Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

petak, 15.01.2021.

Ljeto 2019.

///0vo je stari blog, iz 2019. godine. Svašta se od tada dogodilo i lijepog i bolnog. Ne želim s njim na fresh listu/////


Tako mi je u životu da mogu dugo ljetovati. Ide ovo ljeto 2019., kod punice sam s djecom, evo me već četvrti tjedan ovog ljeta na moru.

Supruga u gradu, prošlo je naših 10 dana zajedno. Bez intime, bez dodira, samo uobičajena bračna tišina.
Nas dvoje, nekad se voljeli, uzbuđivali jedno drugo, jedva čekali zajedničke trenutke, a sada pomalo priželjkujem da ode na svoj dobro plaćeni i emocionalno zahtjevan posao, da mogu sa djecom po svom.

Na omiljena mjesta ovog dalmatinskog grada, na plaže koje meni pašu i na mjesta gdje je "puno svita".


I onda vidim dvije životne situacije, onako potpuno različite a obje mi bliske.

#######Pričica 1.########

Jučer na plaži ugledam gospođu. Muški bi rekli MILF/mature. Sama je, ja sa djecom, svejedno špijam iza sunčanih naočalica. Nema mi zakonite pa mogu škicati, kao da mogu nešto drugo.
Ima nešto što me privlači na toj ženskici, vide joj se godine, ali i zrelost i ljupkost. Znam da zvuči kao Ponos i predrasuda al me briga. Ženskica skine haljinicu, vidi joj se trbuh, onaj što ostane nekim rodiljama kad izgube kile. Ono kad ostane koža nakon dobre dijete. Nije za Gloriju ali je stvarno... Što moju zakonitu izbezumljuje kod njene linije.

Ova ženskice na stijeni pokraj mora svoj trbuščić nosi bez imalo srama.

Gledam je, dolazi do mora i skače sa stijene. Lijep odraz, elegantan, sviđa mi se. Ljepuškasta je, podsjeća me na onu glumicu iz Nevjerne (Adrianne Lane?).
Ne znam odakle je, ne vidim joj pratnju, slažem u glavi neku moguću štoriju o njoj. Bankarka u bourn-out fazi ili nešto slično?
Onda je škicam kako mijenja kostim.
Gledam joj trbuščić, i mislim kako moja zakonita mrzi svog. Kako joj je to taboo.
Uostalom, svaki dodir nam je dugo taboo.

Onda dolazi neki smisleni lik. Stoji pokraj nje i čekam da vidim jeli postoji veza, ili slučajno stoji iza nje. Jer je plažica jedva koji metar široka.
Onda se ona okrene i pogleda ga. Vidim nježnost i povjerenje u pogledu. Oboje su bliže 50tim, i vidi se da se vesele jedno drugom.

Mislim si da tako nisam sam godinama. Onako nekog obljubio pogledom. Diskretno i senzualno.

Nisam ljubomoran, dapače. Pomislim da tako nisam sa partnericom bio intiman dugo, predugo.

Ona graciozno izvodi plažne rituale. Skida grudnjak preko grudnjaka, oblači tuniku da presvuče gaćice. Mokre vješa o stijenu. Traži neku izbočinu da ju objesi .
Partner ju promatra kao i ja. Vidim da joj se veseli. Da uživa u njenom prisustvu. Oboje šute.

Maže se uljem, iako je 2 puta skakala u more i 2 put se presvlačila.
Što mi nije jasno iako je nevažno.

Sama se maže, onda joj on maže leđa.
Sljedeće što gledam je da joj masira ramena.

To mi tjera osmjeh na lice. Dok smo se ja i supruga redovno "družili" to nam je bio tajni kod.
"Želiš li da ti izmasiram ramena?"
Pa kad jednom imaš ruke na nečijem tijelu, na pola puta si do cilja.

Sjetim se kako ju ne masiram više. Niti to ona traži.

Preumorna je. Samo joj se spava. Posao i putovanja ju iscrpljuju.
U što želim vjerovati. Rađe bih podnio da ima nekog nego da me odbija jer da ju ne privlačim. Ne bi bili ni prvi ni zadnji.

Gledam ovo dvoje, koliko mogu. Moj podmladak me treba. Žele drugu atrakciju. Luftić, sladoled, drugu plažu.

Onda dok se pakujemo, čujem kako tiho govore ovi moji. Naši su ljudi. Sjever, Varaždinci ili Čakovčani.
Sretan sam zbog toga. Da nisu stranci. Ako mogu oni, možda mogu i ja.

Odlazimo s plažice, razmišljam kako mi je prirodno zamisliti ih u sobi. Kako se prepuštaju dodirima i uživaju.

Supruga mi se vraća za weekend. Kako da joj kažem da mi nedostaje? Ne kao ljudska posuda, već kao partner i sudrug? Netko s kim mogu podijeliti pogled i poštivanje a ne samo priču o dnevnim obvezama i dječjim potrebama?

#######Pričica 2.########

Večeras, vraćam se sa plaže, pečem na grillu ćevape.
U dvorištu pokraj garaže. Vrtim malo još jedan kolovoški dan na moru u glavi.

Prolazi par, sličnih godina. 50+. Ona mu govori kako ju neprestano napada i kritizira. Kako pred drugima govori protiv nje. On gleda u pod. Pola koraka za njom je. I šuti. Ne vide me. Ja ih čujem.

Mislim odmah o ova 2 para i o sebi.

Svatko od nas traži prihvaćanje, svatko traži potporu u panteru.

Gdje sam tu ja? Kakav je moj odnos s partnericom?
Želio bih da smo bliski kao ovi s plaže. A nismo u stanju ni prepucavati se kao ovaj drugi par.

Nego se u njenoj službenoj limuzini vozimo bez riječi iz shoppinga. Propustili smo par sati koje smo dobili za sebe, sami, i šutimo i gledamo svjetla grada i odbljesak mora u daljini. Ništa ne govorimo. Nemamo želje ni za svađom. O čemu? Tako nam je prošao zadnji susret.

Oba para imaju barem nekakvu komunikaciju. I svađa je želja da nekom preneseš što osjećaš.

Ovo moje nije dobro ali se nadam. Dok se nadam, dotle i postojim.


07.08.2019. u 23:19

Oznake: ljetovanje plaža ljubav samoća

15.01.2021. u 10:28 • 0 KomentaraPrint#

Nikada se nisam probudio uz tebe

/..jedan stariji...pa neću s njim na fresh listu.../


Ako se pitaš za čim najviše žalim, znaš to sama.
Nikada se nisam probudio uz tebe.
Nikada te nisam vidio kako spavaš.
Nisam nikad zaspao pokraj tebe.
Sve što si mi rekla sam pospremio na police.
I milijun pitanja koja nisam postavio.
A nisam te vidio kako spavaš.

15.01.2021. u 10:16 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 22.12.2020.

Koncert će biti 4. prosinca 2021. pa se već spremam



Meni super draga grupa JAMES jedna je prvih grupa koja je najavila koncerte za 2021. Doduše, prosinac 2021. je daleko. Optimisti su oni, ali i ja koji sam odmah kupio kartu za londonski koncert. I počeo planirati putovanje i izlet, kao da će ova pošast tada biti samo uspomena. Žena i djeca nek gledaju Harry Pottera. Ja znam gdje ću biti.

A jakooo volim JAMES-e, posebno jer je pjevač banda Tim Booth veliki aktivist za destigmatizaciju ljudi sa PD-ima. Tko zna što je PD, nažalost zna, a tko ne zna nek bude sretan i ne googla. Njihova pjesma SIT DOWN svojevrsna je himna osoba sa BP-om i PD-ima uopće.

Pa se ja već sad spremam, preslušavam neke meni nepoznate pjesme, nalazim skrivene bisere. Kao što je ova pjesma iz ranih 90tih (klikni na crveno za video) LOSE CONTROL , i stavljam naravno verziju uživo iz 2014. Bedasto mi je samo zakeljiti stihove sa neta pa sam se potrudio i sam se poigrao s prevodom.

GUBITAK KONTROLE


Gdje je ljubav?
O kojoj svi govore
O kojoj svi sanjaju

Dođi u postelju
Ne mogu spavati po svoj ovoj vrućini
Ovaj teror, sav u mojoj glavi

Ne dajte se zavarati, nema tla na vidiku!
Svi smo prepušteni sebi u ovoj mračnoj noći
Plutamo po morima nevjerice
Dok pjevamo stihove o ublažavanju boli

Protresi moje tijelo, oslobodi moju dušu!
Kazni moja osjetila, nek izgubim kontrolu!

Ovo je tijelo mlado, ali moj duh je star
Rasprši moj pepeo i otpusti moje osjećaje

Gdje je ljubav
O kojoj svi govore?



Oznake: James London 2021 PD BP

22.12.2020. u 13:25 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.12.2020.

Mogu i ja pisati kratko

.....

Ja svoju anksioznot odvedem na trčanje. Ubijam ju kilometrima i glasnom muzikom.
Manipuliram izborom glazbe.

Mučim tijelo, a glazbom prekrijemo vrištanje.

Ili pustim nešto za plakanje, kad me nitko ne vidi.
------------

Athropa, hvala ti na inspiraciji. Dugo se mučim da nešto kratko napišem.

20.12.2020. u 00:35 • 8 KomentaraPrint#

subota, 19.12.2020.

Što je lik do mene zadnje čuo

-------------------

Strašno me svrbjelo malo iznad pete.

Na mjestu gdje je gips prestao. Protezao se odmah ispod stražnjice, sve do stopala.
Svrbež se pojačavao i pretvorio se u iritantno rezuckanje. Tamo gdje počinje Ahilova tetiva.

Nisam ja mali muškarac, gips je bio u obliku velikog kalupa. I grijao se. To su me upozorili. Kemijska reakcija sušenja, stvara toplinu. Koja mi je godila. Čekanje u bolničkim hodnicima i pregledi. Nije bilo ugodno na nosilima. Jer hodati nisam mogao, niti nogu pokrenuti. A sve namršteno osoblje oko mene.

Jedan pretopli siječanjski dan, bez sunca i bez svježine. Debela zimska jakna bila je privremeni pokrivač dok me nisu smjestili na krevet. Tek smo se vratili sa zimovanja pa sam ju uzeo jer je bila jedina pri ruci.

Neću se ustati sljedeća tri dana. Neću ustajati bez tuđe pomoći tjednima. Neću normalno hodati mjesecima. Neću trčati godinama.

Svrbež od gipsa koji se pretvorio u rezanje, rezanje u bol, bol u zbunjenost. Jer nisam više mogao pomicanjem tijela, nekim nespretnim valjanjem po bolničkom krevetu, izmaknuti pritisku. A toplina friškog gipsa počela me živcirati. Imao sam osjećaj da bi mi se noga mogla ukuhati. I postati golemi buncek.

Nisam imao koga pozvati. Ništa još nisam znao o odjelu bolnice gdje su me dovezli.

U sobi osim mene bio je samo Ahmo. Čudnom konstrukcijom ga uvodim u priču. Namjerno pišem "bio". Jer Ahmo i nije bio baš prisutan. Bio je negdje između jedva zamjetljive svjesnosti i ludila.

Kako ga pitati o dozivanju medicinskih sestara kada na drugom djelu sobe leži on - starac koji cijelo vrijeme stenje i ne odgovara. Nerazumljivo mrmlja.

Amr argggg mmmmm aaaa aaaa. Jedino kada bi besmisleno psovao, Ahmo bi bio razumljiv svijetu. Odnosno meni, jer je večer u bolnici prelazila u povečerje. Doktora nema, a kada i uđe bolničko osoblje, obraćajući se samo cimeru. Viču zapravo. Pokušavaju mu doprijeti do svijesti. I to teško.

Prisluškujem razgovor na hodniku. Ahmo je žrtva birokratskog sustava. Ne znaju kud bi s njim. Trebao bi biti u Remetincu, ali ga neće tamo jer je bolestan i nesuvisao. U Jankomiru ga nisu htjeli jer je odveć bolestan. U "običnu" bolnicu su ga stavili na kirurgiju iako mu nikakva operacija nije trebala.

Jednostavno su ga stavili u sobu gdje je bilo mjesta. Sudjelovao je u nesreći sa smrtnim ishodom. Kasnije sa čuo da mu je supruga stradala. Kako...pa nije valjda ON vozio? Obitelj u Sloveniji skuplja papire da ga transportiraju. Policajca koji ga je valjda trebao spriječiti u bijegu su razumno pustili kući.

I supruga je moja otišla. Zabrinuta. Odnijela je debelu jaknu i civilnu odjeću. Donijela mi punjač za mobitel, putni jastuk za vrat i krunicu. Na moju izričitu zapovijed.

Nisam neki vjernik. Ma zapravo jesam. Al mi je neugodno to reći. Svi oko mene su liberali, napredni intelektualci, pa ne želim da me smatraju mrcu neprogresivnim.

A mene strah i skalpera i još više anesteziologa. Taj će me prvo „ubiti" pa vratiti u život kad kirurg prišije natrag četveroglavi mišić za koljeno.

Jer me zajeb zadesio na okrhanoj stepenici. Najjača tetiva, najjači živi dio ljudskog tijela je puknuo kada je noga napravila groteskni zaokret. Kazačok ali unatrag.

To mi je svjedočio kolega, koji me dohvatio u nesvjestici. Da nije, ne bih Vam sada pričao ovu priču. Od kojeg događaja je prošlo nekoliko godina.

A ništa me u bolničkoj sobi više nije boljelo. Ništa. Pa me supruga strpljivo uvjeravala da neću trebati po cure na sport. Da će ona odvesti auto. Jer nije samo isčašenje. Nije. I da to što nema krvi ni ozljede ne znači da nije za ne zabrinuti se.

Uznemirena je vidim, sami smo bili u sobi. Mi i Ahmino nesuvislo hroptanje. Boji se ona više od mene al je jaka žena pa to dobro prikriva.

Prekinuli su nas kirurg i anesteziologica. Objašnjavaju protokole operacije, traže da potpišemo papire. Da prihvaćam sve rizike operacije.

Koju ne razumijem, jer osim velike boli na stepenicama koja je prošla, izgledam sam sebi čitav. Ne bih da me uspavljuju i režu. I mislim da griješe, jer sam u komadu i baš ništa ne boli osim što taj gips kuha li ga kuha i nezgodno me rezucka.

Pa godinama ja trčim, stotine utrka, desetine tisuća kilometara. Nema ozljede koju nisam prebrodio. Za ovaj dio mog tijela nikad čuo nisam.

Kirurg preko kurca objašnjava da se kvadriceps otrgao od koljena. Da je krenuo na put bez povratka i da mu treba sidrenje, jer da neću inače hodati. Uvrjeđeno otfrkne kad pitam za trčanje. Ahmo dodatno ubija razgovor. Manično psuje, beštima. Jebe tamo nekome virtualno mater i onda krklja. Stenje.

Doći će po mene noću, vele, kirurzi kasne jer spašavaju preživjele iz neke teške automobilske nesreće.

Anesteziologica nije imuna na moj strah i neznanje. Tješi me. Pitam jel mogu s križićem u operacionu salu. Izmamio sam prvi iskreni smiješak. Možete! Velim ja, to mi treba da budem bliži Stvoritelju ako zakaže ta Vaša mješavina plinova pa me ne probudite!!! Ne vjerujem da me Ahmo riječ čuo al je moju neduhovitost popratio grohotom, borbom za zrak, bujicom psovki.

Svi odlaze, supruga mi šalje nešto kao osmjeh ohrabrenja. Zovem dječicu, tatu malo boli, čudno je stao, sve će biti u redu.
Ma neee ništa tatu ne boli, ljubazna doktorica mi je stavila dodatne vate. I gips ne grije više niti žulja.

Ostajem satima sam u mraku, čekam da dođu po mene. Spavati nebih mogao pa mi nesmeta ni starčevo stenjanje.

----------------------------------------
S operacije su me doveli pred zoru.
------------------------------------------

Probudili su me po protokolu. U sobi nova lica. Nesuvislo pitam u mraku tko je tko. Vele da su danima tu, ali su bili na intenzivnoj, drugim salama, pretragama. I vratili ih sobu dok je mene rezalo pa spajalo.

Soba je u mraku. Vele da sam gadno hrkao. Da me nisu uspjeli probuditi. Pričaju mi da je jedino dobro od mog hrkanja da je Ahmo napokon zaspao jer tri dana nije nikome dao zaspati. Šalimo se na račun sustava koji ga je stavio da leži s nama. Potrganima i skrpanima.

Lik negdje u mraku do mene je opako sjeban. Napio se na ljeto i pao pod vlastiti traktor. A sada mu vade metale po starim ranama pa nikako da zacijeli. Tjednima je tu.

Do mene je negdje i lik, bez ikoga svog. Tako ću doznati kasnije. Jer ga je jedino bezvoljno posjećivala supruga kolege s kojim radi. Po zamolbi muževljoj.
Ženi je bilo vidljivo neugodno u društvu muževog kolege, kojeg nitko drugi nema za posjetiti. Stao je lik na veliku vazu za cvijeće, kad je pukla strgao je gadno ruku.

Meni je anestezija ubijala znatiželju za upoznavanjem. I nesuvislo sam zapravo zborio.Tako je po protokolu. Važno je da me nakon operacije vrate svijesti. Bar na tren da se zna da sam živ. Onda bi trebao opet zaspati.
Pa tu, po protokolu, prestaje odgovornost ljubazne anesteziologice.


Zaspao bih ja pred zoru da u sobu nije ušla sestra u obilasku. I zavikala da Ahmo ne diše.

Na što je u sobu je nahrupilo bar 5 likova u bijelom. Upalili su svjetlo i bezuspješno krenuli u borbu da vrate život u tijelo bespomoćnog starca.

Nepokretan i zbunjen pratio sam uzaludnu borbu. Trajalo je toliko da sam pomislio kako bi bilo bizarno da uspiju i vrate život i narušenu svijest u beživotno slabašno Ahmino tijelo. Pomislio sam da bi me bilo strah tog oživljenog bića. Čiji je život napustio tijelo a sad se doktori bore da ga vrate.

Bila je zimska zora kada su pokrilli tijelo starca. Što nismo vidjeli od paravana kojim su nas štitili od pogleda na kraj života. Po protokolu umiranja.

Svijetlo su ugasili, vani je bio dan, cimeri su bili u nelagodi a ja nakratko razmišljao da je moje hrkanje bilo zadnje što je Ahmo čuo.

…..



Oznake: Bolnica operacija umiranje smrt

19.12.2020. u 21:58 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 09.12.2020.

Treba li svaku knjigu pročitati do kraja?

Danas ujutro, probijam se kroz roman. Pri kraju sam. Ništa naročito. Zagubio mi se među knjigama koje su pri ruci.
Pisac krimića kojeg volim još otkako sam kao student gledao film po njegovom prvom romanu.
Mladić, sam protiv svih, protiv sustava i protiv dobro organiziranih korporativnih zlikovaca. Uvijek spašava sebe, pobjeđuje sustav, a nekako se ne gubi, ostaje čist i čestit.
Kako sam kao mladić sanjao da ću jednom i ja tako! Inteligencijom, stvaranjem privida, stvaranjem obmana, korištenjem tuđe pohlepe i predviđanjem ponašanja zlikovaca pobjeđivati!
A i imao sam lijepih trenutaka, nije da nisam. Inspiriralo me.

Danas čitam baš na silu. Na mišiće. Bio mi je taj pisac drag. Svojedobno sam ga u originalu čitao. Pisac ili bolje autor krimića, se prebacio na druge teme, ovaj put je stavio u akciju zrelu spisateljicu u ranim 40ima.
Jer je trend ženskih junakinja, pa sad je ona ta koja stvara privide, traži razliku između obmane i istine, i traži put kako da nađe izlaz iz lažnog života koji joj daje užitak. Dvoumi se, koliko dugo može živjeti u prividnom životu i kako da se vrati u svakodnevnicu.

Blago je dosadan uradak i čitam mehanički. Svako jutro 20tak stranica pa mislim, doći će i kraj. Kad tad.
Imam ozbiljnijih naslova na čekanju, al nekako, trebam nešto banalno, tečno, predvidljivo.

Danas napokon dođem na mealting point. Katarzični trenutak kakvog i priželjkujemo u knjigama, ono nešto što bi u knjizi moglo vrijediti.

Mislim da sam danas uspio pročitao jedan od najjadnijih opisa takvih trenutaka : „Mercer nikako nije mogla donijeti odluku dok joj je u duši bješnjela bitka. Napokon je u jednom groznom trenutku jutra odlučila da postoji samo jedan način da zadrži duševni mir, a to je da vrati novac i ode. Ali čak i u tom slučaju odnijela bi tajnu koja pripada drugima.“

Zamislio sam se nad svim knjigama koje sam propustio ili nisam stigao pročitati do kraja. Neke sam pronašao u kutiji za rasparane čarape, neke su znale biti među dječjim školskim knjigama. U prtljažniku auta, među ljetnim napuhancima. Neke su se jednostavno sakrile i svojom voljom pojavile.

Uzimajući te odbjegle ovce natrag u čitanje, teško mi je povezati radnju, gdje sam stigao, kako sam se osjećao dok sam čitao. Nezavršene, nepročitane knjige povezuju me i sa vremenom u kojima sam ih čitao. Obnove moja očekivanja, nadanja ili možda ravnodušnost koju sam tada imao. Nekad ravnodušan, nekad nezadovoljan ili nekad začuđen euforijom i optimizom tog razdoblja.
Treba li dakle čitati do kraja i tražiti u nepročitanoj knjizi energiju koju je autor možda ostavio a možda i nije? Knjigu koju si jednom čitao a onda je nestala i pojavila se i sad te podsjeća na život prije epidemije, prije nekog razočarenja, ili nakon velikog zanosa. A ovu knjigu nisam uspio završiti dok se život činio mirnijim, dok sam još mogao birati riječi i poruke koje šaljem. Mozda promijeniti radnju svog života.

Jutros sam se iskreno nasmijao trivijalnom životnom momentu junakinje romana. Nije ona jadna kriva nego autor što je davno izgubio svježinu stvaranja. Najbolje su mu godine prošle, ostao mu je brand i čitatelji koji rutinski plaćaju za par sati iluzija.

Nadao sam se da ću čitajući tu knjigu produžiti emocije koje sam imao dok sam ju počeo čitati.
Onako, vratiti događaje barem par dana unatrag, u doba kada sam se još nadao uzbudljivoj radnji.

A zatvorio sam jutros taj roman i neću mu se vraćati.

Uredi zapis

09.12.2020. u 14:03 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.12.2020.

Braneći svoj život (Defending your life)

Prvo sam htio nazvati ovaj zapis DEFENDING YOUR LIFE.

Po onom romantičnom filmu. No nemam dobar prijevod.
Braneći "tvoj" život? ILI "opravdati" ga? I treba mi "my" a ne "your".
Odlučio sam se za ovaj gornji kompromis. Zvuči mi malo trivijalno, ali neka ga je.

Danas sam razveselio neke drage mi ljude, poslanim slikama. Digitalizirao pa IH sad mogu šišati okolo.

20tak godina su stajali filmovi zarobljeni u plastici. Čekali su i godinama da napravim "stravičan" napor i odnesem ih u labos, da ih spasim od propadanja.
Ma ni odnio ih nisam, poslao sam ih poštom za 8 kn.

Oklijevao sam doduše.
Nije jasna situacija.
Kome da ih pokažem?

Moja djeca ne znaju da im je otac živio s drugom ženom 10 godina.
Prije mame.
A i ja i njihova roditeljica sklopili smo pakt, da je ne spominjemo.
Nomen est omen.
Doduše slon u sobi ponekad.
Komplicirano kako to raskidI mogu biti.

Niti moja zakonita i ja pričamo inačenešto puno. Ajd, nešto se malo popravilio zadnje mjesece.
Ja jo na mobitel pošaljem neke misli, jer uživo me ne razumije. A niti ja sebe.
Banalnosti života i neki moji ne baš lako objašnjavi obrasci ponašanja imaju u tome prste.
Nisu ove slike samo meni nenaklonjeni svjedoci.
Nađe su tu i moj BFF sa svojom ondašnjom "curom".
Koja se baš tad kolebala između muža, djece i psa i njega, skoro 10 godina mlađeg ljubavnika.

I slike vjenčanja, trećeg iz naše male i preživjele skupine.
Podsjetnik na prve trenutke jednog nepotrebnog braka, koji nikako da izdahne iako se 20 godina muči.

I na kraju, moja prešućivana i šutnjom obavijena Draga.

Nas dvoje nasmijani, mladi, željni.
Posjećujemo obalu, gostimo se - škrt nisam nikad bio a moglo se. Fini hoteli koji su već dvaput promijenili ime, danas zatvoreni restorani.
Putujemo kao svi mladi parovi, eno nas po europskim prijestolnicama. Utrke moje, njena pratnja. Svega na tim slikama.

Moja danas zabranjena Draga sigurna uz mene, gledam kako je kamera zapamtila užitke.
Kako ona ništa ne sluti što ju čeka i radi planove još daljih putovanja.

Nisam te slike godinama gledao. Do jučer. Kad se i prisjetim nje, pamtim samo njen pogled kad nam više nije bilo spasa.
Optužujući, preklinjajući, bijesni, očajni pogled.

A odličan sam u zaboravljanju i selektivnom prisjećanju. Posebice neugodnih trenutaka.

Ove spašene uspomene....njene oči me i dalje gledaju blago, brinu o meni i iščekuju barem malo zajedničke sigurnosti zauzvrat.
A koju nisam znao dati.


A zašto htjedoh nazvati zapis BRANEĆI MOJ ŽIVOT?

Jučer navečer trebao sam objasniti mom plaćenom Glasu savjesti, zašto me na kraju svake priče (onih nekoliko životno važnih štorija), zaštitničke oči na kraju gledaju u očaju.
Zašto suze očaja što nisam naučio emocionalno odgovoriti? Niti sam mogao. Nije da se pravdam. Učim to cijeli život . Popravljam sebe cijeli život. I baš sad to intenzivno radim.

Imao sam odgovor a i nisam.
Vidim sve te oči, progone me i ti zaboravljeni pogledi
A i neki skroz novi .

...everything
Is too much
for a boy
without
touch with
His feelings...


Sjedim u muci, skupi sat prolazi, nitko me osim sebe samog ne optužuje. Šutim.
Trebao sam braniti svoj život, no isteklo mi vrijeme, pa ću se idući tjedan još malo koprcati.

Oznake: Uspomene Zaborav Sram Krivnja

07.12.2020. u 00:36 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.12.2020.

TRASH YOU & ME (ili SMEĆE, TI i JA)



Nedjeljom navečer na drugom prikazuju rock dokumentarce. Nakon korektnog Graham showa. Traje do kasno pa ih gledam u snimci. Ponedjeljkom ujutro, nekad i utorkom, dok moji spavaju.

Uživam se rano ustati, gledam, razgibavam se, mir je. Volim te dokumentarne, neki znaju biti izuzetni. Neki su čisto smeće. Trash.

Al nisam zato stavio takav naziv posta.

Nego zbog pjesme koje je bila ključna u nedjelju. Trash. Ili Otpad.

Britanski band, moje generacije SUEDE. Bio je na vivisekciji. Što znači da odavno nisu relavantni. Nelagodan osjećaj.
Pa zar nisu premladi da dobiju epitaf u obliku istraživačkog novinarstva?
Pa još mučniji osjećaj da su uglavnom dostojno ostarjeli. Ako su oni ostarjeli, ni ja se nisam pomladio.

Nisu mi baš bili omiljeni Britpop band. Dragi jesu, volio sam neke njihove pjesme. Posebno taj TRASH.

TRASH bi svi sigurno prepoznali, vrti se uredno na radiju i danas. Imao sam tada s Engleskom specijalnu vezu. Uživao sam u lucidnim i jeftinim stihovima te pjesme tamo na jugozapadu.

… (kao) ljubavnici na ulici….
… (kao) otpaci na povjetarcu…


Nisam se trudio (a zašto bih) poslušati dublje pjesmuljak, možda naći skrivenu poruku. Uostalom, to je pop pjesma, dobra, čvrsta, žestoka, melodična… Pravi britanski gitaristički pop, ništa prepametno.

U dokumentarcu prikazuju nam životni vijek banda. Početak, Slava i Nestanak. Band kao grupa ali i kao poveznica. Veza.
Dokumentaristički doznajem da pjesma zapravo uopće nije ljubavna. Nego da portretira najgori moment svađe članova grupe. Nerazumjevanje, nepovjerenje, povrijeđivanje. Pa da je istinska interpretacija značenje stihova, ona samih autora zapravo samodestrukcija….

….Ali mi JESMO smeće ti i ja…
….Otpaci na povjetarcu…
….Ljubavnici na ulici…
….SAMO smeće, ti i ja…
….U svemu što činimo…


U životu dajemo značenje stvarima često onakvo kakvo priželjkujemo. U svjedočanstvu o mržnji dvoje glazbenika vidio sam dirljivu pjesmu ljubavnika.

A nekad u povezanosti pravih ljubavnika ne vidim ni tragove nepovjerenja, ljutnje, ljubomore nego tek kad netko pusti virtualni IN memoriam dokumentarac. Tada vidim. Kada je gotovo i nebitno.

Pa nestala povezanost prestaje biti ljubavna tema i postaje priča o izgubljenom povjerenju.

Tko želi 'uživati' u pjesmi…

Suede TRASH

Oznake: Suede Nepovjernje Nerazumjevanje

03.12.2020. u 19:26 • 9 KomentaraPrint#

petak, 27.11.2020.

Comment te dire adieu (kako da ti kažem zbogom)



_________________________________


Pitala si me,
spustivši masku Žene koja ispraća ljubav

Promjena od sekunde,
nesvjesno spuštena ruka kojom odguruješ.

Sramežljiva kao Djete, previše željno pažnje, pa se bojiš primiti moj dar : „Imaš li ga nekome drugome pokloniti?


"Nemam..."

Imam, a nemam.
Zna to i ponovo postaje Žena.

"...to je tvoj rođendanski poklon.“


________________________________________________________________________________________________

Comment te dire adieu - cover- Pomplamoose
Slika posuđena iz filma Susjedova žena (1981)- La femme d'ŕ côté, a služila kao inspiracija.

Oznake: Kraj ljubavi prihvaćanje poklon rastanak

27.11.2020. u 09:53 • 7 KomentaraPrint#

subota, 21.11.2020.

KAKO ME MOJA SAVJEST PRESTIGLA IZ MAGLE



Nije ovo crtica o mom zamagljenom umu. Ovo je istinita priča o običnom susretu u neobičnom kontekstu.

Jučer, po magluštini, uistinu me prestigla moja Savjest. Došla mi je iza leđa, prestigla me na Nasipu, onako kako me prestižu skoro svi koji to hladno nedjeljno jutro nabijaju kilometre.

Nije me briga, nisam tu da se utrkujem. Nekada bih. Bio je to neprikriveni egoizam: bez obzira jeli tek krenuo ili bio pri kraju treninga nije me bilo briga ali nitko me nije smio preteći (bez borbe).

Pa sam se znao „klati“ kilometrima. Na svaku promjenu ritma slučajnog protivnika, ja bih odgovorio još žešće! Jednom sam tako od mosta do mosta pratio zaljubljeni par na biciklima, Kako sam se samo trijumfalno osjećao kada sam ih prestigao !!! Kako me gledaju zbunjeno. Od Močvare do Hendrixa sam ih gonio, samo sa ciljem da mi još jednom vide leđa, makar potrošio svu snagu za povratak.

Jučer se oprostio od moje ekipe, oni na jednom parkiralištu ja na drugom, nastavljam sam, stavljam slušalice, muzika mi je saveznik.
Ne vidim gdje sam, magla je pregusta, ali godinama sam tu, znam po osjećaju gdje bih trebao biti. Hranim se glazbom, veselim se moćnim ritmovima i trash stihovima mojih elektronskih disco heroja.

Onda vidim neki lik meni s boka. Sustiže me i usporava na moju brzinu. Mala mi je nelagoda, pogledavam nalijevo i vidim neznani i poznati smiješak. Ona skida kapuljaču a meni smjeh na najjače! To me moj glas Savjesti (ili Svijesti svejedno) pronašao i prestigao. Dugo se nismo vidjeli. Dva dana!

Gledamo se i smijemo, nedavni susret prošao je neuobičajeno traumatično (ali očekivano). Pogledava ona na izvor moje sporosti. Zna gdje me boli, gdje su me doktori spajali, zna da smo svojedobno puno radili da bi se uopće usudio trčati.

Ja uzvraćam pogled i oboje se smijemo. Razlozi onog drugog izazivaju veseli pogled .
Ona da udahne od pune kuće. I ženska, kako se to kaže „pazi da bude fit“. A ima i ona svoje trke, osobne maratone koje ventilira.

Ja, trčim jer se trčati kao i pisati mora. Jer me smiruje. Danas iz razumnijih razloga nego onda kada me malo tko mogao bez borbe preteći. Nekad sam morao trčati, da sebe otupim i smirim, da se dokazujem da mogu izdržati više, dulje, bolnije nego drugi.

Danas znam da ni ti krivi razlozi nisu bili štetni, dapače. Al žalim malo da nije bilo dovoljno veselja. Jer treba uživati u kretanju a ne u ulasku u cilj. Premda izvana izgleda drugačije….

A trčeći vidio sam puno. Hodao krcatim ulicama centra Svijeta u 3 ujutro (kada mi je draga javila da ću postati otac), slučajno sam ugledao Ponoćno sunce na sjeveru i gledao gdje naš kontinent prestaje (ili počinje, svejedno)....Skupilo se. I nikada nikada odustao nisam.

Al danas bih volio da sam bar jednom predao. Da sam sebi imao hrabrosti i blagosti reći, zajebi, ne treba mi to… prevruće, prehladno, boli, ne mogu... Da sam bar jednom pomislio bit će novih prilika. Nema srama u neuspjehu.

Strah i sram od neuspjeha je i strah od življenja. Odustajanje nije slabost a slabost nije sram.

Moja Svijest brža je od mene, govorim joj da ne usporava i da nastavi. Svatko od nas trči svoju utrku, malo je onih s kojima smo toliko zbliženi da doista trčimo zajedno. A i skoro uvijek, nakon takvih zajedničkih tura, zaželim odraditi još koji kilometar po svojoj brzini.

Maše mi, ubrzava, brzo nestaje u magli.

Godinama zajedno radimo. Nekad se ne vidimo dugo pa prvo pričamo o obiteljima, proširenjima. Nekad intenzivnije, nekad samo pričamo, nekad se borimo kao ovih dana, kopamo po mojoj unutrašnjosti. Mučimo se, ne pušta me lako, ne dozvoljava da se sakrijem. Pa bude bolno.

U magli nasipa podjednaki smo po prvi put. Nikada je na otvorenom nisam vidio. U njenim prostorijama pomaže mi spojiti stvari koje sam spojiti ne mogu. Saznaje o meni, ja učim o sebi.

Jako sam ponosan na nju, njenu karijeru, i osjećaj poziva da pomaže drugima. Malo sam i sujetan, godi mi da me stavlja za zadnjeg klijenta. Kada je već umorna, znam da ne želi napornog klijenta za kraj dana.

Ne žurimo, ne gledamo na sat, završavamo temu, makar nekad ja u satu tražim spas.

Nestaje ona u magli. Pomislim da ta silueta zna više o meni nego sve moje bliske osobe.

Dapače, jedina je koja ima pregled svih mojih reduciranih i prilagođenih istina. Kaleidoskop mog života. Ono što znam o sebi i onog što ne znam. Što osjećam, čega se bojim, čemu se nadam.

Sretan sam što je dio mog života, premda nam je odnos poslovan. Al kad mi kaže „ morate znati da se kroz rad s Vama i ja razvijam i kao osoba i kao profesionalac“ ….treperim.

A zna ona dobro da nabijanjem kilometara više ne smirujem „natečene živce“ nego u miru tražim razlog zašto je teško naučiti sebe voljeti. Pa ako mogu voljeti sebe, mogu i voljeti.



Oznake: Psihoterapija sram strah trčanje

21.11.2020. u 05:04 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< siječanj, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Rođen sam na odjelu za društvene znanosti knjižnice u Vukovarskoj, kad sam imao 20.
Proputovao sam bespućima vlastita uma, i jednog sretnog dana utekao da se ne vratim.
Mjesto sa premalo svijetla za moj ukus.

Zato danas obožavam sve shopping centre u kojima je uvijek toplo, sve bliješti, puno je boja i prodavači su ljubazni prema meni.

Pisao sam negdje drugdje i brisao, i stalno dobivao upozorenja da je to mjesto okrutno i da "nije za mene".
Utekao sam od tamo jer se tamo ljudi susreću, traže partnere.
Svi bi se kao dopisivali, a malo ih je što žele samo pisati s drugima.
A oni koji bi se dopisivali, ljubomorni su jako.


A pisati moram kao i što moram trčati.
Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.
Samo što trčanje nije bez lica.
Nemoš' trčati zamaskiran.

Neloši aditivi ustaljenom životu.

Nisam usamljen, samo sam se naučio osamiti među ljudima.
A nisam mizantrop. Dapače!

Ničeg lijepšeg od upoznavanja drugih se sjetiti ne mogu!
Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.


Zašto pišem


jer tako mogu doprijeti do drugih

jer u društvu teško dođem do riječi

jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja

jer možda negdje postoji netko tko želi slično:
čitati tuđe misli, pisati i biti nevidljiv.

Brojalica

professional logo design
professional logo design

DOPISIVANJE


nessuno.divoi@mail.com

"Kako je divno moći nekome napisati pismo!
Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za svoj stol i uzeti olovku, onako pretočiti misli u riječi, to je doista veličanstveno.
Naravno, jednom kad ih uspijem staviti na papir, otkrijem da mogu izraziti samo djelić onoga što želim reći, ali nema veze.
Sretna sam što sam u stanju osjećati da nekome želim pisati.
I tako ti evo pišem. "

(Haruki Murakami - Norveška šuma).