Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 28.03.2023.
...
Oznake: ch 2
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:44 •
0 Komentara •
Print •
#
petak, 17.02.2023.
Imam sliku, tražim priču
.......
Oznake: prekrcana polica
nedjelja, 12.02.2023.
Ja ti neću otkriti
....
Dvije godine nakon hermetičnog albuma Odbrana i posljednji dani, VIS Idoli su izdali Čokoladu. U petoj godina postojanja, skupina "Dečaka", namjerno ih tako zovem jer teško da su unutar sebe ikad bili grupa, ponovo su promijenili profil. U prvoj fazi, koja se diskografski donekle poklapa sa mini LP-ijem, uz dodatak singlice Maljčiki, prikazali su se kao vrhunski provokatori i manipulatori, obožavani i u biti neprepoznati kao ozbiljni kreatori. Drugi album je bio tektonska provokacija, koja je preživjela isključivo jer je bila toliko zbunjujuće različita od ondašnje svakodnevnice, da je prkosila tumačenjima. I tako do dana današnjeg. Treći (i posljednji pravi) album grupe, Čokolada, šokantni je zaokret u najčišći konzumni pop. I da nije bilo Odbrane, Čokolada bi bila jedno od najboljih izdanja na jeziku razumljivom u ovim krajevima. Ta samorazumljivost je naravno bilo suptilna poruga i podmetanje jer većina pjesama sadrži slični sentiment introvertiranosti, samoizolacije, hipnotičkog umirujućeg samotetošenja (to je "stručni" izraz eng. selfcuddling) kao i prethodni album. Disocijacije sa Odbrane postale su melankolične uspomene na Čokoladi. Pjesme...Ona ne zna da živi u gradu bez sna....Stranac u noći...Vetar i zastave...naziv su koji otkrivaju i sadržaj....
....kad sećanja prestanu da dolaze.....ja ti neću otkriti.... da još ne znam 'ko si ti...
VIDEO: VIS Idoli Stranac u noći (kad sećanja prestanu da dolaze)
***********************************
Sjedili smo u sunčanom dnevnom boravku i propitivali se znatiželjno o životima. Pitala me za moja zadnja pisanja, gledala me dovoljno zabrinuto da ipak primijetim, pa me stisla s pitanjima. Mislim nije me stiskala, samo me ograničavala. Kratila me, čim bih zastao da udahnem. Smanjivala mi je manevarski prostor, precizirala pitanja. Uvijek isto. Što ti želiš?
Sve dok nisam, u nelagodi i muci, osjetio! Sada iznova promišljam o snazi trenutka kada sam u sebi prepoznaš nejasan osjećaj i daš mu ime! Čudesno otkrivanje, onaj neki aaaaaaaaaa uzvik, zar sam tako bio slijep? Na sekundu sam pomislio opravdati se...umanjujući i pomalo lažući. Ublažiti lagani sram višetjedne zasljepljenosti. Srećom da nisam. Nego sam radosno uzviknuo da sam želio čuti cijelu priču! Da sam se bavio tuđom prošlošću i ispitivao rude uspomene, sve u želji da doznam koliko sam nekog doista poznavao. Pa sad želim još odgovora.
Nisam prepoznao razornu besmislenu znatiželju. Al kada sam joj dao ime, nazvao ju nekako...bilo kako (kasnije ću doraditi to ime), počela se znatiželja povlačiti.
Trebala mi je pomoć da me se uspori, da se dovoljno odmaknem od svoje slijepe točke pa da znam da moj nemir ima zapravo nekakvo smješno ime. Nemir je to ime prigrlio isprva, svidio mu se i takav, privremen, pa se udaljio sada za svojim mirom.
Uhvatio sam i njen samozadovoljni smiješak. Gledala me kao da se trijeznim. A ja....ja sam se osjećao nelagodno zbunjeno, kao klinac kad se ne sjeća pripitog povratka kući.
......
Oznake: stranac
petak, 10.02.2023.
Govoriš pogrešne stvari
.....
(Edited)
Hladan i predivan dan. Hladna i
predivna pjesma. Nije ovo post gdje probavam objasniti zašto pjesmu prevodim (a ovo mi je prva koju ne prevodim), nego se nadam isprovocirati novopečenog "Kradljivca blogova"* da se zainteresira za ovaj moj post. A prepoznat će se dotični odmah! Nadam se da ću ga navući da uđe u genetski kod ove pjesme i albuma koji me je izgradio. Mene i još generacije, kako shvaćam. Traje i dalje misterija, čitam nedavno mladog novinara„…kako sam iznova i iznova puštao Odbranu….“.
Ako mi provokacija uspije, dobit ćemo nekoliko zanimljivih kartica!
Nemam pojma o čemu je pjesma! Mislim da nikad nisam pokušao u nekom razgovoru čuti tuđe doživljaje. Niti sam otkriti. Bilo mi je dovoljno čuti uvodne taktove da utonem u sigurnost. Jeli to ljubavna pjesma? Ili himna introverta? Razgovara li pjesnik sam sa sobom? Možda je revolucionarna? Potpuno odvajanje od stvarnosti? Disocijacija?
Neću o albumu baš ništa, previše je ispisano. Osim da su Dečaci ( rani naziva banda), imali 23, 24 godine kada su stvorili nenamjerno bezvremensko remekdjelo. Srđan je jednom, kroz smjeh, izjavio: “Nismo imali pojma što smo napravili. Bili smo mladi, mislili smo da prave stvari tek stoje pred nama. A ispalo da je to bilo ono veliko“.
Treba mi ovakva objava, dovoljno sam izbacio teških tema, želim si mir. I svima, samo mir.
.............................
E da, ova je za Liv ...i hvala ti, iako te (opet) niš nisam skužio.
.......
* ovu šalu, je izgleda shvatio samo onaj kome je namjenjena (Vjetar). A što ću, zayebao sam :))))
Nije on naravno nikakav kradljivac (nego se on sam tako (samo)prozvao, jer mu se otelo pisanje u jednom komentaru, pa je sam onda sam napisao na temu koju je izkomentirao).
A ja bih rado da čovjek napiše priču koja nam je obojici izuzetno draga (opus VIS Idola). On će to puno bolje! A nebih da to ispadne nekakav "izazov" jer se grozim da bi mene netko mogao prozvati na tematsko pisanje!
.......
VIDEO Vis Idoli Glavna ptica (Skrati svoj dugački jezik)
.......
"Glavna Ptica (Skrati Svoj Dugački Jezik)"
Tvoje reči su sada tek nešto drugo
Kô da ih lako iz noći u noći kradu
Dolazi sezona perja i glavna ptica
Gledam sa svog balkona na barikadu
U ponoć menjamo stražu
Znam, tvoje oči su sive
U svakom trenu si tu
Dok suza se sliva niz lice, ti znaš da bledim
Tvoje reči su tada vrlo nežne
Kažu "Mislim da si zauvek kao jeka
Seti se mog lepog lica, slušaj plotune"
Govoriš pogrešne stvari
Skrati svoj dugački jezik
Nije vreme za strah
Govori mi sve da lakše
Biće lakše nekom drugom
Govori mi sve da lakše
Biće lakše nekom drugom
Tvoje reči su sada tek nešto drugo
Kô da ih lako iz noći u noći kradu
Dolazi sezona perja i glavna ptica
Gledam sa svog balkona na barikadu
.......
...
Oznake: VIS Idoli
utorak, 02.11.2021.
...
Oznake: uzeo sam odmor od napisanog
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:57 •
0 Komentara •
Print •
#
petak, 22.10.2021.
"...bilo mi je dobro i tamo..."
Pročitao sam nedavno na našoj blogosferi.
Veli žena ...ovo mi je novi blog, mnogi su me prepoznali..."
Al zašto onda novi blog, ako te izričajem i temama izdaje pisanje?
Ako te odmah prepoznaju?
Veselo me raspametila njena misao "da joj je i na starom blogu bilo dobro".
Oduševila!
Doduše, bila je tamo i misao "o nekim ljudima" koji ju čitaju, a ni sama nije znala paše li joj to praćenje.
(to ja pišem kako sam doživio, možda je puno kompliciranije...)
Da tvoja intima dopire i do onih s kim ju više ne djeliš.
Pa kad znaš da te netko takav čita, ne znaš više pišeš li sebi. Ili svima koji se tu zateknu.
Ili se obraćaš i toj osobi.
Tko joj je ili tko mu je kriv što čita?
Jesi li autentičan ako tako (pomalo) podsvjesno šalješ pisma, koja bi inače spalio?
Po onoj..."napiši pa zapali...".
I možeš li uopće razdvojiti u sebi želju da (ne) pišeš i tom "nekome"?
Pa bi se onda promjena razotkrila kao neki slabašni pokušaj bijega, nevješto skrivanje.
Igra skrivača u kojoj priželjkuješ da te taj netko pronađe.
Prepozna, uhvati, ulovi.
A što ako doista prerasteš okvir u kojem pišeš?
Ili si potrošio svoju kvotu tema?
Ta mi je teorija ekstremna!
Više puta sam sam sebi rekao da neću više pisati, pa me ponese.
A neću si zbog toga rezati prste za kaznu!!!
Da izgubim želju i potrebu za pisanjem, samo bih napustio napisano.
Kako sam nedavno ostavio pred antikvarijatom pročitanu knjigu.
Blogovi su ovo, zagubiće se u arhivi vremena.
Nitko ih više neće čitati.
Ni knjige ne znače ništa po vlasniku.
Napisane su. Izrečene su. Nevažno je čije su.
Možeš li uopće napustiti svoj blog?
Možeš li ga uopće zamjeniti drugim?
Pomiriti se da u nemaš više što više dodati?
Da trebaš neki drugi okvir...
Iako...dogodi mi se da mi se svidi nečije pisanje, pa krenem čitati tog nekog u prošlosti.
Otvorim uvijek po nekoliko starijih zapisa. Preskačem mjesece ili godine.
Želim vidjeti kako se razvijalo pisanje te osobe.
I onda pročitam zanimljive osvrte.
Zainteresira me i dobar komentator.
Pa mi se tako često otvori nečiji napušteni Svijet.
Napušteni Blog.
Ostavljen kao moja knjiga pred izlogom zatvorenog dućana.
Netko tko je odavno (...) prestao pisati.
Postoji i dalje samo u arheologiji Bloga.
Arhivi koju malo tko posjećuje.
Ali ne piše više. Nema ga ovdje.
Ostavio netko svoj blog kao ja pročitanu knjigu.
Mislim, možda mu je dosadilo, možda mu je nestala potreba, možda je zaboravio šifru pa ne zna ući?
Valjda je živ ili živa...
Možda se vrati ponekad, a možda živi pod nekim drugim nadimkom?
U nekom drugom okviru. Prepoznat od nekih. Drugima sasvim nov.
Ne znam što bih sa ovim svojim blogom. Drugog nemam.
Premišljam.
Ne bih se skrivao ako otvorim novi.
Samog sebe uvjeravam da sam zaokružio teme zbog kojeg sam ga ovdje otvorio.
Ne sviđa mi se više nikako izabrano ime koje sam si zadao. Nitko OdVas (Nessuno DiVoi).
Ne paše više. Ne leži. Smeta. Mrcu uznemiruje.
Podsjeća na razdvojenost, nepripadanje, disocijaciju.
Ne pripada mi više.
Pisao sam o tome prije par mjeseci.
Sam sebi.
Nekad tako pišem, baš sam sebi.
Nisam tada znao kud da idem, al srećom me nije to morilo.
Pustio sam da sazrije odluka.
Da vrijeme pokaže.
Nitko Od Vas ili Netko Od Nas?
Zato me razveselila pozitiva u toj misli blogerice da "...mi je bilo dobro i na starom blogu...".
Nije to bijeg. Tako ga ne doživljam.
Više neko promišljanje te osobe u promjenjenim okvirima.
O temama koje nas pokreću na pisanje.
Valjda zato ljudi otvore novi blog.
Ako su teme evoluirale, možda je vrijeme da se izmjeni i oblik bilježnice u koju skupljamo te misli.
Možda mene netko tako, napreskokce otvori i dobije dojam o meni.
Pa ako krenem drugim pravcem, pišem istim stilom (kao da ga mogu promjeniti) o drugim temama, možda me i doživi drugačije.
Jer sebe doživljavam drugačije.
A jednom sam promjenio rukopis.
Onaj grafološki.
...što je moju Pomoć (onu stručnu) uzbunilo i često me tjera na tu temu... prisline promjene na samom sebi...
I ovo je promišljnje o sličnoj promjeni.
Sam na sebi bih mijenjao.
Pa valjda znam zašto?
A ne znam, iako sam bliži sam odluci o promjeni.
Nova bilježnica.
Novi znak prepoznavanja s kojim bih se osjećao srašten.
ili bar blizak.
Zatvoriti poglavlje, početi nešto novo, drugačije.
I mogu li to uopće?
Promjeniti ili nastaviti nešto drugačije?
Bez bijega, bez skrivanja. Ipak mi je ovdje dobro!
I teško. Štaš...mora nekad biti i zeznuto.
Sedamdestak objavljenih cijelina i tridesatak..... isprva objavljenih i zatvorenih za komentiranje.
Pa izbrisanih.
Ti izbrisani su mi bili....teški za pisanje i preteški za čitanje.
Zato nisam mogao podnjeti da vidim komentare.
A bili su...valjda su bili potrebni i ti zapisi.
Da ih objavim, pa izbrišem.
Da,da ... ipak mi je Dobro na ovom mjestu!
......
Oznake: bilježnica
četvrtak, 15.04.2021.
DJEČAK S RUKAVICAMA
„Niste imali šanse!“ Tako mi je rekla. Da nisam imao šanse u suočenju sa sobom kao odrastajućim momkom. Nisam bio spreman za Svijet. „Ali budite PONOSNI, toliko toga ste postigli i što je najvažnije, ostali ste živi! To si uvijek, uvijek ponavljajte! Puno ste postigli, ostali ste živi a šanse su Vam bile male!“
Tako mi je prije par mjeseci govorila moja Glasnica Savjesti /Svijesti. Moja psihoterapeutica s kojom sam nakon 9 godina rada, prošlu jesen krenuo u zahtjevni terapijski rad. Ne onako kao smo se naviknuli…. kad bi se viđali svakih par mjeseci pa prolazili kroz svakodnevene događaje, osjećaje. Rekapitulacija življenja.
Ovaj put smo radili! Svaki tjedan zahtjevni razgovori, puno pisanja, introspekcije, puno izvlačenja neugodnih i teških osjećaja iz sjećanja.
Puno plakanja u garaži nakon terapije. Jer se u njenom prostoru smiješim a nelagodu prekrivam ljubaznošću. Pa ventile pustim kasnije…
Ne mogu kući dolaziti takav rašarafljen, preplašit će me se moje cure. Supruga je znala prepoznati kad sam dugo u garaži. Kada da me pita kako je bilo, a kada da pričeka s pitanjem. A zna to već prepoznati….
Nekad bi sa pitanjem čekala subotu i zajednički izlazak u grad.
A i onda je znalo zapinjati. Počnem joj prepričavati pa zagrcnem i plačem. A nisam cmizdravac. I nije baš uobičajno gledati takav prizor. Izvana takvim ne djelujem. Muškarac sam. Jesam. Boys don't cry.
Al ne mogu… probam pričati, suze udare. Stanem. Probam govoriti polakše. Ne ide. Supruga sluša. Ne zna kako bi mi pomogla. Ali tu je. Netko me sluša. Pa pričam kako me jučer (…tada) „….Terapeutica primila za ruku. Mene kao Dječaka i rekla mi…"ako nitko nije došao po Vas na maturalac, ja ću krenuti s Vama kući, ja Odrasla, ne bojte se! Dok sam ja sa Vama ništa Vam se neće dogoditi!“
I tako na glavnom gradskom trgu, pokušavam objasniti ženi s kojom sam proveo pola života, koja samnom ima obitelj, zašto sam takav kakav već jesam. Zašto teško razumijem svoje osjećaje a još teže tuđe. I njene. I zašto se bojim kakav sam otac svojim curama.
*******
Pa pričam priču, o 14 godišnjaku koju je ona već puno puta čula i to na način koji sam takve priče pričao – s dozom humora, laganog prijekora i onog: „..ma to su samo dogodovštine jednog klinca koje me ne bole niti su boljele“.
Ovaj put priča ide drugačije. Ovaj put u priči imam svoju Zaštitnicu. Ona je samnom cijelo vrijeme. Od trenutka kada se tri autobusa djece iskrcavaju pred školom nakon malog maturalca. Prvog ozbiljnijeg izleta od kuće. Ona je samnom dok pogledom tražim gdje su mama tata i seka. Par godina ranije, sekin doček bio je prava fešta. Vjerovao sam će i moj biti barem sličan.
Terapeutica je samnom dok djeca pronalaze svoje roditelje. Dok se grle, ljube, raduju jedni drugima. Tamo je dok autobusi odlaze, gužva se smanjuje. Tamo je samnom dok mi dolazi otac najboljeg prijatelja i govori da su moji sigurno spriječeni i da idem tramvajem s njima. Uvjerava me zabrinuto da krenem s njima jer da će nevrijeme. Ja odbijam. Da se moji ne razočaraju kad dođu a mene nema. Jer su po svu djecu roditelji došli. Svako dijete je dobilo svoj dio veselja. Pa ću ga valjda dobiti i ja.
Uz mene je Terapeutica dok sam čekam pred školom i čekam kišu. A fina je to školica. Poseban razred za nadarenu djecu, zahtjevan program a najviše zahvaljujući (pre)ambicioznim roditeljima. Kao što su bili moji. Pa su me slali iz skoro pa provincijskog novozagrebačkog naselja u finu donjogradsku instituciju. Svaku subotu smo imali mrtve jezike i visoke kriterije ocjena. Učili svake praznike napamet epove. U kvartu me bilo sram lokalcima pričati što me uče i što traže od mene i zašto uopće idem tamo negdje daleko, u školu preko Save.
Čekamo ja i Terapeutica i kada više nikog nije bilo. I kada je ljetni pljusak potpuno ohladio toplu noć. A ja iz torbe kupljene iz prtljažnika čehoslovačkih turista izvadio trenerku.
I onda smo nas dvoje, ja klinac i Terapeutica, ruku pod ruku krenuli prema tramvaju, dočekali 7-icu pa zajedno preko Save.
I pričam Terapeutici kako su moji sigurno pogriješili datum. Ona me drži za ruku i smiješi se i govori da će sve biti u redu.
Iz daljine vidim samo svjetlo u dnevnom boravku. Da su mama i seka doma, gorilo bi više svjetla. Kažem joj da je tata jedini doma i da mi je neugodno. „"Ne bojte se ja sam velika , ja ću Vas štiti!"“.
Zajedno smo u liftu, zajedno ulazim u kuću. Tata gleda televizor, pozdravljam ga, on jedva ozdravlja i nastavlja gledati TV. Ne pita ništa, niti ga išta zanima moje prvo samostalno putovanje. On šuti. Odlazim u sobu.
Terapeutica me pita "kako se osjećam…?"
„A kako ću …jadno…“
„Ja ću pričati s njim!“
„Nemojte!!!!“
„Zašto?“
„Vi će te poslije toga otići…“
„Bojite se?“
„Da… strah me oca. Kad vi odete…ne bojim se da će me fizički kazniti…bojim s njegove hladnoće i nezainteresiranosti. Kad Vi odete, opet će se praviti da ne postojim, pričat će o meni kao da nisam u sobi, pričat će da ništa neće biti od mene jer i za savijače željeza treba neka škola…“
Ona me hrabri, i odlazi pred tatu. Staje pred njega. Raste. Raste do stropa. Strašna je i goropadna. Govori mu da ga ima biti sram tako se ponašati prema djetetu. Da nitko nema pravo tako se odnositi prema djeci, da kakve god povrede nosio, da je okrutan prema svojoj djeci. Da ga titule ne spašavaju, da je time još okrutniji. I govori mu da me se ne usudi taknuti ni govoriti mi ružno! Da će sljedeći put doći još veća i strašnija.“ Ona zauzela cijeli boravak a on je u nelagodi ležao na kauču i šutio. Moja Zaštitnica i Tješiteljica.
…….
Nekako sam se vratio u subotnje jutro, u Centru, brisao suze, rekao supruzi da je tako terapija bila završila….da sam dugo sjedio u autu i smirivao se.
………
Sa ciljanom terapijom krenuli smo prošlu jesen na moju inicijativu. Tamo nakon prvog lockdowna puknuo sam. Jedan dan sam samo puknuo. Sve moje Strategije zaštite (o.a. stručni termin), koje su me držale na okupu odjednom su pukle.
Nakon 25 godina primirja i Potiskivanja (o.a. opet stručni termin) otvorilo mi se grotlo straha, srama, panike. Vratila mi se prastara mentalna slika ulaska u podzemlje depresije i tjeskobe. I sjećanje na skoro 8 godina mladenaštva od kojih sam 6 proveo u depresiji, anksioznosti, alkoholu, trezvenosti, esktremnom debljanju do 150 kg pa ekstremnom mršavljenju i trčanju maratona. Najljepše mladenačke godine….
Srećom sam imao prošlogodošnje ljeto, Covid ljeto, jaku potporu u nekim osobama i rupa se brzo zatvorila. Doduše…kada se negdje zatvori rupa, negdje se i otvori. Ali to je druga priča. Isprepletana sa mojim životom i terapijom. Ali nisam ja pisac da mogu dvije paralelne priče nizati.
…..
Terapijski smo počeli naporno raditi odmah krajem kolovoza. Krajem prosinca imali smo onaj trenutak vrhunca terapije, za kojeg sam mislio da će doći još za topla vremena. Da će samo skliznuti, pojaviti se bez napora i muke. Mislio sam da ćemo se nakon par susreta riješiti tereta, da ću malo cmoljiti ispod maske, da ćemo se možda antikoronaški i zagrliti ja i Terapeutica. Pa znamo se godinama!!!! Nekoliko puta smo radili intenzivno, što može otići ukrivo?
A može. Može. Jer dok ja kao odrasli Muškarac ne skinem Dječaku rukavice, niti jedno od nas neće biti sretno.
Ja ću i dalje ostati funkcionalni, uspješni (…) muškarac/suprug/ roditelj …koji ne može izdržati najmanju osobnu kritiku. A onaj Dječak u meni će i dalje vrištati i čekati da netko dođe po mene/njega. Svejedno.
*******************
Dječak sa rukavicama pojavio se jutro nakon jedne posebno secirajuće terapije krajem studenog. Dok subotom trčim ujutro i vrtim jučerašnju priču. Terapeutica me provocirala (prepoznam ja to i ne ljutim se) pitanjem: „Zašto Vas nisu voljeli? Jeste li bili dosadni, nespretni…ružni…?“
Ja ružan bio nisam! Vrtio sam taj moment, kad sam se prisjetio sebe kao dijeteta. I vidio kako sam bio nespretan. I sa predmetima i u odnosima s drugima. S malo sprdnje sam sam se sebe sjetio i zamislio kao da sam predmete hvatao u rukavicama. Pa su mi padali i razbijali se…
Nespretan....
Onda sam pomislio, pa jebote….te strašne rukavice i danas imam na rukama. Puno, puno finije. Gotovo neprimjetne.
Smiješ se tom jadnom djetetu….umjesto da mu pomogneš skinuti to čudo sa ruku!!!! A i sam se mučim sa svojim!
Posramio sam se. Plakao trčeći, na što sam se dobrano navikao.
Ostala mi je ta slika …Dječaka sa rukavicama, koji je nespretan u Svijetu i s Ljudima. Oatalo mi je za ispisati tu priču. Najavio sam tu priču Terapeutici tamo u prosincu. Najavio sam i na blogu. Kao scenarij i da se prisilim ispuniti "obećanje". Samo još nisam imao prorađenu radnju. Nisam savladao zadatak. Kako pisati o dječaku kojem trebam omogućiti da počne osjećati, da ga zaštitim….ako to doista ne učinim!??
A vjerujem da sam uspio.
Da sam uspio prići tom Biću i reći mu: "Tu sam ja, ja sam odrastao, mogu brinuti za tebe maleni, mogu brinuti za nas! Ja ću se brinuti i za sebe i tebe i nikom nećemo zamjerati jer nisu znali bolje s nama. Jer su nas povrijedili. Ali to je iza nas. Preživjeli smo oboje. Ja imam svoj odrasli život. A ti budi dijete - budi znatiželjan, istražuj, igraj se, veseli se…. Tu sam, pazit ću te!"
…..
I to je to. To je ta priča. Najavio sam je nekoliko puta. Mislio sam da ću je puno emotivnije i dramatičnije pričati. S puno više priča, drame, epizoda, detalja, nedoumica, trauma... A nema potrebe.
Jer te naše intimne procese treba …ma treba ih iscijeliti ali ne i stalno proživljavati. Ima već dvije godine da sam u tim procesima. Osjećam da sam pri kraju.
Htio sam pisati o tome kako sam kao odrasli muškarac uvijek imao rukavice na sebi. Bile su jako fine, gotovo neprimjetne. Ali su uvijek bile tu. Sprječavale me da budem u dodiru s vlastitim emocijama. Nemam volje ispisivati dramatiku skidanja tih rukavica sa odraslog sebe. To je proces, lijepo su ga i stručnjaci i pisci opisali. Meni je sada važno da okončam avanturu promjene, pa žurim da završim ovo pisanje.
Pa citiram par lijepih misli, ljudi koji su sa riječima puno vještiji od mene.
BEKIM SERJANOVIĆ (Dnevnik jednog nomada)
„Emocionalna trauma u ranom djetinjstvu je uzrok pretjeranoj osjetljivosti, razdražljivosti, depresiji, primjećivanju većini ljudi nebitnih detalja, autoanalizi, bijegu u svijet mašte, knjiga, slika, izmišljanju novih identiteta, a uz sve to nerijetko idu i alkohol ili droge.
To „nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu" je po Kristevoj jedan od razloga zbog čega se ljudi bave umjetnošću. Srce ti napukne još dok si dijete i onda ga čitav život pokušavaš zakrpati pisanjem, slikanjem, pjevanjem.“
STAFANIE STAHL (Dijete u tebi treba pronaći dom)
„U psihoterapiji i na svojim seminarima često sam susretala muškarce koji se u međuljudskim problemima vrte kao brod bez kompasa jer im nedostaje pristup osjećajima.
Naime osjećaji su nužni za ocjenjivanje i procjenjivanje situacija. Osjećaji nam pokazuju koliko je važno ili nevažno neko pitanje.
…
Jako je važno da pokažeš poštovanje prema svojim Strategijama zaštite. One su u djetinjstvu bile vrlo smislene i primjerene. Mi smo se kao djeca prilagođavali roditeljima kako smo najbolje znali. Ili smo se bunili protiv njih, ali smo i za to imali dobre razloge.
I danas se naprežemo kako bismo pomoću strategija zaštite izišli nakraj sa sobom i s drugima. Taj napor zaslužuje naše priznanje.
No tu postoji problem: tvoje dijete sjene još nije shvatilo da ste vas dvoje danas odrasli. Ono još uvijek živi u nekoj ranijoj stvarnosti. Međutim, vas ste dvoje, tvoje dijete sjene i tvoje odraslo ja, danas slobodni i možete se brinuti za sebe. Ne ovisite više o mami i tati.
Odrasli se mogu zaštititi i afirmirati se puno boljim sredstvima od strategija zaštite.“
I to je to. Nije onako kako sam zamišljao i najavljivao. Ali nije ni život uvijek predvidljiv i onakav kakvog priželjkujemo (ili se pribojavamo).
…..
(ovo mi je bio jako važan post. sad mi treba malo mira od pisanja. jesam malo narcis (a svatko je pomalo)- što ću pa lijepim sliku jer se Blog dana ne postaje svaki dan)
Oznake: psihoterapija
