Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

petak, 23.07.2021.

UHOĐENJE


......

Znaš, sad ti uhodiš mene.
Nije fer.
Rekla si da ne pišem ni tebi ni o tebi.
I dovoljno dugo to ne radim.

I sada ja ne želim da ti čitaš što pišem.
Rekla si da me ionako ne čitaš.
A ne vjerujem ti.
I smiješno je...
....

Ovo je moj prostor.
Ti si izišla iz njega.
Ostavi me onda potpuno na miru.
Da pišem po svojoj volji.

Znam da dolaziš ovdje.
Ako ja mijenjam staze trčanja i hodanja da te ne uznemiravam onda i ti poštuj moj Prostor.

Imam tu svoj mali svijet. Ljude koje čitam.
Imam i ljude s kojima dijelim misli.
O tome kako se osjećamo, što želimo.
Predivne ljude.

Nisam te uhodio.
Nisi me trebala onako uspoređivati.
Tražio sam uzorke da vidim s kim me uspoređuješ.
Istraživao sam tvoje davne tragove.
Grozni tjedni.

Bilo pa prošlo.
Nisam te uhodio kao ti mene. Onda sa lažnim imenom.
Znaš, to je bilo ružno.

Nismo više jednaki.
Piši i ti negdje pa te ja neću čitati.
Jer sam to uvježbao.

Toliko me malo znaš, al znaš da sam ludo uporan.
Ne bih preživio da nisam.
Vježbao sam da te ne tražim.
Uspio sam.
I znaš to.

Nemoj ni ti mene uhoditi.
Dolaziti me čitati.
Osjetim to.
I nije mi ugodno.

Želim svoj Prostor.
...

Oznake: Stalker

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:25 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.07.2021.

Umor


Hoću van iz ovog dućana! Hoću van! Al mi paše klima unutra. Jebeno sam umoran. Umoran sam. Godinama nisam ovoliko rintačio.
Baš se ubijam.
Namjerno.
Da vidim koliko mogu.
Znam da mogu.
Hoću vidjeti koliko.
Niti spavam godinu dana kao ona iz knjige.
Niti se sklanjam u planinu kao Divlji dječak.

Hoću van! Jedva sam ušao. Sjedio sam u autu. Umoran i tup nisam se usudio voziti.

Niti sam znao kuda bi.

Jebeni dućan. Donio sam boce za vratiti.
Tako sam uspio iz auta izaći.
Iskrcali me, ja zasjeo i nikud.

Mrzim kada čujem te boce straga dok vozim.
Moram ih sam prebrojiti kraj blagajne.
Blagajnica, mlada cura, zgodna al blijeda sva, brojala samnom. Jebote.

Moram se i vratiti pokraj prosjaka na ulazu.
Koji pobogu prosjak pred dućanom? Gdje to ima?

Vraćam se s rada u straganom gradu. Pričao s čovjekom koji još traži oca. Nitko tamo ne prosjači.

Jebeni prosjak. Koliko da mu dam? Sve od boca ili pola?

Hoću van!

Svira loša pijesma. Loša je bila onda, loša je i danas.
Ne mogu joj pobjeći.
Umoran sam.
Gledam čokaladice.
Umoran sam i ne znam kakvu glad osjećam.

Ne želim pokraj prosjaka proći. Ne želim gledati njegove tanašne udove. Plaše me.
Al hoću van!

Želum pobjeći od lažno vesele pijesme.
Boli me kurac di je bila cijelu noć.
Fejk prije 25 godina, još gori danas, koju pičku materinu puštaju to smeće???

Samo hoću van!

Cura na blagajni je rubna. Velim joj da mi prebije kauciju sa računom. Ona mi prvo da 20 kuna, traži jednu. Imam pa dam.

Pa mi naplaćuje 26 kuna.
A točno sam imao 7 kuna u ruci da budem na nuli.
Sjebala mi cura usputni plan.
Ionako mi je glavna briga koliko da ostavim prosjaku. Da me pusti da izađem.

10 kuna, toliko se odlučim. Kovanica od 5kuna mi treba za kolica, za rezervu. Nikad nemam kad treba.

Nisam ga imao volje pogledati u oči.
Utrpao sam mu novčanicu i strgao masku sa lica. Onu Covid.
Nemam nikakvu masku na sebi.
Danima gledam ljudima u oči i razgovaram.

Ne mogu brate mili više.

Uspio sam u planu da se izlažem al sam strgan. Nemogu više.

Uspio sam i iz šugavog dućana izaći.
Platio izlaz. Neću više nikad tu ući! Al ionako sam tu jer parkiram. Ne bih smio tu parkiravati al mi malo dalje ptice sve bile zasrale.

Sjeo opet u auto. Gdje mi zasvirala pjesma o petku i danu za zaljubljivanja. A srijeda je. Pa mi to ide prejako na kurac.

Zvao me neki zbunjeni lik za neopren odjelo. Koje nikad nisam nosio a sad mi je dva iks iksa preveliko.
Nudim besplatno što ga zbunjuje. A meni se gadi gledati ga. Kao neki odljev mene i mog nekad groteskno izobličena tijela.
Veli da će zvati opet. Misli da će mu malom biti OK.
Neka zove.
.....




Oznake: umor

21.07.2021. u 18:57 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2021.

Nemaš ti milosti (glazbena tema)



Jedva se zvuk probio do mene. Mučio se sa bukom jurećeg i raštimanog službenog vozila. Punog umornih muškaraca. Jedva sam prepoznao zvuk.

Putujemo zajedno svaki radni dan, i imamo rituale. Svatko ima pravo prekinuti čavrljanje i podebljati zvuk radija za jednu pijesmu. A velim, muči se tutač, buka je u kabini, dosta je glasova. Jedva se čujemo.

Pa sam sa iskrenim veseljem, a iskreno jer sam toliko danas umoran bio da ne mogu nego biti iskren, objasnio moje pravo na veto.

Promuklo sam zahtjevao..."podebljajte mi ovu pijesmu i svi zitto zitto! "

Nisam ju godinama čuo! Zadnja je pjesma kojoj sam se veselio, prije nego ću kao brucoš utonuti u tri godine ružne depresije.

Mislim da sam ovako nekako rekao kolegama...."ja sam imao shitty studentsko doba. Upao sam u krizu i malo čega se sjećam. Ali ove pijesme se sjećam kao zadnje mirnodopske, bezazlene, bezbolne."

Da, tako sam nekako rekao! Nije da je itko išta komentirao. Velim, preumorni smo bili danas, pregazilo nas.

......
Ne znam zašto te volim

Tvoje lice je čekić u mojoj glavi.
Pamtim svaku riječi koju si rekla.
Samo ne znam zašto te volim.
Ne znam zašto mi je stalo.
Nikad mi se tvoja kosa sviđala nije
Osjećam se kao najmlađi od nasljednika.
Ali ne znam zašto te volim.

Televizija me budi
Kada je ljeto vruće i duh uzburkan

Kako da ti se približim?
Kad nemaš milosti, ne, ne imaš milosti!
Ne, nemaš.
Ne znam zašto te volim.

Tvoje lice je nepoznata hrana
Ne znam zašto te volim.
I ne znam zašto mi je stalo
.



VIDEO The House of Love

https://youtu.be/tWbiSzqmRh4

Oznake: The House of Love

20.07.2021. u 21:08 • 4 KomentaraPrint#

petak, 16.07.2021.

Da nisam možda odrastao?


Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.

Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.

Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.

Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?

Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.

Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.

Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.

Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.

Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.

Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.

Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.

Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.

Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?

Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.

Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....

Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.

Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.

Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.

Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....

Oznake: domovina

16.07.2021. u 19:08 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.07.2021.

Ona živi na brdu (koncert Partibrejkersa)



Dok su trajale Covid zabrane, dok je život bio podosta na čekanju, sam sebi sam davao rezolucije kako ću početi ozbiljno živjeti čim ta pošat izgubi nalet. Pa sam si naredio da neću propuštati koncerte, predstave, tribine...Pos'o, kuća, birtija. Ali bez birtije.

Nego sam odmah popustio. Kao zbog vrućine....Pa kao....radim na terenu i kasnije se vraćam kući. Pa kao...treniram. Sve neki bitni razlozi.

Jučerašnju subotnju večer još sam s ekipom rasturao online pub kviz (jesmo, kunem se, odlični smo bili!), kad je koncert po rasporedu već trebao početi. I uspio sam se natjerati. Jedva.

Odvezao se, parkirao. Bio sam solo tamo. U prostoru koji je nov (Hala). Zeznuo me frend. On je stisnuo na fejsu da dolazi. Ja odmah sebi kupio kartu, jer znam da ih i on (ovo 'i' znači i ja) voli. Onda mi je rekao da ide bez žene na more. Pitam ga što je onda stisnuo da ide na koncert? Veli, onako...
A preseravanje valjda, što bi drugo. I nisam ga puno zapitkivao zašto ide sam.

Tako da sam tamo krenuo me, myself & I. Vježbati malo socijalizaciju i nelagodu od nepoznatog prostora i puno ljudi na okupu.

Parkirao sam malo prema Slavonskoj. Hodam, zapravo šepam. To je nebitno, al to jutro sam zakačio korijen na trčanju i ljosnuo. Srećom me nitko nije vidio. Niti su mi slušalice odletile. Čega se bojim, posebno kad noću trčim po nasipu. Jer tko će u travi, na strmini tražiti sićušne uho-umetke? Još i po mraku. A moje mjesto udesa nije bila ni strmina ni mrak.

Al sam šepao bolno i tražio ulaz. I prvo vidim parkiralište i neke čudne likove na njemu. Nešto kao vježbaju, zagrijavaju se, neke čudne pokrete izvode. Ništa mi jasno nije bilo. Na povratku sam istu ekipu vidio, pogledao malo bolje. Nekakva čudna bodybuilding skupina. Zašto su vježbali u polumraku parkirališta, pojma nemam. I još je neki lik ležao u kolima hitne i davali su mu kisik. Po muskulaturi sam nepogrešivo zaključio da pripada istoj skupini. Koja se nije zabrinjavala njegovim stanjem nego su i dalje izvodili svoju bijesnu koreografiju borbi sa sjenama.

A koncert je bio OK. Bilo mi gušt uživo čuti neke drage pijesme. Anton se trudio, momci u bendu pošteno svirali. Publika, sve 40-50+ se dobro zabavljala. A to mi je bilo i jedino važno. Da se zabavim, da budem dio izvedbe, starog normalnog, da budem dio nečeg. Da pripadam.

I još se prisjetio kako sam klinac bio kad su Partibrejkersi imali prvi zagrebački koncert. Nisam se tada još usudio starce pitati da me puste. Nego čitao u Vjesniku i zamišljao kako ću jednog dana u prvi red.

Kratko je svirka trajala. Valjda zbog buke. Ipak je to na otvorenom. Pa je u 23 bilo gotovo. Neke pjesme su odsvirali nadahnuto. Moju omiljenu "Tajna tatina devojka" su odsvirali rutinski. Svejedno sam uživao. Mislio sam da su je možda odsvirali ranije jer sam kasnio.

A volim tu pjesmu jer mi je bila mistična. Djevojka koja živi na brdu, a tata se loše ophodi prema njoj. I dani joj čudno prolaze. I svi misle da je luda. Mogao sam tim stihovima dati značenje kakvo god sam htio. I želio sam je upoznati da joj pričam o svojim danima. Koji su jednako čudno prolazili.

....

Ona živi na brdu
Njen ćale stalno pije
Grubo se ophodi s njom
Tajna tatina devojka
Dani joj čudno prolaze
I niko ne pita za nju
Svi misle da je luda
Svi misle da je luda
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka

...


Oznake: Partibrejkersi

11.07.2021. u 15:16 • 14 KomentaraPrint#

petak, 09.07.2021.

NITKO POSTAJE NETKO



Nitko postaje Netko. Nessuno DiVoi postaje Qualcuno DiNoi.

Taj sam alias stvorio prije 5 godina, dok sam se izležavao i oporavljao doma, nakon 2 ružna boravka u bolnici. Slabo pokretan, ozljeđen, liječio se od glupavo pokupljene komplikacije, koja me skoro stajala glave. Dvaput u mjesec dana. Preživio sam.

Tada sam se tako osjećao. Kao Nitko od vas. U sebi prazan, drugačiji od svih. Posebno bezličan, a zaštićen samo oponašanjem 'drugih'. A oponašao sam život. Pravio se da osjećam i da znam što osjećaji jesu. I bio sam dobar u toj mimikriji.
Da malo tko prepozna da mi Emotivni kompas ne radi.

Pa sam pod tim aliasom počeo prije 2 godine i pisati. Prvo na jednom drugom blogu. I naučio da više nisam tako nevidljiv. Da čim pišeš i netko te čita, da nisi više u sjeni.

A da me tada itko pitao, što bih želio, koju supermoć, spremno bih rekao NEVIDLJIVOST.
...
Svašta mi se izdešavalo u te dvije godine, isprva rijetkog pisanja. Začudilo me koliko se lakše izražavam pisanjem nego zamuckivanjem i preopširnim i nepovezanim pričanjem. I da me itko čita i doživljava.

Danas bih spremno odgovorio da želim biti vidljiv. Da od supermoći želim SUPERBRZINU. Da želim vidjeti i biti viđen. Pa stavim na sebe vedre boje i tamne sunčane očale.

Prošao sam napornu terapiju izlječenja. Suočio se nečim ružnim u sebi a što ima i stručni naziv. Disocijativni poremećaj osobnosti. Rijetko se liječi kemikalijama, više suočavanjem sa nečim što mi je davno stavljeno i nametnuto. Ali sam uspio! Preživio.

Suočio sam se i sa odlaskom važne osobe iz mog života. Pisao sam i o tome, možda nisam trebao. Spominjem to jer me upoznala kao Nessuna. I to sam preživio.

Promijenio sam the knjigu. Ono neko životno bitno čitanje. Važno i pamtljivo. Stonera mi je zamjenio Pasternak i dr. Živago. Knjiga koja me pratila mjesecima, od siječnja do travnja 2021. U mjesecima kada sam poput Jurija bivao nošen gdje baš i nisam htio biti.

Promijenio sam se izvana. Iz XXL postao sam 'samo' L. Doživio da me nitko više ne doživljava Nevidljivim. Neka, godi mi to!
Da godi....

Ne mogu više biti Nitko OdVas. Nessuno Di Voi. Ne mogu. Promijenio sam se. Želim biti ono što jesam.

Ostalo mi je još par priča za ispričati. Neke procese u sebi odraditi. Onda ću vidjeti. Qualcuno DiNoi. Netko OdNas. Ne znam još.
Razmišljam što ću ali znam da više nisam Nitko a ne pripadam više Nevidljivosti.
...

Oznake: promjena

09.07.2021. u 15:40 • 9 KomentaraPrint#

subota, 03.07.2021.

UČENJE TOLERANCIJE (Kolona Ponosa 2021.)



Subota popodne. Navijam za Čehe. Gube pa vrtim katalog Bauhausa. Gledam da možda uzmemo ventilator za balkon. Ili čak za dnevni boravak. Ima neka lampa/ventilator. Nije jako gadna al nije baš ni jeftina. Imamo klimu koju nitko ne voli pa ju rijetko palimo.
Zagrebačko ljeto presjecamo sa tjednima mora. Svake godine se dvoumimo i u tom hoćemo-nećemo, prođe ljeto. To mi je neka briga ovih dana. Kako si ugoditi.

Volim banalno življenje, dok god si to mogu dopustiti. Al srećom, ne možeš izbjeći i teže teme. Kao danas

Vratili smo se iz grada. Išli biti zajedno. Obitelj. Gledali djeci kupiti knjige, da ne provedu praznike buljeći u Tik Tok. Pa da ih odvedemo na Murtića, to nam je, uz ručak u Tkalči, bio plan.

U gradu nas zatekla Povorka Ponosa.

Trudimo se potomke, koji su tek na rubu zrelih godina, odgajati tolerantno. Ne liberalno, nego tolerantno. Bar ja.
Majka moje djece je liberalna. Tako je odgajana. Ja baš i nisam ali branim i svoja i tuđa uvjerenja, dok kod postoji tolerancija. Jer lako je biti demokratičan u društvu istomišljenika. Moja uvjerenja su više tradicionalna. Volim misliti da sam moderni konzervativac.
Moja su to uvjerenja i kako kažem, vidim li da netko ne tolerira tuđe stavove, da je isključiv ili bez argumenata….palim motore i reagiram. Dobar sam u debati. Jesam. Učio sam logiku, jezike, semantiku, pa znam čuti svaki netočni silogizam i humorno ga servirati pošiljatelju. Pod humorom mislim na ironiju. Šta ću.... Uostalom, to mi je i zanimanje/poziv, da zauzmem stav i da ga branim. Da ga obrazlažem, jačam, branim argumentima.

Nisam nikada bio u Koloni Ponosa. Danas sam bio gledatelj, svjesni promatrač. Doveli smo djecu da i ona budu svjedoci različitosti i da se uče toleraniciji…


Jer se takvi (tolerantni) ne rađamo. Nego se gradimo. Slušam što moji potomci komentiraju dok se čuju bubnjevi dolazeće kolone.

Pogledavamo se ja i Majka im, i to zabrinuto. Zapravo pizdimo. Jer djeca su pokupila predrasude. Svašta govore. Da im nisam roditelj, rekao bih da žešće seru. Trudimo se biti amerikanizirani roditelji. Riješiti sve argumentima. A najrađe bih opalio neku odgojnu ćušku ili opsovao.

I Majka im gubi živce. Bar smo čvrsti u uvjerenju da budemo uz Kolonu, da na neki način pokažemo da smo kao „normalna" obitelj, na strani prava na različitost.

Hodamo Ilicom prema Frankopanskoj. Na svakom križanju interventna policija. Prekrasni mladi ljudi. Puni snage, odlučni i profesionalni. Među njima i djevojke. Jedna prava ljepotica! U opremi interventne policije!

Gledam kako im prilaze prolaznici. I kad čujem što pričaju….muka mi je. Ozbiljno mi je muka. Objašnjavaju "dobronamjerni" prilaznici tim mladim profesionalcima teorije sotonizma...pričaju o Pobijedi Pravde.

Iz dućana u Ilici izlazi prodavačica. Vidi da smo mi sa manjom djecom. Svejedno ona susjedi dobacuje …“idem i ja van! Možda se i ja zaljubim….PIČKA IM MATERINA"!.

Prolazimo pokraj zagrljenog srednjovječnog homo para. Nemaju veze s kolonom. Da nema te ruke preko ramena, izgledali bi kao par poslovnjaka nakon ručka.

Slušam i komentare tipa…“svaki mjesec nešto s njima…“.

Nije mi ugodno. Čudna je atmosfera. Iščekivanje. Gledam svoje cure, prestale su provocirati nas roditelje i sad su samo zbunjene. Želimo da budemo pokraj kolone, da vide kako su razlike podnošljive.
Dolaskom kolone…a malo sam i ja zbunjen. Ne znam što bih trebao raditi. Mislim da je naše prisustvo dovoljan znak potpore.

Nisam čak ni znatiželjan. Nikada nisam bio na čisto sa javnim iskazivanjem seksualne orijentacije. Nekako mi je najdraža ona američka…“ do not ask….do not tell".

Nemojte mi to spočitati. Velim... to je moja frekvencija, ja nisam javna osoba, nisam nikakav influencer, samo želim živjeti ugodnim životom, kad god je to moguće. Zato onaj uvod o nogometu i ventilatorima iz Bauhausa.

Nisam znatiželjan da prepoznam neka lica, da vidim nekog za kog nisam znao da je „drugačiji". Niti to ima smisla, jer su u koloni i obitelji. I stariji parovi. I cure s (po meni) lošim frizurama i istetoviranih bedara i ramena. I svakojaka svijeta.

Gledam svoju djecu kako reagiraju. Zbunjuje ih urođena radoznalost koja se razbija u
susretu s onim što vide i pokupljenim predrasudama. Za koje nemam pojma gdje su zakačene. Pa malo gledaju po Koloni, malo bulje u mobitele.

Ispraćamo kolonu, idemo do auta pa pogledati Murtića.Probavamo putem pričom usmjeriti shvaćanja svoje djece. Učiti ih da je netolerancija prema netoleranciji osnova slobode i demokracije.

Nije lako, ali smo zadovoljni, jer smo si dali truda.
....


Oznake: Tolerancija Odgoj

03.07.2021. u 19:36 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.06.2021.

San o ribi



Ima li išta gore nego se ustati rano, pa natrag u krevet i onda sanjati konfuzno?

Ali baš konfuzno.

Jučer sam trčao relativno rano uz more. Urbano je ovdje kod svojte, ništa specijalno romantično, samo hot hot hot ako ne krenem prije užege.

Pa sam plivao par puta, za ozbiljno. Isto ništa romantično, nije otok, nije divljina, ništa žešće pitoreskno. Ali je blizu ta gradska plažica i more je osvježavajuće a pogled dovoljan za opaliti naslovnu sličicu za društvenu mrežu.

Ustao sam prije sunca, morao u podrum po trajno mlijeko. Zaobišao čopor mačaka, pazio di stajem, jer sam bio bos.
Doručkovao, rastegnuo se i odustao od trčanja. Tri jutra za redom trčim, cure spavaju, punica hrče, žena jučer otišla raditi.

I odlučim se vratiti u sobicu, ventilator radi, mobitel pun. Neda mi se danas trčati.Hoću se rastezati u neudobnom krevetu, ostalo još sasvim malo starog godišnjeg.

Mislim pročitati što ljudi pišu, možda otvoriti neko novo čitanje, stavio sam muziku na slušalice s kojih je pala jedna silikonska kapica pa mi ne leži dobro u lijevom uhu. I za razliku od Dorothy, koja je usnula magično magični san, ja sam usnuo u neki magično realistični svijet.
....
Da smo obiteljski otišli na skijanje i to brodom. Putovanje valjda III klasa. Svi spavamo u istoj dvoranici. I svi su u punoj opremi. Mi i drugi putnici. Miris momačke svlačionice. Nitko se ne buni, svi u iščekivanju avanture.

Onda smo se iskrcali u Englesko i tu mi supruga objašnjava da jednu od kćeri trebam ostaviti u školi jezika. A što s drugom?

Pa mi govori da se javim domaćinu psihologu oko kojeg se okuplja sve više ljudi i ja mu ne mogu prići. Simpa tip ali stalno mu netko prilazi. A ja pojma nemam što da ga pitam.

Dok se guram, skužim da nemam pojma di sam u Engleskoj. I svakog pitam u kojem smo gradu, i gdje je ta škola. Smiju mi se.

Dok se probijam kroz krovni party izgubio sam svoje iz vida. Trčim okolo tražeći ih, vidim da mi nestaje odjeća sa svakim pokušajem da ulovim nekog tko bi mi odgovorio. Ostajem samo u tamnoplavoj majici i bijelim gaćama. Noč je.

Pokušavam pronaći nešto za obući, spuštam se s krova i nalazim se na rukavcu riječice u delti Neretve.

Zvizdan je, vruće je. Mokrim po staji građenoj od ružnih sivih blokova, pa prekidam jer prolazi seljak koji tjera kravu i pozdravlja me ljubazno.

Dolazim do kanala i u plitkoj vodi vidim golemu električnu jegulju na kojoj su prikačeni mjerni uređaji. Antene i kamere. Malo je vode, mogao bih dirnuti opasnu ribu.
Prilaze mi djeca, pitam di su bila. Vele..."pa tu...", ništa ne objašnjavaju niti ih išta brine.

Pokazujem na opasnu ribu i svi sjedamo na platformicu koja nas polako nosi nizvodno.
Mini splav se polako okreće i vidim da supruga maše kameri prikvačenoj na glavu jegulje.

Sa zvučnika nas pozdravlja glas ljubazne profesorice biologije koja objašnjava projekt praćenja eko sustava, vidi nas ona jasno, objasnit će nam sve i želi nam ugodno putovanje.

.......
Probudio sam se nesuvisao i odlučio zapisati san.
....


Oznake: san

28.06.2021. u 10:25 • 6 KomentaraPrint#

subota, 19.06.2021.

DOBRI ČEH



(na slici junak priče, lijevo od njega moja pozicija)
....

Moji su jutros zapeli u gužvi. Satima u koloni. Htjelo se jučer gledati nogomet, Hrvate i Čehe, kao "može se i subotom putovati na more, neće biti gužve".

Ja sam došao sam prije par dana. Zapravo nisam sam. Uzeo sam suputnike preko servisa za putovanje. Ne znam dal da ga imenujem…ono, kao da ne radim reklamu ili što već.
Nisam putovao sam nego s dvije divne cure koje sam vidio prvi put u životu, a možda i posljednji.

Radim ja na sebi! Puno i skupo. Pa sam od ekstremnog introverta napredovao u introverta. I uz to sam dobar u mimikriji.
Pa sam, da se pohvalim postao ugodan suputnik (ovo je moj blog, teoretski mogu drobiti svašta). Svi s kojima sam se vozio, ocijenili su me odličnim! Nije nešto puno vožnji ali godi. Kad vam stranac, s kojim ste podijelili par sati života, kasnije napiše neku iskrenu i kratku pozitivnu ocjenu.
Kako me netko doživio u tom kratkom vremenu. U kojem, hoćeš – nećeš ne možeš iskočiti iz auta. Sjedneš, voziš se, procjenjuješ suputnike, sudjeluje u priči jer je ideja da se komunicira a ne muči. Tome uglavnom autobusi služe. I svaki ima, ali baš svaki ima nešto zanimljivo za reći!

Doduše, oni koji se boje takvog dijeljenja prostorne intime s strancima….takvi uvijek pitaju o strahu. Zazivaju scene loših road horrora. Pitaju zar me nije strah.
Imam spreman odgovor. Kao onih nekoliko viceva koje znamo napamet. Onda izvedem svoj, unaprijed osmišljeni mini show:„da, strah me da mi neki putnik, tužna lica, žutih očiju i lažnog osmjeha, ne uđe sa mačetom u auto. Pa me onda na krcatom odmorištu, recimo kod Macole, namami u zaklonjenu šumu…"
Zato izlazim iz zone i sumraka straha i lažne zone sigurnosti pa se otvorim strancima, pozovem ih na vožnju sa mnom. To što podijelimo troškove, to mi je najmanje važno. Važnije mi da se ne bojim pustiti ljude (nepoznate tih prvih par minuta) nego da ih probam upoznati za vožnje.
….
Nekako slično se trsim napraviti danas na plaži. Koju samo ja volim, pa kad moji dođu, bit će bitke da izborim bar jedan dan na kupanje s pogledom na obližnju gradsku luku. Meni kontinentalcu to ne smeta.
Pitomo je, uređeno, puno hlada, besplatni parking, jedan kafić i pečenjara s OK hamburgerima i lokalni heroj, pjevač poznat po bevandi i hrpi sranja koje izvodi.

Nema puno svijeta na plaži, ali na svakoj sređenoj drvenoj klupi bar po jedan lik. A stane nas nekoliko. Gledam onako di ću pa se odlučim za lika koji liči na wannabe kamatara. Krupan neki lik, ne baš mišićav više pretil, skoro na zero ošišan i sunčane naočale kakve su se nekada nosile na skijalištima. Ili biciklističke. Malo outdated.

Legnem na drugi kraj platforme (drvo je i ugodno je), stavljam ručnik, jastuk na napuhavanje koji čudom nije probušen. I čitam neki chicklit kojeg sam uzeo iz ormara za posuđivanje knjiga moje fizioterapeutice. Da! Okružio sam se ženama koje mi čine život sređenijim! Psiho pa fizio terapeutica i trenerica….dobra dobra žena S., koju tek uvodim u svoj svijet blogiranja.

Onda me mrki susjed šokira. Krene on mobitelirati . Glas ne ide nikako uz stas. Češki!? Kao da pripada nekom zbunjenom studentu. I brblja brate mili, besplatno mu je, sve nekako se kao opravdava nekom za nešto, pojašnjava, trudi se. A iz slušalice dopire mlađi ženski glas. Nemam pojma, češki ne govorim, ali lik niti izgleda kao Čeh, niti dok govori ostavlja prijeteći dojam. Moj prvi prvi dojam o njemu.
A taj dojam...kojeg sam pomalo i došao testirati. Ne znaš kakav je čovjek dok ne uđeš u interakciju s njim. A leći kraj nekog na plaži je nekakav oblik komunikacije.
Moraš se ponašati pristojno. Najgore što napravim na plaži je kad čitam, pa me prevari, pa se predam Hypnosu, knjigu na lice. I znam gadno hrkati tako. To je najgore.

Ne smeta mi njegov glas, pa dolazim do 70te stranice gdje glavna junakinja pronalazi diskreditirajući, loše skriveni (ispao mu u autu?) mobitel sa lascivnim porukama muža i ljubavnice. Pa plače ona i čudi se kako joj se lagodni život ruši zbog nevjere muža. A na koju je prosječni čitatelj davno posumnjao. Iako je roman u ranoj fazi.

I sad…dolazim do motiva ovog ljetnog zapisa. Čeh prestaje pričati i ubrzo netko pali radio Dalmaciju. Čujem poznatu mi pjesmu. Ali mi je više čudno tko se to ulogorio dok sam čitao? Nikog nisam zapazio, nikakvu sjenu, pokrete. Nikakav domaći. I zašto bi pustio svirku sada, a ne dok je Čeh drobio roaming minute, mrcu preglasno.

Kad ono, to „moj" Čeh sluša mobitel! To on frlji domaćice preko slabašnog zvučnika mobitela. I prepoznam pijesmu. Znam je iz privatne izvedbe uživo. Sa videa jednog koji mi je davno bio poslan. „Meni trebaš ti da me voliš". Ali je bilo otpjevano uživo. U mraku tuluma. I priznajem…loša izvedba. Pa sam tek dosta kasnije shvatio tu skrivenu poruku kao ljubavnu i to meni poslanu. A ne kao tulumsko revanje, da se vidi kako se dobro ekipa zabavlja. Nego sam taj element poruke uhvatio tek kada je već bilo kasno i ponuda više nije bila važeća.

Al kako nisam poznavatelj tog djela domaće scene, bilo mi je onako…nelako jutros. Ljubavna poruka koju nisam prepoznao, pa domaći klasik kojeg nisam prepoznao, pa me tome podučio Čeh kojeg nisam prepoznao kao dobrog Čeha. Koji voli našu malu domovinu, more i uživa u Oliveru….

Odlučio sam biti prijatelj sam sebi i uživati ovih par preostalih sati momaštva na moru, pa sam se nasmijao. I mislim, jel moj Čeh pojma ima što pušta?

Sljedeću domaćicu i to kontinentalnu, je preskočio. Baš sam ga ćirio ispod naočala. Vidio sam kako prstom prebacuje pjesmu. Nezadovoljan vidljivo. Pustio je sljedeću ….“uvijek isto poželim", napravio zadovoljno lice i stao uživati. A ja u čudu jer i ta pijesma….isto ima povezanu priču, ista simpatija, al nisam dao ni da mi to pokvari dan na suncu.

Nego si mislim, srećom sam dao šansu dobrom Čehu da ga malo upoznam, i dobio ideju za jednu ljetnu priču.
....

Oznake: Ljeto 2021.

19.06.2021. u 17:50 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 16.06.2021.

Sram



Večeras sam skupio razbijeno dostojanstvo, i priznao joj kako se sramim. Kako sam prije 3 tjedna na našoj obiteljskoj fešti bio pijan pred djecom.
Rekoh, ne znam kako, iako je bespredmetno, da nisam ni toliko unio u sebe.
A sram me.
I strah.
Jer ….pričam joj kako alkohol djeluje na mene nestabilno.
Otkad sam za trajanja terapije duge 9 mjeseci izgubio apetit i želju za pićem. I izgubio 7 konfekcijskih brojeva. Pa me piće valjda prevarilo.
Valjda.
Jer sam tu subotu uživao biti domaćinom fešte. A godinama nismo nikog zbog epidemije ugošćavali. Iznajmili smo imanje, uzeli catering, nafrljili razglas, uživali kao da pošasti nije ni bilo.
Pa sam popio, prvi put u skoro godinu dana. I umjesto da me alkohol razveseli, razgali, oslobodi, mene bacilo u nemir i tjeskobu. Isključio sam se, potonuo. Sjedio i nisam reagirao.
Imao sam neku šansu da se vratim, kad mi je došla poruka Pjesnikinje. A dolazi rijetko a sigurno je osjetila da nešto samnom nije u redu.
Odgovorih....“nacvrcao sam se“.
Ona…"ne smiješ! Otuširaj se!"

Kao da sam imao gdje…pa sam valjda nastavio po svom. Jer se dalje ne sjećam previše.
I nemam pojma kako je Pjesnikinja osjetila da mi treba pomoć. I baš ona koja je jako bila ponosna što više ne vjerujem u „tajne veze među ljudima"….

Rano u zoru, sam sam u krevetu. Nije mi mučno. Nije mi zlo. Nego mi je praznina u sjećanju.
Nitko me ujutro ne pozdravlja. Tiha misa. Pa kanonada uvreda.
Boli. Djeca me vrijeđaju. Da je tata pijanac.
Boli.
Kriv sam.
Ne znam što bih.
Kako da se ljutim na njih?
Moj otac, kakav god bio, a unukama godinama ne čestita ni rođendane ni blagdane niti ih posjećuje, on nikad pio nije.
I nisam ga nikad vidio pijanog.
A mene moja djeca jesu pa me s guštom i prijezirom vrijeđaju.
……
Danas, skoro tri tjedna poslije smo nas dvoje o tome pričali.
Rekao sam joj da me poslije još dvaput alkohol odveo u nemir.
Skroz malo tog otrova, čak sam se i samo pravio da pijem prošli petak među dragim ljudima. I svejedno me piće instantno gurnulo u naručje depresiji. I na uredskom rođendanu na kojem su svi uživali….ili se tako činilo…ja sam tonuo i odustao od jedne jedine čašice. Pobjegao sam u teretanu kad se društvo odlučilo uputiti u pivnicu.
…..
Pričam joj o tome večeras. Velim da pijem tablete, da me drži pred-ljetna tjeskoba. Da se ljeta već dugo bojim umjesto da mu se veselim.
Al da nije do tableta. Ili je? Nemam pojma.
Osjećam da me sluša. Osjetim da je umirena mojim priznanjem srama zbog naše djece-svjedoka. O svojim problemima šutimo.
….
Veselio sam se popodne poruci moga Glasa Svijesti. Moje terapeutice. Nudi mi naš stalni termin. Velim, može al da sam ja tada na moru. Jel može Skype, pitam. Jer mi treba priča, savjet, utjeha, prijekor. A svega po malo ću dobiti. Ili ničega. Nikad to nisam siguran.
Ona nudi sat raniji termin. Čudno mi malo al pristajem bez zadrške.

Pričam to Njoj večeras, a ona mi se nasmije. Ajd bar to! Prvi put u par tjedana da mi se nasmijala. „Normalno da ti taj termin nudi jer tada igra Hrvatska!“.

Oznake: sram

16.06.2021. u 01:42 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.

-jer možda negdje postoji netko tko želi slično: čitati tuđe misli, pisati i biti nevidljiv.




OTVOREN ZA DOPISIVANJE !!!!!

nessuno.divoi@mail.com
(baš 'mail'...bez 'g')


"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"