Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 26.02.2026.
Gašenje bloga- gdje nastaviti?
Svi znani i neznani, dragi prijatelji, znanci i neznaci
Gdje će te nastaviti?
Ima li neka tendencija gdje bi zajednica mogla migrirati?
Imate li kakav savjet za održavanje kontakata?
Neka uputa za sljedivost....
.......
Eto, sutra sve to nestaje, danas mi je to tek zatitralo.
Oznake: blog
srijeda, 18.02.2026.
A pozdrav onda...
Prestao sam pisati ljeti 2024.
Što tada nisam znao.
Ali nije ni važno.
U tri godine koliko jesam pisao, ovo mjesto, Blog.hr, bilo mi je poput skloništa.
Mirnog mjesta
Zaklona
Ispisao sam i ispripovjedio meni važne priče (davne i malo manje davne)
Ispisao sam što sam vidio i osjećao (nekad i uživo)
Čitao sam vas naravno, pazio da komentiram samo pozitivno i da ne ulazim u polemike i dnevnopolitičke teme.
Pratio sam drage mi ljude, neke i ispratio, jer su kao i ja, prestali pisati.
Danijela, Sarah, LivLIv Nata i Vjetar.....
S nekima sam komunicirao a neke rado čitao.
U miru sam se već oprostio kao protagonist, pa sad kad vidim da Blog.hr nestaje, pozdravljam Vas sve.
Oznake: Au revoir
srijeda, 17.09.2025.
Što je Delon rekao (ili o pogreškama u očekivanju)
Nešto lijepo, što mi se instant svidjelo, izrekne francuski ljepotan, doduše, vidno ostario ali takva mu je i uloga. Sredovječni uspješni muškarac koji ne zna što bi sa sobom i ostatkom svog života.
Pa nakon što mu u vlaku priđe neznana žena (dalje: Neznanka) sa molbom da mu ispriča Priču („Notre historie“) o dvoje stranaca koji se upoznaju u vlaku i poseksaju, oni se doista i poseksaju, sukladno priči.
Što me malo, skroz malo, podsjeti na Jarvisa u pjesmi Common People (I will see what I can do…). Ništa erotski, zapravo pomalo uznemirujuće, samo gaćice koje padaju na pod kupea vidimo.
E sad, odjednom Alain, film je iz 80ih, a francuz je bio sex simbol već 60ih, stoga u filmu dobrodržeći muškarac pred ulaskom u starost, odluči ostaviti baš sve i na prvoj stanici sići i živjeti U Novom Životu sa Neznankom. Što njoj baš i nije po volji ali uletjet će joj ponuda koja se ne odbija (on traži malo od nje a nudi joj slobodu i novca, koliko želi).
Namjerno ne govorim da Alain želi "Živjeti Novi Život" jer sve u filmu odiše naznakom brze propasti neloše ideje.
I veli Alain (nastavljam misao sa početka): "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život". To sam ja pročitao tako i svidjelo mi se jako i trudio sam se odmah zapamtiti.
Zadovoljan ja, jer je moja misija da odgledam nešto poticajno ispunjena. Ništa takvo nisam gledao mjesecima iz razloga mentalne uspavljenosti, samozadovoljstva i opće lijenosti (koja to i nije baš al' se lijenim osjećam).
***
Mjesecima me okupiralo i zabavljalo pražnjenje naše ljetne rezidencije. Nakon što su starci pasali, a potomci se dogovorili, mene kao domazeta zapalo što baš nitko domaći nije htio. Dovesti u nulto stanje prostor u kojem se živjelo 50 godina, a praznilo, bacalo, zanavljalo se nije ništa.
Pa sam ljetne mjesece,u blokovima od nekoliko samotnih dana, čistio, praznio, razdvajao, razbijao, dijelio, iznosio (teglio). Uz neuobičajeno veliku količinu zagorskog gemišta i ženskih tankih cigareta. Tako da uz svaku, brzogoruću cigaretu, mogu otpiti junački. I zatupiti se al' nedovoljno da ne bih nastavio radove i da se tu i tamo ne bih okupao (oprao zapravo) na gradskoj plaži.
Razmicao sam baš sve po kući, još su i radovi bili prije pražnjenja, jer se nadalo da bi se punica mogla vratiti iz doma, pa je sve bilo puno prašine i nabacano na krevete.
Ali se isplatilo. Nisam kredite željene dobio. Jer „nemam empatije“. Uklanjam ostatke nečijih života, sa svakim ispražnjenim ormarom (i rastavljenim) uklanjam uspomene i poneku zaboravljenu tajnu. Pa ne razumijem kako je nekome teško sa udaljenosti od parstokilometara, pratiti moje video uratke na temu napretka u čišćenju. Što je sranje znam, al' mi nije volja raspravljati.
Najdraže mi je kad sam samcat tamo, pa rano ustajem u zoru i u tišini se čudim što su sve starci čuvali, kao nešto što bi moglo biti korisno. A nije, nego ih nadživjelo, i sad smeta kao nepotrebno. Stoga iznosim nebrojene krcate vreće i slažem ih za sljedeće kamione za odvoz na reciklažno.
A kad čujem susjede kako piju kavu, nastavljam za razbijanjem. Sa balkona u vrt bacam manje komade namještaja i veselim se kad se ladice iz prve razbiju na elemente, pri muklom udaru na travu. Ljeto u kojem sam naučio macolom iz Bauhausa (13 eur) u nekoliko minuta i nekoliko treskova, razbiti svaki komad namještaja.
Nemam empatije, a osjećam se korisno, sa svakim odveženim kamionom gledam novi oslobođeni prostor. Ispražnjen. Najviše me usporava razdvajanje intime od smeća. Slika, filmova, dokumenata, jednog ljubavnog pisma kojeg sam prestao čitati odmah, medicinskih nalaza, diploma, spomenica.
Ispraznio sam 7 kamiona, podijelio (malo i na silu), brojne vreća posteljine. Jedan dan me je pametni sat pohvalio da sam odradio "Dnevni cilj od 20 katova". Pronašao sam i dosta eura (triput zamotanih) za koje se mislio da ih je odnijela demencija, a navodno su svi tražili, a ja našao i odmah nalazak prijavio. Ni za to nisam dobio neki kredit. Pohvala koju sam očekivao nije došla, ostatak svojte me stalno hvalio jer nikom se nije išlo u čišćenje.
Ali ih jesam cimao da navrate! Namamio bih komisiju da uživo odredi što bi im bilo korisno (jelo se iz rasparanih kuhinjskih setova a pronašao sam nekoliko netaknutih kutija), pa bih ih, usput, uhvatio da mi pognu iznijeti gromade (npr. 200*200 madrac i slično). Usput bih im uvalio iznimne količine nikad korištenih (a po rubovima požutjelih) plahti.
Tako je to kad čistiš tuđe živote.
***
Zato mi se svidjela Delonova ideja. Da možeš samo tako promijeniti život. Započeti novi bez raspremanja i opraštanja. Poneseš svu ušteđevinu i siđeš sa neznanom ženom na prvoj stanici i slobodan si od svega. A od nove suputnice (Neznanke), zatražiš samo da te „pusti (ponekad) da uđeš u njen život“.
Film prestajem gledati ubrzo nakon citiranog jer je Neznanka odmah prihvatila ponudu, zgrabila sve novce i ostavila Alaina zbunjenog. Da se nada da će se Neznanka vratiti i da njegova ideja o Novom Životu sa limitiranom posvećenošću, nije ugašena neopreznim obećanjima i odnesenom životnom ušteđevinom.
Pa me to iživciralo (malo i uznemirilo) i obustavio sam gledanje a ujutro sa cimericom divanio o Delonovoj divnoj rečenici, koja me (tako mi se činilo) lagano zaljuljala iz višemjesečne samozadovoljštine. Podosta uzrokovane destrukcijom starog, nestalog života radi stvaranja prostora za neki novi.
Rekoh, nastavit ću gledati film, pročitao sam zato sadržaj filma. Saznanje da je Neznanka zapravo njegova supruga i da je sve oblik intervencije da ga se vrati u život, ohrabrila me da završim gledanje. Rekoh si...uslikat ću si tu scenu, kako uslikam i citate iz knjiga. Jer već cimerici nisam tu rečenicu znao potpuno prenijeti.
Pa sam zavrtio snimku i ne nalazim nikako taj citat, a znam da je to scena gdje je, malo prije nego je uzela sav novac i otišla, pa znam di bi trebalo tražiti, i trebalo mi je da ju pronađem.
Dakle, što sam ja vidio/čuo sam ispisao, evo ću opet kako sam ja zapamtio: "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život" , a zgodni dečko je zapravo rekao: "Sve što od tebe tražim je da me pustiš da protratim život".
Jebeš moju percepciju. ...
Nisam dalje gledao. Zapravo....stavio sam na 16 puta ubrzanje da prevrtim i vidim zadnju scenu u kojoj se on i Neznanka (supruga) utješno grle na trosjedu, 80ih godina prošlog stoljeća, mondenog pariškog stana.
Oznake: Stari novi život
nedjelja, 08.06.2025.
O ruskim klasicima koje nisam pročitao ( I, the Jury)
.
.
Pročitao sam tri dijela ruskih pisaca u životu. Tri autora, tri knjige, razmak od 30 godina. Druge nisam. Ni knjige, niti sam serije gledao niti filmove (osim Omara Sharifa, ali i to u komadu nedavno).
1. Danil Harms, u ranim dvadesetima, ne znam naslov više.
Knjižica, zbirka zbrkanih priča, pjesama, nečega. Pročitao sam ga jer sam čuo kako je lik bio toliko lud da se Staljin skanjivao da ga dade ubiti. A na kraju je. Kao milione drugih. Ali sa Harmsom nije znao jeli ovaj toliko lud da bi ga bilo opasno ubiti jer je poznat kao luđak pa drugima ne bi bilo jasno zašto ga ubija kad je samo lud a nije opasan.
Pamtim sljedeće. U kazalištu, imaju probe, lik dolazi i kaže "ja sam Pjesnik", a drugi lik mu mirno odgovara...."a ja sam mislio da ste Vi Govno". Ne vrijeđa ga, jednostavno ga je zamijenio s nekim.
2. Majstor i Margarita. Isti period čitanja, u ranim dvadesetim, kojih se zbog dugotrajne depresije, psihoza i puno alkohola loše i nerado sjećam. A nije ni da se previše sjećam što je bilo (u knjizi i općenito).
Rano je bilo proljeće, malo malo prije rata, čitao sam mehanički sve što bih posudio, nije me smetalo da nemam pojma o čemu pisac to sastavlja, samo pamtim kako sam na samom kraju skužio da je Majstor valjda Lucifer ili tako nekako. I da mi se taj odbljesak nekakve logike i svidio.
Kasnije sam skužio da je to jedna od onih knjiga o kojima se priča a da ju ljudi nisu čitali. Uliks na primjer, odustao sam nakon 50 stranica. Prousta nisam ni pokušao čitati.
Sumnjičav sam kad je netko Majstora i Margaritu pročitao, a krajnje oprezan prema osobi kojoj se knjiga svidjela. Znam da je recentno predstava bila ali ju gledao nisam, kao ni puno drugih.
3. Doktor Živago, prije 4 godine pročitao u 4 mjeseca. Tada sam i pisao često na Blogu i čitao i Blog mi je davao dragocjene koordinate. Ma više je bio kao neki svjetionik, koji mi je olakšavao putovanje.
Ne znam više odkud mi ideja i potreba da to djelo čitam. Ruski doktor koji nošen kroz revoluciju i rat pokušava zadržati ljudskost. 4 duga mjeseca, uz neka potporna čitanja i putovanje je završilo.
Poklopilo mi se tada. Mogao sam izdržati teške stranice jer Pasternak je pjesnik a ne pisac, svidjelo mi se, držalo me. Onda sam i film odlučio pogledati integralno. A ne u u dijelovima.
.......
To je sve što sam od ruske književnosti pročitao. Više sam Japanaca pročitao. Puno više.
Probao sam barem triput sa Zločinom i kaznom i odustajao. Čak sam u studentskim pijanim raspravama objašnjavao da je "Ja porota" od Mickeyja Spillanea klasik koji nadilazi ruskog klasika A i danas isto mislim. Pod utjecajem one narodne mudrosti...."dok ne probam lava, za mene je svinja kralj životinja".
BTW ...Mickey Spillane je izmislio lik Mikea Hammera (1947.), možda prvog hardboiled (tvrdokornog) detektiva, koji preuzima stvar (dijeljenje pravde) u svoje ruke. Izvršava pravednu odmazdu u ime svog ratnog druga, koji ga je spasio tako da je gurnuo ruku pred japansku bajunetu.
Onda ga je, takvog jadnog bez ruke, a poštenog i pomalo naivnog, s leđa ubila, prefrigana ljepotica, doktorica iz policije, koja će Mikeu davati lažne upute i biti mu ljubavnica i na kraju ga htjeti ubiti i podmetnuti i ubojstva i zavjeru. A Mike će ju kazniti, odlučiti će strogo i pravedno, onako kako nijedna porota ne bi mogla, jer bi pred sobom imala inteligentnu, lijepu, obrazovanu, zavodljivu, manipulativnu zlu Ženu. (OMG ovo je materijal za #metoo pokret!)
Tog se sjećam.
....
Kad su Rusi bili za lektiru, mene nije bilo u školi. Dobro da me nisu izbacili, ukor sam imao i razredni ispit pa su mi, posutom pepelom i dobra ponašanja, manje više sve oprostili i abolirali me. Ne sve, ali dovoljno da opstanem i da mama bude sretna a tata ni ne dozna.
...
Prije par mjeseci sam počeo gledati Anu Kerenjinu, film, Sophie Mercau i mladi Sean Bean. Odlučio sam improvizirati i popuniti jednu kulturološku prazninu. Zašto da se pravim da znam, a zaista nisam pojma imao o čemu je knjiga. Budala se hvali, čime se pametan stidi. Ne bih da se hvalim a da nije ugodno ne znati....
Iznenadio me film....iskreno....mislio sam da se radnja događa u par tjedan/mjeseci, nisam ni stare filmove gledao niti serije. Mislio sam da se Ana zaljubila, pa seksala, pa bacila pod vlak, a uloga oficira u njenom suicidu mi nije bila odveć jasna.
Kad ono, to neka vrsta dugogodišnje sudske sapunice. Razvod, skrbništvo, alimentacija. Onda ne znam kako je završio film jer je snimka nestala sa Iskona nakon 7 dana a meni fali jedno 45 minuta. Zadnje što sam gledao je ona (Ana) u alkoholu, sin doznao da meter nije umrla nego se povlači sa ne-tatom, a Sean Beanu namještaju brak mater i još neka opaka žena. E da...i neki simpa bradonja je bio...isto je on kao prosvjećeni bogataš a žena mu je nečija sestra i nešto je i tu radnje oko njene bolesti...
....
Ne razlikujem ih. Ruske pisce. Ne znam tko je što napisao. Dugo nisam mogao sa sigurnošću razlikovati pisca od kompozitora (Čehov i Čajkovski). A kod nekih neznam jesu li Rusi ili Česi. One pjesnike znam, ali me poezija ne dodiruje.
Znam da su neki pisci umirali mladi a drugi sjede glave i u haljinama. Ali se ne usudim glasno izreći tko bi to bio. Da se ne razotkrijem.
Turgenjev i Ljermontov su mi dvojica sa LJ i Nj u prezimenima, ne znam jeli jedan od njih poginuo u dvoboju ili je to tema u romanima. Znam da su Dostojevski i Tolstoj kao najvažniji ali ne znam zašto.
Tihi Don, Braća Karamazovi, Taras Buljba....jebiga. Nisam naučio kad je trebalo niti sam zapamtio kad bih gledao TV kalendar. Nisam se htio podsjećati na tmuran dio života pa nisam ni s kazališnim predstavama pokušavao.
Nemam ništa protiv ruskih klasika! Niti oni protiv mene, osim što su mi uletili za lektiru u krivo doba. A kasnije nisam stigao nadoknađivati niti sam se htio sjećati moje muke.
Izgubljeni dečko, strah, sram, skrivanje, alkohol, razgovor direktora sa mamom na polugodištu, koja sve skriva pod tepih. Iduće ljeto, početkom kolovoza odgovaram zadnja dva predmeta, prolazim razred, postajem maturant.
Prestaje noćna mora. Ta, prva je bila, kao što je prvo Prvi svjetski rat bio samo Svjetski rat a onda sa Drugim je postao Prvi. Da sam s nekim razgovarao, a mami to ne bi bilo drago, počeo bih sa nekim unutarnjim reparacijama, koje sam završio paralelno sa praćenjem muka doktora Živaga. Kod mene dakle Razmak od jednog mladog ljudskog života. Drugog svjetskog rata možda ne bi ni bilo, da je Prvi završio pravedno. Tako nekako i moj slučaj.
Ostale su mi rupe, znam. Volio bih da sam kreposno živio, da sam čitao što mi je bilo zadano, volio bih da život napuštamo po kalendaru, a ne po čudnovatom algoritmu.
Nije mi ugodno, nisam ponosan ali nisam ni ponizan zbog svog neznanja. Zapravo mi se živo jebe. Na Zapadu ništa novo sam pročitao barem 5 puta. A to je Remarquova lošija knjiga. Zato sam Arc de Triomphe i Tri ratna druga pročitao desetak puta.
Ne mogu nadoknaditi propušteno. Mogu si to oprostiti. Preživio sam, zapravo sam jako OK ispao.
Mene spominjanje ruskih klasika trigerira na (moje) rupe u obrazovanju, na propuštena doživljavanja i uživljavanja i na doba kada mi je falio kompas da idem kroz Svijet. Jebe mi se iskreno za to iako me ipak tjera na pisanje pa mi se onda zapravo napola jebe za sve to. Jer mi nikad nije bilo svejedno. A svaki put kad se nešto od tih Rusa spomene, mene štrecne, a ne bih da me štreca.
Zašto onda ovo stavljam na Blog? Pa....Blog je kao stup na ulici na kojem Tražimo Izgubljeno. "Onda netko dođe, da pročita nakeljeno, netko da se malo pridrži a netko da se zgraža, popiša ili ispovraća".
Oznake: Ja porota
srijeda, 28.05.2025.
Nelagoda zbog 60 centi (O dvije knjižnice)
Knjižničarka me prostrijelila. Nervozna, možda neljubazna. Zakasnina se plaća u cashu ili preko ZAK-ija, a što mrzim jer sam disleksičan pa moram zapamtiti trocifreni broj i expiry date a što nisam u stanju. Zapravo mi se ne da.
Nemam 60 centi, ne nosim novčanik, ne bih li se slobodnim osjećao. Nesputanim.
A ne da mi se sad do auta, gdje imam sitnog, ako prosjaci i žongleri budu žilavo opasni na semaforima, pa da ih se riješim.
Preko puta knjižnice sam parkirao. Neposredno preko puta. Morao sam se uvući na zakrčeno parkiralište. Prije toga sam, na laganijem parkingu, naguzio stupiće koje nisam vidio, pa utekao otamo, odmah mi je trebalo biti jasno da je mjesto predobro da bude slobodno.
Mislio sam se zapravo izvući od 60 centi zakasnine, ovaj put, ništa ni ne posuditi. ionako sam preko volje navratio. Uteći, pobjeći, klisnuti. Ili se samo udaljiti, kao, svoje sam obavio.
A došao sam vratiti knjigu. Nešto posuditi. Dugo se troumio. Knjižnica, Lidl ili doma gledati zadnje epizode Mindhuntera.
Knjiga koju sam vraćao (tu se jutros spominje), veli bloger da mu je najdraža od tog autora. I meni je, ali mi poriv na pisanje ove knjižničke epizode, nadošao odmah tamo, pa sada samo kažem da je lik francuz, nešto stariji od mene al nekako sličnih putova, pa rokam po istom tom odjelu (francuzi), ono malo što čitam ove godine.
Penjem se na kat, ništa ne nalazim tu na odjeljku od kojeg se inače ne mičem daleko, nego novi roman Bo-Boa, ovaj sa jutarnjeg bloga, primam u ruke. Uzimam ga, skrinam tekst, nasumice zavrtim i odustajem, sve je nabacano i ništa se ne kači za mene, nema priče. Odjebi Bo-Bo!
Vrtim se po redovima, odmičem se i od susjednih talijana koji su mi uobičajna utješna nagrada, pokušavam biti znatiželjan pa bauljam sve do studijskog dijela, gdje par studenta uče.
Smeta me miris knjiga i sve one arome koje su po stanovima, autima, torbama pokupile.
Sve me zapravo smeta.
Naslovnice.
Nazivi.
Autori koje sam preskočio.
Autori o kojima ništa ne znam.
Strašna žena čuvarica na pultu.
Katalog Lidla u kojem ničeg nema.
Spotifay čiji mi algoritam predlaže samo sranja.
To što smo ispali iz play offa.
Peru me alergije, 2 mjeseca, bolestan sam i nisam zapravo bolestan, iscrpljen sam, bezvoljan i nemam energiju taštine, nego čekam da dođe ljeto.
Jesam li trebao otići u onu novu knjižnicu di me prije par mjeseci Ona poslala, da joj pitam za crvene kožne rukavice? Nisam ni znao da postoji ta institucija, tu pokraj mog posla.
Pa me uhvatila šefica, elegantna žena, prodorna pogleda, gledala me sa zanimanjem bila i previše ljubazna. Osim potrage za rukavicama, uzela si je zadatak da me učlani. Sve mi je objasnila, napravila mi novi profil na ZAK-iju, uz moju nelagodu kucala mi po mobu, ispričala da imaju zanimljive programe, večernje tribine, izložbe.
Kao ona Senatorica je izgledala, ona čiji se muž spanđao sa suprugom Harrisona Forda, kojeg zovu u filmu Dutch, a on je detektiv i oboje skuže da su im se supružnici ševili. Pa je kao nešto između njih bilo, al' nema smisla, em su u koroti em ih spojili preminuli jebežljivi bračni drugovi.
Sve me Senatorica ispitala, smješkao sam se ja i nekako snalazio a smješkale su se i pripravnice i osoblje jer su svi imali sastanak u čitaonici i škicali.
Bilo mi je neugodno kad je Senatorica vidjela da nemam ništa posuđeno u ovoj knjižnici, ovoj di dugujem 60 centi, a opravdao sam se da čitam knjige sa Interlibra i da se mučim sa srpskim prijevodom novog Murakamija, kupljenog u Beogradu (o čem imam dugove za napisati, jer 4 mjeseca čitanja je puno i sve se sjebalo).
Možda sam ipak trebao teti Senatorici u posjet, al' me kopka da je žena jaka, pametna, decentno pristupačna a s takvim baš i ne znam, možda kapaciteta imam, možda i ne nemam. Lakše je ne pokušati. Pojela bi me ovakvog. Nisam dobio (a ni izgubio) utakmicu koju nisam odigrao.
Zlovolja dakle, jučer od potrage, uhvatila me, mislio sam pobjeći van, šmugnuti i 60 centi platiti drugi put (a možda i mobitelom), al' me bilo strah tete na recepciji, ovoj bez smješka i strah me mog straha od te žene, od koje me pult čuvao i kratak hod do izlaza.
Kopam još malo i opet uzalud, tu i tamo uzmem neku knjigu sa police, probam naći nešto novo. Odmah vraćam, dok se god vidi rupa izvađene knjige.
Vrtim i roman o Novom Zagrebu, o Utrinama i igralištu, mislim ovo bi moglo biti dobro, i mislim sad će epizoda o domaru koji se brinuo o terenima, mislim da smo ga Geđa zvali, jer je bio iz Srbije i živio u jednom od kontejnera. Tamo oko Univerzijade, sredinom 80 ih.
Onda se uspostavilo da je bio pedofil i naganjao dečke dok mu jedan nije čekićem razbio glavu. Nije ga ubio, samo odvratio, a otac momka zvao Miliciju.
I mene je jednom zvao Geđa u kontejner da mi tamo vrati sitniš za članarinu al' sam odbio i ostavi mu bakšiš. Bio sam tada već stasali dečko, nisam bio klinac, veslao sam, vježbao, imao pažnju cura s kojom nisam znao što bih tada. Nisam bio lagani plijen, ne znam kako bi završilo muško natezanje.
Al knjiga počinje 90tih, nešto prije rata i odmah odustajem, jer nema Geđe.
Sljedeća je knjiga kandidat opet o Zagrebu, ratnih 90ih. Obećava isprva. Cura je konobarica, piše o 1993. i kalašnjikovima u krčmi i nije i uvjerljivo, i ne sjećam se da bi itko puštao 1993. u kafiću Led Zeppelin, a i oružje nije bilo više na izvol'te pa vraćam knjigu. Možda me sjećanje vara. Dva su primjerka, lako ju vraćam na točno mjesto.
I pizdim zbog tih 60 centi, zbog kojih sam još na katu, mogao sam iz auta ponijet pa se tete knjižničarke bojao ne bih.
Ovako se patim, otvoren je prozor, susjedi pričaju na klupicama unutarnjeg parka. Ja bauljam.
Gledam naslove, grafike i odmah odustajem.
Odustajem.
Odustajem.
Vraćam se na policu francuza i skužim da nisu dobro posložili. Malo u jednom, malo u drugom redu. Svejedno, Bo-Boove knjige u drugom redu sam odradio, drugi omiljeni francuzić mi je sad malo too much ('Serotonin' sam pročitao iz trećeg pokušaja, čudna priča).
Taj me pisac nedavno uputio na francuskinju koja piše o svom seksualnom životu. Voli žena grupnjake i orgije, voli seks na otvorenom i piše predivno, zadržava kontrolu, neko mini remek djelo kontrole pisanja i smisla, koje nije za svakoga.
Živčan sam sad i predugo među izborima koji to i nisu i koji me čine mrzovoljnim. Da uteknem il da tražim?
Onda ugrabim šarenu knjižicu, vrtim ju, tanka je i izduženo pravokutna. Sviđa mi se opis taštih potreba koju spisateljica traži za sebe jer se podrazumijevaju! Sviđa mi se naslov ('Najdraži seronjo') i kad vidim da je pisano za COVIDA, grabim ju. Nešto suvremeno. Ai žena piše, a to volim.
Spašen sam. Situaciono. Imam dokaz sam sebi da nisam pogubljen, spuštam se na prizemlje, vrtim na mobitelu taj ZAKI, gledam kako da sa Senatoričine knjižnice, prebacim iskaznicu na Gradske knjižnice, pa se pomičem sa stepenica jer me studentica gleda prijekorno. Mislim, mogla je proći pokraj mene, nisam sve zakrčio.
Spašen sam i jer je stroga teta knjižničarka otišla pripremiti čitaonicu za koncert i tamo je sad preljubazana zamjena, koja mi je kopala po mobu i dok je pronašla prebacivanje iskaznica, stvorio se red naravno, a ja sam ponovo na blef pokušao ne platiti i pobjeći u dvostrukoj nelagodi (60 centi i red koji sam stvorio).
I morao sam do auta jer mi knjigu nisu mogli izdati uz zakasninu, a kao dokaz da nisam izgubio vrijeme i da sam nadvladao strah od tete knjižničarke, trebala mi je ta knjiga. Trofej i dokaz da nisam zrakoprazan.
Tri puta po 20 centi, zgrabio sam sitniš iz rupe pokraj ručne, ispuhao prašinu, ostatke papirića od bombona i žvaka i soli od kikikirikija. Platio sam ponosno, izišao, zapalio cigaretu koja me alergičnog samo guši i pogledao ekipu po kafićima.
Isparkiravao sam oprezno, krenuo suprotno od izlaza sa parkirališta, jer je previše ljudi po terasama ispijalo pive (da, baš svi su po pivama lupali u 6 popodne, nitko kave). Da u miru okrenem, bez svjedoka..
Odmah sam se uključio u promet a uvijek mi tu strah jer kad 2 trake moram presjeći, pa onda u pravilu skrenem zbog gužve desno u prvu traku, pa napravim bar kilometar više.
Na radiju čujem 'Where Is my Mind' ali čudan vokal, kad ono to James Blunt obradio the Pixise?
Neobičan izbor ali dosta dobro.
----
Dugo me tjera da napišem kako sam novog Murakamija (na srpskom) čitao 4 mjeseca i kako se danas, nekoliko tjedan od svršetka čitanja, ničeg ne sjećam.
Oznake: Knižnice
subota, 01.03.2025.
Pisanje kao sredstvo
Annie E. (Izgubiti se)
" Pisanje kao sredstvo kojim postižem da me drugi vole...".
O da, to razumijem.
"....a to ja za mene jednako prestanku ljubavi".
E to ne razumijem. I nekako se ne trudim.
Oznake: Annie Ernaux
ponedjeljak, 28.10.2024.
O susretima (viđenjima zapravo)
Hej nisam ti ispričao...a skoro i zaboravio na krajnje neobično iskustvo "viđenja", prije par mjeseci tj.onda kad sam te vidio kod muzeja i odlučio ti poslati poruku da sam te spotao.
Tada nas je supruga vozila, pa sam blejao okolo pa vidio psa pokraj auta i mislim imaš ti takvog, pa onda pogledao gazdu/gazdaricu i mislim....pa liči na tebe....pa sam onda i tvog muža vidio, pa opet tebe gledam na metar od auta, a ti me naravno ne kužiš.
A baš si bila vesela i nečemu se smijala jer te peso vukao a mužić trčao za vama. I on nasmijan.Happy family ste bili!
Ugl, to je bila nedjela, a ja ti ponedjeljkom kod Cecy idem na vježbe. Pa ostavim ujutro auto kod nje i idem pješice na posao. Da razbijem rutinu i izbjegnem popodnevne gužve. I sad, naravno, naletim ti popodne tamo opet na tvog mužića. Malo je puno, jeli, 2 put u 24 sata da ga vidim al, ništa sad čudno. Tamo živite, a tu on radi, sve ok.
I tako ja sad potaknut tvojim zakonitim, razmišljam o susretima i kako, kad si vani hoćeš- nećeš srećeš ljude i kako neke ipak ne srećem nikako i pomislim na neke moje iz mog života, i da ne znam jesu li uopće živi.
I u taj čas ja hodam pokraj stanice, one di je Dubravica na ćošku pa ljudi utrčavaju sa sendvičima u tramvaj, stanica prema gradu i vidim nekako poznatu figuru ali ne znam odakle ju znam, gleda ta žena grčevito u mobitel, ne gleda me a poznata mi nekako. I pogledam ju bolje jer prolazim pol metra od nje.
A to je bila ona, koju nisam vidio od dana kada sam joj priznao rođenja mog drugog dijeta (danas teenagerice), kada je napokon odustala od mene/nas i naših godina. I sve nas riješila bolesne drame koju ja nisam znao riješiti.
Na nju sam, između ostalog pomislio, koju minutu ranije. Kad sam ti prošao pokraj muža. Da ne znam jeli uopće živa sam mislio i kako srećom za mene, nisam ju viđao nikako. Mislim da me vidjela i prepoznala i da je zato piljila u mobitel, a ja sam bio izgubio zrak i skroz izgubljen prošao pokraj nje. Izgubljen i posramljen. Jer ne znam što bih joj rekao. Bok, to sam ja, kako si?
Ybg, neobična pričica, vrijedna da ju zapišem i tebi ispričam jer sve likove dobro poznaješ.
I samo da znaš, bio sam sretan kad sam te vidio sretnu sa sretnim mužićem zajedno.
Oznake: Viđenja
četvrtak, 22.08.2024.
Uputa za korisnike (ili beskućnike?)
....
Volim vraćati prazne boce u dućan, ali ne u svaki.
Volim se rješavati dvije vrećetine koje nabubre u kuhinji (nekad na balkonu).
Predviđam koliko ću imati eura na računu, za potrošiti isti dan u dućanu. Bilo je bolje sa kunama, izgledalo bi impresivnije. Više.
Al ima taj jedan problem, jer vraćam boce samo tamo di ih prima živ čovjek. A takva mjesta izumiru, samo je moj Lidl u podzemnoj garaži sigurno mjesto.
Mrzim manje više sve dućane sa bankomatima za boce.
Čekam ispred sebe na likove, koji su bez iznimke nervozni ili bi pričali. Nervozni su oni dobro obučeni, nesuvislo pričljiva je sirotinja.
Ne volim čekati i gledati petljanje drugih pred aparatom. A skoro svaki put se jedna linija zablokira.
Otvor za boce podsjeti me na veterinarsku inseminaciju goveda.
Aparat mi pruža otpor, odbacuje boce, pa onda rukom moram opet u taj otvor da mi istu tu bocu primi iz drugog ili trećeg pokušaja.
Ne podnosim te mirise. Proliveno pivo i vino stvori mirisni zid koji je u svakom dućanu isti. Imam osjećaj da se taj slatakasti smrad lijepi za mene.
Moje su boce čiste i oprane. Ja ih perem da budu besprijekorne i trošim vodu bespotrebno. Svejedno mi ruke budu ljepljive, nisam jedini koji doma puni ogromnu rozu vreću od Emmezzete. Ona primi baš 80 boca koje aparat dozvoli u jednoj sesiji.
Ne gledam oko sebe dok se trudim da reduciram kretnje na najosnovnije. Zamah desnom rukom, pogled na otvor cijevi aparata i pokušaj da barkod isprva položim prema dolje.
Ali mi pogled pobjegne na ekran, da vidim koliko para sam uprihodio, pa često "Upute za korisnike" pročitam kao "Upute za beskućnike" i osjetim nelagodu.
Postoji, kod punjenja aparata, bocu po bocu, nepotrebni element podsjećanja. Na ono što smo kupili pa ispili. Nisu sve u vreći samo sugar free čajevi, kole i Jane.
Ja pivo dugo ne pijem, nitko ga kod mene više ne pije, gosti su nam jako rijetki još od Covida.
Na dnu vreće ovaj put (Kaufland), konzerva pive izvan standarda. Tu je, dobro to znam, duže i od kada je tamo znam.
Nećak je bio, možda njegov zadnji dolazak na prespavanje prije doktora, toliko je loše bio da nije bilo smisla ne ponuditi mu piće koje je volio.
Pričao mi je tada o američkom nogometu, rekao je, "sada kada imam vremena, pogledam ti ja pravila na youtubu."
Pa sam progutao knedlu, kimnuo, vrijeme je bilo ono čega jedinog nije imao.
Sahranili smo ga malo prije Uskrsa, na lokalnom groblju sa pogledom na Velebit i more.
Ne volim te aparate, volim žive ljude kojima sa vrata skladišta istresem boce u kolica, pa im vjerujem da su sve dobro pobrojali.
.....
Oznake: kaucija
četvrtak, 11.07.2024.
Di sam?
krenuo sam da ču naučiti stavljati slike na blog pa sam s pogubio (može li pomoć?)
pa sam skinuo blog da ga zasejvam, ne znam, sve sam nešto nesuvilo izvodio.
a ni ne čitam, ne pišem, vruće mi je.
EURO je bezveze, peglao sam jučer i "gledao".
ybg
utorak, 20.02.2024.
Domino
...
kako sam ga razvalio!
CRO dominator!
https://postimg.cc/1880PSCQ
nedjelja, 11.02.2024.
Krunica, i još jedna (dvije priče)
__________
2024.
Mislio sam da zatvaram torbicu a među prstima mi ostale kuglice puknute krunice. Najviše volim biti bez marsupija, ali mi fali prostora po džepovima. Osjećam se muževnije bez kvrge na trbuhu..
Ljeti je najgore. Mobitel. slušalice, ključevi, švicarski nožić, sunčane naočale, papirnate maramice. U malom đepiću par lijekova, grickalica i krunica.
Krunica je tamo, nosim još od 90ih, zlu ne trebalo. Nek je uz mene, da me štiti na putovima, posebno kod uzljetanja aviona, tad se najviše bojim.
Oprao sam marsupi, jako se prlja. Izvadio sitnice, izvadio puknutu krunicu. Bio mi je ostao samo križić, par kuglica i mikro medaljon Marije.
U autu sam bio, tražio parking karticu i povukao zabunom križić umjesto rajfa, koji je zapeo i otrgao sam Mariju od križića a kuglice se prosule.
Nisam to shvatio kao omen, žičica koja sve povezuje je neki jeftin lim, nije trebalo puno da se sve raspadne. Kupili smo ju COVID ljeta 2021. u Vatikanu, kada je putovanje bilo jeftino a grad prazan.
U jednom od azijskih dućana, krcatog memorabilijama na Francesca i Giovannija Paola, Maradonu i Messija, ljubazna Kineskinja dala je dodatni popust na pakovanje od 7 krunica, svaki različite boje kutijice.
________
2008.
_vraćao sam se sa poslovnog puta, dva dana Slavonije, natezanje po sudovima_ sve je krenulo na zlo_trebao sam ostaviti službeni auto_imao sam stravične grčeve u želucu_prije Zagreba uhvatio nas je prolom oblaka_jedna metlica brisača se raspala_ništa vidio nisam_zaljevalo je, škripala je metlica, bojao sam se_ona me proklinjala, oba dva dana puta me proklinjla_zbog ove koja me zvala na mobitel, čula je vibriranje koje nisam ugasio_samo sam želio biti sam _samo sam je htio iskrcati_samo sam se htio dočepati toaleta i ne unerediti odjelo, sebe i službeni auto_samo sam želio da me svi puste_uletio sam u firmu, otrčao u prvi toalet, strgao sa sebe marsupi sa hlačama_ponižen, preplašen,uznevjeren_sjedio sam na školjki, telefon je zvonio, dva poziva odjednom, užasnut _nemoćan da se javim ili nejavim, da živim neki svoj život_krunica je virila iz džepića marsupja, povukao sam ju_nedostajao je križić_nije ga bilo-isčupao sam ga pri skidanju_pretražio sam po podu, nigdje_ustao sam, pogledao što dolje je izišlo iz mene_stajao sam, ruka na kotliću_dal da pustim vodu_pa da križić, ako je uopće negdje dolje, ode sa mojim fekalijama_plastični križić iz Međugorja, posvećen da štiti kroz 90te _ili da gurnem ruku i pretražim_pipam po sranjima_tražim
_spasim_da se suočim sa svojim sranjima i pokušam spasiti Utjehu_ znao sam da sam pred odlukom koju donijeti moram_što god da uradim
_da nemam beskonačno vremena_da nemogu izbjegavati odgovornost_kako sam baš radio u odnosima_da se odlučiti moram, kako ne uspijevam u životu_pustiti da sve ode sa mojim izljevom_ili pipati pa onda znati da je to moja volja, moj izbor_sve što dugo nisam mogao odlučiti_to se stvorilo ispred mene_što god napravio bila bi odluka_a ostaviti zasranu školjku u uredu nisam mogao_a što ću sa križićem izvađenim tako_telefon nije prestao urlati_pa sam ja zaurlao_na nju da što me zajebaje_da mi je dosta života kojeg neznam živjeti_zavrnuo sam rukav košulje, gurnuo ruku i napipao križić_čistio ruku dugo
prao se_jebem vam mater svima_samo sam htio da me pustite_nisam znao_nisam znao bolje_takav sam bio_danas bih bolje_ali nisam znao.
______________
a neznanje i šutnja su neoprostivi
danas znam, evo ne šutim.
......
Oznake: O odlukama i izborima
utorak, 30.01.2024.
Krunica od jeftina lima ( i još jedna)
2024.
Mislio sam da zatvaram torbicu a među prstima mi ostale kuglice puknute krunice. Najviše volim biti bez marsupija, ali mi fali prostora po džepovima. Osjećam se muževnije bez kvrge na trbuhu..
Ljeti je najgore. Mobitel. slušalice, ključevi, švicarski nožić, sunčane naočale, papirnate maramice. U malom đepiću par lijekova, grickalica i krunica.
Krunica je tamo, nosim još od 90ih, zlu ne trebalo. Nek je uz mene, da me štiti na putovima, posebno kod uzljetanja aviona, tad se najviše bojim.
Oprao sam marsupi, jako se prlja. Izvadio sitnice, izvadio puknutu krunicu. Bio mi je ostao samo križić, par kuglica i mikro medaljon Marije.
U autu sam bio, tražio parkingu karticu i povukao zabunom križić umjesto rajfa, koji je zapeo i otrgao sam Mariju od križića a kuglice se prosule.
Nisam to shvatio kao omen, žičica koja sve povezuje je neki jeftin lim, nije trebalo puno da se sve raspadne. Kupili smo ju COVID ljeta 2021. u Vatikanu, kada je putovanje bilo jeftino a grad prazan. U jednom od kineskih dućana, krcatog memorabilijimama na Franceska i Giovannija Paola, ljubazna prodavačica dala je dodatni poupst na pakovanje od 7 krunica.
+++
2008.
Vraćao sam se sa poslovnog puta, dva dana Slavonije, natezanje po sudovima_ sve je krenulo na zlo_trebao sam ostaviti službeni auto_imao sam stravične grčeve u želucu_prije Zagreba uhvatio nas je prolom oblaka_jedna metlica brisača se raspala. ništa vidio nisam_zaljevalo je, škripala je metlica, bojao sam se_ona me proklinjala, oba dva dana puta me proklinjla_zbog ove koja me zvala na mobitel, čula je vibriranje koje nisam ugasio_samo sam želio biti sam sobom_samo sam je htio iskrcati_samo sam se htio dočepati toaleta i ne unerediti odjelo,sebe i službeni auto_samo sam želio da me svi puste_uletio sam u firmu, otrčao u prvi toalet, strgao sa sebe marsupi sa hlačama,
ponižen, preplašen,uznevjeren_sjedio sam na školjki, telefon je zvonio, dva poziva odjednom, užasnut nemoći da se javim ili nejavim, da živim neki svoj život_krunica je virila iz džepića marsupja, povukao sam ju, nedostajao je križić
nije ga bilo_pretražio sam po podu, nigdje_
ustao sam, pogledao što je izišlo iz mene_stajao sam, ruka na kotliću_dal da pustim vodu_pa da križić, ako je uopće negdje dolje, ode sa mojim fekalijama_plastični križić iz Međugorja, posvećen da štiti kroz 90te (ako zatreba, i dvije novčanice od 100 maraka i krunica, uvijek su bile zajedno)_ili da gurnem ruku i pretražim_pipam po sranjima_tražim
_spasim_da se suočim sa svojim sranjima i pokušam spasiti Utjehu_ znao sam da sam pred odlukom koju ću pamtiti što god da uradim
da nemam beskonačno vremena_da se odlučiti moram, kako ne uspijevam u životu_pustiti da sve ode sa mojim izljevom_ili pipati pa onda znati da je to moja volja, moj izbor_sve što dugo nisam mogao odlučiti_to se stvorililo ispred mene_što god napravio bila bi odluka_a ostaviti zasranu školjku u uredu nisam mogao_telefon nije prestao urlati_pa sam ja zaurlao_da što me zajebaje!_da mi je dosta života kojeg neznam živjeti_zavrnuo sam rukav košulje, gurnuo ruku i napipao križić_čistio ruku
prao_jebem vam mater svima_samo sam htio da me pustite_nisam znao_nisam znao bolje_takav sam bio_danas bih bolje_ali nisam znao.
a znanje i šutnja su neoprostivi
danas znam, evo ne šutim.
......
utorak, 23.01.2024.
Ako priđeš bliže (ili San o borbi sa vampirima)
***
Probudio sam samog sebe, sekundu prije nego me zakonita protresla i ššškala da se utišam.
A ovako je išlo.
.........
Bili smo u nekom mračnijem, ali i zabavnom cartoon okruženju. Animirano sve oko nas a ljudski likovi, filmski, pravi.
Usred smo borbe sa vampirima u srednje velikoj kolonijalnoj hacijendi.
Eksplozije umjernog karaktera, usklici upozorenja i zvukovi raspršivanja vampira.
Procjenio sam da smo nadjačani pa sam naredio povlačenje. Utrpali smo se u obiteljski auto i odjurili.
Vozili se u sumraku, ja sam speedao i vikao da paze jel nas prate. Auto drifta, zig zagamo, razmišljam jeli bitka počela pred zoru ili u sumrak.
Komično je bilo, kao u reklamama, cesta lijevo desno i vidim brdo, a mi se ljuljamo. Zapravo naše glave, veće od auta.
Na vrhu brda prirodni tunel, prolaz, okno starog rudnika samo veliko i vidi se na prolaz gdje je svjetlije. Možda sviće?
Na vrh okna sleti poveliki demon, krilato čudovište, sivo crne boje.
Ja kočim i derem se ..."Evo Master Demona, moramo se boriti sa njim, dodavajte mi Svetu vodu!!!"
Zasjeo sam kroz otvoreni prozor auta (onako kako barjaktari na svadbama vise iz Mercedesa). Dodavali su mi vodene bombe a ja sam precizno pogađao Demona.
(Pomislio sam da moram provjeriti otkud im kondomi za bombice, al ne sad jer mi dobro dođu.)
Demon se transformiravao, malo je dobivao ljudski oblik i to samo u glavi i postajao bi Zdravko Ćolić.
Pogađao sam ga, ali on je moćan Demon, pa sam mu uništavao samo dijelove trupla. Glava mu se izmijenjivala iz užasne u nasmijanog Ćolu koji mi je namigivao.
Hrabrio sam družinu i obratio se Nečastivom: "...Ako priđeš bliže....ako priđeš bliže...".
Demon mi se približavao, a Zdravko mi se tu i tamo prijateljski smješio i ja sam ga lagano pogađao.
Uzalud, jer sve je veći i veći bio, nisam ga nikakog mogao spržiti dovoljno.
Prestrašen, pomislih da ovo postaje noćna mora.
Kurton bombice Svete Vode počele su sporo dolaziti i vikao sam: "Dajte brže Svetu Vodu, sjebaće nas Ćola!!!"
......
Pa me onda probudilo i sve sam popamtio.
....
Oznake: Ako priđeš bliže
subota, 09.12.2023.
Zato što si odrastao (doba života i doba smrti)
[Editirano, došlo mi da ispravke neke napravim]
.....
Žalio sam joj se da ne mogu pisati. Da ne čitam. Da me tuđe izrovine zaobilaze. Ne sudjelujem u njima. Ne mogu se uključiti. Čitam, al se čuvam, da ne budem uvučen. [Bacio bih se inače, zaplakao bih, iznutra bih svoj Svijet opisivao]. Ali ne ide.
Rekla mi je, bez razmišljanja, to je zato što si odrastao.
Zar se tako trebam osjećati kao odrasli?
Nabraja mi ona gdje me ima. Gdje mi energija odlazi. Zapravo... sa mene na druge gdje prelazi. Skicira mi godinu zamnom. Spominje moje djete, čija me agresija zabrinjava. I u projekciju u koju sam svoje strahove ugradio u dječje. I proživljavao ih iznova.
I obitelj gdje postavljam granice i bivam...zapravo gubim Igru popularnosti. Jer sam strog i neopušten. I smeta mi nered i kaos. I smeta mi što jedini perem, peglam kupujem, spremam. I to još verbaliziram. Pa pobjegnem ponekad, teretana, nasip,projekti...
I profesiju moju spominje. Gdje sam zapinjao u strahovima nekompetencije, nesposobnosti, pa mi zaredale noćne more, da opet radim u užasno Okrutnoj Korporaciji (a zahvalan sam im beskonačno na iskustvu!). Funky business kojeg nisam razumio. Pa se budim uzrujan, sanjam da sam opet tamo."Niste me htjeli onda, jedva sam pobjegao, zašto bih sada bio ovdje????". Noćne more, skoro identične.
Priča mi o mom i njenom braku, ljudima koji prolaze kroz naše vrijeme.
Spominje mi mog Đuru, čiju ljetnu smrt nisam shvatio ni danas. Ni prihvatio ni proživio. Nego znam da me napustio očinski lik, moj dobri duh, čovjek čiju pažnju nikad nisam shvaćao niti mislio da ju ičim zavrjeđujem.
Priča mi o borbi za život, kojoj svjedočim, i čije sam, teško pobjedive utakmice bliski svjedok. Zbog mlada čovjeka, čija nas je dijagnoza sve izmijenila. Pa mi ponovo prva stvar ujutro bude molitva. Sudbina njegova bit će naša svakodnevica. Samo se nadam (i molim se) što duže da bude tako.
Spominje mi Suzz, čijeg sam iscjeljenja strpljiv katalizator. Jer, pomognem li njoj, pomoči ću sebi. Iskupiti se. Za neznam točno što. Al bit će to i moja pobjeda!
Želim joj da uspije, a uspjet će, i ona će odrasti ali prvo da ojača. "Ljudi smo od gline, drugi nam dodirom i prisutnošću oblik uništavaju". Kako ona jača, tako biva spremna svoju Nevinost zamjeniti Iskustvom, pa će i ona odrasti.
Gubio sam volju kroz godinu. Jedva se dočepao ljetovanja. Podigao se. Pa opet proklizao, ostajao bez potiska. Sada zimovanje iščekujem. To mi je sljedeći check point.
Onda mi kaže "odrastao si, sudjeluješ, nisi više promatrač". Nisam samo promatrač-osmatrač. Sudjelujem. Rupe u iskustvu odrastanja zatvaram. Ono što mi fali, to kupim. Da, da kupujem Iskustvo i bude dobro!
....
Prosinac je, čestitao sam ti rođendan. Razveselio sam te, prešli smo sa tipkanja na poziv. Malo je potrajalo dok nisi muža ("sporog k'o puža"), riješila, jer radi od doma taj dan. Pričaš mi o jebenom psu i njegovim tegobama.I da nisi baš sigurna a tim si me stvorenjem zamijenila, a ja mislim kako sam odrastao, pa mi je jebeno svejedno.
A kad jesam odrastao. Opet si bila zastala, a krenula me pitati, iz znatiželje...da "što je samom ?". Na zadnjem, "jedanput godišnje, nikako ne više" susretu, isto te zanimalo, pa si samu sebe kao zaustavila, a ja nisam htio odgovoriti.
[Znam da me čitaš, znam da dođeš tu, odrastao sam, nisam zapeo u vremenu. Sad znaš...]
....
Idem sad, razdanilo se, kreću zimske pripreme, odlučio sam slušati trenericu.
Toplo ću se obući, odradit ću sat i pol pa pogledati koliko je Suzz istrčala.
....
Oznake: odrasli svijet
utorak, 21.11.2023.
Ne vjeruj nikome (a posebno sebi)
…
dobio sam pakovanje tri soka u startnoj vrećici
zajedno sa jako gadnom majicom na utrku
htio sam uzeti najmanju žensku, za kćer
ali nisu imali
pa sam uzeo mušku veliku
koju nikada neću obući
jer je stvarno gadna.
u vrećici koju mi daju su sekretarijatu,
a koja mi služi da ujutro mogu ostaviti suhu robu za prijevoz do cilja
je broj sa čipom
koji mi je jedini važan
pa neki sportske okrjepe, flyieri koje odmah bacam
gledam pakovanje tri soka, i žalim što sam dobio jabuku
ali žedan sam
otvaram pakovanje
trgam omot
uzimam jedan
koji je neobično težak za sok od jabuke.
i dobra je okusa!
gust, podsjeća me na sok od breskve, kojeg volim
mislim, ovi Talijani znaju napraviti sok od jabuke
da je fin kao ovaj „moj“od breskve
a nije jer je od jabuke.
iako je organizacije trke mrcu seljačka
pa je i sok iz Eurospina, sponzora trke
ništa ne pretpostavljam o trci
vidjet ću sutra na stazi
(pretpostavka ="majka svih zajeba")
sok mi se neobično sviđa
uopće mi ne vuče na sok od jabuke
i mislim , OK imam još dva
sati u busu me iscrpili
sunce stalno u lice
a klima piči
pa pijem još jednog.
onda sam prebacivao stvari iz torbi i vrećica
da dio ostavim u autobusu na startu
a jednu vrećicu da ostavim za cilj
da možemo još par sati bauljati po gradu
kad se okupimo
pa sam stavio taj neobično ukusni sok od jabuke, da mi bude pri ruci
jednog sam (drugog od tri) odmah popio
trećeg ostavio za poslije trke
odradio sam utrku
prestao sam ih brojati nakon 120
ovu ću pamtiti po još jednom "povratku"
a je, bila je malo provincijalna.
mator sam za taj sport
zakrpanog koljena
svađam se sa trenericom oko pridržavnja programa
trčim po nekim svojim kanonima
i na iskustvo
izduram kada bih najrađe sve „sterao u klinac“
al se ni ne dovedem u to stanje
iskustva imam
mesmeriziram se, gledam par koraka ispred sebe
vedra sam duha
odbrojavam kilometre do cilja
baš me briga što sam na začelju
u cilju se presvlačim, nasred ulice
na suncu ispred McDrecka
preko puta muzeja
nije hladno, al paše znojno skinuti
uzimam zadnji jabučni sok
opet se čudim težini pakovanja
opet se čudim gustom napitku
pogledam proizvođača
i vidim da je Pesca
s druge strane je Peach
na slici je breskva.
jebiga
mislim, to sam davno od Fox Muldera pokupio
„Trust No One“
kasnije sam to razvio u "Ne vjerujem nikom, a najmanje sebi".
Bio sam odličan istražitelj, baš jer nisam vjerovao nikome i ničemu .
A najmanje sebi.
I sad mislim, gledao sam ta pakovanja jabučnog soka tri puta, čudio se težini i konzistenciji pakovanja i napitka i vjerovao da sam "vidio" jabuku.
Tri puta pio sok od jabuke koji nije imao uopće okus po jabuci.
I uvjeravao se, super uspješno da vidim ono što ne vidim i pijem ono što ne okusim.
...
Ne pišem neko vrijeme, jer tako nekako idem kroz život.
Ne vjerujem sebi, ne vjerujem u ono što vidim i okusim.
A i kad „vidim“...zna biti uzalud.
...
Oznake: TrustNoOne
Ne vjeruj nikome (a najmanje sebi)
…
dobio sam pakovanje tri soka u startnoj vrećici
zajedno sa jako gadnom majicom na utrku
htio sam uzeti najmanju žensku, za kćer
ali nisu imali
pa sam uzeo mušku veliku
koju nikada neću obući
jer je stvarno gadna.
u vrećici koju nam daju u sekretarijatu,
a koja mi služi da ujutro mogu ostaviti suhu robu za prijevoz do cilja
je broj trkača sa čipom
koji mi je jedini važan
pa neke sportske okrjepe, flyieri koje odmah bacam.
gledam pakovanje tri soka, i žalim što sam dobio jabuku
ali žedan sam
otvaram pakovanje
trgam omot
uzimam jedan
koji je neobično težak za sok od jabuke.
i dobra je okusa!
gust, podsjeća me na sok od breskve, kojeg volim
mislim, ovi Talijani znaju napraviti sok od jabuke
da je fin kao ovaj „moj“.
iako je organizacija trke mrcu seljačka
pa je i sok iz Eurospina, sponzora trke
ništa ne pretpostavljam
vidjet ću sutra na stazi
(pretpostavka ="majka svih zajeba").
sok mi se neobično sviđa
uopće mi ne vuče na sok od jabuke
i mislim, OK, imam još dva
sati u busu me iscrpili.
onda sam prebacivao stvari iz torbi i vrećica
da dio ostavim u autobusu na startu
a jednu vrećicu da ostavim za cilj
da možemo još par sati bauljati po gradu
kad se okupimo.
pa sam stavio taj neobično ukusni sok od jabuke, da mi bude pri ruci
jednog sam odmah riješio, drugog popio prije prekasne kave
a trećeg ostavio za sutra
za poslije.
odradio sam utrku
prestao sam ih brojati nakon 120
ovu ću pamtiti po još jednom "povratku"
(bolesti, ozljede, bezvoljnosti)
a je, bila je malo provincijalna.
mator sam za taj sport
zakrpanog koljena
svađam se sa trenericom oko pridržavnja programa
trčim po nekim svojim kanonima
i na iskustvo
izduram kada bih najrađe sve „sterao u klinac“
al se ni ne dovedem u to stanje
iskustva imam!
mesmeriziram se, gledam par koraka ispred sebe
vedra sam duha
prisilni optimist
odbrojavam kilometre do kraja
baš me briga što sam na začelju.
u cilju se presvlačim, nasred glavne ulice
na suncu ispred McDonaldsa
preko puta muzeja
nije hladno, al paše znojno skinuti sa sebe.
uzimam zadnji jabučni sok
opet se čudim težini pakovanja
opet se čudim gustom napitku.
pogledam ime proizvođača
i vidim da je Pesca
s druge strane je Peach
na slici je Breskva.
jebiga
mislim, to sam davno od Fox Muldera pokupio
„Trust No One“
kasnije sam to razvio u "Ne vjerujem nikom, a najmanje sebi".
Bio sam odličan istražitelj, baš jer nisam vjerovao nikome i ničemu.
A najmanje sebi.
I sad mislim, gledao sam ta pakovanja jabučnog soka tri puta, čudio se težini i konzistenciji pakovanja i napitka i vjerovao da sam "vidio" jabuku (isto tri puta).
Tri puta "pio" sok od jabuke koji nije imao uopće okus po jabuci.
I uvjeravao se, super uspješno da vidim ono što ne vidim i pijem ono što ne okusim.
...
Ne pišem neko vrijeme, jer tako nekako idem kroz život.
Ne vjerujem baš sebi, ne vjerujem u ono što vidim i okusim.
A i kad „vidim“...zna biti uzalud.
Zbunjujuće, smješno i bezbolno.
...
Oznake: TrustNoOne
utorak, 14.11.2023.
On bira...(Interliber 2023.)
"On bira.
On muči.
On ubija."
Može li gluplje? Jedini tagline kojeg sam zapamtio
na Interliberu.
I ne pušta me, danima.
Oznake: Interliber
petak, 06.10.2023.
Tko sam ja da vam govorim kako da živite?
Red ispred apoteke. Zagužvalo se. Nikakve mjere. Ružno je oko mene. Posvuda. Noću se tu okupljaju klinci. Zašarali su raspale fasade. Šindra na krovovima, moderna u 80im je opasno ispucala, balkoni strunuli, nebih se naginjao.
Tu mi djete često prolazi. Blizu je škola, preko puta je crkva. Mala mi je u osjetljivim godinama. Teško mi je razumjeti ju. Sada je bolja osoba od nego što sam ja ikada bio. Savjesna je brižna je, želi utjecati na druge. Vjeruje u bolji svijet, vjeruje u red i rad.
Zabrinjava me ponekad njena evangelistička faza. Bogobojazna je, onako kako bi to trebalo biti. S veseljem. Zanosno priča o životu bez poroka, o porukama i preporukama za život.
Brinem se kada priča o vršnjacima koji puše, "čak i piju". Umjesto da uče za upis, one pričaju o dečkima. Priča o curama koje "ništa ne čitaju i presvlače se kod prijateljica".
Brinem se u tišini. Tko sam ja da joj govorim kako da živi?
Don Petar me podsjećao na Johnnija Casha. Čovjek u crnom, koji sa oltara propitava samog sebe. Dok je bio živ, živjela je i moja religioznost. Posebno kada mu se karcinom vratio. Kada su mu propovijedi bile prožete prihvaćanjem. Jednom se vratio, drugi put nije.
Malo sam zapamtio od njegovih propovjedi. Plakao sam na jedan Veliki Petak, slušajući ga, kad je zazvonilo, shvatio sam, a bio sam već u zrelim godinama, da to zvono predstavlja smrt Onoga koji je poslan da nas spasi. Zadnje zvono, zadnji zvuk a onda Ništavilo.
Zapamtio sam i njegovu poruku vjere. Da kada hodam prema vrhu planine, često ne mogu vidjeti vrh, ali znam da je tamo i da mi vjera da vrh postoji, daje nadu pa nastavljam.
I naslov ovaj je njegov izričaj. Nisu ga voljeli svi, mnogi ga nisu razumjeli. Stao bi ispred nas, zastao bi, ja bih razmišljao koliko mu je ovaj put ostalo u ovozemaljskom.
Obratio bi nam se..."...stojim pred Vama i pitam se, tko sam ja da vam govorim kako da živite?".
Sjetim ga se obavezno pred tim ruglom od javnih zgrada. Ulica nosi njegovo ime. Ogromno svetište s druge strane, njegovo je djelo. Radio je, okupljao ljude, molio posvuda za pomoć. Desetke godina. Od njegove smrti, zamirao mi je zanos ili potreba ili što već, da sebe preispitujem u odnosu na Apsoluta.
Kako da svojoj kćeri, mladoj djevojci išta savjetujem? Da joj objasnim da ne propituje tuđe živote? Da se ne čudi djevojčici koja prije testa priča sa dječakom? Da shvati da nekom može biti važnije biti popularan nego se upisati u MIOC ili Prelog?
Kako da joj kažem da će i u njen život jednom ući netko i vjerojatno unjeti nemir i želju u njenu mladost? Lijepa je. Pametna, savjesna, disciplinirana. Sportašica. Zanesena je životom, misli da drugima treba njena pomoć da žive ispravnije.
Tko sam ja da joj govorim kako da živi?
Onda se čulo zujanje. Električna kolica, na njima djevojka, mlada. Toliko sitna, tako zgrčena cerebralnom paralizom da joj nisam mogao odrediti godine. Provozala se pokraj apoteke, ispod zastrašujućeg, raspalog balkona, kroz zapišani prolaz koji gleda prema Svetištu.
Noć prije nisam našao daljinac na rukohvat daljine, bio sam tup i lijen da ustanem i tražim pa sam odgledao prilog o uređenoj Državi, gdje 60,000 radnika zarađuje u robotiziranoj tvornici; gdje upravitelj najvećeg stroja za rudarenje, ikada napravljen, dolazi na posao u kravati.
I gdje lažno stari dvorac godišnje posjeti 300,000 turista. Pa dvaput godišnje, par alpinista promile po zidinama tog zdanja, i malim geološkim čekićem lupkajući traže moguća okrhnuća. Da nebi kojim slučajem neki kamenčić (nije to nikakva stara građevina), uznemirila turiste. 3,000 ih je dnevno. Da svaki potroši 50 eura, 150.000 na dan, na godinu je to 50 milijuna eura. Da vide zdanje bez smisla i značenja.
Ovdje nebi bilo dosta ni 20 Nepalaca sa macolama. Nebi se usudili popeti se na zgradu bez posebnih mjera osiguranja. Strgali bi cijeli krov, ni jedan balkon nebi bio pošteđen. Sve to propalo, ispred centra za pomoć djeci s posebnim potrebama, bi potrgali.
Ista je to ulica. Nosi ime don Petra. Svećenika kojeg uspoređujem s Johnnijem Cashom. "I walked the desert barefoot". S jedne strane crkva koju je gradio desetljećima, s druge državne zgrade u kojima je i centar, koje desetljećima propadaju.
Tko sam ja da ikom govorim kako da živi?
Postao sam bijesan, i nadrkan i živciralo me čekanje. Dobio sam lijek. Bolestan sam, ne doživljavam se takvim, živim sa dijagnozom pijem lijekove, dobro sam i nadam se da više neće biti epizoda. Ne vidi se naravno, nisam u kolicima, nisam dvaput bio otpisan kao don Petar (iako nisam bio daleko od fatalnog).
Kroz prolaz sam krenuo prema parkiralištu, a momak me pozdravio. Jedva sam ga razumio. Spazam, kolica, cerebralna paraliza, izgovorio je jedva razgovijetno pozdrav. Više urlik, grč. Pozdravio sam i ja njega i pogledao ga. Momak, živo biće, treba mu pomoć cijeloživotna. Svakog je pozdravljao.
Izdržao sam mu pogled, okrenuo se na drugu stranu, ugledao djevojku u kolicima. Djevojčicu zapravo shvatio sam tad, gledala me s nelagodom, trznula je zdravom rukom. Pušila je, na trenutak je to htjela sakriti.
Možda je bila stara kao moja kćer. Mislim, obje tu često prolaze, možda se vide te dvije vrsnjakinje. Možda bi moja shvatila da nije svaki porok za osudu. A što je porok? Da li bi se čudila djevojčici koja život gleda iz električnog vozila i koja želi živjeti? I ne misli na svoje zdravlje pa "puši"...
Bio je puni sat, zazvonila su zvona, jako. Jednom su mi u bolnici podnevna zvona označile kraj straha i noći provedene na intenzivnoj.
Ova djevojčica koja je htjela sakriti cigaretu, moja kćer, ovaj jebeni čumez koji se raspada, ovo društvo koje ne može brinuti o slabima, ja koji nemam pojma kako da utječe pa šutim ili samo uzvratim pozdrav...
Skrio sam se u auto i plakao i pitao se tko sam ja da ikome govorim kako da živi?
....
Oznake: očinstvo
četvrtak, 17.08.2023.
Čovjek koji nije trebao biti u 2023. (Clark Kent na plaži)
*********
Htio sam ga zaustaviti.
Zamoliti ga da ga uslikam.
Ne da se slikama s njim, nego da ga imam za skicu ove priče.
Jer čim sa ga ugledao, znao sam da ću ga opisati.
Ali je brzo grabio šetnicom gradske plaže.
Asfaltom između nasute obale i gradskih zasada.
Nikog oko nas da mi posvjedoči.
Nije njega trebalo biti tamo.
Nije trebao uopće biti u ovom stoljeću.
Mladić je pripadao američkom srednjem zapadu.
Izgledao je kao spoj mladog Ripa Kirbiya i Clarka Kenta.
Kao dobro odgojeno čeljade koje se jedva čeka javiti posvojiteljima na farmi gdje je odrastao.
Kažem grabio je, visok je bio dugonog, kao da je klizio.
Ne možeš biti elegantan u prekratkom šorcu i natikačama ail on je bio.
Visoka jaka tijela, bjelasao se, drugačije.
Ne kao kreč bijelo, kao kad se cure prvi dan nacrtaju na plažu.
One strankinje što su još zbunjene od leta.
Imao je zapravo boju selotejpa, onako bazno bijelo i providno, ali sa malo malo boje bijele kave.
Široka ramena, atletska prsa, uska struka, bez ijedna dlačice ni na prsima ni na licu.
Izgledao je kao naglo izrasli dječarac, al' ne onaj zbunjeni.
Ni sretan ni nezadovoljan.
Mislim da je skrivao tajnu svog nezemaljskog porijekla, zato mu je lice bilo bezizražajno.
Ničim nije pokazivao da ga išta oduševljava ili da mu nešto ne bi bilo po volji.
Golobrad tako, guste kestenjaste kose, one koje se frizeri boje kad šišaju.
Nije mu frizura imala ime, netko bi mogao reć' da je dovoljno kratka ali previše gusta.
Pogledao me s sa svojih dvjesto pet centimetara, gledao me smeđim blagim očima, kroz naočale od kornjačevine.
Te su mi naočale i frizura vukli na Ripa Kirbiya, sve ostalo je bilo Clark Kentovski.
Nije me gledao u stvari, obilazio je pogledom. Od vrha nezavršene urbane vile, preko znaka marine, preko mojih prsiju pa na otoke s druge strane kanala.
Jake stature, bez mišića, bez kolovoškog crnila, bez tetovaža, sata, mobitela, ključeva.... činio mi se, kao da bi sada uzeo podnicu suncobrana i zafrtiljio je pravocrtno put Sunca.
Nije pripadao dvadesetprvom stoljeću.
Nije pripadao ovom vremenu, nije pripadao ljetu dvijetisućedvadesttreće.
Pišem da ga ne zaboravim.
Jednog dana pitati ću ga kako je proputovao kroz Vrijeme.
......
Oznake: Clark Kent
srijeda, 21.06.2023.
Ne idi!
nemoj ići Stari moj
nisam spreman da odeš
nisam spreman
htio sam te zvati
da odemo još jednom na Dotku
rano ujutro
da se vratimo prije Sunca
da ti pričam o sebi
da me slušašaš
satima
Da me opet vučeš na trkama
Da me hrabriš
Da me pitaš kako su mi cure
Starac moj
bio si mi frend
buddy
najbliže liku oca kakvog nisam imao
Nisam poznavao bolju osobu od tebe
Nekog da tako magnetski vuče prema sebi
Trčim maraton iza tebe
i slušam kako svako malo
grleno
od srca
netko viče "Legendo"
a ti im mašeš
sve ih znaš
svi te znaju.
Nisam u tebi nikad osjetio zla
Sebičnosti
Samo veliku ljubav i zanimanje za ljude
Nemoj ići Starac
Nek sve ide u lijepi kurac
Nemoj ti iči!
Nemoj!
....
Oznake: Zbogom Đuka
srijeda, 31.05.2023.
Zelda, LIDL i Bare
Najbliže da nešto napišem spontano bilo je u LIDLu, u ponedjeljak popodne. Bio sam raspizđen da nismo radili skraćeno i još uz to sam morao raditi. Raspizđen sam alergijama. Travurinom. Umoran sam i pospan od ljekova. Raspizđen sam i novom Zeldom. To je epska igrica za Nintendo. Nastavak megauspješne "Breath of the Wild", koju sam igrao godinama.Nastavak "The Tears of Kigdom" me dvostruko raspizdio. Hrvatskim poštama trebalo je 5 dana da igricu ubace u paketomat, pa sam pratio kako tutto il mondo razmjenjuje iskustva. Nije Zelda mala stvar, ekvivalent je nova knjiga o Harry Potteru ili novi Star Wars. Najprodavanija igra u zadnjih par godina, zaradili su milijarde dolara u samo par dana. Onda me igra raspizdila jer je izgubila šarm banalnosti zadnjeg nastavka. Sada svako malo pitam djecu što mi je za raditi ili gledam tutorials na youtubu.
Raspizdila me kiša jer nisam uživao u praznim cestama i raspizdio me krcati LIDL. Raspizdilo me što nije bilo beskvasnog kruha, čak niti onog lošijeg, tamnog. Raspizdilo me što nisam spojio praznike i kupao se u hladnom moru. Raspizdio me lik na preuzimanju boca. Mrzim aparate koji stalno blokiraju, a sad ću zamrzit i tog lika na preuzimanju. Ispred mene bio je groteskni debeli gay u kratkom šorcu, bijelim soknama i retro adidasicama i sa odličnom fudbalerkom. U premaloj sileđijki i stalno je afektirano stupao okolo i zavirivao u skladište i zavirivao jeli viđen. Izbjegavo sam ga buljeći u Duolingo. Izbjegavao sam i lika na preuzimanju.
Kad mi je ženska ispred mene uzela zadnji korijen, ili kako zovu taj kruh, pustio sam u slušalice Bareta i Majke, imaju koncerte, puštaju ih na radiju pa me povuklo da probam s njim obuzdati to što me obuzelo. Majke uživo...piči Bare kako krvari od dosade, ja jednako lošeg raspoloženja i onda najavi pjesmu..."Vrijeme je da se krene!!!" i doda "...u pičku materinu...!". Al dodavao je to onako, razdvojeno,prvo borbeno naziv pjesme, a onda mu je pobjegao aditiv od psovke. Tiše nekako, kao da je u zadnji tren probao promjeniti tonalitet. Meni se učinilo da je mislio isključivo komentirati taj trenutak koncerta, ne ništa pametovat cijeloživotno. Al me ta PM resetirala, neprekidnost samožaljenja je bila prekinuta.
Tako sam se i ja osjećao, tamo u LIDL-u, to popodne, godine gospodnje, i uspio uz Baretovu pomoć, izzemeljit svu raspiđenost, i biti vedar čak i kad me tenk žena na blagajni odbacila u želji da zamjeni puknuti grčki jogurt od 400g. Onako me pošteno , a stamen jesam, odbacila na štender sa žvakama, čokoladicama i prezervativima, k'o Halland našeg Gvardiola, nije se ni okrenula a moralo je boljeti i nju.
......
Oznake: lidl
petak, 05.05.2023.
Srbijanska Paklena naranča
Remek djelo Stanleya Kubricka iz 1971. dugo je smatran jednim od najnasilnijih filmova uopće. Duboko uznemirujuće, Stanley je obradio knjigu (Burgess) koju naravno nisam čitao, istražujući uzrok nasilja i društvenu reakciju na počinitelja zločina.
Godine su to kolapsa industrijskog društva, modernizacije imperijalnih carstva/država, Velike Britanije i Francuske. Doba prestanka klasnog, staleškog društva utemljenog na vrijednostima francuske revolucije i Napolena te britanske dominacije u svijetu industrije, pomorstva i trgovine. Reformiraju se europski kazneni sustavi, ukida se smrtna kazna, liberalizacija je sveprisutna.
Kraj 60ih traži likove kao što je "prljavi" Harry Callahan, koji unutar novog, liberaliziranog zakonodavstva, provodi Pravdu, prezirući ali i prihvaćajući ograničenja novog doba. Koje, gledano očima scenarista i režisera, favorizira počinitelja i dodatno posramljuje žrtvu.
Paklena naranča bavi se neobuzdanim Zlom u čovjeku, koji zloupotrebljava rehabilitacijska pravila uvedena radi poštenijeg odnosa prema počinitelju. Jer da je i on žrtva društvene uvjetovanosti počinjena zločina.
Kako sam napisao, Paklena naranča smatrana je najnasilnijim filmom svog doba jer nas suočava sa idejom da od Ultimativnog inteligentnog zla nismo zaštićeni. Dapače, da se plemenita ideja rehabilitacije izokreće u oslobođenje od krivnje i u dodatnu viktimizaciju žrtve.
Kosta Kecmanović, s nepunih 14 godina, kako sam i naslućivao, i službeno je proglašen Ultimativnim zlom (novinska istraživanja). Nikada u poznatoj nam povijesti, netko tako mlad nije počinio strašniji i nerazumniji zločin.
Kosta Kecmanović je sociopat i monstrum. Možda bih mogao pričekati objavu njegove psihološke procjene, no čini mi se da će javno objavljeni biti samo zaključak treba li biti zadržan na liječenju ili ne. Zaštita privatnosti maloljetnika. Zbog svoje dobi, Kosta nije počinitelj, nije zločinac. Tehnički gledano zločin ne postoji nego žalosni incident koji je završio smrću djece, odraslih i ranjavanjima.
Kosta je gledano iz prizme zakona, žrtva incidenta te mu je potrebna psihološka potpora kako nebi na njega utjecala cijela situacija. Da posljedice incidenta nebi ostavile traga na njegov razvoj.
Potrebno ga je što prije stabilizirati, vratiti u obiteljsko okruženje majci na brigu, pažnju i utjehu. Dječak Kosta treba završiti sedmi razred i nastaviti obvezno osnovno školovanje. Nagodinu, upisat će i srednju školu.
Do tada će vjerojatno njegov otac, "ugledni" liječnik, odslužiti zatvorsku kaznu zbog nebrige oko čuvanja legalno posjedovanog oružja iz kojeg je njegov sin pobio pola razreda.
Za koji dan, Kosta će biti vraćen u obiteljski dom. Bude li itko pokušao prijetiti tom djetetu, recimo kakav susjed sa prozora mu dovikne "Monstrumu, treba te ubiti!", policija će istog uhapsiti te ga kazneno goniti zbog prijetnje (i to) maloljetniku. A počiniteljima koji ga budu npr. "samo" vrijeđali, izreći će se kazne zabrane pristupa. Nespretna situacija ako žive u višekatnici pa se voze istim liftom.
Treba li Kosta biti vraćen u istu školu ili isti razred (odeljenje)? Postoji li uopće taj razred s obzirom da su djevojčice u mrtvačnicama a dječaci u bolnicama?
Kosta će uskoro s majkom moći naručiti objed u McDonaldsu. Dobije li listić broj 9. moći će se našaliti. S obzirom da zločin ne postoji, moći će prodavati prava na film, Netflix True crime seriju i naplaćivati interviewe. Zaraditi.
Kostu nitko ne može spriječiti da javno planira završetak pohoda. Do njegovog rođendana, dakle još koji mjesec, dječak bi mogao na društvenim mrežama izraziti žaljenje da nije dovršio posao te da ima vremena za počistiti listu. I za to ne može odgovarati.
Prema zakonu, Kosta neće odgovarati niti ako počini slična zvjerstva do svoje 16 godine. Jedino što ga praktično sprječava je pristup pogodnim sredstvima. Teško da će se olako dočepati vatrenog oružja. Ali da zna napraviti Molotovljev koktel, to je dokazao. Dakle, ako odluči zapaliti školu te ova izgori sa učenicima i učiteljima, Kosta će nakon psihološke obrade biti vjerojatno (opet) predan majci na skrb i zaštitu.
Mali Kecmanović je zlo. On je sociopat koji ne pokazuje razumijevanje prema žrtvama. On je prijetnja za koje 21. stoljeće nema rješenja.
Bilo to nama uznemirujuće ili teško prihvatljivo, društvo mu daje potpunu rehabilitaciju, pitajući se kada će ponovo ubijati. Zlo postoji, pravimo se da ne postoji.
Možda uskoro porodica promjeni identitet i zatraži azil negdje u EU. Ili možda u Norveškoj (koja nije EU) ali ima iskustva sa Breivikom, koji će se uskoro naći na slobodi. Možda nakon što dobiju zaštitu u EU, sa novim identitetom odluče nastaniti se u Hrvatskoj, kako bi Kosta, pod drugim imenom, upisao dobru (elitnu) srednju školu u Hrvatskoj.
Sve je moguće. Moguće je i da se dečko slomi i pokaje se za suludi čin kojeg je mjesecima pripremao.
...
Otac sam djevojčice, koja je to jutro bila na nastavi svog sedmog razreda.
...
Oznake: Kosta Kecmanović
nedjelja, 30.04.2023.
Epizoda
..
Novčanik smo pronašli na neubičajno slobodnom parkiranom mjestu.
Al nije nam trebalo, produženi je weekend, parkirali smo malo dalje.
Unutra francuski dokumenti, osobna, vozačka, kartice bez ijedne novčanice. U odjeljku za kovanice dva lijeka.
Ušli smo u Francusku alijansu, pitati jeli to netko njihov bio u posjeti. Mislim, francuski dokumenti na ulazu u školu francuskog.
Nepoznat im je pa smo nazvali broj sa ceduljice. Javili su nam se nakon par minuta. Na lošem engleskom, još lošiji od mog francuskog, dogovorili smo da im odnosemo pronalazak do Trga, jer se ne snalaze i teško se sporazumijevamo.
Veli gospođa, prepoznat ćete nas, moj muž izgleda kao Djed Mraz.
Nisam ga upoznao, otišao sam se javiti u restoran da dolazimo. Moji stigli točno na početak feštice, vele, samo se pozdravili, nisu nikakav novac htjeli uzeti za nagradu.
Danas, vraćamo se ja i ona, teglim meso za roštilj, pivo, salate, kruh zajedno sa odjećom od teretane. Pita me, da zašto idem dužim putem. Ljepše je tu uz restoran i kafiće, da pogledamo malo ljude kako uživaju pokazujući se na suncu.
I veli mi ona, evo Djeda Mraza, prošli smo ih. Pa sam ju zamolio da se vratimo, da ih upoznam, da se neće ni meso ni sladoled odmrznuti.
On je iz Quebeca, nije popravio prednje zube pa ga je nemoguće razumjeti. Ona je elegantna, nosi jaknu završenog maratona pa smo razmjenili par trofejnih priča, što je tko istrčao
Kupuju kuću u Zagrebu, a sutra idu pogledati Plitvice. Djed Mraz opet zahvaljuje, saznajemo da je 80 nevažnih eura bilo u novčaniku. Pili su šampanjac i lijepo im je kod nas.
....
Oznake: Santa Claus
srijeda, 19.04.2023.
„I'm your man“ biografija L. Cohena (o predrasudama i još ponešto)
Sve je počelo sa pjesmom Chelsea hotel #2. Na nečijem blogu spomenuta. Čitajući objavu koja je spominjala pjesmu koju ne znam, od pjevača za kojeg sam mislio da ga dobro poznajem. U svojim blogovima sam ga par puta blatio. Baš blatio. Nazvao ga šonjom i plačipičkom. A šta ću, mislio sam da je bio takav…Bio sam ljubomoran na njega. Ima ta neka muška solidarnost u prijeziru onih pripadnika našeg spola, za koje smo uvjereni da do uspjeha kod žena dolaze iz posve krivih razloga. Pa da je stoga i njihovo (žensko) obožavanje okrenuto u krivom pravcu (prema mlitavom poeti). Bio sam na šonjavog Cohena ljubomoran iz neke opako začudne osobne drame. Retroljubomore, a to je stručni termin i kažu da nije rijedak. A baš mi je bio zakomplicirao život.
Uvjeren sam bio da je Leonard bio gay odnosno BI, jer su mu takve i pjesme, pa se cure, kao uvijek, na pogrešne likove pale. Mislio sam da su mu muze bile muze….ono…"on pati za njima i piše im pjesme a one ga žele dovesti na pravi put". A onda ja (i meni slični) zbog nerazumijevanja poezije, odišemo iskonskom nerafiniranošću.
Dakle, pročitao sam biografiju Leonardova života u sjajnom dijelu (knjizi..?) Sylvie Simmons. Preslušao sam albume kao zvučnu podlogu. Ali dugujem do kraja objašnjenje, otkud ja na „neprijateljskom“ teritoriju lika i dijela Leonarda Cohena.
U citiranom blogu (kojeg ne mogu sad naći), autor je objavio zanimljiv prijevod pjesme Hotel Chelsea #2, na ekavici, pa sam mislio da se mrcu dodatno zaigrao. Spominje Leonarda u kontekstu neraspremljenog kreveta, Janice Joplin koja mu obavlja fellatio i turobnog pjesnika koji sluša zvukove taxija i uživa. I mislim…ma gdje, ma kako...on...???
Kad ono, na moj šok, nevjericu i pomalo zbog neznalačke nelagode, Leonard, iz svoje rane i dosadne faze, pohvalio se (sexom) i potužio (na život) istodobno. Što će biti čest njegov izričaj, kako saznajem iz biografije. I sad ja u čudu, surfam, gledam, tražim dokaz da je Leonard ipak s one strane maskuliniteta. Tako nekakao objašnjavam i taj fellatio. Nije mu se svidjela Janice, jer je jadna bila nelijepa i još uz to žena, a bio je on gentlaman pa je dopustio da mu ga popuši. Mind my french!.
Zbunjen dosta a velim, ne bih ulazio u problematiku moje Retroljubomore, ipak sve me zaintegriralo pa sam posudio knjigu da jednom za svagda riješim los problemos koje imam sa Leonardom.
Autorica ga ne štedi. Nimalo. A imala je njegovu suradnju, suradnju bliskih ljudi i pristup ogromnim arhivama. Filmovi, fotografije, demo snimke, pisma, radni materijali zbirki pjesama i crteža. Nije ga štedila barem dvije trećine knjige.
Zadnjom trećinom preobratila je i mene. Kao što se Leonard iz kanadskog Židova preobratio u kalifornijskog Budista, tako sam i ja iz tvrdog odbijanja prešao na stav" „pa lik je zapravo bio OK. I jebiga sad to što sam ga zaobilazio zbog unjkavosti. I mrcu mi žao da nisam bio na koncertu u Areni.“
Ne više od toga. Nisam postao Believer. Prestao sam biti Nahsayer. Pročitao jesam 600 stranica, preslušao sam skoro sve albume čitajući o njihovom stvaranju, a bilo ih je puno … dosadnih, jedva slušljivih,. Što ću, tankoćutanosti mi fali.
Predivno autorica ogoljuje Leonarada „Vjeruj umjetnosti, ali ne i umjetniku!“ I ima pravo. Lik mi i sada nije jasan. Iako priznajem da šonjo nije bio, a to što je bio okružen ženama i smatrao ih nagradom (koju je itekako rado i obilato primao)…tko mi je kriv što svirati i pjevati ne znam?
Svidjelo mi se kako ga autorica razotkriva. Veli da su mu dvije stvari uvijek bile važne: mogućnost da ne donosi odluke i mogućnost bijega. Koju je Kanađanin obilato koristio. Bježeći od svojih muza, producenta, mangera, obveza, sebe.
I sad ono što mi nije jasno, od lika općeprihvaćenog kao šarmera i gentleman, aka “Lady's man“. Opisao je on i ružno indiskretno naveo Janice kako pušačicu, dok mu je odana publika zanosno pjevala odu vjernoj Norvežanki (Marianne), kojoj je Leonard bio apsolutno neodan. A Marianne mu je čuvala kuću na grčkom otoku Hydra sve dok ju nije Suzanne II, sa Leonardovim djetetom u rukama zamolila da ode iz kuće njenog muža, jer nije imala mjesta u hotelu niti novca. U trenutku dok je dobro odjeveni melankolik trošio neku novu muzu. Njemu se sve oprašta! Pjesniku i umjetniku. Nas obične civile nazvali bi muškim svinjama i krkanima. I te sve ljubavnice, koje neznam zašto nazivaju muzama, su mu sve opraštale.
Ogoljuje ga autorica kada veli, da je imao dovoljno godina da bude mudar, a što nije iskoristio, kada se u drugom dijelu života povukao u kalifornijske planine te godinama živio kao budistički monah.
Da bi u 21. stoljeću, već kao tjelesni starac, konačno naučio biti sretan i doživio vrhunac karijere, prihvaćanja, obožavanja. Napravio je fantastične albume i odradio suludo uspješnu svjetsku turneju. Posložio se, posložilo mu se….
Nije me kupio toliko da istražujem njegovu ostavštinu ili da sam se zaljubio u njegovu poeziju pa da nadoknađujem propušteno. Ili da posuđujem druge biografije i pjesničke zbirke. Malo koju njegovu pjesmu bih shvatio. Razmišljam o predrasudama, tvrdim stavovima i neznanju (mom). Ma dobro, malo me kupio, je je je. I da, malo je bedast momentum koji me potaknuo na provjeru lika i dijela LC-a. To da nisam vjerovao mu je jedna žena (Janice) pušila, al dok god sam spreman na učenje i provjeru svog svjetonazora, živim pa je svejedno što me potaklo.
Rekao bi moj dječački literalni heroj (E.M.Remarque), "nikad ne znaš gdje ćeš pronaći utjehu".
Oznake: predrasude
ponedjeljak, 17.04.2023.
Imam novi avatar (Sizif 21. stoljeća)
Imam novi avatar
Dao sam mu i ime
Sizif 21. stoljeća
Bio sam napisao kratki tekst
Neko objašnjenje
Bio sam inspirativan
Duhovit
Al' mi je editor izgubio tekst!
Neda mi se sada rekonstruirati inspirativni zanos (koji je prošao).
Promjeni sam Ime...ima tome dosta
iz Nitko u Netko.
Napravio sam nedavno veliko Rasterećenje
(inspiracija: "Ne čitam što sam napisala, jer znam o čemu se radi")
Nije da krećem ispočetka, nastavljam bez tereta.
Sada mijenjam i sličicu kojom se predstavljam.
Pičim ju tu, uvećanu.
Negdje sam je pronašao i prisvojio
(nisam ukrao, samo sam je posudio).
Oznake: predstavljanje
srijeda, 12.04.2023.
Utišati glasove (London)
Volio bih utišati razgovor sa tobom.
Dok moji spavaju.
U hotelskoj sobi, a nisam ponio knjigu.
Nije stala, nisam htio posuđenu biografiju lik kojeg sam prezreo.
Čitao bih ju, da je imam uz sebe. Jedan dio njegova života, između dva albuma i knjiga.
Onda bih uzeo mog Japanca, njegovog lika Promatrača, kojem je izložen čudesni događanjima. Koje samo on vidi. Ne izlažu ga fizici, ne bori se s nikim, ne bježi, nebiva izudarali ni ranjen.
Čitam život pjesnika, ne sada, sad je jutro, ne vidim od zavjesa jel će kiša, sad razmišljam da izvidim teretanu hotela. Moji spavaju, čeka nas duga ulica puna dućana pa muzeji popodne.
Pjesnika kojeg čitam, čiju debelu biografiju sam ostavio doma kako bi stalo glačalo za kosu u kofer, nebih izdržati bez Japanca. Kojeg isto nisam uzeo.
Nadao sam se da ću do puta pročitati obje. Jednu sam čitao ubrzano, drugu usporavao. Zato se i zove Safety čitanje. Sigurnosno. Da me zadrži u mom Svijetu ako bi bilo preintenzivno.
Nekih sam se čitanja (a čitanje je kao i putovanje) bojao, od nekih i pobjegao.
Biografiju Leonarada Cohena čitam iz dva jasna cilja i nebitno koliko nejasnih.
Volim pročitati o tuđim životima, posebno kada je lik (opasaka sebi: nisam nikad čitao biografije ženskih likova?), prepoznatljiva figura, čiji nam se život čini poznat. Pjevači su mi idealni za to.
Cohena nisam doživljavo sve dok nije, kao u lagano fantastičnim Murakamijevim romanima, postao izvor moje tjeskobe i ljubomore. One prave i nečeg što nazivaju Retroaktivnom ljubomornom. Kada se.dižu teške emocije jer je netko drugi imao više od mene. Trajao je duže, imao kredite i bio bolji muškarac od mene. To govori moje tjeskoba, a ispisuje moja sujeta.
Svako njegovo spominjanje, a i ja sam pričao o svom životu, imao sam puno strašniju priču, mene bi paraliziralo. Ušutio bih i problijedio, pa je prestao biti temom.
(TBC) - opaska: ispovjedio pisati! Obraćati se!
..….
2024-12 ovo je ostalo nezavršeno
subota, 08.04.2023.
Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)
(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.
Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.
Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.
Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?
Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.
Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".
A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.
Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.
Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.
Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....
Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)
Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?
Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.
Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.
Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“
Ali ne mogu.
...
Oznake: Lana Del Ray
Źena je razvalila
Bilo zabavno na fešti. Nisam očekivao. Mislio sam, ajmo to odraditi.
Poznanik, muž ženine poslovne partnerice slavio okrugli. Ljudi nas prošlo ljeto predivno ugostili na moru. Vratili se tada sa dva dana kašnjenja i dvije kile viška. Od morskih plodova ??
Pa su nas natjerali da dođemo, gore na sjever, mali klub, veliki kafić, kako treba. Fini klub. Security vani, konobarica Filipinka, konobari hodaju i toče cugu.
Još smo uvijek tamo malo preko volje. To jedno kratko putovanje, idući dan nas ječekao odlazak na obalu (grozna gužva i dosadan put) a u glavi lagana nervoza zbog čoporativno puta Europi.
mislio sam da će biti više ljudi
možda 40tak
onak, sve tu negdje 45-55, sređena ekipa , sve je kulturno i veselo bilo
jedna grupa, sa ženskim vokalom, jako OK, nešto domaćeg popa, i strani plesni ritmovi- mrcu preglasno ali dobro
Onda je kao "iznenađenje" večeri došla Danijela Martinović
I odmah napravila show!!!
Ja sam se odmah uključio u zabavu! Mislim, došao sam odmah do nje- svi smo bili na par metara.
I bogme je ta žena tako pošteno odradila svojih sat vremena!
Onak, baš je pjevala i zabavljala publiku....
kontakt očima sa svima- vidiš da je zadovoljna kad vidi da sam i ja razdragan
Oduševila nas je
Misliš, ima ona samo par hitića...onda skužiš da sve te pjesme zapravo odlično znaš
I pjevaš
Kaj me briga!
Baš sam htio nekakvu zabavu.
(Zapustio sam to "nastojanje/namjeru" da idem po koncertima i kazalištima. pa i utrkama...)
Bio sam obukao odjelo!
Ne ono Bossovo, ono mi je još uvijek 3kg premalo :(
Ali defintivno manji blam, nego kad sam ga prije koji tjedan probao.
Obukao sam jedno jako drago odjelo (hmm...to su mi 2 odjela koje ima). Baš sam htio biti u odjelu.
....
....
Onak me to natjera da pomislim ....kako lako utonem u pasivu. Po'so, kuća, britija...zaparavo trening.
Treba ići među ljude!!!
Treba putovati, čitati, tračati...
Živjeti!
četvrtak, 06.04.2023.
Dekonstrukcija (...ili konstrukcija?)
utorak, 04.04.2023.
Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)
(prijevod je moj, slika lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola pola varijanta odlaska na posao. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Prepolovio sam put. Dvije mi minute treba autom pa onda 21 do 22 minute, ovisno o semaforima pješice. Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao.
Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo frigo ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.
Pa okrene rađe nova izdanja, vidim poznato mi ime, po pustim da svira, dok prelazim ulicu. A prelazim da hodam po više sunca, da ne izgledam blesave sa sunčanim naočalama.
Vrtim u glavi tekuće teme, kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim.
Zašto moji neigraju bolje i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos zaposlenika, a navodno je dama supruga jednog od direktora kluba, koji s trenerom dnevno komunicira,a trener je partner poznate influeverice s kojom ima djete pa je dobio otkaz i momčad ne igra kako treba.
Onda sam čuo glas, zainteresiralo, utišao mi misli, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sa nježni ženski glas, učinilo mi se da sam čuo ...fuck me tell I'm dead...
Stih potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.
Natjeralo me da poslušam, natjerala me kasnije da prevedem. I sad da objavim.
Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti?
Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)
Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?
Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.
Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.
Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“
Ali ne mogu.
...
Oznake: Lana Del Ray
