.

Kod upoznavanja, oboje smo bili potonuli u misteriju prepoznavanja i pronalaženja onog drugog. Nismo si znali objasniti kako se nismo upoznali dok smo se tražili. Dvoje odraslo-odraslih ljudi bez iluzija i halucinacija. A zbunjeni slikama, sinkronicitetima, mimoilaženjima....jeftinom pjesničkom slikom "...dva jednaka oblutka na plaži".

A prolazili smo jedno pokraj drugog. Sjećam je se i iz kluba u kojem je provodila studentsku Badnju večer i sa apsolventskog puta u Veneciju. Sjećam je se, pitao sam se tko je i što radi tamo. Ostat će mi nepoznanica zašto smo se pronašli i prepoznali. Ona možda zna i kad bih je pitao, rekla bi da nije važno niti da zna. I da nije ničega neobičnog bilo u susretu, osim moje potrebe da ga vidim važnijim nego je bio.

Neću nikad razumjeti njenu vještičju crtu da osjeti da se netko približava njenom kalupu u meni. Da prepoznaje da mi pažnja nije više na njoj pa me onda doziva „onako, ljudski i prijateljski radi ohrabrenja“.
…
Morao sam ovo ispisati. Reći će (ako ikad ovo pročita....smijem se naravno...) da sam okupiran njom pa da je ovo još jedan od mojih (zakašnjelih) izljeva bijesa. I da je ovo moje pisanje baš dokaz. Znam da ga moram ispisati…“iznijeti ga na svijetlost da se kao rana posuši“.
….
Uživao sam jučer u otklanjanju smetnje. Ma i sada uživam u glatkoj caklini. Jezikom nalazim mjesto gdje je bio zub i više ne nalazim bol i oštrinu.

Hodao sam sinoć istim putem na povratku, znam da je večer kada ide na radionicu. Hvalila mi se kako je pohvaljena, čak je imala aluziju na to što je jednom zaželjela da tamo zajedno odlazimo.

Ovaj put svjetlo u uredu je bilo upaljeno. Tamo je bila, ništa neobičnog nema da žena radi u svom uredu. Opet pogledavam vrijeme, na pol je sata, nemam više pojma kako sada termine dogovara. Znam da je unutra i da ne osjeća da stojim vani jer je usredotočena na posao. Pa me osjetiti ne može! Mrcu sam dvoumio jesam li pri prvom prolasku bio malo previše nestrpljiv, da nije možda duže tražila ključeve, ili je došla dok sam bio na brušenju.

Sretan sam, miran i zadovoljniji. Znam da imam priču. Znam da sam veliki teret odvalio. Izbrusio mali oštri zaostatak, koji me tjerao da ga stalno opipavam. Znam da priču imam, da ju ispisati moram, i da će me ispisivanje osloboditi njenih vradžbina.
......

Oznake: fiksacija

ponedjeljak, 23.01.2023.

Aquarius (doba Vodenjaka)

naknadno editirano zbog moguće zabune
uradak je isključivo pohvala i posveta predivnom prijateljstvu!

..........
ovo je besramna pohvala Vodenjacima.
jedinstvenim znakovima horoskopa

titulu jedinstvenosti trebali bi nositi ljudi Vage
jer smo jedini neživi znak cijelog zodijaka.

mi smo instrumenti
pa nam trebaju drugi da postojimo, pokrenemo se.
osim kada smo bijesni
zbog neravnoteže
I sve razbacamo.

al' ne možemo biti unikati samo jer smo predmeti!

ovo je dakle pohvala Vodenjacima
jedinim
jedinstvenim
nerazumljivim
ambivalentnim.

voda traži put
uzima oblik okoline
misliš da bi trebali biti amorfni
(vage bez života, vodenjaci bez oblika)


a prepoznajem Vas!
i ovu koja divno piše
i onu koja meni divno piše

znam nepogrešivo da se o Vodenjaku radi
kad me zbuni
kad ne znam o čem priča
a vodi me u slike
i sve vidim!

znam da je Vodenjakinja
kada se čudi mom interesu
"A zašto ja?!"

ti si mi pričala, ja sam učio
o ljudima od gline
tuđim dodirima koji predugo ostaju na nama.

vidio sam savršeni odraz sebe u tebi
u tvojoj samoći
i tuzi (priznaj!)

tako mi je drago da sam ti prijatelj!
da si mi pratnja.

kada se nespretno sudarimo
umjesto zagrljaja
(pred punim liftom)
tvoja mi je smetenost neodoljiva!

rekao sam ti da si Jednorog
jedinstveno biće
plaha
hrabra
zbunjena žena-dijete Vodenjak.

Oznake: vodenjak

utorak, 17.01.2023.

Krug sa mnogo središta (Murakami)

...
Ne mogu se drugačije natjerati da pišem, nego da najavim sam sebi pisanje. Prolaze mjeseci otkako sam si dao slobodu da banaliziram Svijet oko sebe. Priznajem da sam uživao. Ma jesam zapravo, al' me sad vuče da pogledam i pročitam ponešto što bi me moglo uznemiriti i pobuditi. Prisilio sam se na čitanje Murakamija, evo sredina je siječnja, knjigu sam kupio na Interliberu.

Nekakav sinopsi bi bio slijedeći: opisujem stanje kontrolirane tuposti u kojoj sam se osjećao spokojno i iz kojeg izlazim sporo i kontrolirano (o.a. lijeno). Opišem ukratko stanje od kraja ljeta i bolnice do zime, Qatara i doktora koji je sve nalaze pročitao drugačije od njih dosta. Opišem dio gdje s mukom čitam sljedeći ulomak iz Prvog lica jednine: "Kad god mi se u životu dogodi nešto neobjašnjivo, nelogično, uznemirujuće (ne kažem da mi se to događa često, ali nekoliko se puta dogodilo), uvijek se vraćam na taj krug — krug s mnogo središta..."

U rano jutro pomislim da je Japanac pretjerao i da ja srećom nemam "neobjašnjivih, nelogičnih i uznemirujućih" događaja u životu. Pomislio sam, život mi je ispunjen događajima i ponašanjima kojima dugo nisam znao uzrok. Neki su bili uznemirujući. Neki nelogični i meni uznemirujući. Ali nijedan nije bio kumulativ koji bi me tjerao da mu se vraćam kao "životnom ishodištu" odnosno "Krugu s mnogo središta".

Sretan sam da je tako. Sretan da mi je življenje niz, ne toliko dramatičnih događaja, koje sam uspješno doveo u banalni, predvidivi kolosjek. Uzeo sam si nešto truda da shvatim o čemu Japanac priča. On je ipak pisac, ima maštu, može izmisliti i likove i radnju. Ja sam isključivo kroničar vlastitih misli. Ne pada mi na pamet upravljati likovima koje ne poznajem.

Kakav bi to bio Svijet u kojem je ishodište Krug sa puno središta? Zar baš nemam neki događaj kojeg bih provukao kroz kriterije "neobjašnjivosti, nelogičnosti i uznemirenja"? A da je događaj toliko bitan da mu se vraćam.

Događaj ili bar kandidat, mi je izronio u trenutku kad sam se uspinjao na Savsku i krenuo od mosta prema gradu. Izronio je bezbolno. Sapet je bio strahom i uronjen u duboki i spokojni zaborav.

Znao sam da je Događaj kompatibilan sa Murakamijem! I da je dugo bio sakriveno ishodište mog novog Života. Pomislio sam da ga sada mogu opisati bez proživljavanja. Da mogu bez dramatike uzeti kriterije omiljenog pisca da iz prisilnog zaborava izrodim Događaj. Da iskoristim zamah banalnosti koji me okružuje.

Tko je do ovdje izdržao čitati, neka bude upozeren da mi je namjera kontrolirano, banalno, kako živim zadnje mjesece, opisati događaj koji mi je svojevrsno ishodište. A koji je uz to "..neobjašnjiv, nelogičan i uznemirujuć". Pa upozoravam na zahtjevne prikaze u nastavku!

Događaj
Bio sam student, druga ili treća godina, rat je tek završio (ili počeo, ovisi kako to gledamo, trajat će tragedija još nekoliko godina). Živio sam sam u moderno uređenom stančiću koji su moji roditelji kupili sigurnosti radi, u doba velikih inflacija. Mislim da je moj otac brzo u tom stanu vidio mogućnost da pobjegne od disfunkcionalne obitelji. Ali nije, nego sam se ja uselio tamo, bez televizije i telefona, brzo nakon odsluženja vojnog roka. Živio sam samotno, bez previše kontakata. Prvih par mjeseci kao brucoš, proveo sam čekajući da se priviknem na povratak.

Trudio se da oponašam život kolega. Ništa mi falilo nije. Zgodan mladić sam bio, uvijek sam izazivao žensku pažnju iako bolno sramežljiv. Imućan, dobro odgojen, vrhunsko obrazovanje, ugledni roditelji. Trudio sam se oponašati druge ali nije išlo. Nisam se uklapao, nisam se dobro osjećao u društvu iako sam društvo želio. Posebno žensko.

Kako me je, godinama kasnije opisala supruga: "...bio je zgodan, pametan ali bizaran". Imao sam muško društvo, izlazili smo, uglavnom vodili "bizarne" razgovore i opijali se. Brzo sam izgubio bitku sa nezadovoljstvom sobom i u sebi. Povukao se u samoću stana, neraspoloženje potirao hranom i alkoholom. Sa sve više hrane i alkohola. Počeo odbijati pozive na terevenke. I počeo se samostalno oblokavati i prežderavati.

Nemam danas nijednu sliku iz tog perioda, malo tko me se takvog sjeća. Nejasne su mi slike tog doba. Znam da sam potpuno prestao izlaziti izvan stana. Izbjegao ljude. Da sam spustio rolete i izgubio orijentaciju o dobu dana ali i o godišnjem dobu. Uspijevao sam studentske obveze nekako izvršavati. Dobio sam od jeseni do ljeta nekih 50 kg. To sam naknadno izračunao po hlačama. Imao sam samo jedne u koje sam stao, a oblačio ih za polaganje ispita. Jedna cura, od onih koje su me prije salijetale, bila je zgrožena kada me takvog vidjela. Ostala mi je kao rijetki glasnik, nekakav glas realiteta. Opomena. "Zdebljao si se kao svinja i smotan si kao sajla". Osveta jer joj se nisam javljao. A htio sam....

Niti sam želio izaći niti sam izlazio iz stana. Veći dio dana...bolje reći budnog stanja, provodio sam učeći i bjesomučno čitajući. Sačuvao sam popis pročitanog, valjda 4-5 knjiga sam čitao tjedno. Tražio sam način da se uklopim. Da budem kao drugi. Da budem ono što se od mene očekuje. A bio sam baš suprotno od svega što bi se zvalo "uobičajnim i banalnim". U knjigama otkrivao kako ljudi razmišljaju i što žele.

U jednom trenu okrenuo sam polaritet ponašanja. Nisam se osjećao ništa manje očajan i usamljen. Nego sam krenuo u drugi vrstu ekstremnog ponašanja. Počeo sam trčati, što sa ondašnjih 120 ili 130 kila nije bilo lako. Prestao sam piti i mislim da se godinama kasnije nisam više opijao. Znao sam u društvu popiti al se nisam opijao. Opijanje kao stanje u kojem djelujem na dio mozga kojeg otupljujem jer izaziva boli. Pa pomalo nadoljevam i funkcioniram, samo da bol u glavi nestane. Otupljuje. Boca alkohola trajala je 2 do 3 dana. Nekad bih pio da bih zaspao.

Sve sam to zabranio! Ne sjećam se povoda. Počeo sam se izgladnjivati i trčati bjesomučno. Ljeti bih oblačio duple majice dugih rukava i trčao po najgoroj vrućini. I dalje nisam tražio društvo jer bih u rijetkim izlascima bio bolno opomenut koliko se ne uklapam.

Ovo mi je bio dnevni menu cijelo jedno ljeto: pola kruha, jedan maslac, jedno čokoladno (ujutro) i jedno obično (navečer) mlijeko iz studentske menze. Krajem studentske godine, sve nepotrešene bonove sam utrošio za kupnju blokova mlijeka i paket maslaca. U dućan nisam išao osim po kruh. Kako sam se debljao, tako sam sada topio. Mrzio sam tog Sebe od prije ali bez neke alternative. Samo sam se mrzio i želio poništiti taj fizički lik. Nisam se uklapao, dečkima sam bio fora. A ja više nisam ni lokao.

U društvu bih šutio, pazeći da se ne istaknem "bizarnim" pričama. Patio sam zbog samoće. Bio očajan kada bih vidio kolege i kolegice kao parove. Upucavanja, ljubavi, nježnosti. Briga i pažnja. Nisam više izgledao kao snjegović na steroidima, izgledao sam dobro. Mladi sportaš u snazi. Bio sam svjestan da mi djevojke opet prilaze ali i brzo odustaju. Da, bio sam zbog toga očajan. Govorio ili šutio, nešto samnom nije valjalo. Znao sam da sam drugačiji a nisam to htio. Samo sam želio biti običan i banalan. Zbog neobično izražene disleksije nisam mogao savladati vožnju.

Najgore poniženje, doživio sam neočekivano. I pratilo me. Draga osoba iz roditeljskog kruga, za vrijeme većeg druženja započela je lažni dijalog. Prozvala me da je tako čudno da nemam djevojku, da sam jako zgodan momak i da sam trebao imati desetke cura. Posebno sad kad sam student i živim sam. Spomenula se i da svaka šuša vozi, i da bi mi to pomoglo. Pa bi roditelji neki mali auto kupili. Pa se zapitala jeli sve u redu samnom ili mi se možda više sviđaju dečki. S tim je završila. Moji roditelji su taj monolog popratili smiješkom. Ni danas ga ne razumijem. Nikada me nisu pitali trebali mi pomoć i što se samnom događa.

Događaj danas smještam negdje u proljeće, velim iza nas je bila prestrašna ratna jesen. Bio sam nesretan, nezadovoljan, frustriran i očajan skoro 2 i pol godine. Samo nekoliko trenutaka mira i stabilnosti. Unutar sebe pokušavao sam otkriti frekvenciju na kojoj drugi titraju. Vidio sam se kao glumca, koji treba pronaći dobar tekst, pa onda odlično interpretirati taj tekst kako bi se svidio publici.

Tako sam nekako smišljao uloge i isprobavao ih. I bio samo razočaraniji novim neuspjesima. Onda bi slijedilo bolno skidanje uloge sa sebe. Nekakvo ponovo rođenje, traženje, razočarenje.

Te večeri, kada se zbio Događaj (neobjašnjiv, nelogičan, uznemirujuć), zapisivao sam misli u dnevnik. Boljela me cijela unutrašnjost, nisam ni trčanjem uspio obuzdati nezadovoljstvo i grč u sebi. Kosa mi je bila mokra, fen nije radio, nisam mogao zaspati pa sam legao na pod u dnevnom boravku, samo na dekama. Godinama sam pola noći spavao na podu.

Pokraj balkonskih vrata. Zapisivao sam misli, morao sam, kako nisam pio, morao sam vježbati disanje, koje bi me smirivalo. Tada bih imao vizije, u pravilu ..."crna voda, noć, jezero u koje ulazim pa voda podivlja i na kraju me izabacuje negdje daleko u pustinji pa onda gol hodam po kamenju dok ne dođem do prve nastambe".

Te se večeri vizija produbila. Tada i nikad više. Osjetio sam kako me u viziji voda obuhvatila još dok je bio dan. I nije me nosila i izbacila na obalu. Nego me povukla u dubinu i odjednom sam bio na dnu i plivao prema svjetlosti i površini. Onda sam ugledao koncentrične krugove, više njih, okretali su se suprotno jedan od drugog. Vidio sam da se krugovi sastoje od povezanih lutaka. Izranjajući, morao sam proći kroz središta krugova i iz blizine prepoznao, da su lutke zapravo mrtvi JA, odnosno sve moje neuspjele uloge a da ih povezuje bodljikava žica koja se ureza u te Uloge i rasjeca ih polako. Po prvi put sam u tim vizijama izišao na površinu na mjestu koje nije bilo negostoljubivo. Izišao sam iz vode i vidio kako uloge tonu i nestaju.
....
Postao sam svjestan čudnog zvuka. Oprostite! Nisam više u Viziji, nego jutru tog dana. Nešto je bolno trubilo. Budilica. Uspijevao sam ju obuzdati na 15 minuta. Pa opet. Pokušao sam ustati ali nisam uspjevao. Glava mi je bila preteška. Bio sam omamljen. Nisam mogao otvoriti oči a želio sam. Onda sam čuo zvonjavu na vratima. Netko je bijesno zvonio. A ja gotovo da nisam pojma imao tko živi u mojoj zgradici. U kojoj je samo nekoliko stanova bilo useljeno. Onda bi zvonjava na vratima prestala, pa bih čuo lupanje šakama po vratima. Otvarao sam oči i osjećao se bespomoćan ali ustati nisam mogao, niti sam mogao išta izgovoriti. Onda je taj netko ponovo zalegao na zvono i u trenutku kada je zastao, zatvorivši oči ugledao sam žensko biće koje me zazivalo imenom i reklo "Moraš ustati, moraš....!!!!".

Na tu njenu naredbu, uspio sam othrvati nemoći i skočio sam na noge. U sobi je bila magla, jedva se vidjelo i disalo. Iskočio sam na balkončić, udahnuo, vidio dan i krenuo prema izvoru dima. U kuhinji je bio stari štednjak, na kojem pećnica nije radila godinama. Smatrali smo ju pokvarenom. U pećnici plastične posude, u kojima mi je mama dostavljala hranu uz alkohol (mislila je da je to za moje društvo). Posudice su se istalile i stvorile toksičan dim koji me zamalo ugušio. A možda i potpomagao vizije. Nemam pojma doista.

Isčupao sam šporet iz struje, otvorio prozore, i krenuo pogledati tko je zvonio. Nije nikog bilo, mislio sam da je netko od susjeda vidio dim pa počeo lupati. Ali nije bilo nikog. Spremio sam se brzo. Uzeo knjige, osnovno za obući i pobjegao roditeljima. Doma. Bio sam užasnut. Nisam razumio što se dogodilo. Nisam razumio tko je lupao po vratima i spasio me. Nisam se ikome usudio reći o žemskici koja mi je naredila da ustanem. Niti sam shvatio zašto je pećnica proradila baš te večeru. Nisam se usudio vratiti tako skoro. A vratio sam se sa sestrom po ostatak stvari. Molio sam je da mi pogne, zapravo sam se bojao ući.

Krenuo sam na dugi put oporavka. Bojao sam se Događaja pa nisam nikom pričao o njemu. Zapravo sam pokušao ispričati ublaženu verziju (bez vizije žene i bez nepoznatog tko je lupao po vratima) ali u koju nitko nije povjerovao. S tim danom doslovno sam dotakao dno. Je to fraza ali baš mi paše za ispričati Događaj. Tako je to bilo u Viziji ali i životu. Ništa nisam dodao, puno toga sam izbacio. A ubrzo i potisnuo Događaj i godine prije njega.

Pišući, osupnuo me trenutak kad sam došao do "mojih krugova" jer me zaledila sličnost sa Murakamijevim Krugom sa mnogo središta. Nisam to uvidio dok nisam ispisao. Priča je neobjašnjiva, nelogična, uznemirujuća. I bila je ostala takvom skoro 30 godina, kada su neki elementi priče prestali biti neobjašnjivi i prešli u kategoriju uznemirujućih.


Prošle godine doznao sam tko je lupao po vratima. Ovo je dio jednog mog zapisa, nepodbnog za blog, jer taj zapis je o ženi koju bih trebao pitati za dopuštenje iznošenja detalja. Pa ću vas poštedjeti detalja punih tuge, okrutnosti, ljudske tragedije. Bolestan muškarac u potrazi za familijom koja se organizirano skrivala, jer muškarac nije uzimao antipsihotike i bio je u takvim trenucima izuzetno agresivan i destruktivan. Taj dan je pronašao lokaciju gdje su ih skrili, lupao je po svim vratima, tražio je suprugu i djecu, na kraju probio susjedina vrata. Bila je i policija došla...Ja pojma nisam imao o tome, niti sam znao da iznad mene živi mala obitelj. Niti su oni mene vidjeli u mjesecima skrivanja. Pobjegao sam prije dolaska policije, nisam se nekoliko dana vraćao. To je taj moment koji je nakon puno godina iz neobjašnjivog postao uznemirujući element.
....

Oznake: Murakami

<	rujan, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2025 (1)
Lipanj 2025 (1)
Svibanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (1)
Listopad 2024 (1)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (1)
Veljača 2024 (1)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Lipanj 2023 (1)
Travanj 2023 (7)
Veljača 2023 (6)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Listopad 2022 (2)
Rujan 2022 (2)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (1)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (7)
Veljača 2021 (2)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv