Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 28.10.2024.

O susretima (viđenjima zapravo)

Hej nisam ti ispričao...a skoro i zaboravio na krajnje neobično iskustvo "viđenja", prije par mjeseci tj.onda kad sam te vidio kod muzeja i odlučio ti poslati poruku da sam te spotao.

Tada nas je supruga vozila, pa sam blejao okolo pa vidio psa pokraj auta i mislim imaš ti takvog, pa onda pogledao gazdu/gazdaricu i mislim....pa liči na tebe....pa sam onda i tvog muža vidio, pa opet tebe gledam na metar od auta, a ti me naravno ne kužiš.

A baš si bila vesela i nečemu se smijala jer te peso vukao a mužić trčao za vama. I on nasmijan.Happy family ste bili!

Ugl, to je bila nedjela, a ja ti ponedjeljkom kod Cecy idem na vježbe. Pa ostavim ujutro auto kod nje i idem pješice na posao. Da razbijem rutinu i izbjegnem popodnevne gužve. I sad, naravno, naletim ti popodne tamo opet na tvog mužića. Malo je puno, jeli, 2 put u 24 sata da ga vidim al, ništa sad čudno. Tamo živite, a tu on radi, sve ok.

I tako ja sad potaknut tvojim zakonitim, razmišljam o susretima i kako, kad si vani hoćeš- nećeš srećeš ljude i kako neke ipak ne srećem nikako i pomislim na neke moje iz mog života, i da ne znam jesu li uopće živi.

I u taj čas ja hodam pokraj stanice, one di je Dubravica na ćošku pa ljudi utrčavaju sa sendvičima u tramvaj, stanica prema gradu i vidim nekako poznatu figuru ali ne znam odakle ju znam, gleda ta žena grčevito u mobitel, ne gleda me a poznata mi nekako. I pogledam ju bolje jer prolazim pol metra od nje.

A to je bila ona, koju nisam vidio od dana kada sam joj priznao rođenja mog drugog dijeta (danas teenagerice), kada je napokon odustala od mene/nas i naših godina. I sve nas riješila bolesne drame koju ja nisam znao riješiti.

Na nju sam, između ostalog pomislio, koju minutu ranije. Kad sam ti prošao pokraj muža. Da ne znam jeli uopće živa sam mislio i kako srećom za mene, nisam ju viđao nikako. Mislim da me vidjela i prepoznala i da je zato piljila u mobitel, a ja sam bio izgubio zrak i skroz izgubljen prošao pokraj nje. Izgubljen i posramljen. Jer ne znam što bih joj rekao. Bok, to sam ja, kako si?

Ybg, neobična pričica, vrijedna da ju zapišem i tebi ispričam jer sve likove dobro poznaješ.

I samo da znaš, bio sam sretan kad sam te vidio sretnu sa sretnim mužićem zajedno.

Oznake: Viđenja

četvrtak, 22.08.2024.

Uputa za korisnike (ili beskućnike?)

....

Volim vraćati prazne boce u dućan, ali ne u svaki.

Volim se rješavati dvije vrećetine koje nabubre u kuhinji (nekad na balkonu).

Predviđam koliko ću imati eura na računu, za potrošiti isti dan u dućanu. Bilo je bolje sa kunama, izgledalo bi impresivnije. Više.

Al ima taj jedan problem, jer vraćam boce samo tamo di ih prima živ čovjek. A takva mjesta izumiru, samo je moj Lidl u podzemnoj garaži sigurno mjesto.

Mrzim manje više sve dućane sa bankomatima za boce.

Čekam ispred sebe na likove, koji su bez iznimke nervozni ili bi pričali. Nervozni su oni dobro obučeni, nesuvislo pričljiva je sirotinja.

Ne volim čekati i gledati petljanje drugih pred aparatom. A skoro svaki put se jedna linija zablokira.

Otvor za boce podsjeti me na veterinarsku inseminaciju goveda.

Aparat mi pruža otpor, odbacuje boce, pa onda rukom moram opet u taj otvor da mi istu tu bocu primi iz drugog ili trećeg pokušaja.

Ne podnosim te mirise. Proliveno pivo i vino stvori mirisni zid koji je u svakom dućanu isti. Imam osjećaj da se taj slatakasti smrad lijepi za mene.

Moje su boce čiste i oprane. Ja ih perem da budu besprijekorne i trošim vodu bespotrebno. Svejedno mi ruke budu ljepljive, nisam jedini koji doma puni ogromnu rozu vreću od Emmezzete. Ona primi baš 80 boca koje aparat dozvoli u jednoj sesiji.

Ne gledam oko sebe dok se trudim da reduciram kretnje na najosnovnije. Zamah desnom rukom, pogled na otvor cijevi aparata i pokušaj da barkod isprva položim prema dolje.

Ali mi pogled pobjegne na ekran, da vidim koliko para sam uprihodio, pa često "Upute za korisnike" pročitam kao "Upute za beskućnike" i osjetim nelagodu.

Postoji, kod punjenja aparata, bocu po bocu, nepotrebni element podsjećanja. Na ono što smo kupili pa ispili. Nisu sve u vreći samo sugar free čajevi, kole i Jane.

Ja pivo dugo ne pijem, nitko ga kod mene više ne pije, gosti su nam jako rijetki još od Covida.

Na dnu vreće ovaj put (Kaufland), konzerva pive izvan standarda. Tu je, dobro to znam, duže i od kada je tamo znam.

Nećak je bio, možda njegov zadnji dolazak na prespavanje prije doktora, toliko je loše bio da nije bilo smisla ne ponuditi mu piće koje je volio.
Pričao mi je tada o američkom nogometu, rekao je, "sada kada imam vremena, pogledam ti ja pravila na youtubu."

Pa sam progutao knedlu, kimnuo, vrijeme je bilo ono čega jedinog nije imao.

Sahranili smo ga malo prije Uskrsa, na lokalnom groblju sa pogledom na Velebit i more.

Ne volim te aparate, volim žive ljude kojima sa vrata skladišta istresem boce u kolica, pa im vjerujem da su sve dobro pobrojali.

.....

Oznake: kaucija

četvrtak, 11.07.2024.

Di sam?

krenuo sam da ču naučiti stavljati slike na blog pa sam s pogubio (može li pomoć?)
pa sam skinuo blog da ga zasejvam, ne znam, sve sam nešto nesuvilo izvodio.

a ni ne čitam, ne pišem, vruće mi je.
EURO je bezveze, peglao sam jučer i "gledao".
ybg

nedjelja, 11.02.2024.

Krunica, i još jedna (dvije priče)

__________
2024.

Mislio sam da zatvaram torbicu a među prstima mi ostale kuglice puknute krunice. Najviše volim biti bez marsupija, ali mi fali prostora po džepovima. Osjećam se muževnije bez kvrge na trbuhu..

Ljeti je najgore. Mobitel. slušalice, ključevi, švicarski nožić, sunčane naočale, papirnate maramice. U malom đepiću par lijekova, grickalica i krunica.

Krunica je tamo, nosim još od 90ih, zlu ne trebalo. Nek je uz mene, da me štiti na putovima, posebno kod uzljetanja aviona, tad se najviše bojim.

Oprao sam marsupi, jako se prlja. Izvadio sitnice, izvadio puknutu krunicu. Bio mi je ostao samo križić, par kuglica i mikro medaljon Marije.

U autu sam bio, tražio parking karticu i povukao zabunom križić umjesto rajfa, koji je zapeo i otrgao sam Mariju od križića a kuglice se prosule.

Nisam to shvatio kao omen, žičica koja sve povezuje je neki jeftin lim, nije trebalo puno da se sve raspadne. Kupili smo ju COVID ljeta 2021. u Vatikanu, kada je putovanje bilo jeftino a grad prazan.

U jednom od azijskih dućana, krcatog memorabilijama na Francesca i Giovannija Paola, Maradonu i Messija, ljubazna Kineskinja dala je dodatni popust na pakovanje od 7 krunica, svaki različite boje kutijice.

________

2008.


_vraćao sam se sa poslovnog puta, dva dana Slavonije, natezanje po sudovima_ sve je krenulo na zlo_trebao sam ostaviti službeni auto_imao sam stravične grčeve u želucu_prije Zagreba uhvatio nas je prolom oblaka_jedna metlica brisača se raspala_ništa vidio nisam_zaljevalo je, škripala je metlica, bojao sam se_ona me proklinjala, oba dva dana puta me proklinjla_zbog ove koja me zvala na mobitel, čula je vibriranje koje nisam ugasio_samo sam želio biti sam _samo sam je htio iskrcati_samo sam se htio dočepati toaleta i ne unerediti odjelo, sebe i službeni auto_samo sam želio da me svi puste_uletio sam u firmu, otrčao u prvi toalet, strgao sa sebe marsupi sa hlačama_ponižen, preplašen,uznevjeren_sjedio sam na školjki, telefon je zvonio, dva poziva odjednom, užasnut _nemoćan da se javim ili nejavim, da živim neki svoj život_krunica je virila iz džepića marsupja, povukao sam ju_nedostajao je križić_nije ga bilo-isčupao sam ga pri skidanju_pretražio sam po podu, nigdje_ustao sam, pogledao što dolje je izišlo iz mene_stajao sam, ruka na kotliću_dal da pustim vodu_pa da križić, ako je uopće negdje dolje, ode sa mojim fekalijama_plastični križić iz Međugorja, posvećen da štiti kroz 90te _ili da gurnem ruku i pretražim_pipam po sranjima_tražim
_spasim_da se suočim sa svojim sranjima i pokušam spasiti Utjehu_ znao sam da sam pred odlukom koju donijeti moram_što god da uradim
_da nemam beskonačno vremena_da nemogu izbjegavati odgovornost_kako sam baš radio u odnosima_da se odlučiti moram, kako ne uspijevam u životu_pustiti da sve ode sa mojim izljevom_ili pipati pa onda znati da je to moja volja, moj izbor_sve što dugo nisam mogao odlučiti_to se stvorilo ispred mene_što god napravio bila bi odluka_a ostaviti zasranu školjku u uredu nisam mogao_a što ću sa križićem izvađenim tako_telefon nije prestao urlati_pa sam ja zaurlao_na nju da što me zajebaje_da mi je dosta života kojeg neznam živjeti_zavrnuo sam rukav košulje, gurnuo ruku i napipao križić_čistio ruku dugo
prao se_jebem vam mater svima_samo sam htio da me pustite_nisam znao_nisam znao bolje_takav sam bio_danas bih bolje_ali nisam znao.
______________

a neznanje i šutnja su neoprostivi
danas znam, evo ne šutim.
......

Oznake: O odlukama i izborima

utorak, 23.01.2024.

Ako priđeš bliže (ili San o borbi sa vampirima)

***
Probudio sam samog sebe, sekundu prije nego me zakonita protresla i ššškala da se utišam.

A ovako je išlo.
.........

Bili smo u nekom mračnijem, ali i zabavnom cartoon okruženju. Animirano sve oko nas a ljudski likovi, filmski, pravi.

Usred smo borbe sa vampirima u srednje velikoj kolonijalnoj hacijendi.

Eksplozije umjernog karaktera, usklici upozorenja i zvukovi raspršivanja vampira.

Procjenio sam da smo nadjačani pa sam naredio povlačenje. Utrpali smo se u obiteljski auto i odjurili.

Vozili se u sumraku, ja sam speedao i vikao da paze jel nas prate. Auto drifta, zig zagamo, razmišljam jeli bitka počela pred zoru ili u sumrak.

Komično je bilo, kao u reklamama, cesta lijevo desno i vidim brdo, a mi se ljuljamo. Zapravo naše glave, veće od auta.

Na vrhu brda prirodni tunel, prolaz, okno starog rudnika samo veliko i vidi se na prolaz gdje je svjetlije. Možda sviće?

Na vrh okna sleti poveliki demon, krilato čudovište, sivo crne boje.

Ja kočim i derem se ..."Evo Master Demona, moramo se boriti sa njim, dodavajte mi Svetu vodu!!!"

Zasjeo sam kroz otvoreni prozor auta (onako kako barjaktari na svadbama vise iz Mercedesa). Dodavali su mi vodene bombe a ja sam precizno pogađao Demona.
(Pomislio sam da moram provjeriti otkud im kondomi za bombice, al ne sad jer mi dobro dođu.)


Demon se transformiravao, malo je dobivao ljudski oblik i to samo u glavi i postajao bi Zdravko Ćolić.

Pogađao sam ga, ali on je moćan Demon, pa sam mu uništavao samo dijelove trupla. Glava mu se izmijenjivala iz užasne u nasmijanog Ćolu koji mi je namigivao.

Hrabrio sam družinu i obratio se Nečastivom: "...Ako priđeš bliže....ako priđeš bliže...".

Demon mi se približavao, a Zdravko mi se tu i tamo prijateljski smješio i ja sam ga lagano pogađao.

Uzalud, jer sve je veći i veći bio, nisam ga nikakog mogao spržiti dovoljno.


Prestrašen, pomislih da ovo postaje noćna mora.

Kurton bombice Svete Vode počele su sporo dolaziti i vikao sam: "Dajte brže Svetu Vodu, sjebaće nas Ćola!!!"

......

Pa me onda probudilo i sve sam popamtio.

....

Oznake: Ako priđeš bliže

četvrtak, 17.08.2023.

Čovjek koji nije trebao biti u 2023. (Clark Kent na plaži)

*********

Htio sam ga zaustaviti.
Zamoliti ga da ga uslikam.
Ne da se slikama s njim, nego da ga imam za skicu ove priče.
Jer čim sa ga ugledao, znao sam da ću ga opisati.

Ali je brzo grabio šetnicom gradske plaže.
Asfaltom između nasute obale i gradskih zasada.
Nikog oko nas da mi posvjedoči.

Nije njega trebalo biti tamo.
Nije trebao uopće biti u ovom stoljeću.

Mladić je pripadao američkom srednjem zapadu.
Izgledao je kao spoj mladog Ripa Kirbiya i Clarka Kenta.
Kao dobro odgojeno čeljade koje se jedva čeka javiti posvojiteljima na farmi gdje je odrastao.

Kažem grabio je, visok je bio dugonog, kao da je klizio.
Ne možeš biti elegantan u prekratkom šorcu i natikačama ail on je bio.


Visoka jaka tijela, bjelasao se, drugačije.
Ne kao kreč bijelo, kao kad se cure prvi dan nacrtaju na plažu.
One strankinje što su još zbunjene od leta.

Imao je zapravo boju selotejpa, onako bazno bijelo i providno, ali sa malo malo boje bijele kave.

Široka ramena, atletska prsa, uska struka, bez ijedna dlačice ni na prsima ni na licu.
Izgledao je kao naglo izrasli dječarac, al' ne onaj zbunjeni.
Ni sretan ni nezadovoljan.
Mislim da je skrivao tajnu svog nezemaljskog porijekla, zato mu je lice bilo bezizražajno.
Ničim nije pokazivao da ga išta oduševljava ili da mu nešto ne bi bilo po volji.

Golobrad tako, guste kestenjaste kose, one koje se frizeri boje kad šišaju.
Nije mu frizura imala ime, netko bi mogao reć' da je dovoljno kratka ali previše gusta.

Pogledao me s sa svojih dvjesto pet centimetara, gledao me smeđim blagim očima, kroz naočale od kornjačevine.
Te su mi naočale i frizura vukli na Ripa Kirbiya, sve ostalo je bilo Clark Kentovski.

Nije me gledao u stvari, obilazio je pogledom. Od vrha nezavršene urbane vile, preko znaka marine, preko mojih prsiju pa na otoke s druge strane kanala.

Jake stature, bez mišića, bez kolovoškog crnila, bez tetovaža, sata, mobitela, ključeva.... činio mi se, kao da bi sada uzeo podnicu suncobrana i zafrtiljio je pravocrtno put Sunca.

Nije pripadao dvadesetprvom stoljeću.
Nije pripadao ovom vremenu, nije pripadao ljetu dvijetisućedvadesttreće.

Pišem da ga ne zaboravim.
Jednog dana pitati ću ga kako je proputovao kroz Vrijeme.

......

Oznake: Clark Kent

srijeda, 19.04.2023.

„I'm your man“ biografija L. Cohena (o predrasudama i još ponešto)

Sve je počelo sa pjesmom Chelsea hotel #2. Na nečijem blogu spomenuta. Čitajući objavu koja je spominjala pjesmu koju ne znam, od pjevača za kojeg sam mislio da ga dobro poznajem. U svojim blogovima sam ga par puta blatio. Baš blatio. Nazvao ga šonjom i plačipičkom. A šta ću, mislio sam da je bio takav…Bio sam ljubomoran na njega. Ima ta neka muška solidarnost u prijeziru onih pripadnika našeg spola, za koje smo uvjereni da do uspjeha kod žena dolaze iz posve krivih razloga. Pa da je stoga i njihovo (žensko) obožavanje okrenuto u krivom pravcu (prema mlitavom poeti). Bio sam na šonjavog Cohena ljubomoran iz neke opako začudne osobne drame. Retroljubomore, a to je stručni termin i kažu da nije rijedak. A baš mi je bio zakomplicirao život.

Uvjeren sam bio da je Leonard bio gay odnosno BI, jer su mu takve i pjesme, pa se cure, kao uvijek, na pogrešne likove pale. Mislio sam da su mu muze bile muze….ono…"on pati za njima i piše im pjesme a one ga žele dovesti na pravi put". A onda ja (i meni slični) zbog nerazumijevanja poezije, odišemo iskonskom nerafiniranošću.

Dakle, pročitao sam biografiju Leonardova života u sjajnom dijelu (knjizi..?) Sylvie Simmons. Preslušao sam albume kao zvučnu podlogu. Ali dugujem do kraja objašnjenje, otkud ja na „neprijateljskom“ teritoriju lika i dijela Leonarda Cohena.
U citiranom blogu (kojeg ne mogu sad naći), autor je objavio zanimljiv prijevod pjesme Hotel Chelsea #2, na ekavici, pa sam mislio da se mrcu dodatno zaigrao. Spominje Leonarda u kontekstu neraspremljenog kreveta, Janice Joplin koja mu obavlja fellatio i turobnog pjesnika koji sluša zvukove taxija i uživa. I mislim…ma gdje, ma kako...on...???

Kad ono, na moj šok, nevjericu i pomalo zbog neznalačke nelagode, Leonard, iz svoje rane i dosadne faze, pohvalio se (sexom) i potužio (na život) istodobno. Što će biti čest njegov izričaj, kako saznajem iz biografije. I sad ja u čudu, surfam, gledam, tražim dokaz da je Leonard ipak s one strane maskuliniteta. Tako nekakao objašnjavam i taj fellatio. Nije mu se svidjela Janice, jer je jadna bila nelijepa i još uz to žena, a bio je on gentlaman pa je dopustio da mu ga popuši. Mind my french!.

Zbunjen dosta a velim, ne bih ulazio u problematiku moje Retroljubomore, ipak sve me zaintegriralo pa sam posudio knjigu da jednom za svagda riješim los problemos koje imam sa Leonardom.

Autorica ga ne štedi. Nimalo. A imala je njegovu suradnju, suradnju bliskih ljudi i pristup ogromnim arhivama. Filmovi, fotografije, demo snimke, pisma, radni materijali zbirki pjesama i crteža. Nije ga štedila barem dvije trećine knjige.
Zadnjom trećinom preobratila je i mene. Kao što se Leonard iz kanadskog Židova preobratio u kalifornijskog Budista, tako sam i ja iz tvrdog odbijanja prešao na stav" „pa lik je zapravo bio OK. I jebiga sad to što sam ga zaobilazio zbog unjkavosti. I mrcu mi žao da nisam bio na koncertu u Areni.“

Ne više od toga. Nisam postao Believer. Prestao sam biti Nahsayer. Pročitao jesam 600 stranica, preslušao sam skoro sve albume čitajući o njihovom stvaranju, a bilo ih je puno … dosadnih, jedva slušljivih,. Što ću, tankoćutanosti mi fali.

Predivno autorica ogoljuje Leonarada „Vjeruj umjetnosti, ali ne i umjetniku!“ I ima pravo. Lik mi i sada nije jasan. Iako priznajem da šonjo nije bio, a to što je bio okružen ženama i smatrao ih nagradom (koju je itekako rado i obilato primao)…tko mi je kriv što svirati i pjevati ne znam?

Svidjelo mi se kako ga autorica razotkriva. Veli da su mu dvije stvari uvijek bile važne: mogućnost da ne donosi odluke i mogućnost bijega. Koju je Kanađanin obilato koristio. Bježeći od svojih muza, producenta, mangera, obveza, sebe.
I sad ono što mi nije jasno, od lika općeprihvaćenog kao šarmera i gentleman, aka “Lady's man“. Opisao je on i ružno indiskretno naveo Janice kako pušačicu, dok mu je odana publika zanosno pjevala odu vjernoj Norvežanki (Marianne), kojoj je Leonard bio apsolutno neodan. A Marianne mu je čuvala kuću na grčkom otoku Hydra sve dok ju nije Suzanne II, sa Leonardovim djetetom u rukama zamolila da ode iz kuće njenog muža, jer nije imala mjesta u hotelu niti novca. U trenutku dok je dobro odjeveni melankolik trošio neku novu muzu. Njemu se sve oprašta! Pjesniku i umjetniku. Nas obične civile nazvali bi muškim svinjama i krkanima. I te sve ljubavnice, koje neznam zašto nazivaju muzama, su mu sve opraštale.

Ogoljuje ga autorica kada veli, da je imao dovoljno godina da bude mudar, a što nije iskoristio, kada se u drugom dijelu života povukao u kalifornijske planine te godinama živio kao budistički monah.
Da bi u 21. stoljeću, već kao tjelesni starac, konačno naučio biti sretan i doživio vrhunac karijere, prihvaćanja, obožavanja. Napravio je fantastične albume i odradio suludo uspješnu svjetsku turneju. Posložio se, posložilo mu se….

Nije me kupio toliko da istražujem njegovu ostavštinu ili da sam se zaljubio u njegovu poeziju pa da nadoknađujem propušteno. Ili da posuđujem druge biografije i pjesničke zbirke. Malo koju njegovu pjesmu bih shvatio. Razmišljam o predrasudama, tvrdim stavovima i neznanju (mom). Ma dobro, malo me kupio, je je je. I da, malo je bedast momentum koji me potaknuo na provjeru lika i dijela LC-a. To da nisam vjerovao mu je jedna žena (Janice) pušila, al dok god sam spreman na učenje i provjeru svog svjetonazora, živim pa je svejedno što me potaklo.
Rekao bi moj dječački literalni heroj (E.M.Remarque), "nikad ne znaš gdje ćeš pronaći utjehu".

Oznake: predrasude

subota, 08.04.2023.

Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)

(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.

Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.

Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.

Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?

Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.

Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".

A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.

Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.

Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.

Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....

Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)


Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?

Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.

Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.

Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.

Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“

Ali ne mogu.

...

Oznake: Lana Del Ray

utorak, 04.04.2023.

Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)

(prijevod je moj, slika lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola pola varijanta odlaska na posao. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Prepolovio sam put. Dvije mi minute treba autom pa onda 21 do 22 minute, ovisno o semaforima pješice. Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao.

Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo frigo ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.

Pa okrene rađe nova izdanja, vidim poznato mi ime, po pustim da svira, dok prelazim ulicu. A prelazim da hodam po više sunca, da ne izgledam blesave sa sunčanim naočalama.

Vrtim u glavi tekuće teme, kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim.
Zašto moji neigraju bolje i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos zaposlenika, a navodno je dama supruga jednog od direktora kluba, koji s trenerom dnevno komunicira,a trener je partner poznate influeverice s kojom ima djete pa je dobio otkaz i momčad ne igra kako treba.

Onda sam čuo glas, zainteresiralo, utišao mi misli, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sa nježni ženski glas, učinilo mi se da sam čuo ...fuck me tell I'm dead...

Stih potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.

Natjeralo me da poslušam, natjerala me kasnije da prevedem. I sad da objavim.

Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti?


Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)


Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?

Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.

Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.

Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.

Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!
Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!“
Ali ne mogu.

...

Oznake: Lana Del Ray

petak, 03.02.2023.

Baxter Dury, jedna ljubavna (Cohen za siromašne)

Nikad ne znaš di ćeš naći utjehu. Niti ikad znaš di ćeš pronaći glazbu koja ti paše. A ja trošim puno glazbe. Pa sam zahvalan na svakom prijedlogu, probat ću sve, svemu ću dati šansu.

Primijetio sam nedavno da mi moje glazbene preference više nisu strogo dogmatski zacrtane i da sam napustio tražiti podražaj u preslušanim i prožvakanim herojima. Imam drugačije potrebe pa mi se valjda i glazbeni ukus promijenio. Tražim posvuda inspiraciju, svakog gnjavim da mi da neki prijedlog za slušanje. Nisam "na autopilotu". Frazu "ljudi na autopilotu" negdje sam usput pokupio, nisam baš siguran čija je, pa ne bih mogao navesti autora/autoricu.

Treba mi glazba za do posla i natrag jer od preseljenja imam novih lijepih 20 minuta hodanja za istraživanje. I dok trčim. Čudi mi se moja prijateljica Vodenjakinja, da mogu na dužu turu bez glazbene zaštite. A uglavnom mogu i volim tu slobodu da podnosim tišinu. Svejedno se vraćam trčanju sa glazbenom podlogom jer imam cajta za jedan album po treningu. Iznova podižem treniranje, zato su mi ture kratke. Imao sam osjetnu pauzu, nešto sam morao odmarati, nešto mi je trebalo lijenosti i godilo mi.

Imam i nove slušalice, mislim da su mi šeste bežične koje koristim. Drugačije su. Zvuk prenose preko sitne košćice, neposredno pokraj uha ("bone conducting"). Tako da imam slobodne uši, čujem vanjske zvukove. Stabilne su, i imaju i mala sigurnosna svjetla koja mogu treperiti i ružne su.

Baxter Dury...taj mi je glazbeni heroj mjeseca. Nikada za lika čuo nisam. Preporuka je došla preko jednog ženskog profila, na stranici za upoznavanje. Dosta oprezan ženski profil, nimalo intrigantan, al' sam uočio da preporučuje dva imena za koja čuo nisam nikad. Baš nikad i mislim, ovo valja istražiti. Drugo ime je neki Talijan, nije me kupio, ali Baxter je. Pa stavio u Deezer, kasnije ga i pogledao.

Baxter izgleda onako kako sam ja htio izgledati kad postanem odgovorni muškarac! Čovjek koji nastupa u odjelu. Treba stila da ti odjelo dobro stoji i da izgleda udobno. A ona uska kravata, labavog čvora...

Al nikad mu nisam postao nalik, možda jer sam se previše želio dočepati statusa odgovorne osobe. Pasalo mi je to (biti odgovoran) i biti odrastao. Danas kada pišem, onda pustim da budem po uzrastu i skali odgovornosti sve što god sam bio i proživio (i preživio). A i volim se udobno obući, rijetko sam u odjelu. A dobro mi stoji!

Osim toga, jednog sam lika, s kojim baš i nemam puno veze, zamišljao baš tako! Gotovo sablasno koliko sam ga sličnim zamišljao liku pjevača! Baxtera…onako sa smiješkom, cigaretom, čašom u ruci, u odjelu, šarmantno neuredan i zabavan. Tako sam tog lika bio po pričanju iscrtao. Al sam uglavnom fulio, iako zapravo pomalo i liče.

Baxter poprilično liči i na Cohena, i tematski su srodni, ali mi nije tako dosadan. Imaju nešto zajedničko i od scenskog nastupa. Srećom Baxter je moj čovjek! Jer usred lijepe, melodične, ljubavne pjesme, usklikne onaj poznati ljubavni krik ..."jebi se!" Što mislim da (isprike damama koje ga redom obožavaju) šonjek Cohen nikad nije izustio.

A Leonarda nikad nisam razumio, nije mi se baš nešto sviđao. Nego sam se jednom pravio da ga volim, a kako bih se umilio ženskici koja ga je obožavala. Gotovo pobožno ga je spominjala. Kao posebnog. Pa sam ja čak pokušao pogledati i „Pticu na žici“. I bio razočaran sobom i mojim nedostatkom emotivne tankoćutnosti, a ona je plakala i kad bi reprizu gledala. Kasnije sam doznao da ni dama nije baš bila autentična, nego je Leonarda uzdizala jer ga je taj lik, kojeg sam zamišljao kao Baxtera, volio pa ga je i ona uzdizala u mitsko biće.

Tako se zatvorio jedan beznačajni krug, jer sad priznajem da Cohen prolazi pokraj mene i ne dira me više ("kao da sam na autopilotu"), a Baxtera upoznah sa predstavljanja nepoznate ženice na stranicama za upoznavanje. I navukao se, dok mi ne dojadi i dok ga zaborav ne proguta. Nisam se obratio ženskici sa nezanimljivim profilom, ionako tamo čitam predstavljanja kako bih otkrio što žene žele, jer me to ponekad jako zbunjuje.
……
.....
Evo jedna predivna, smirujuća, samo malo malčice uznemirujuća ljubavna pjesma od Baxtera Duryia, u mom prijevodu sa engleskog i malo francuskog.

Ja nisam tvoj pas

Ja nisam tvoj jebeni prijatelj
Ipak pokušavam biti
pokušavajući to osjetiti
pokušavajući to biti.

Nije to moj problem!
Ja nisam tvoj pas!
Ali pratio sam te posvuda.

Neki ljudi vole se pokazivati
Neki ljudi vole gledati
A gledam pomalo previše
Pokazuješ previše.

Nije to moj problem
Ja nisam tvoj pas

VIDEO

......

Oznake: Baxter

utorak, 17.01.2023.

Krug sa mnogo središta (Murakami)

...
Ne mogu se drugačije natjerati da pišem, nego da najavim sam sebi pisanje. Prolaze mjeseci otkako sam si dao slobodu da banaliziram Svijet oko sebe. Priznajem da sam uživao. Ma jesam zapravo, al' me sad vuče da pogledam i pročitam ponešto što bi me moglo uznemiriti i pobuditi. Prisilio sam se na čitanje Murakamija, evo sredina je siječnja, knjigu sam kupio na Interliberu.

Nekakav sinopsi bi bio slijedeći: opisujem stanje kontrolirane tuposti u kojoj sam se osjećao spokojno i iz kojeg izlazim sporo i kontrolirano (o.a. lijeno). Opišem ukratko stanje od kraja ljeta i bolnice do zime, Qatara i doktora koji je sve nalaze pročitao drugačije od njih dosta. Opišem dio gdje s mukom čitam sljedeći ulomak iz Prvog lica jednine: "Kad god mi se u životu dogodi nešto neobjašnjivo, nelogično, uznemirujuće (ne kažem da mi se to događa često, ali nekoliko se puta dogodilo), uvijek se vraćam na taj krug — krug s mnogo središta..."

U rano jutro pomislim da je Japanac pretjerao i da ja srećom nemam "neobjašnjivih, nelogičnih i uznemirujućih" događaja u životu. Pomislio sam, život mi je ispunjen događajima i ponašanjima kojima dugo nisam znao uzrok. Neki su bili uznemirujući. Neki nelogični i meni uznemirujući. Ali nijedan nije bio kumulativ koji bi me tjerao da mu se vraćam kao "životnom ishodištu" odnosno "Krugu s mnogo središta".

Sretan sam da je tako. Sretan da mi je življenje niz, ne toliko dramatičnih događaja, koje sam uspješno doveo u banalni, predvidivi kolosjek. Uzeo sam si nešto truda da shvatim o čemu Japanac priča. On je ipak pisac, ima maštu, može izmisliti i likove i radnju. Ja sam isključivo kroničar vlastitih misli. Ne pada mi na pamet upravljati likovima koje ne poznajem.

Kakav bi to bio Svijet u kojem je ishodište Krug sa puno središta? Zar baš nemam neki događaj kojeg bih provukao kroz kriterije "neobjašnjivosti, nelogičnosti i uznemirenja"? A da je događaj toliko bitan da mu se vraćam.

Događaj ili bar kandidat, mi je izronio u trenutku kad sam se uspinjao na Savsku i krenuo od mosta prema gradu. Izronio je bezbolno. Sapet je bio strahom i uronjen u duboki i spokojni zaborav.

Znao sam da je Događaj kompatibilan sa Murakamijem! I da je dugo bio sakriveno ishodište mog novog Života. Pomislio sam da ga sada mogu opisati bez proživljavanja. Da mogu bez dramatike uzeti kriterije omiljenog pisca da iz prisilnog zaborava izrodim Događaj. Da iskoristim zamah banalnosti koji me okružuje.

Tko je do ovdje izdržao čitati, neka bude upozeren da mi je namjera kontrolirano, banalno, kako živim zadnje mjesece, opisati događaj koji mi je svojevrsno ishodište. A koji je uz to "..neobjašnjiv, nelogičan i uznemirujuć". Pa upozoravam na zahtjevne prikaze u nastavku!

Događaj
Bio sam student, druga ili treća godina, rat je tek završio (ili počeo, ovisi kako to gledamo, trajat će tragedija još nekoliko godina). Živio sam sam u moderno uređenom stančiću koji su moji roditelji kupili sigurnosti radi, u doba velikih inflacija. Mislim da je moj otac brzo u tom stanu vidio mogućnost da pobjegne od disfunkcionalne obitelji. Ali nije, nego sam se ja uselio tamo, bez televizije i telefona, brzo nakon odsluženja vojnog roka. Živio sam samotno, bez previše kontakata. Prvih par mjeseci kao brucoš, proveo sam čekajući da se priviknem na povratak.

Trudio se da oponašam život kolega. Ništa mi falilo nije. Zgodan mladić sam bio, uvijek sam izazivao žensku pažnju iako bolno sramežljiv. Imućan, dobro odgojen, vrhunsko obrazovanje, ugledni roditelji. Trudio sam se oponašati druge ali nije išlo. Nisam se uklapao, nisam se dobro osjećao u društvu iako sam društvo želio. Posebno žensko.

Kako me je, godinama kasnije opisala supruga: "...bio je zgodan, pametan ali bizaran". Imao sam muško društvo, izlazili smo, uglavnom vodili "bizarne" razgovore i opijali se. Brzo sam izgubio bitku sa nezadovoljstvom sobom i u sebi. Povukao se u samoću stana, neraspoloženje potirao hranom i alkoholom. Sa sve više hrane i alkohola. Počeo odbijati pozive na terevenke. I počeo se samostalno oblokavati i prežderavati.

Nemam danas nijednu sliku iz tog perioda, malo tko me se takvog sjeća. Nejasne su mi slike tog doba. Znam da sam potpuno prestao izlaziti izvan stana. Izbjegao ljude. Da sam spustio rolete i izgubio orijentaciju o dobu dana ali i o godišnjem dobu. Uspijevao sam studentske obveze nekako izvršavati. Dobio sam od jeseni do ljeta nekih 50 kg. To sam naknadno izračunao po hlačama. Imao sam samo jedne u koje sam stao, a oblačio ih za polaganje ispita. Jedna cura, od onih koje su me prije salijetale, bila je zgrožena kada me takvog vidjela. Ostala mi je kao rijetki glasnik, nekakav glas realiteta. Opomena. "Zdebljao si se kao svinja i smotan si kao sajla". Osveta jer joj se nisam javljao. A htio sam....

Niti sam želio izaći niti sam izlazio iz stana. Veći dio dana...bolje reći budnog stanja, provodio sam učeći i bjesomučno čitajući. Sačuvao sam popis pročitanog, valjda 4-5 knjiga sam čitao tjedno. Tražio sam način da se uklopim. Da budem kao drugi. Da budem ono što se od mene očekuje. A bio sam baš suprotno od svega što bi se zvalo "uobičajnim i banalnim". U knjigama otkrivao kako ljudi razmišljaju i što žele.

U jednom trenu okrenuo sam polaritet ponašanja. Nisam se osjećao ništa manje očajan i usamljen. Nego sam krenuo u drugi vrstu ekstremnog ponašanja. Počeo sam trčati, što sa ondašnjih 120 ili 130 kila nije bilo lako. Prestao sam piti i mislim da se godinama kasnije nisam više opijao. Znao sam u društvu popiti al se nisam opijao. Opijanje kao stanje u kojem djelujem na dio mozga kojeg otupljujem jer izaziva boli. Pa pomalo nadoljevam i funkcioniram, samo da bol u glavi nestane. Otupljuje. Boca alkohola trajala je 2 do 3 dana. Nekad bih pio da bih zaspao.

Sve sam to zabranio! Ne sjećam se povoda. Počeo sam se izgladnjivati i trčati bjesomučno. Ljeti bih oblačio duple majice dugih rukava i trčao po najgoroj vrućini. I dalje nisam tražio društvo jer bih u rijetkim izlascima bio bolno opomenut koliko se ne uklapam.

Ovo mi je bio dnevni menu cijelo jedno ljeto: pola kruha, jedan maslac, jedno čokoladno (ujutro) i jedno obično (navečer) mlijeko iz studentske menze. Krajem studentske godine, sve nepotrešene bonove sam utrošio za kupnju blokova mlijeka i paket maslaca. U dućan nisam išao osim po kruh. Kako sam se debljao, tako sam sada topio. Mrzio sam tog Sebe od prije ali bez neke alternative. Samo sam se mrzio i želio poništiti taj fizički lik. Nisam se uklapao, dečkima sam bio fora. A ja više nisam ni lokao.

U društvu bih šutio, pazeći da se ne istaknem "bizarnim" pričama. Patio sam zbog samoće. Bio očajan kada bih vidio kolege i kolegice kao parove. Upucavanja, ljubavi, nježnosti. Briga i pažnja. Nisam više izgledao kao snjegović na steroidima, izgledao sam dobro. Mladi sportaš u snazi. Bio sam svjestan da mi djevojke opet prilaze ali i brzo odustaju. Da, bio sam zbog toga očajan. Govorio ili šutio, nešto samnom nije valjalo. Znao sam da sam drugačiji a nisam to htio. Samo sam želio biti običan i banalan. Zbog neobično izražene disleksije nisam mogao savladati vožnju.

Najgore poniženje, doživio sam neočekivano. I pratilo me. Draga osoba iz roditeljskog kruga, za vrijeme većeg druženja započela je lažni dijalog. Prozvala me da je tako čudno da nemam djevojku, da sam jako zgodan momak i da sam trebao imati desetke cura. Posebno sad kad sam student i živim sam. Spomenula se i da svaka šuša vozi, i da bi mi to pomoglo. Pa bi roditelji neki mali auto kupili. Pa se zapitala jeli sve u redu samnom ili mi se možda više sviđaju dečki. S tim je završila. Moji roditelji su taj monolog popratili smiješkom. Ni danas ga ne razumijem. Nikada me nisu pitali trebali mi pomoć i što se samnom događa.

Događaj danas smještam negdje u proljeće, velim iza nas je bila prestrašna ratna jesen. Bio sam nesretan, nezadovoljan, frustriran i očajan skoro 2 i pol godine. Samo nekoliko trenutaka mira i stabilnosti. Unutar sebe pokušavao sam otkriti frekvenciju na kojoj drugi titraju. Vidio sam se kao glumca, koji treba pronaći dobar tekst, pa onda odlično interpretirati taj tekst kako bi se svidio publici.

Tako sam nekako smišljao uloge i isprobavao ih. I bio samo razočaraniji novim neuspjesima. Onda bi slijedilo bolno skidanje uloge sa sebe. Nekakvo ponovo rođenje, traženje, razočarenje.

Te večeri, kada se zbio Događaj (neobjašnjiv, nelogičan, uznemirujuć), zapisivao sam misli u dnevnik. Boljela me cijela unutrašnjost, nisam ni trčanjem uspio obuzdati nezadovoljstvo i grč u sebi. Kosa mi je bila mokra, fen nije radio, nisam mogao zaspati pa sam legao na pod u dnevnom boravku, samo na dekama. Godinama sam pola noći spavao na podu.

Pokraj balkonskih vrata. Zapisivao sam misli, morao sam, kako nisam pio, morao sam vježbati disanje, koje bi me smirivalo. Tada bih imao vizije, u pravilu ..."crna voda, noć, jezero u koje ulazim pa voda podivlja i na kraju me izabacuje negdje daleko u pustinji pa onda gol hodam po kamenju dok ne dođem do prve nastambe".

Te se večeri vizija produbila. Tada i nikad više. Osjetio sam kako me u viziji voda obuhvatila još dok je bio dan. I nije me nosila i izbacila na obalu. Nego me povukla u dubinu i odjednom sam bio na dnu i plivao prema svjetlosti i površini. Onda sam ugledao koncentrične krugove, više njih, okretali su se suprotno jedan od drugog. Vidio sam da se krugovi sastoje od povezanih lutaka. Izranjajući, morao sam proći kroz središta krugova i iz blizine prepoznao, da su lutke zapravo mrtvi JA, odnosno sve moje neuspjele uloge a da ih povezuje bodljikava žica koja se ureza u te Uloge i rasjeca ih polako. Po prvi put sam u tim vizijama izišao na površinu na mjestu koje nije bilo negostoljubivo. Izišao sam iz vode i vidio kako uloge tonu i nestaju.
....
Postao sam svjestan čudnog zvuka. Oprostite! Nisam više u Viziji, nego jutru tog dana. Nešto je bolno trubilo. Budilica. Uspijevao sam ju obuzdati na 15 minuta. Pa opet. Pokušao sam ustati ali nisam uspjevao. Glava mi je bila preteška. Bio sam omamljen. Nisam mogao otvoriti oči a želio sam. Onda sam čuo zvonjavu na vratima. Netko je bijesno zvonio. A ja gotovo da nisam pojma imao tko živi u mojoj zgradici. U kojoj je samo nekoliko stanova bilo useljeno. Onda bi zvonjava na vratima prestala, pa bih čuo lupanje šakama po vratima. Otvarao sam oči i osjećao se bespomoćan ali ustati nisam mogao, niti sam mogao išta izgovoriti. Onda je taj netko ponovo zalegao na zvono i u trenutku kada je zastao, zatvorivši oči ugledao sam žensko biće koje me zazivalo imenom i reklo "Moraš ustati, moraš....!!!!".

Na tu njenu naredbu, uspio sam othrvati nemoći i skočio sam na noge. U sobi je bila magla, jedva se vidjelo i disalo. Iskočio sam na balkončić, udahnuo, vidio dan i krenuo prema izvoru dima. U kuhinji je bio stari štednjak, na kojem pećnica nije radila godinama. Smatrali smo ju pokvarenom. U pećnici plastične posude, u kojima mi je mama dostavljala hranu uz alkohol (mislila je da je to za moje društvo). Posudice su se istalile i stvorile toksičan dim koji me zamalo ugušio. A možda i potpomagao vizije. Nemam pojma doista.

Isčupao sam šporet iz struje, otvorio prozore, i krenuo pogledati tko je zvonio. Nije nikog bilo, mislio sam da je netko od susjeda vidio dim pa počeo lupati. Ali nije bilo nikog. Spremio sam se brzo. Uzeo knjige, osnovno za obući i pobjegao roditeljima. Doma. Bio sam užasnut. Nisam razumio što se dogodilo. Nisam razumio tko je lupao po vratima i spasio me. Nisam se ikome usudio reći o žemskici koja mi je naredila da ustanem. Niti sam shvatio zašto je pećnica proradila baš te večeru. Nisam se usudio vratiti tako skoro. A vratio sam se sa sestrom po ostatak stvari. Molio sam je da mi pogne, zapravo sam se bojao ući.

Krenuo sam na dugi put oporavka. Bojao sam se Događaja pa nisam nikom pričao o njemu. Zapravo sam pokušao ispričati ublaženu verziju (bez vizije žene i bez nepoznatog tko je lupao po vratima) ali u koju nitko nije povjerovao. S tim danom doslovno sam dotakao dno. Je to fraza ali baš mi paše za ispričati Događaj. Tako je to bilo u Viziji ali i životu. Ništa nisam dodao, puno toga sam izbacio. A ubrzo i potisnuo Događaj i godine prije njega.

Pišući, osupnuo me trenutak kad sam došao do "mojih krugova" jer me zaledila sličnost sa Murakamijevim Krugom sa mnogo središta. Nisam to uvidio dok nisam ispisao. Priča je neobjašnjiva, nelogična, uznemirujuća. I bila je ostala takvom skoro 30 godina, kada su neki elementi priče prestali biti neobjašnjivi i prešli u kategoriju uznemirujućih.


Prošle godine doznao sam tko je lupao po vratima. Ovo je dio jednog mog zapisa, nepodbnog za blog, jer taj zapis je o ženi koju bih trebao pitati za dopuštenje iznošenja detalja. Pa ću vas poštedjeti detalja punih tuge, okrutnosti, ljudske tragedije. Bolestan muškarac u potrazi za familijom koja se organizirano skrivala, jer muškarac nije uzimao antipsihotike i bio je u takvim trenucima izuzetno agresivan i destruktivan. Taj dan je pronašao lokaciju gdje su ih skrili, lupao je po svim vratima, tražio je suprugu i djecu, na kraju probio susjedina vrata. Bila je i policija došla...Ja pojma nisam imao o tome, niti sam znao da iznad mene živi mala obitelj. Niti su oni mene vidjeli u mjesecima skrivanja. Pobjegao sam prije dolaska policije, nisam se nekoliko dana vraćao. To je taj moment koji je nakon puno godina iz neobjašnjivog postao uznemirujući element.
....

Oznake: Murakami

srijeda, 11.01.2023.

Muke po EUR-u (disleksija)

Smeta me promjena valute. Žulja me, umara me. Cijelioživotni sam disleksičar. Znam da će proći konverzija Kuna u EUR-o i da ću se naviknuti. To mi je jedina i najbolja strategija prilagodbe. Proći će, naviknut ću se. A imao sam ih puno. Strategija preživljavanja/prilagodbi.

Teškoće pamćenja uglavnom sam rješavao drvenim bojicama i sa tri tehničke olovke. Tamno zelena, zelena i žuta su bili pozitivni logički operatori. Pisao sam sa tehničkim olovkama 0.5 i 0.7 mm. Ona od 0.25 m, služila mi je za crtanje operatora i podvlačenje. Simboli kao upute ….tri trokuta je niz. Zelena ispuna trokutića znači linearno nabrajanje. Ako je drugi trokut tamno zeleni, to znači diferencijaciju u nizu. Žuto zeleni trokuti su označavali logičke sljedove („ako..DA…onda“ te „ako Ne onda“ i sl). Kockice (u bojama) su označavale pojmove, zvjezdice su označavale interesantan ali nebitan tekst.

Crvena je bila negacijska boja kada je bila u simboliću, a kod podcrtavanja definicijska, ona koja se ne mijenja niti podnosi interpretiranje. Ljubičasta u simboliću je nastavljala niz. Tekst podcrtan ljubičastim je značio teoriju. Svjetlo plavi tekst je značio da se radi o primjeru, tamno plava je označavala povijesni ili funkcijski kontekst.

Nije mi značio puno tekst u udžbeniku. Nakon čitanja ne bih mogao gotovo ništa reproducirati. Pročitani tekst bih razumio, ali između razumijevanja i verbalnog reproduciranja bilo je minsko polje. Možda bolje Walk of Faith. Kad trebaš zakoračiti u provaliju sa vjerom da nećeš propasti. Svaku knjigu, nakon podcrtavanja 0.5 tehničkom sam prepisivao na iskorištene papire od EKG-a i EEG-a. Te su bale papira bile kockaste a ne pravokutne forme, a to mi je grafički bilo idealno. Stotine stranica knjiga sam pretvarao u hijeroglifne svitke koje sam samo ja razumio. Što je i bio smisao. Da razumijem, zapamtim i budem u mogućnosti interpretirati.

I precizno na ispitima reproduciram. O da, jesam, znao sam se zanijeti kod odgovaranja, prolazio bih kroz svoje bojice, usmjerivače, stopere, veznjake. Jednom me prekine profesor, pita me "kolega gdje ste sada?". Ja velim „zapadno od Moskve, proljeće je 1917.“ I postao sam jedini student koji je kod tog strahobolnog mučitelja dobio odličan, nakon uzimanja druge (samilosne) kartice.

Jednom mi se dogodilo da nas je profesor na seminaru zamolio da zadnjih 15 minuta napišemo osvrt na temu netom obrađenu. Nisam napisao ništa. 15 minuta sam sjedio u agoniji i gledao kako studenti oko mene pišu. Osjećam tu nemoć i danas. Srećom sam se bio istaknuo na prijašnjim radovima. Zapravo sam briljirao. Pa me profesor kasnije pozvao na razgovor. Kao mnogi njegove generacije, bio je završio visoko u diplomaciji. Šokiralo me da me pozvao jer je bio zabrinut za mene a ne da me „ponizi“.
….
Mogao bih o disleksiji, disgrafiji i poremećajima u orijentaciji pisati nadugo.

Kako sam na desni dlan stavljao gumicu, pa kad bi mi instruktor vožnje dao uputu da idem „desno“ ili „lijevo“, ja bih potajice ispružio dlanove i tamo gdje me je stezalo, znao bih da je to bila desna. Molio sam sestru da se kreće iza mene a ja bih ju pratio u ogledalu i pokušavao shvatiti što znači "dolaziti zdesna/slijeva".

Sramio sam se sebe. Osjećao se jadno i poniženo. Disfunkcionalan. Kao varalica. Puno puta. Dugo sam studirao, još duže sam polagao vozački. Dobio sam nakon faksa 2 pune stipendije, jednu u inozemstvu. Onako, jaka selekcija. A kad je bila...Uvijek se čudio kako sam uspio odglumiti i prevariti sve te stručnjake koji su me procjenjivali. Bilo mi žao konkurencije, koja nije "varala" kao ja.
…
Jebeni EUR-o! (ovo sa smiješkom). Ništa mi ne znači ni kalkulator ni šalabhteri. Grozim se preračunavanja i plaćam približavanjem mobitela. Frustrira me nemogućnost da novu valutu doista doživim. Da razumijem i interpretiram vrijednosti stvari, usluga.

Strategija mi je jednostavna. Čekam da prođe. Naviknut ću se na novi sistem vrijednosti. Plaćati karticom, mobitelom i pametnim satom. Napisat ću ovu priču, olakšati si pogled u prošlo. Pravit ću se da imam pojma koliko što plaćam.

Frustrira kao što frustrira južina ili kiša ili magla. Ili emocije. Boli, frustrira pa prođe. A to što bolje nisam znao i snalazio sam se kako sam mogao i jedino znao…nisam ni trebao biti tako strog prema sebi, al' to je neka sasvim druga priča.
....

Oznake: disleksija

četvrtak, 06.10.2022.

Žviciraju me komplimenti

(slika je s interneta, vesela je a paše mi takva)

Danas sam triput dobivao komplimente (a tek je rano popodne). Prvo dva muška. Onda muški i ženska. Pa dvije ženske. Trebalo bi mi bar laskati. Trebao bih biti tašt, ponosan, umiren. A živciralo me. Ne osjećam se tako. Ne vidim se takvim. Kakvim me drugi vide. Osjećam se nezadovoljan. Banalno je! Ne mogu pronaći išta da mi djeca kupe za rođendan. Hodao sam jučer po dućanima. I nikakvog zadovoljenja. Ništa mi se ne sviđa. I neopravdano je preskupo. Besmisleno mi natrpavati ormare. Ne treba mi ništa. Ne treba mi ni novi hrvatski dres za 719 kuna (onaj tamni, gostujući). Imam oba "stara", kupljene prošlog ljeta za odgođeni EURO. Živcira me kad djeci iznova govorim da mi ništa ne treba. Ma knjigu! Nek mi neku knjigu kupe!

Čujem komplimente, ne doživljavam ih. Ne upijam ih kao inače. Ne zasijem. A narcis jesam! Vidim poglede, ne osjećam ih.
...
Ne mogu pronaći suvisli način da puno potrošim na nove naočale. Tražim ih od Žute srijede do Žute srijede. Jučer je dakle bilo mjesec dana. Bio sam na dodatnom, privatnom pregledu. Rekao mi doktor tada, da stanje nije toliko ozbiljno koliko sam umislio. Zapravo, rekao mi je da nastavim živjeti i uzimati skupe lijekove. Koje srećom neću trebati piti godinama. Pa sam se prije mjesec dana odlučio nagraditi. Promijeniti malo izgled. Nadograditi se i nagraditi se. Bojim se bolesti. Nisam hipohondar, zapravo uopće ne želim išta znati o bolestima. Dobre vijesti treba proslaviti!

Otkako od Žute srijede br.1. tražim samonagrađavajuće naočale, samo frustracije. Trebam pronaći kombinaciju, običnih i sunčanih dioptrijskih, a da promjena ima smisla. Komplicirano i stalno me tjera da promatram svoje lice. I skupo je jer moram uzeti dva para istodobno. Uglavnom sam se ogledavao podnošljivo neurednim. Ne pretjerano zadovoljan frizurom i neobrijan. Jedan dan su me upali obrazi brinuli, drugi dan sam se vidio podbuhlim. Pa sam odustajao od kombinatorike. I kretao u novu turu isprobavanja naočala. Suočavanja sa svojim odrazom i promjenom koja nastaje novim oblikom na mom licu.
....
Nervirali su me komplimenti. Dobro...nije da mi nije drago čuti. Lagao bih jer me dragost naknadno sustiže. Vidim poglede, al ih ne procesuiram. Ne osjećam se onako kako me drugi danas vide. Desetljećima sam želio biti nevidljiv. A nisam.

.....

Oznake: narcis

utorak, 20.09.2022.

Vježbanje tuposti (normala?)

Ne znam jeli ovo razina kojoj podsvjesno težim. Razina postojanja i prihvaćanja. Ne tražim niti trebam. Dobro je, dobro mi je. Postojim, trajem, otporan sam.

Ne pišem. Ne čitam. Ne kopam, ne istražujem. Nisam nemiran. Ne trebam glazbu za pozadinu. Ne trčim. Još ne smijem. Ali hoću. Nekoliko dana me nelagoda zaustavi, ali hoću.

Ne radim. Doma sam. Igrao sam se nekoliko dana mahnito pa sam prestao. Zamolio djete da odnese igrucu sa sobom. Pa ovisnički zažalio. Odhodam i odvježbam. Pogledam filmove i zaboravim ih. Svidjela mi se talijanska serija o apokaliptičnom svijetu u kojem su odrasli umrli a djeca umiru sa pubertetom. Ne mogu pokrenuti zadnju epizodu, za koju čitam da ostavlja optimizam.

Prijelaz sa ljeta na jesen sam proveo u hibernaciji. Bolnica, ni iz čega. Otišao sam subotu navečer na hitnu zbog sportskih bolova i da izbjegnem naručivanje. Sam se odvezao. Uzeo sam samo knjigu. Ni punjač, da ne zacopram, mislio sam, ne treba mi, bit ću iza ponoći doma. Primili me jer sam bio kod njih. Ljubazni svi i oprezni. A ja čitao Zeleno svijetlo i čavrljao. U tri ujutro mi ljubazna doktorica rekla da ostajem i čekam specijalisticu. Koja me poslala na odjel. Da se krećem i hodam, to su mi odmah zabranili. Doma naravno uzbuna.

Zbunjen sam bio, i samo malo prestrašen. Sve se ponovilo, al je onaj put bilo dramatično i posve neizvjesno. Pustili su me nakon tjedan dana. Bilo je ljeto. Dani vrući, noći pod klimom. Otad vježbam Tupost. Zaboravio sam lica bolnice. Jedva se sjetio cimera. Jedva. Doktore zaboravio. Sjetio se sestre sa odjela. Lijepo se zezali, pogledavali. Gledala me kao muškarca a ne bolesnika. Pa mi je godilo.

Mjesec je dana kako mi prolaze dani. Ne gledam ni u sebe ni oko sebe. Nekad se javim na telefon, uglavnom ne. Ljudima koji su mi od važnosti, javljam se. Kasnim ali se javim. Nemam nemire, nemam potrebe, nemam sjajnih trenutaka. Zato sad pišem, da mi ostane zapis. Nisam na autopilotu, kada mehanički odrađujem. Svega sam svjestan, samo me ne dotiče. A i autopilota spominjem provokacije radi. Pokupio sam taj izričaj ("ljudi na autopilotu") u ovo doba godine.

Odradim, odreagiram. Bio sam po najgorem pljusku na roditeljskom sastanku. Nečija mama došla sa suncobranom. Bio sam i kod doktora. I u gradu neobrijan tražio okvire za naočale. A onda svako malo ugledam sebe mrcu zarasla, pa se poželim urediti.

Ništa ne trebam. Sve imam. Ništa da kupim pa da me razveseli. Izišao sam iz dućana.

Muči me pušenje. Ne smijem. I skrivao sam se. Smetalo mi za efikasnu tupost. Da mi se dan vrtio oko skrivanja. Odustao sam.

Trebala mi je izgužvana kartica parkiranja da me podsjeti na dan početka Tuposti. Aerodromska. Ništa ne odgađam, ništa mi ne fali, ne smeta. Samo pomičem život za koji tjedan.
....

Oznake: Tupost

srijeda, 24.08.2022.

Obični ljudi (prijevod Pulp- Common people, 1995.)

Jedna draga, draga pjesma u mom prijevodu. Perjanica Brit Popa. Možda i najbolja pjesma tog vremena i žanra. Sredine 90tih i povrataka gitarističkom mekanijem zvuku. Volim kako pjesma polagano počinje, pa ubrzava sve do krešenda i masovnog delirija u publici. Plot: mladić autsajder kojem se posrećilo sa strankinjom. On u želji ..oh....u tako prirodnoj želji momka da povali curu…opisuje svoj obični život i biva posve iskren.

Nije pjesma nikakav žilorez…obračunavanje s demonima prošlosti ili traženje istine. Pjesma je savršeno ocrtala vrijeme kada je nastala, zabavna je, lagano cinična i posve iskrena. Bio sam tada dio te kulture, živio i učio u tom podneblju, digne me uvijek ova pjesma, nepogrešivo me razveseli.
*************

OBIČNI LJUDI

Došla je sa kontinenta i žeđala za znanjem, studirala je kiparstvo na Saint Martinu. Tamo sam joj zapeo za oko. Rekla mi je da joj je tata bogat a ja…. u tom slučaju naručit ću rum i Coca-Colu!

Rekla je "Dobro!", a onda je za trideset sekundi rekla: "Želim živjeti kao obični ljudi! Želim raditi sve što obični ljudi rade! Želim spavati s običnim ljudima…kao što si ti…!" Oh, što sam drugo mogao učiniti, pa sam rekao: „…vidjeti ću što mogu učiniti...“

Odveo sam je u supermarket. Ne znam zašto, ali negdje sam morao početi. Pa je tamo počelo. Rekao sam:„Pretvaraj se da nemaš nista novca!“. Samo se nasmijala i rekla: „Oh, tako si smiješan“
Rekao sam:„ Da.“ Začudila se.„Ne vidim da se itko drugi veseli u supermarketu….jesi li siguran da je zabavno?“

Želiš živjeti kao obični ljudi? Želiš vidjeti sve što obični ljudi vide? Želiš spavati s običnim ljudima? Poput mene? Ali nije razumjela! Samo se nasmiješila i držala me za ruku.

Iznajmi stan iznad restorančića! Ošišaj se i zaposli! Zapali cigaretu i igraj bilijar! Pretvaraj se da nikad nisi išla na fax!!

Ali svejedno nikad nećeš biti kao obični ljudi! Jer kad noću ležiš u krevetu… gledaš žohare kako se penju po zidu…kada bi samo nazvala taticu, on bi mogao sve zaustaviti…! Nikada nećeš živjeti kao obični ljudi! Nikada nećeš učiniti ono što obični ljudi rade! Nikada nećeš griješiti kao obični ljudi! Nikada nećeš gledati kako ti se život gubi. Plešeš, piješ i ševiš se…jer nema se što drugo raditi.

Pjevaj s običnim ljudima! Zapjevaj i možda ti uspije! Smij se zajedno s običnim ljudima! Smij se s njima iako ti se oni smiju i glupostima koje izvodiš, jer misliš da je biti siromah fora. Kao pas u kutu koji će te ugristi bez upozorenja. Pazi, rastrgat će te iznutra! Jer svi oni mrze turiste. Pogotovo one koji misli da je zabavno biti običan…i misle da će masne mrlje od čipsa lako izaći u pranju…
Nikada nećeš razumjeti, kakav je osjećaj živjeti svoj život, bez smisla i kontrole.
--

Oznake: Pulp Common People

srijeda, 01.06.2022.

Kako čuvati dječaka u sebi?

Prvo je išlo pitanje..."kakav je Dječak?". Odgovaram premišljajući... "razigran, znatiželjan, nemiran, pun energije, zaigran..." E onda budite i Vi takvi! Čuvajte dječaka u sebi!

Pa sam zbog tog Dječaka i sada neispavan. Jer sam dvije noći prazničnog, produženog weekenda probdio. Noćobdijo, dok su moji spavali u našem ljetnom utočištu. Bio sam Dječak. Navijao sam za Moj klub. Gledao pay-per-wiew za 30 kuna, jer punica nema kabelsku . Gledam kako MOJ KLUB vodi tešku borbu za prevlast na američkom košarkaškom Istoku. Bitka je to meni, nešto kao u Gospodara prstenova. Borba Ljudi, Vilenjaka i Jahača Rohana protiv horda Zla. Moj je to klub. MOJ! Probam ja zaspati ali se probudim usred noći. Pa ili gledam na TV-u ili pratim rezultat na mobitelu. Djecu mi to nasmijava. Prihvaćaju moju opsesiju. Mojim klubom. Naši momci koji tamo 5,000 milja daleko vode bitke. Vitezovi Svijetla. Kažem djeci da sam se probudio, jer sam osjetio da me Moj klub treba. Baš tako kažem, a zapravo tako i mislim ali se suzdržim objašnjavanja.

Moji su! Moj klub. Moja strast. Moja opsesija. I tako desetljećima. Moji su! Neraskidivo.

Dvije su neprospavane noći. Prvu bitku smo izgubili. Doma. Nervozno se sa Dadom dopisujem. On je još luđi, još je više DieHard navijač nego ja. Oba smo na rubu suza zbog domaćeg poraza. Korak do pobijede, a umjesto toga za dva dana odlučujuća bitka u brlogu Neprijatelja. Tješimo jedan drugoga da Nada i Svijetlo postoje. Tko će preživjeti nervozu do Konačnog obračuna? Nikad se nismo vidjeli ja i Dado, a dopisujemo se skoro 25 godina. Gotovo plačemo. Nije baš kao protiv Turske, ali je sličan bolan osjećaj. Tako blizu i netko ti oduzme veselje.

Ne dam ja nikome protiv Moje opsesije! Pa što ako imam 30-tak majica, 5 hoodica, 5 kapa, trenerke, ručnike, privjeske, lutke na omiljene igrače? Što ako imam i gostujuću i domaću majicu mog idola? Pa što ako nisam slušao doktora da ne letim avionom? Moj klub je igrao u Londonu, a ja da to propustim jer mi je tlak opasan za zdravlje? Ma da....

Imam pravo biti Dječak! U sebi i oko sebe. Neka svi vide! Navijam i kad gubimo! Pa sam i trčao u Našoj majici po rivi i cijeli dan hodao u majicama Mog kluba. Taj dan nakon poraza. Izgubili smo bitku, nismo rat, ostala nam je još jedna neuvjerljiva prilika. Osjećam da me momci i dalje trebaju, pa im izdaleka šaljem energiju. Drugu noć opet krvarimo. Gledamo, dopisujem se dečkima sa fejsa. Imamo grupu obožavatelja Mog kluba iz Hrvatske. Mogu im biti tata većini. Svi smo u transu.

Još jedna suluda noć. Na samom kraju totalna drama. Kod nas je svanulo. Vodili smo cijelu utakmicu, domaći se razgoropadili u zadnjim trenucima, imali su šut za pobjedu. Koji se odbio od obruča! Njihov najbolji igrač, kojeg i ja respektiram. Srce mi je luđački lupalo, želudac mi je bio u komi - izborili smo Finale, prvi put nakon 12 godina! Dado ne zna što bi tipkao. Ni on nema snage. Budim djecu, pet je ujutro, govorim da smo pobijedili i pazim da se ne rasplačem. Raduju se sa mnom i nastavljaju spavati. Pola je šest, radim doručak i gledam post-game interviewe. Dijele se već i neki pehari, nagrade, iako prava bitka za Naslov, za Prsten tek predstoji. Pobijedili smo. U gostima. A svi su nas otpisali. Ponovo!

Dado javlja da je pogledao u miru zadnje minute. I da je shvatio koliko je gusto bilo. Ponosni smo, oba smo Dječaci.
...

Oznake: opsesija

nedjelja, 22.05.2022.

O ožiljcima

Na mjestu gdje smo bili spojeni. I na mjestima gdje smo otvarani. Bit će da je poveznica prostor otvaranja.

Prvi ožiljak dobijamo rođenjem. Razdvajanjem. Nemamo izbora pa ga svi nosimo. Nosimo ožiljke kad nas drugi otvaraju. Da vide iznutra i poprave. Izbace višak, spoje, ugrade što nedostaje.

Imamo ožiljke od drugih. Otvorimo se nekome, spojimo se, dijelimo. Nestane zajednice, osobe se razdvoje, na spojnicama ostane osjetljivo područje.

Ožiljak. Osjetljiv i bolnan. Neko vrijeme. Uvijek neko vrijeme. Ali prestane boljeti. Toliko da se nekad pitam, gdje je bilo to mjesto. Jesmo li uistinu bili spojeni s nekim, ili samo budemo čvrsto dodirnuti?

Pitam se, ako se spajamo ponovo, s drugom i drugačijom osobom, iznova čvrsto, jeli mijesto spajanja isto, ili je prostor zauzet? Prostor bez osjetila. Neplodna zemlja, na kojoj ništa ne raste.

Koliko uopće ima na nama prostora za spajanje? Beskonačno? Nekoliko? Ne znam, stvarno ne znam.

Samo se pitam
....

Oznake: Ožiljak

srijeda, 04.05.2022.

O uzrocima i posljedicama

Mislio sam da su me neke događaji zatekli slučajno. Nešto kao pehovi, neizbježne nevolje. Ozljede koji su me promijenile. Baš na ozljede mislim, ne duševne nego fizičke. Ali ima sličnosti…

Mislio sam, zadesilo bi me ono što se nije moglo izbjeći. Ozljede, sportske. Ne ozljede koje iscijele jer prođu. Nego one koje limitiraju, promijene tijelo. Natjeraju da se drugačije ponaša. Da i ja budem drugačiji. Da prihvatim slabljene organizma kao složenog stroja.

Takve su bile neke ozljede, samo sam mislio, i nadao se da je to tek mali zastoj, od kojih ću se oporavit i biti bolji nakon svega. A zapravo se ne bih oporavio uopće.

Neki sportaši su se javno ispovijedali, o dvobojima nakon kojih više nisu bili isti. Jedan naš posebno iskreni borac rekao je kako se nakon važne borbe, više nikada nije mogao vratiti u ring. Veli on, "dobivao sam udarce i prije, ali nakon tog poraza , mjesecima sam se oporavljao. I nikad više nisam skupio hrabrosti i odlučnosti da uđem u ring".

Meni su trebale godine da priznam ili shvatim, da su moji izbori imali takve posljedice, koje su ostavile trajne i nepromjenjive tragove. Donosio sam odluke o svom tijelu, bile su pogrešne, i oblikovale su me trajno. Mogu to prihvatiti, mogu ne razmišljati o tome, ali ja isti kao prije ozljede, ne mogu biti.

Nije sad da plačem za prolivenim mlijekom. Donosio sam odluke i procjenjivao, najbolje kako sam znao. Ne bih, kakav sam bio, nikoga poslušao, i da me ispravno savjetovao.

A zašto pišem i bistrim si te događaje danas? Nedavno sam pročitao da „Rad Na Sebi“ prvenstveno znači samoanalizu vlastitih postupaka i spoznaju gdje sam i što me dovelo u ovo stanje. Pa recimo da se tješim da i ovo pisanje predstavlja „Rad Na Sebi“.

Samo…kako razlikovati uzrok od posljedice kada često uzrok ne vidim, a posljedicu smatram uzrokom?

Ponovila mi se slična situacija ovih dana. Sitna ozljeda, ma više neugodnost, svojstvena sportu koji mi je sastavni dio života godinama. Bio sam sada oprezan i nemiran, pa sam se i doktoru javio. Velim mu, svojedobno sam imao istu ozljedu, nisam obraćao pažnju tada, sve se zakotrljalo na loše, pa molim savjet da ne ponovim.

Taj davni niz događaja započeo je time što jednu utrku nisam htio preskočiti. Odustati, iako je sve vrištalo da ne idem. A bio sam ju nekoliko puta pretrčao .Potpuno nepotrebno startao sam utrku po tropskoj vrućini. Suludo tropskoj. Vrućina i vlaga.Tada je još kod nas bilo tzv Unproforovaca. Jedan je (profesionalni vojnik) pao u nesvjest pa smo ga poljevali vodom iz potoka. Dio sam trčao, dio hodao, dio preživljavao do cilja.
Konačno u cilju, stavio sam još jednu sudioničku medalju oko vrata, zalijevao se vodom, pojeo prvi od 4 King sladoleda. Nakon 5 i pol sati „trčanja“...skinuo sam tenisice i ugledao tužan prizor mojih noktiju koji su svi poplavili a palčani nokat se odlijepio. Onako...pod kutaom od 90 stupnjeva me gleda. I ja to zanemario, mislio sam, evo ljeto će i plaža, imam još utrka, sve je u redu. Utisnuo sam nokat u meso i odbio razmišljati o tome (...).

Pa se sve, logično, zakompliciralo nakon još jedne (jesenje) utrke i ja, završio kod kirurga u ranim jutarnjim satima. Rezali mi nokat kojeg sam mjesecima odbijao gledati. Čudili se doktori mojoj gluposti. Jer bi mi rezali palac da sam došao nešto kasnije. Pa se i dodatno zakompliciralo. Još jedno čupanje.

I uz to sam saznao da patim od alergije. Uvjeren sam bio da me tjednima muči prehlada. Otišao doktoru pravdajući se da dolazim zbog "samo" obične prehlade, al da traje tjednima, pa ne mogu trenirati kako želim. Ispričavao se što dolazim zbog sitnice. Mislio sam ... nema šanse da ja, maratonac u naponu snage, patim od boleštine koju imaju oni slaba imuniteta i koje nisu dobro hranili kao djecu. A mene jesu!

Pa kad sam dobio dopuštenje da nastavim s natjecanjima, ja odmah na utrku i nepripremljen i nespreman, strgam se. Koljeno. Pošteno ga strgao. Onako, utrka je pa rekoh, nisam dugo bio, ne može mi se ništa dogoditi. Pa onda slijedili mjeseci fizikalne terapije. Nekoliko neuspješnih povrataka treniranju. Boli koljeno, opire se, brani se šireći bol. Pametnije je od gazde. I nikako meni doći u natjecateljsku formu.

Dosta godina kasnije, prihvatio sam da je „to bilo to“. Što sam se utrkivao, utrkivao sam se.Nadalje samo rekreativno. "Lower your expectations!"
Nije mi uspijevalo vratiti se u stanje samokažnjavajućeg prijegora i maničnog treniranja pa sam se pretvorio u rekreativca koji skuplja medalje i bira trke isključivo po atraktivnosti grada gdje se odvija.

Jos dosta godina mi je trebalo da shvatim da je moja" Tropska utrka" bila ionako suvišna. Da me iscrpila, izmorila i da se nikad od tog nepotrebnog napora nisam oporavio.
Da sam tada aktivirao neotpornost na pelud. Jer sam nepotrebno doveo tijelo u zonu iscrpljivanja. Nešto kao rastaljena drška noža ostavljena preblizu štednjaku, kao skupljena majica pri pranju, kao zakrpa na omiljenim trapericama.

Da je nokat morao otpasti od trčanja na +37c (u hladu meterološke stanice, a na cesti je bilo 50)c, da je zatvaranje očiju na ozljedicu uzrokovalo dalnje komplikacije.
Pa je iz toga nastala nestrpljivost koja je uzrokovala ozbiljniju povredu. Lanac nezgoda a zapravo samo etape i posljedice nečeg unutranjeg i nepromjenjivog. Ako sebe smatarm nepromjenjivim u prošlom vremenu. (o.a. što sam s ovim mislio...').

Tri godine su prošle u iščekivanju "pravog" povratka. A vratio sam se konačno kao rekreativac, bez prave želje da budem bolji nego što sam bio. Bez ambicija, osim neralnog optimizma, da će se stvari nekako porpaviti. Valjda same od sebe.

Fastforward u sadašnjost….

Svi te sitne posljedice bile su zapravo uzroci. A onda, prihvaćanje da su ti uzroci zapravo i sami posljedica. Posljedica onog nečeg u meni što mi nije dalo da odustajem, kad je trebalo.. Da nije bilo "Tropske utrke", bila bi neka druga. Godine su mi trebale da to nekako povežem. Nije da sam se ubijao dvojenjem. Nekako se iskristalizirali te poveznice.

Nedostatak emocionalnog kompasa i blagosti prema sebi. To je bio Uzrok, a trčanje posljedica. Pa da sam bar sebi mogao reći da odustajanje nije slabost, da će biti još utrka, da mi ne treba dokazivanje. Koliko bola mogu podnijeti. Bolje nisam znao. Blagosti prema sebi nisam imao niti sam znao da je to znak zrelosti. I stabilnosti. Koje mi je znalo faliti.

A zašto sam "morao" tračati? Duga priča, već sam je ovdje ispričao. Trčanje me doslovno spasilo...što je bilo bilo je, pa da citiram svoj moto sa bloga…“nikad se ne opravdavaj zbog načina kako si preživio“.

Htio sam, ne znam jesam li i uspio, pojasniti sebi, koliko razumijem posljedice svojih odluka. Onih bitnih, nepromjenjivih. I kako mi treba vremena da shvatim što je uzrok a što posljedica. I da to prihvatim.
....

Oznake: odustajanje

utorak, 26.04.2022.

Na Sjeveru

Bio sam ovih dana ponovo na Sjeveru.
Nakon skoro 20 godina. Ovaj put poslovno.

Sve se mijenja. Ja se promjenio. Vjerojatno i ta prijestolnica Sjevera.

Promjenilo se i moje sjećanje na grad.
To me zbunilo. Ni sam ne razumijem razlog da se time opterećujem. Jer i pišem kada me stišće, a sada pišem pa me valjda i stišće.

A ništa me u Zemlji Najsretnijih Ljudi na Svijetu, nije uznemirilo. Ni oduševilo.

Doduše, doživio sam ne pretjerano ugodni pogled u oči ustrašene gospođe.
U supermarketu je ležala na podu u boli. Više strahu. I nelagodi. Oko nje ekipa hitne pomoći. Mirni su svi bili oko nje.
Pa sam se okrenuo i sa neugodom napravio obilazni krug kroz dućan.

Gospođu su ustali sa poda, baš kad sam napravio U-Turn, kroz meni nezanimljiv dio odjela sanitarnih potrepština.

Uvijek u inozemstvu obilazim dućane. To ne propuštam. Nikada! Ne radi jeftinije hrane. I pića. A je...skupo je cugati u bircevima na Sjeveru.

Obilazim dućane da vidim koliko se u ukusima razlikujemo. Zapravo malo.

Iznenadila me prašina silnih radova. Posvuda kopaju i popravljaju, ne grade puno, niti sam vidio građevince.

Puno ukrajinskih zastava.

Ali nisam vidio ono što mi je ostalo u sjećanju. Nigdje igre boja i jednostavnih dizajna. Nigdje izloga u koje sam buljio. Nigdje jednostavnih detalja koji me tjeraju da proniknem u njihovu neodoljivost jednostavnosti.

I nigdje zgodnih Skandinavki. Nigdje plavokosih, plavokih cura, od kojih svaka izgleda kao da je sad sa priprema reprezentacije. Nijednu nisam vidio. Ostale mi u sjećanju samo.

Sunce sporo pada na Sjeveru, dugo stoji na mjestu a ne grije. Pa kada napravim neku petlju po gradskim ulicama, dočeka me isti prizor koji sam zatekao prije pol sata, sat.

Isti ljudi, ista skupocjena pića na stolovima, iste sjene.

Zadao sam si da pronađem šareni shopping centar, gdje sam davno kupio skupi trkački sat. Od prodavača koji mi je ispričao svoje putovanje od Istre do Albanije, s drugim roditeljima natjecateljica u sinkroniziranom klizanju. Koji se te godine održao u našem Domu sportova. Pa sam se sjećao hrpe veselih cura u uniformama. Došli su roditelji u Zagreb s djecom, a onda sami tulumarili jadranskom obalom.

Ispričao mi je to tek nakon što je prihvaćena moja kreditna kartica. Pamtim loše prikriveno nepovjerenje. Nije mi sjelo.

Ovaj put nisam našao baš taj centar. Ili jesam, ali ga nisam prepoznao. U međuvremenu smo se i mi, Slaveni, konzumeristički osvijestili.

Pa mi se taj centar, a mislim da su samo izmjestili food court, učinio umornim mjestom. I otišao sam nezainteresiran.

Prepoznao sam u luci brod kojim smo doputovali za prvog posjeta. I nije ništa pokrenulo u meni. A što bi? Premda sam na tom brodu doživio i svjedočio fenomenu Ponoćnog sunca.

Kupio nisam ništa. Nisam imao što. Osim sitnica za klince. Neki moji suputnici te poklončiće ionako kupe u našem Mulleru. Neki na aerodromu, al ja volim da su mi ruke slobodne.
...

Oznake: Zemlja Sretnih Ljudi

nedjelja, 03.04.2022.

10 ih je gluplje od 5 (Laibach u Lisinskom)

Samo dva puta se publika diskretno nasmijala tijekom subotnje predstave Laibacha u Lisinskom.

Dva sata nas je Laibach držao prikovane za stolice. Doslovno. Teški industrijski zvuk. Bubnjevi, sintetika pojačana sa glasovirom i gudačkim kvartetom. Močan zvuk, težak, ipak sa dovoljno tragova melodije da bude podnošljiva. I na trenutke zavodljiva. Teška glazba Slovenaca, originalno iz Trbovja. Skoro 40 godina traju.

Prva šala odnosi se na naslov ovog mog osvrta. Naziv jednog čina predstave, od nekih 15tak, bio je: "10 Nijemaca je gluplje od 5 Nijemaca". Što je izazvalo kratki, suzdržani smijeh u dvorani.

Iskreniji smijeh izazvan je na samom kraju. Govor na hrvatskom nas je nasmijao. A počeo je sa:"Dragi Hrvati a posebno Hrvatice...".

U predstavi koja se zove "Mi smo narod", a otpjevana je i odrecitirana na njemačkom i slovenskom, ovo nacionalno određivanje publike, bilo je itekako smisleno. I dvosmisleno. A bilo je i potrebno. 15tak recitala/pijesma, sa različitim izvođačicama/izvođačima. U duhu poprilično turobne predstave.

Svaka cjelina, najavljena citatom, sa svojim sugestivnim video projekcijama i prijevodom. Teške teme, teško mi je pamtiti, ali doživio ih jesam.

Zapamtio sam, uz 10 Nijemaca, i meni interesantan naziv "Na stijeni još ima mjesta", koja se odnosila na Prometeja. Božanstvo grčke mitologije, koji je ljudima predao tajnu vatre, i time izazvao bijes bogova. Pa su ga okovali na stijeni na Kavkazu, da ga orlovi svaki dan muče kljucajući mu utrobu. Na toj stijeni, pokraj Prometeja, ima mijesta.

Neću o povijesti djelovanja Laibacha. Nisam ni pokušavao zavoljeti ni do kraja razumjeti njihove provokacije.

Nakon 40 godina trajanja, samo od provokacija nebi mogli opstati. Proslo ljeto sam ih iznebuha preslušao. Ovo što rade u 21. stoljeću. Predlažem obradu "Mama Leone". Predivno

A ono što sam doživio kroz predstavu, u ovom nesretnom trenutku rata, razaranja i povratka najgorih ideologija, je dekonstrukcija totalitarizma. Totalitarizam kao malformacija demokracije, koje omogući da se jedna cijela zajednica upregne u sustav ograničavanja slobode i smisla.

A za sve trebaju ljudi. Obitelji. Narod. Otuda i naziv: "Mi smo narod".
Zastrašujuće djeluje prikaz obitelji, neki nukleus, osnova društva, uprgnuta u idelogoju. Želja muškarca i žene, strast. Ljubav majke prema djetetu. Otac koji štiti obitelj a uništavajući neku "tuđu" obitelj...razara i svoju.

Nije ideologija Totalirizma moguća bez ljudi koji ju prenose i podržavaju. Ili joj se ne odupiru.

Zastrašujući video uradak posebno pamtim. Prizor slike koja se širi kao pozadina predivne pijesme o ženi divne plave kose. Predivna i mlada, lijepa i mirna. Pa se pojavljuje dijete, sin, ozbiljan dječačić. Onda se ukazuje, iza njih, lik oca. Mladog, odlučnog, strogog muškarca. Koji sa širenjem slike bude obučen u uniformu SS oficira. Stoji iza obitelji. Štiti...prijeti...kontrolira...

Da, mi smo Narod! Obitelj, žena-majka i djeca i otac u uniformi. Nema Totalitarizma bez jakog okvira koji ga čini mogućim. Narod. Mi. Netko mu mora dati postojanje.

Doživio sam poruku i opomenu predstave, da bez našeg otpora ograničenju slobode, ista nestaje. Sloboda se gubi toliko da nastaje osjećaj besmisla borbe za svoju slobodu. To ja tako vidim i to je moj doživljaj predstave "Mi smo narod".

Mislio sam da je Laibachovo postojanje izgubilo smisao. A onda nas ukrajinska tragedija razuvjeri. Zazivanje oslobađanja jednog europskog naroda "od nacizma" kroz nihilaciju svake ljudske tvorevine... Zazivanje Staljinizma i premoći naroda nad drugim. Kao dozvola za uništenjem.

Da bi razumijeli Totalitarizam, Laibach ga oponaša do granice kada ga dekonstruira. Neću dalje. Ima zasigurno ljudi, puno bolje upoznatih s opusom slovenskih genijalaca. Ili barem kreativaca.

Ja sam htio s Vama podijeliti moje razmišljanje nakon izlaska iz KD Lisinski, početkom travnja 2022., nakon koncerta Laibacha, ulaznice plaćene nemalih 250kn, a koju smo predstavu odgledali sa mijesta od 300 kn, jer smo se premjestili na skuplja, prazna mjesta.

Oznake: laibach

utorak, 01.03.2022.

Najljepša trkačka uspomena

........

A nije ulazak u cilj! Nije ni neki veliki događaj, obilazak svjetskog grada. Nije ni neka anegdota sa putovanja. Nije ni junački istrčana utrka sa bolnom nogom, dijarejom, temperaturom i slična besmislica. Nije ni personal best, ili istrčani maraton u komadu ni bilo koji slični euforični moment.

Najljepša mi je trkačka uspomena sa broda iz Stockholma za Helsinki, ranoljetne noći, dvijetisuće i neke. Oko pola tri ujutro.

Nisam se mogao naviknuti na dugu noć, tumarao sam po kruzeru, maraton sam odradio solidno dan ranije. Par dana nakon trke imam teškoća sa spavanjem. Pere još adrenalin, mišići bole. Meni se nije dalo u našu kabinu III klase. Najjeftiniju naravno. Spavali smo bili ispod razine mora. Bez prozora. Iznad nas, na 2 kata su bili kamioni, auti….Klaustrofobično. I čudan zvuk mora, čuje se kako kruzer reže vodu.

Za bogate Skandinavce, iznad nas, 6 paluba solidna plovećeg hotela. Za manje bogate je pogled na unutrašnjost, za full bogate pogled na Baltik. Neki putnici bi zaboravili navući zastore, pa bi se vozeći unutrašnjim liftom svakakvih čuda nagledao. Nije mi se dalo u našu mikro kabinicu, gdje je bilo još troje naših maratonaca. Dragi ljudi, prijatelji. Ali mikro prostor, i danima smo bili u autobusu zajedno.

Nisam više imao što raditi na brodu u pol tri ujutro. Mislim da je samo još kockarnica radila, a tamo su bili pripiti Azijati a osoblje je bilo vidljivo nadrkano. Pa mi nije bilo druge nego na spavanje. A neće me, ne spava mi se! Visoko smo na sjeveru, ljeto je i dan ne prestaje. Teško mi je zaspati.

Pa sam liftom krenuo na vanjsku palubu, gledao kako se noć podijelila na polovice. Lijevo od mene mrak i zvijezde, što je na Baltiku dosta rijetko (tako kažu…). Sa desne strane je bilo svijetlo. Dan.
Ne kao zora koja zamjenjuje mrak, nego kao kad ideš raditi puding u dvije boje, pa jednog malo previše preliješ. Malo više vanilije preko čokolade. Tako se to svijetlo prelijevalo u mrak.

Nikog gore nije bilo. Pa sam usiljeno krenuo na spavanje. Jer me čekalo još pola putovanja. Finska. "Prijestolnice Sjevera" se zvalo. Zbog trkača produženo na 11 dana.

Pa sam presjedao za lift u potpalublje. Tražio bilo kakvu izliku da ne idem na spavanje. Kabinica tolika da se moraš presvući u kupaonici. A sve sam već obišao. Svuda sličan zvuk klimatizacije, isti mirisi i prejako svijetlo. Lift se zaustavio. U njemu je težak miris antiseptika izbijao. Umjetni zrak. Kao da sam u podmornici. Pa sam pogledao još jednom kroz prozor. Prije nego uđem duboko u trbuh čelične grdosije, bez prozora, metrima ispod površine mora.

Da nisam pogledao kroz prozor trenutak prije nego će doći lift, propustio bih taj prizor. Najljepši doživljeni trkački trenutak. A slučajno sam pogledao, još jedanput, na lijevu mračnu stranu.

Tek toliko, kao da sam htio „udahnuti“ prostor prije nego zaronim ispod mora i u kabinicu. I malo malo iznad horizonta, a to je bio mirni Baltik i srećom nije bilo valova, vidio sam užareni kamenčić i mislio da je to neki požar na kakvom otoku. Pa sam pomislio da je kometa. Ili neka rafinerija što pali plin.

Gledao sam i dalje, opet je došao lift i još uvijek nisam bio pametniji. Jel' spavati ili se čuditi? Istražiti?

Znatiželjan sam na isti način kao sto sam optimist. Prisilno ponekad. Prisilim se da budem optimist. Pa sam pomislio, da ako ne pogledam dobro, ne istražim, da neću nikad ni znati.

Zato sam u liftu, umjesto -3 stisnuo +6 , i otišao ponovo na palubu. Ovaj put na lijevu, mračnu stranu broda. Gore naravno nigdje nikog. A onda sam se zabuljio u taj kamenčić. Užareni kamenčić. I shvatio da je to Sunce. Ponoćno Sunce. Gledao sam u Sunce kako ga nikad nisam vidio. I gledao kako je Zemlja zakrivljena. Buljio sam u taj mrak i odjednom imao osjećaj da sam u Svemiru. Da gledam Sunce onako kako ga vide samo astronauti. Bio sam u 3D maketi Sunčeva sustava. Obuzeo me osjećaj da lebdimo kroz Svemir. Da sam Petar Pan na gusarskom brodu. Lebdim i prekoračim li sa palube, polako ću se otisnuti u beskraj.
……………..

To mi je jedna od najdražih uspomena uopće. Ne pokazuje me društvenim bićem. Nigdje nikog oko mene. Sam sa nesanicom. Ništa se dramatično ni junačko nije dogodilo.
Slučajnost ali i usiljena znatiželja. Jer da nisam bio "znatiželjan" do zadnjeg trenutka, propustio bih taj prizor za cijeli Život. U kabinici sam probudio suputnike….nisu bili naravno prisebni pa su me otfikarili i nastavili spavati. "Šta nas budiš? Sutra ćemo gledati..." Kasnije sam doznao da se Ponoćno Sunce tako „nisko“ na sjeveru može vidjeti samo par dana ljeti, samo na Baltiku jer je (mirno) more i samo za noći bez oblaka. Baš oko pola tri, malo malo iznad horizonta!!!! Mogao sam zakasniti na tih spektakularnih pola sata nečeg što je zapravo fatamorgana. Ne mogu to objašnjavati niti razumijem, al zbog spljoštenosti polutki Zemlje, to što sam vidio je bio odraz Sunca od atmosfere...Mogao sam ne pogledati na lijevu stranu palube. Mogao sam ne vidjeti tu svjetlost. Moglo me ne biti briga. Svašta nešto.
...
Iduće noći, na povratku iz Helsinkija, bila je oblačna noć i ništa se nije vidjelo.

.....

Oznake: Ponoćno sunce

nedjelja, 20.02.2022.

Tražim mijesto za tattoo

....
Mali. Mali.
Micro tattoo to zovu.

Desetljećima neozbiljno tražim motiv.
Nijednom nisam bio ni blizu. Nisam našao nikakvu mudrost, toliko bitnu, da je zauvijek utefterim na sebe.

Ne nosim nakit. Jednom sam bio blizu da stavim naušnicu. Al bi mi usfalilo para da kupim kartu i vratim se doma.

Imao sam samo jednog idola u životu.
Sam sam ga izabrao. Sportaš koji me podsjećao na mene. Dok ga nisu upoznali, svi su ga potcjenjivali, a on je sve nadoknađivao upornošću. Al je bio...baš je bio smješno nelijep. I tuđe ime za sva vremena...ne!

Nijedan crtež mi nije bio po volji. I što ako ispadne loš? Neprepoznatljiv?

Jedan mi je bio šaljiv i kandidat. U stilu Gospodara prstenova. Sam samcat Vitez dočekuje vojsku čudovista.
"Ja protiv Svijeta. Inače nebi bilo fer!" Al to bi bilo bolje na majici nositi. I bedasto je. I nebi na meni dobro stajalo.

Onda sam dugo htio posao u policiji (da da, inspektor sam skoro postao). Rekli su mi na zdravstvenom da tetovirane ne primaju. Pa sam odustao na duže.

Onda smo htio nekako svoj ožiljak od operacije "zaštititi". Prekriti pečatom protiv uroka. Zle energije. Jer sam jedva ostao živ. Nikad više isti. Ništa mi pametno nije palo na pamet. Bodljikava žica oko ožiljka? Onaj krojački rez? Pa sam umislio da bi bih svemu tome dao previše značenja. Ionako me taj rez doživotno obilježio


Odlučio sam se nedavno. Mali mali kompas. Obični kompas. Meni bi zapravo značio emocionalni kompas.Al nebih to objašnjavao nikome. Sićušni alat koji me podsjeća da uvijek postoji orjentir. Nešto što pokazuje Put. Da se neću lako gubiti.

Nešto sto sam cijeli život tražio. Nisam ga imao. Nisam ga dobio. Tražio sam ga sam i našao. Volio bih imati neki simbol te potrage. Pa kako sam blizu odabiru (a opet daleko od odluke) trebam mu pronaći mjesto.

Negdje na meni. Pa dvojim, dal' da ga skrijem ili otkrijem. Gdje da mu nađem mijesto? Da ga vidim kad mi zatreba. Da ga drugi vide samo kada ja zaželim.

A što ako ne želim da bude vidljiv? Ako ne želim da me itko pita...čemu, zašto?

Mali, mali simbol snalaženja, pronalaženja smjera. Prema sebi i drugima. Centimetar na centimetar. 10 mm na 10 mm. Jedva da se vidi.

Gdje da mu nađem mijesto?
.....

Oznake: kompas

četvrtak, 17.02.2022.

ISPRAŽNJENI KOVČEZI

...........

Dugo sam ih čuvao.
Nisam ih otvarao kao nekad.
Uzimao uspomene kao odjeću koju više ne nosim.
Ili si ju ti ostavila.

Naučio sam da uspomenama treba dozvoliti slobodu.
Da ih ne smijem držati u rukama, mirisati, prizivati.
Čuvati zatvorenima.

Susreli smo se.
Nismo si htjeli biti stranci.
Probali smo.
I nije uspjelo.

Mene je isprva zaboljelo.
Otvorila se Želja.

Bacio sam u zrak svilene, fine uspomene i očekivanja.
Priželjkivao sam da će se obući Zrakom.
Da će dobiti Oblik.
Ozivjeti

A samo su klonule na pod.
I nestale na svijetlu i u sadašnjosti.

Otvorio sam sve kovčege koje sam čuvao.
I sve ih gledao kako kopne.
Želje i isčekivanja.
Nestaju dostojanstveno.

Rekao sam ti da te još volim
Imao sam zadržanu ljubav, da.
Nestala je i ona... nisam ti imao što za reći.
Nemam ti što ni napisati.

Nemam što podijeliti s tobom.
Lakše mi je što mi se ne javljaš.
Nisam tvoju zadnju..."kako si" poruku....pročitao nego idući dan.
Iznenadio se.
Očekivao sam da si uzela si oštre škarice, isjekla sva moja nadanja, i sada ćeš mi sitne oštre komadiće iščekivanja bezbolno istresti na dlan.


A nemam ti što prenijeti.
Podijeliti sa tobom.
Ni ti meni neznaš reći
Nego..."kako si?".

Počet ću iznova brojati dane od tvoje poruke.
Da nećemo više kopati po ruševini.

Nismo isti ljudi.
Nije isti Svijet oko nas.
Ostaje nam doba Upoznavanja i doba Spašavanja.

Nemamo si više što za reći. Zar me doista želiš uklopiti u beskonačnu svakodnevnicu?


I zašto si mi rekla..."imali smo sve, danas ništa...".
Ti si prekinula tišinu!
Nisi ti više jača od mene!
A što bi trebali imati nakon ljubavi?

Imamo uspomene
Svoje sam oslobodio.
Ukazale se i ugasile.

Bili smo drugačiji.
I Svijet je bio drugačiji.

........

Oznake: emocionalni tereti

petak, 22.10.2021.

"...bilo mi je dobro i tamo..."

Pročitao sam nedavno na našoj blogosferi.
Veli žena ...ovo mi je novi blog, mnogi su me prepoznali..."

Al zašto onda novi blog, ako te izričajem i temama izdaje pisanje?
Ako te odmah prepoznaju?

Veselo me raspametila njena misao "da joj je i na starom blogu bilo dobro".
Oduševila!
Doduše, bila je tamo i misao "o nekim ljudima" koji ju čitaju, a ni sama nije znala paše li joj to praćenje.
(to ja pišem kako sam doživio, možda je puno kompliciranije...)
Da tvoja intima dopire i do onih s kim ju više ne djeliš.
Pa kad znaš da te netko takav čita, ne znaš više pišeš li sebi. Ili svima koji se tu zateknu.

Ili se obraćaš i toj osobi.
Tko joj je ili tko mu je kriv što čita?

Jesi li autentičan ako tako (pomalo) podsvjesno šalješ pisma, koja bi inače spalio?
Po onoj..."napiši pa zapali...".

I možeš li uopće razdvojiti u sebi želju da (ne) pišeš i tom "nekome"?
Pa bi se onda promjena razotkrila kao neki slabašni pokušaj bijega, nevješto skrivanje.
Igra skrivača u kojoj priželjkuješ da te taj netko pronađe.
Prepozna, uhvati, ulovi.

A što ako doista prerasteš okvir u kojem pišeš?
Ili si potrošio svoju kvotu tema?
Ta mi je teorija ekstremna!
Više puta sam sam sebi rekao da neću više pisati, pa me ponese.
A neću si zbog toga rezati prste za kaznu!!!


Da izgubim želju i potrebu za pisanjem, samo bih napustio napisano.
Kako sam nedavno ostavio pred antikvarijatom pročitanu knjigu.
Blogovi su ovo, zagubiće se u arhivi vremena.
Nitko ih više neće čitati.
Ni knjige ne znače ništa po vlasniku.
Napisane su. Izrečene su. Nevažno je čije su.

Možeš li uopće napustiti svoj blog?
Možeš li ga uopće zamjeniti drugim?
Pomiriti se da u nemaš više što više dodati?
Da trebaš neki drugi okvir...

Iako...dogodi mi se da mi se svidi nečije pisanje, pa krenem čitati tog nekog u prošlosti.
Otvorim uvijek po nekoliko starijih zapisa. Preskačem mjesece ili godine.
Želim vidjeti kako se razvijalo pisanje te osobe.

I onda pročitam zanimljive osvrte.
Zainteresira me i dobar komentator.
Pa mi se tako često otvori nečiji napušteni Svijet.
Napušteni Blog.
Ostavljen kao moja knjiga pred izlogom zatvorenog dućana.

Netko tko je odavno (...) prestao pisati.
Postoji i dalje samo u arheologiji Bloga.
Arhivi koju malo tko posjećuje.

Ali ne piše više. Nema ga ovdje.
Ostavio netko svoj blog kao ja pročitanu knjigu.
Mislim, možda mu je dosadilo, možda mu je nestala potreba, možda je zaboravio šifru pa ne zna ući?
Valjda je živ ili živa...

Možda se vrati ponekad, a možda živi pod nekim drugim nadimkom?
U nekom drugom okviru. Prepoznat od nekih. Drugima sasvim nov.

Ne znam što bih sa ovim svojim blogom. Drugog nemam.
Premišljam.
Ne bih se skrivao ako otvorim novi.
Samog sebe uvjeravam da sam zaokružio teme zbog kojeg sam ga ovdje otvorio.

Ne sviđa mi se više nikako izabrano ime koje sam si zadao. Nitko OdVas (Nessuno DiVoi).
Ne paše više. Ne leži. Smeta. Mrcu uznemiruje.
Podsjeća na razdvojenost, nepripadanje, disocijaciju.
Ne pripada mi više.

Pisao sam o tome prije par mjeseci.
Sam sebi.
Nekad tako pišem, baš sam sebi.

Nisam tada znao kud da idem, al srećom me nije to morilo.
Pustio sam da sazrije odluka.
Da vrijeme pokaže.
Nitko Od Vas ili Netko Od Nas?

Zato me razveselila pozitiva u toj misli blogerice da "...mi je bilo dobro i na starom blogu...".
Nije to bijeg. Tako ga ne doživljam.
Više neko promišljanje te osobe u promjenjenim okvirima.
O temama koje nas pokreću na pisanje.
Valjda zato ljudi otvore novi blog.

Ako su teme evoluirale, možda je vrijeme da se izmjeni i oblik bilježnice u koju skupljamo te misli.
Možda mene netko tako, napreskokce otvori i dobije dojam o meni.
Pa ako krenem drugim pravcem, pišem istim stilom (kao da ga mogu promjeniti) o drugim temama, možda me i doživi drugačije.
Jer sebe doživljavam drugačije.
A jednom sam promjenio rukopis.
Onaj grafološki.
...što je moju Pomoć (onu stručnu) uzbunilo i često me tjera na tu temu... prisline promjene na samom sebi...

I ovo je promišljnje o sličnoj promjeni.
Sam na sebi bih mijenjao.
Pa valjda znam zašto?

A ne znam, iako sam bliži sam odluci o promjeni.
Nova bilježnica.
Novi znak prepoznavanja s kojim bih se osjećao srašten.
ili bar blizak.

Zatvoriti poglavlje, početi nešto novo, drugačije.
I mogu li to uopće?
Promjeniti ili nastaviti nešto drugačije?


Bez bijega, bez skrivanja. Ipak mi je ovdje dobro!
I teško. Štaš...mora nekad biti i zeznuto.

Sedamdestak objavljenih cijelina i tridesatak..... isprva objavljenih i zatvorenih za komentiranje.
Pa izbrisanih.
Ti izbrisani su mi bili....teški za pisanje i preteški za čitanje.
Zato nisam mogao podnjeti da vidim komentare.
A bili su...valjda su bili potrebni i ti zapisi.
Da ih objavim, pa izbrišem.

Da,da ... ipak mi je Dobro na ovom mjestu!

......

Oznake: bilježnica

subota, 18.09.2021.

SRCE OD GLINE (U2 Bad)

Ako se okreneš i ogledaš
Ako se opet rastrgaš na dvoje
Da mogu, da, ja bih
Pustio
Predao se
Izmjestio.

Kad bih mogao baciti ovu beživotnu sigurnost u vjetar
Ostaviti ovo srce od gline
Gledati kako se udaljavaš, odlaziš
U noć
I kroz kišu
U polusvijetlo
I kroz plamen

Kad bih mogao kroz sebe
Osloboditi tvoj duh, vodio bih tvoje srce
Gledao bih kako si se razdvajaš, slamaš
U svjetlosti
Sve do dana
Da pustim
Da nestane

Sasvim sam budan
Potpuno
Ne spavam
Oh, ne...

Ako bi ih ti trebala i pitati, možda bi oni
Rekli što bih ti ispričao.

Prave boje lebde u plavoj i crnoj
Pomućeno svileno nebo i goruća zastava
Boje se sudaraju, sukobljavaju u zamućenim očima.

Da mogu, znaš da bih, da mogu
Pusti to
Ovaj očaj
Izmjesti se
Od odvajanja, osuđivanja
Otkrivenja u iskušenjima
Izolaciji, pustoši.

Pusti to
Da nestane
Dopusti
Da možeš nestati
Pusti to
Oh baš sad, i tako da se sve ugasi

Potpuno sam budan
Potpuno sam budan
Sasvim budan
Ne spavam
O, ne.
....

Lijepa sjećanja. Lijep je dan. Dan kad se radujemo i brojimo davna veselja.
A za ovaj prijevod (U2 -Bad) su krive nove slušalice.
Isprobavao sam ih, naletio na pjesmu. Moćna pjesma na moćnom čudu sićušne tehnike.
Pa sam pažljivije poslušao riječi. I vidio ono što kao dječak nisam ni trebao ni mogao razumjeti niti čuti.
A vidim sada i "srce od gline"... motiv ljudi od gline, koji me mjesecima drži u pripravi.

Klinci smo ja i moj Gico bili, danima bauljali po Novom Zagrebu i čekali koncert samo zbog naših heroja. A bome su razvalili tada! Live Aid.
Svirali su Irci ovu pjesmu jedno 15 minuta. Moji heroji za koje je malo tko tada čuo! Mladi, zanimljivi band su bili tada.
Postali su preko noći najpopularniji (i najbolji) rock band još koju godinu i onda otišli u nekom čudnom pravcu. Kao i ja...:)
..

Oznake: U2

srijeda, 08.09.2021.

Kako se Supermen brije ili Ljudi od gline

Da. To se pitam. Kako se Supermen brije. Od čega je oštrica. Kako kosu šiša? Kako će se cijepiti protiv Covida i jel mu to uopće treba.
Kako nokte reže?

Priča ide da je prolaskom kroz Sunčev sustav, od topline koja nas čini živima, dobio natprirodnu zaštitu od svega što nas obične ljude muči. Pa se pitam, kako je onda uvijek onako uredan i uljuđen?

Pitam se ovog ljeta i koliko priča još imam u sebi. I čemu služi to bezimeno dijeljenje intime sa svima Vama koji ste voljni pročitati što pišem.

Postoje teorije da imamo u sebi određeni broj tema, ideja, iscrpljenjem kojih ćemo izgubiti tu potrebu za iznošenjem nutrine.

Nisam pisac. Nisam spisatelj. Potreba mi je došla sama po sebi. Pa možda, kada ispišem svoju normu, presahnem. Odustanem. Izgubim potrebu za skrivanjem i pozornošću. Prestanu nemiri, potrebe, štogod da je.

Znam da mi je ostala jedna priča.Znam joj i ime unazad par mjeseci. I najavio sam ju. I sinopsis sam ovdje ispisao. Da me potakne. Jer priča postoji ali ne izlazi iz mene.

Ljudi od gline se trebala zvati.

Pa sam u raspravi dobio predivnu pomoć. Rekla mi je (slobodni citat):" ta priča ti je nastala, ona postoji, nju ne trebaš ispričati nego opisati jer si ju proživio. To nije takva priča." Da, baš tako mi je rekla i oslobodila me gadnog bremena kopanja po sebi i struganja po nestajućoj inspiraciji.

Jer smo djelomično zajedno proživjeli iskustvo prolaska kroz izazov koji je djelovao na mene iscjeljujuće. Kao da sam kroz peć prošao od koje nisam više Čovjek od gline.

Gledam se u ogledalu. I vidim sebe. Ne dijete koje želi nešto sretnije djetinjstvo. "Jer nikad nije kasno imati sretno djetinjstvo" (Mark Twain). Ne vidim ni ostarjelog muškarca koji je propustio životne radosti pa se žali sudbini.

Vidim sebe. Ovakvim kakav jesam. Vidim Muškarca. Gledam se i vidim Sebe. Zadovoljan sam. Jesam, šta ću. Sretan sa sobom. Zadovoljan. Ovakav kakav jesam. Čemu sam oduvijek težio a nikad nisam vjerovao da će mi se ispuniti.



Vjerujem sebi i svojim prosudbama. Ne dvojim i ne bojim se. Zadovoljan sam sobom. Vjerujem da uz dosta truda takav mogu ostati.

Ne mogu pisati niti želim sastavljati tu priču. Sama se napisala. Mogu samo reći tko su Ljudi od gline. Ako to ikoga zanima. A ni to nisu moje misli. Dobio sam te riječ kao divan poklon.

A ovakav sam opis Ljudi od gline dobio na dar:"Do sada sam se uvijek nakon takvog nekakvog otvaranja ili pokušaja tog, poslije imala osjećaj da jesam izgubila nešto, dio sebe nepovratno ostavila sugovorniku... a ostao mi je umjesto toga gorak osjećaj gubitka. Čega. Ne znam. Nečega što je bilo samo moje. Moja nutrina. A taj je prazni prostor nakon mog otvaranja i puštanja, postao ispunjen nelagodom, strahom, žaljenjem za gubitkom nečeg što je dotad bilo samo meni znano (..), jer je drugoj strani došlo nedozivljeno, nerazumljivo ili too much u tom trenutku".


Predivne sam poklone tako dobio. S jedne strane materijal za priču, a s druge strane dopuštenje da priču ne ispričam, nego samo izložim. Pa to i činim sa zahvalnošću ljudima koji su mi pomogli.



Možda sam prošao kroz Prostor vrućine koja me zapekla i stvorila samo moj osobni štit. Pa sam skoro neranjiv kao Supermen. Možda sam samo odrastao. Možda sam ispričao svoju priču. Ne znam i nekako ne marim.
....

Oznake: supermen

petak, 23.07.2021.

UHOĐENJE

......

Znaš, sad ti uhodiš mene.
Nije fer.
Rekla si da ne pišem ni tebi ni o tebi.
I dovoljno dugo to ne radim.

I sada ja ne želim da ti čitaš što pišem.
Rekla si da me ionako ne čitaš.
A ne vjerujem ti.
I smiješno je...
....

Ovo je moj prostor.
Ti si izišla iz njega.
Ostavi me onda potpuno na miru.
Da pišem po svojoj volji.

Znam da dolaziš ovdje.
Ako ja mijenjam staze trčanja i hodanja da te ne uznemiravam onda i ti poštuj moj Prostor.

Imam tu svoj mali svijet. Ljude koje čitam.
Imam i ljude s kojima dijelim misli.
O tome kako se osjećamo, što želimo.
Predivne ljude.

Nisam te uhodio.
Nisi me trebala onako uspoređivati.
Tražio sam uzorke da vidim s kim me uspoređuješ.
Istraživao sam tvoje davne tragove.
Grozni tjedni.

Bilo pa prošlo.
Nisam te uhodio kao ti mene. Onda sa lažnim imenom.
Znaš, to je bilo ružno.

Nismo više jednaki.
Piši i ti negdje pa te ja neću čitati.
Jer sam to uvježbao.

Toliko me malo znaš, al znaš da sam ludo uporan.
Ne bih preživio da nisam.
Vježbao sam da te ne tražim.
Uspio sam.
I znaš to.

Nemoj ni ti mene uhoditi.
Dolaziti me čitati.
Osjetim to.
I nije mi ugodno.

Želim svoj Prostor.
...

Oznake: Stalker

petak, 16.07.2021.

Da nisam možda odrastao?

Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.

Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.

Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.

Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?

Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.

Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.

Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.

Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.

Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.

Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.

Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.

Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.

Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?

Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.

Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....

Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.

Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.

Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.

Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....

Oznake: domovina

petak, 09.07.2021.

NITKO POSTAJE NETKO

Nitko postaje Netko. Nessuno DiVoi postaje Qualcuno DiNoi.

Taj sam alias stvorio prije 5 godina, dok sam se izležavao i oporavljao doma, nakon 2 ružna boravka u bolnici. Slabo pokretan, ozljeđen, liječio se od glupavo pokupljene komplikacije, koja me skoro stajala glave. Dvaput u mjesec dana. Preživio sam.

Tada sam se tako osjećao. Kao Nitko od vas. U sebi prazan, drugačiji od svih. Posebno bezličan, a zaštićen samo oponašanjem 'drugih'. A oponašao sam život. Pravio se da osjećam i da znam što osjećaji jesu. I bio sam dobar u toj mimikriji.
Da malo tko prepozna da mi Emotivni kompas ne radi.

Pa sam pod tim aliasom počeo prije 2 godine i pisati. Prvo na jednom drugom blogu. I naučio da više nisam tako nevidljiv. Da čim pišeš i netko te čita, da nisi više u sjeni.

A da me tada itko pitao, što bih želio, koju supermoć, spremno bih rekao NEVIDLJIVOST.
...
Svašta mi se izdešavalo u te dvije godine, isprva rijetkog pisanja. Začudilo me koliko se lakše izražavam pisanjem nego zamuckivanjem i preopširnim i nepovezanim pričanjem. I da me itko čita i doživljava.

Danas bih spremno odgovorio da želim biti vidljiv. Da od supermoći želim SUPERBRZINU. Da želim vidjeti i biti viđen. Pa stavim na sebe vedre boje i tamne sunčane očale.

Prošao sam napornu terapiju izlječenja. Suočio se nečim ružnim u sebi a što ima i stručni naziv. Disocijativni poremećaj osobnosti. Rijetko se liječi kemikalijama, više suočavanjem sa nečim što mi je davno stavljeno i nametnuto. Ali sam uspio! Preživio.

Suočio sam se i sa odlaskom važne osobe iz mog života. Pisao sam i o tome, možda nisam trebao. Spominjem to jer me upoznala kao Nessuna. I to sam preživio.

Promijenio sam the knjigu. Ono neko životno bitno čitanje. Važno i pamtljivo. Stonera mi je zamjenio Pasternak i dr. Živago. Knjiga koja me pratila mjesecima, od siječnja do travnja 2021. U mjesecima kada sam poput Jurija bivao nošen gdje baš i nisam htio biti.

Promijenio sam se izvana. Iz XXL postao sam 'samo' L. Doživio da me nitko više ne doživljava Nevidljivim. Neka, godi mi to!
Da godi....

Ne mogu više biti Nitko OdVas. Nessuno Di Voi. Ne mogu. Promijenio sam se. Želim biti ono što jesam.

Ostalo mi je još par priča za ispričati. Neke procese u sebi odraditi. Onda ću vidjeti. Qualcuno DiNoi. Netko OdNas. Ne znam još.
Razmišljam što ću ali znam da više nisam Nitko a ne pripadam više Nevidljivosti.
...

Oznake: promjena

subota, 19.06.2021.

DOBRI ČEH

(na slici junak priče, lijevo od njega moja pozicija)
....

Moji su jutros zapeli u gužvi. Satima u koloni. Htjelo se jučer gledati nogomet, Hrvate i Čehe, kao "može se i subotom putovati na more, neće biti gužve".

Ja sam došao sam prije par dana. Zapravo nisam sam. Uzeo sam suputnike preko servisa za putovanje. Ne znam dal da ga imenujem…ono, kao da ne radim reklamu ili što već.
Nisam putovao sam nego s dvije divne cure koje sam vidio prvi put u životu, a možda i posljednji.

Radim ja na sebi! Puno i skupo. Pa sam od ekstremnog introverta napredovao u introverta. I uz to sam dobar u mimikriji.
Pa sam, da se pohvalim postao ugodan suputnik (ovo je moj blog, teoretski mogu drobiti svašta). Svi s kojima sam se vozio, ocijenili su me odličnim! Nije nešto puno vožnji ali godi. Kad vam stranac, s kojim ste podijelili par sati života, kasnije napiše neku iskrenu i kratku pozitivnu ocjenu.
Kako me netko doživio u tom kratkom vremenu. U kojem, hoćeš – nećeš ne možeš iskočiti iz auta. Sjedneš, voziš se, procjenjuješ suputnike, sudjeluje u priči jer je ideja da se komunicira a ne muči. Tome uglavnom autobusi služe. I svaki ima, ali baš svaki ima nešto zanimljivo za reći!

Doduše, oni koji se boje takvog dijeljenja prostorne intime s strancima….takvi uvijek pitaju o strahu. Zazivaju scene loših road horrora. Pitaju zar me nije strah.
Imam spreman odgovor. Kao onih nekoliko viceva koje znamo napamet. Onda izvedem svoj, unaprijed osmišljeni mini show:„da, strah me da mi neki putnik, tužna lica, žutih očiju i lažnog osmjeha, ne uđe sa mačetom u auto. Pa me onda na krcatom odmorištu, recimo kod Macole, namami u zaklonjenu šumu…"
Zato izlazim iz zone i sumraka straha i lažne zone sigurnosti pa se otvorim strancima, pozovem ih na vožnju sa mnom. To što podijelimo troškove, to mi je najmanje važno. Važnije mi da se ne bojim pustiti ljude (nepoznate tih prvih par minuta) nego da ih probam upoznati za vožnje.
….
Nekako slično se trsim napraviti danas na plaži. Koju samo ja volim, pa kad moji dođu, bit će bitke da izborim bar jedan dan na kupanje s pogledom na obližnju gradsku luku. Meni kontinentalcu to ne smeta.
Pitomo je, uređeno, puno hlada, besplatni parking, jedan kafić i pečenjara s OK hamburgerima i lokalni heroj, pjevač poznat po bevandi i hrpi sranja koje izvodi.

Nema puno svijeta na plaži, ali na svakoj sređenoj drvenoj klupi bar po jedan lik. A stane nas nekoliko. Gledam onako di ću pa se odlučim za lika koji liči na wannabe kamatara. Krupan neki lik, ne baš mišićav više pretil, skoro na zero ošišan i sunčane naočale kakve su se nekada nosile na skijalištima. Ili biciklističke. Malo outdated.

Legnem na drugi kraj platforme (drvo je i ugodno je), stavljam ručnik, jastuk na napuhavanje koji čudom nije probušen. I čitam neki chicklit kojeg sam uzeo iz ormara za posuđivanje knjiga moje fizioterapeutice. Da! Okružio sam se ženama koje mi čine život sređenijim! Psiho pa fizio terapeutica i trenerica….dobra dobra žena S., koju tek uvodim u svoj svijet blogiranja.

Onda me mrki susjed šokira. Krene on mobitelirati . Glas ne ide nikako uz stas. Češki!? Kao da pripada nekom zbunjenom studentu. I brblja brate mili, besplatno mu je, sve nekako se kao opravdava nekom za nešto, pojašnjava, trudi se. A iz slušalice dopire mlađi ženski glas. Nemam pojma, češki ne govorim, ali lik niti izgleda kao Čeh, niti dok govori ostavlja prijeteći dojam. Moj prvi prvi dojam o njemu.
A taj dojam...kojeg sam pomalo i došao testirati. Ne znaš kakav je čovjek dok ne uđeš u interakciju s njim. A leći kraj nekog na plaži je nekakav oblik komunikacije.
Moraš se ponašati pristojno. Najgore što napravim na plaži je kad čitam, pa me prevari, pa se predam Hypnosu, knjigu na lice. I znam gadno hrkati tako. To je najgore.

Ne smeta mi njegov glas, pa dolazim do 70te stranice gdje glavna junakinja pronalazi diskreditirajući, loše skriveni (ispao mu u autu?) mobitel sa lascivnim porukama muža i ljubavnice. Pa plače ona i čudi se kako joj se lagodni život ruši zbog nevjere muža. A na koju je prosječni čitatelj davno posumnjao. Iako je roman u ranoj fazi.

I sad…dolazim do motiva ovog ljetnog zapisa. Čeh prestaje pričati i ubrzo netko pali radio Dalmaciju. Čujem poznatu mi pjesmu. Ali mi je više čudno tko se to ulogorio dok sam čitao? Nikog nisam zapazio, nikakvu sjenu, pokrete. Nikakav domaći. I zašto bi pustio svirku sada, a ne dok je Čeh drobio roaming minute, mrcu preglasno.

Kad ono, to „moj" Čeh sluša mobitel! To on frlji domaćice preko slabašnog zvučnika mobitela. I prepoznam pijesmu. Znam je iz privatne izvedbe uživo. Sa videa jednog koji mi je davno bio poslan. „Meni trebaš ti da me voliš". Ali je bilo otpjevano uživo. U mraku tuluma. I priznajem…loša izvedba. Pa sam tek dosta kasnije shvatio tu skrivenu poruku kao ljubavnu i to meni poslanu. A ne kao tulumsko revanje, da se vidi kako se dobro ekipa zabavlja. Nego sam taj element poruke uhvatio tek kada je već bilo kasno i ponuda više nije bila važeća.

Al kako nisam poznavatelj tog djela domaće scene, bilo mi je onako…nelako jutros. Ljubavna poruka koju nisam prepoznao, pa domaći klasik kojeg nisam prepoznao, pa me tome podučio Čeh kojeg nisam prepoznao kao dobrog Čeha. Koji voli našu malu domovinu, more i uživa u Oliveru….

Odlučio sam biti prijatelj sam sebi i uživati ovih par preostalih sati momaštva na moru, pa sam se nasmijao. I mislim, jel moj Čeh pojma ima što pušta?

Sljedeću domaćicu i to kontinentalnu, je preskočio. Baš sam ga ćirio ispod naočala. Vidio sam kako prstom prebacuje pjesmu. Nezadovoljan vidljivo. Pustio je sljedeću ….“uvijek isto poželim", napravio zadovoljno lice i stao uživati. A ja u čudu jer i ta pijesma….isto ima povezanu priču, ista simpatija, al nisam dao ni da mi to pokvari dan na suncu.
…
Nego si mislim, srećom sam dao šansu dobrom Čehu da ga malo upoznam, i dobio ideju za jednu ljetnu priču.
....

Oznake: Ljeto 2021.

<	listopad, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Listopad 2024 (1)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (1)
Veljača 2024 (1)
Siječanj 2024 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Travanj 2023 (3)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (2)
Listopad 2022 (1)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (1)
Lipanj 2022 (1)
Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (3)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv