Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

nedjelja, 11.02.2024.

Krunica, i još jedna (dvije priče)

__________
2024.

Mislio sam da zatvaram torbicu a među prstima mi ostale kuglice puknute krunice. Najviše volim biti bez marsupija, ali mi fali prostora po džepovima. Osjećam se muževnije bez kvrge na trbuhu..

Ljeti je najgore. Mobitel. slušalice, ključevi, švicarski nožić, sunčane naočale, papirnate maramice. U malom đepiću par lijekova, grickalica i krunica.

Krunica je tamo, nosim još od 90ih, zlu ne trebalo. Nek je uz mene, da me štiti na putovima, posebno kod uzljetanja aviona, tad se najviše bojim.

Oprao sam marsupi, jako se prlja. Izvadio sitnice, izvadio puknutu krunicu. Bio mi je ostao samo križić, par kuglica i mikro medaljon Marije.

U autu sam bio, tražio parking karticu i povukao zabunom križić umjesto rajfa, koji je zapeo i otrgao sam Mariju od križića a kuglice se prosule.

Nisam to shvatio kao omen, žičica koja sve povezuje je neki jeftin lim, nije trebalo puno da se sve raspadne. Kupili smo ju COVID ljeta 2021. u Vatikanu, kada je putovanje bilo jeftino a grad prazan.

U jednom od azijskih dućana, krcatog memorabilijama na Francesca i Giovannija Paola, Maradonu i Messija, ljubazna Kineskinja dala je dodatni popust na pakovanje od 7 krunica, svaki različite boje kutijice.

________

2008.


_vraćao sam se sa poslovnog puta, dva dana Slavonije, natezanje po sudovima_ sve je krenulo na zlo_trebao sam ostaviti službeni auto_imao sam stravične grčeve u želucu_prije Zagreba uhvatio nas je prolom oblaka_jedna metlica brisača se raspala_ništa vidio nisam_zaljevalo je, škripala je metlica, bojao sam se_ona me proklinjala, oba dva dana puta me proklinjla_zbog ove koja me zvala na mobitel, čula je vibriranje koje nisam ugasio_samo sam želio biti sam _samo sam je htio iskrcati_samo sam se htio dočepati toaleta i ne unerediti odjelo, sebe i službeni auto_samo sam želio da me svi puste_uletio sam u firmu, otrčao u prvi toalet, strgao sa sebe marsupi sa hlačama_ponižen, preplašen,uznevjeren_sjedio sam na školjki, telefon je zvonio, dva poziva odjednom, užasnut _nemoćan da se javim ili nejavim, da živim neki svoj život_krunica je virila iz džepića marsupja, povukao sam ju_nedostajao je križić_nije ga bilo-isčupao sam ga pri skidanju_pretražio sam po podu, nigdje_ustao sam, pogledao što dolje je izišlo iz mene_stajao sam, ruka na kotliću_dal da pustim vodu_pa da križić, ako je uopće negdje dolje, ode sa mojim fekalijama_plastični križić iz Međugorja, posvećen da štiti kroz 90te _ili da gurnem ruku i pretražim_pipam po sranjima_tražim
_spasim_da se suočim sa svojim sranjima i pokušam spasiti Utjehu_ znao sam da sam pred odlukom koju donijeti moram_što god da uradim
_da nemam beskonačno vremena_da nemogu izbjegavati odgovornost_kako sam baš radio u odnosima_da se odlučiti moram, kako ne uspijevam u životu_pustiti da sve ode sa mojim izljevom_ili pipati pa onda znati da je to moja volja, moj izbor_sve što dugo nisam mogao odlučiti_to se stvorilo ispred mene_što god napravio bila bi odluka_a ostaviti zasranu školjku u uredu nisam mogao_a što ću sa križićem izvađenim tako_telefon nije prestao urlati_pa sam ja zaurlao_na nju da što me zajebaje_da mi je dosta života kojeg neznam živjeti_zavrnuo sam rukav košulje, gurnuo ruku i napipao križić_čistio ruku dugo
prao se_jebem vam mater svima_samo sam htio da me pustite_nisam znao_nisam znao bolje_takav sam bio_danas bih bolje_ali nisam znao.
______________

a neznanje i šutnja su neoprostivi
danas znam, evo ne šutim.
......

Oznake: O odlukama i izborima

11.02.2024. u 18:52 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 23.01.2024.

Ako priđeš bliže (ili San o borbi sa vampirima)

***
Probudio sam samog sebe, sekundu prije nego me zakonita protresla i ššškala da se utišam.

A ovako je išlo.
.........

Bili smo u nekom mračnijem, ali i zabavnom cartoon okruženju. Animirano sve oko nas a ljudski likovi, filmski, pravi.

Usred smo borbe sa vampirima u srednje velikoj kolonijalnoj hacijendi.

Eksplozije umjernog karaktera, usklici upozorenja i zvukovi raspršivanja vampira.

Procjenio sam da smo nadjačani pa sam naredio povlačenje. Utrpali smo se u obiteljski auto i odjurili.

Vozili se u sumraku, ja sam speedao i vikao da paze jel nas prate. Auto drifta, zig zagamo, razmišljam jeli bitka počela pred zoru ili u sumrak.

Komično je bilo, kao u reklamama, cesta lijevo desno i vidim brdo, a mi se ljuljamo. Zapravo naše glave, veće od auta.

Na vrhu brda prirodni tunel, prolaz, okno starog rudnika samo veliko i vidi se na prolaz gdje je svjetlije. Možda sviće?

Na vrh okna sleti poveliki demon, krilato čudovište, sivo crne boje.

Ja kočim i derem se ..."Evo Master Demona, moramo se boriti sa njim, dodavajte mi Svetu vodu!!!"

Zasjeo sam kroz otvoreni prozor auta (onako kako barjaktari na svadbama vise iz Mercedesa). Dodavali su mi vodene bombe a ja sam precizno pogađao Demona.
(Pomislio sam da moram provjeriti otkud im kondomi za bombice, al ne sad jer mi dobro dođu.)


Demon se transformiravao, malo je dobivao ljudski oblik i to samo u glavi i postajao bi Zdravko Ćolić.

Pogađao sam ga, ali on je moćan Demon, pa sam mu uništavao samo dijelove trupla. Glava mu se izmijenjivala iz užasne u nasmijanog Ćolu koji mi je namigivao.

Hrabrio sam družinu i obratio se Nečastivom: "...Ako priđeš bliže....ako priđeš bliže...".

Demon mi se približavao, a Zdravko mi se tu i tamo prijateljski smješio i ja sam ga lagano pogađao.

Uzalud, jer sve je veći i veći bio, nisam ga nikakog mogao spržiti dovoljno.


Prestrašen, pomislih da ovo postaje noćna mora.

Kurton bombice Svete Vode počele su sporo dolaziti i vikao sam: "Dajte brže Svetu Vodu, sjebaće nas Ćola!!!"

......

Pa me onda probudilo i sve sam popamtio.

....

Oznake: Ako priđeš bliže

23.01.2024. u 14:56 • 6 KomentaraPrint#

subota, 09.12.2023.

Zato što si odrastao (doba života i doba smrti)

[Editirano, došlo mi da ispravke neke napravim]
.....

Žalio sam joj se da ne mogu pisati. Da ne čitam. Da me tuđe izrovine zaobilaze. Ne sudjelujem u njima. Ne mogu se uključiti. Čitam, al se čuvam, da ne budem uvučen. [Bacio bih se inače, zaplakao bih, iznutra bih svoj Svijet opisivao]. Ali ne ide.

Rekla mi je, bez razmišljanja, to je zato što si odrastao.

Zar se tako trebam osjećati kao odrasli?

Nabraja mi ona gdje me ima. Gdje mi energija odlazi. Zapravo... sa mene na druge gdje prelazi. Skicira mi godinu zamnom. Spominje moje djete, čija me agresija zabrinjava. I u projekciju u koju sam svoje strahove ugradio u dječje. I proživljavao ih iznova.

I obitelj gdje postavljam granice i bivam...zapravo gubim Igru popularnosti. Jer sam strog i neopušten. I smeta mi nered i kaos. I smeta mi što jedini perem, peglam kupujem, spremam. I to još verbaliziram. Pa pobjegnem ponekad, teretana, nasip,projekti...

I profesiju moju spominje. Gdje sam zapinjao u strahovima nekompetencije, nesposobnosti, pa mi zaredale noćne more, da opet radim u užasno Okrutnoj Korporaciji (a zahvalan sam im beskonačno na iskustvu!). Funky business kojeg nisam razumio. Pa se budim uzrujan, sanjam da sam opet tamo."Niste me htjeli onda, jedva sam pobjegao, zašto bih sada bio ovdje????". Noćne more, skoro identične.

Priča mi o mom i njenom braku, ljudima koji prolaze kroz naše vrijeme.

Spominje mi mog Đuru, čiju ljetnu smrt nisam shvatio ni danas. Ni prihvatio ni proživio. Nego znam da me napustio očinski lik, moj dobri duh, čovjek čiju pažnju nikad nisam shvaćao niti mislio da ju ičim zavrjeđujem.

Priča mi o borbi za život, kojoj svjedočim, i čije sam, teško pobjedive utakmice bliski svjedok. Zbog mlada čovjeka, čija nas je dijagnoza sve izmijenila. Pa mi ponovo prva stvar ujutro bude molitva. Sudbina njegova bit će naša svakodnevica. Samo se nadam (i molim se) što duže da bude tako.

Spominje mi Suzz, čijeg sam iscjeljenja strpljiv katalizator. Jer, pomognem li njoj, pomoči ću sebi. Iskupiti se. Za neznam točno što. Al bit će to i moja pobjeda!

Želim joj da uspije, a uspjet će, i ona će odrasti ali prvo da ojača. "Ljudi smo od gline, drugi nam dodirom i prisutnošću oblik uništavaju". Kako ona jača, tako biva spremna svoju Nevinost zamjeniti Iskustvom, pa će i ona odrasti.

Gubio sam volju kroz godinu. Jedva se dočepao ljetovanja. Podigao se. Pa opet proklizao, ostajao bez potiska. Sada zimovanje iščekujem. To mi je sljedeći check point.

Onda mi kaže "odrastao si, sudjeluješ, nisi više promatrač". Nisam samo promatrač-osmatrač. Sudjelujem. Rupe u iskustvu odrastanja zatvaram. Ono što mi fali, to kupim. Da, da kupujem Iskustvo i bude dobro!
....

Prosinac je, čestitao sam ti rođendan. Razveselio sam te, prešli smo sa tipkanja na poziv. Malo je potrajalo dok nisi muža ("sporog k'o puža"), riješila, jer radi od doma taj dan. Pričaš mi o jebenom psu i njegovim tegobama.I da nisi baš sigurna a tim si me stvorenjem zamijenila, a ja mislim kako sam odrastao, pa mi je jebeno svejedno.

A kad jesam odrastao. Opet si bila zastala, a krenula me pitati, iz znatiželje...da "što je samom ?". Na zadnjem, "jedanput godišnje, nikako ne više" susretu, isto te zanimalo, pa si samu sebe kao zaustavila, a ja nisam htio odgovoriti.

[Znam da me čitaš, znam da dođeš tu, odrastao sam, nisam zapeo u vremenu. Sad znaš...]
....

Idem sad, razdanilo se, kreću zimske pripreme, odlučio sam slušati trenericu.

Toplo ću se obući, odradit ću sat i pol pa pogledati koliko je Suzz istrčala.
....

Oznake: odrasli svijet

09.12.2023. u 06:28 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 21.11.2023.

Ne vjeruj nikome (a najmanje sebi)



dobio sam pakovanje tri soka u startnoj vrećici
zajedno sa jako gadnom majicom na utrku
htio sam uzeti najmanju žensku, za kćer
ali nisu imali
pa sam uzeo mušku veliku
koju nikada neću obući
jer je stvarno gadna.

u vrećici koju nam daju u sekretarijatu,
a koja mi služi da ujutro mogu ostaviti suhu robu za prijevoz do cilja
je broj trkača sa čipom
koji mi je jedini važan
pa neke sportske okrjepe, flyieri koje odmah bacam.

gledam pakovanje tri soka, i žalim što sam dobio jabuku
ali žedan sam
otvaram pakovanje
trgam omot
uzimam jedan
koji je neobično težak za sok od jabuke.

i dobra je okusa!
gust, podsjeća me na sok od breskve, kojeg volim
mislim, ovi Talijani znaju napraviti sok od jabuke
da je fin kao ovaj „moj“.

iako je organizacija trke mrcu seljačka
pa je i sok iz Eurospina, sponzora trke
ništa ne pretpostavljam
vidjet ću sutra na stazi
(pretpostavka ="majka svih zajeba").

sok mi se neobično sviđa
uopće mi ne vuče na sok od jabuke
i mislim, OK, imam još dva
sati u busu me iscrpili.

onda sam prebacivao stvari iz torbi i vrećica
da dio ostavim u autobusu na startu
a jednu vrećicu da ostavim za cilj
da možemo još par sati bauljati po gradu
kad se okupimo.

pa sam stavio taj neobično ukusni sok od jabuke, da mi bude pri ruci
jednog sam odmah riješio, drugog popio prije prekasne kave
a trećeg ostavio za sutra
za poslije.

odradio sam utrku
prestao sam ih brojati nakon 120
ovu ću pamtiti po još jednom "povratku"
(bolesti, ozljede, bezvoljnosti)
a je, bila je malo provincijalna.

mator sam za taj sport
zakrpanog koljena
svađam se sa trenericom oko pridržavnja programa
trčim po nekim svojim kanonima
i na iskustvo
izduram kada bih najrađe sve „sterao u klinac“
al se ni ne dovedem u to stanje
iskustva imam!
mesmeriziram se, gledam par koraka ispred sebe
vedra sam duha
prisilni optimist
odbrojavam kilometre do kraja
baš me briga što sam na začelju.

u cilju se presvlačim, nasred glavne ulice
na suncu ispred McDonaldsa
preko puta muzeja
nije hladno, al paše znojno skinuti sa sebe.

uzimam zadnji jabučni sok
opet se čudim težini pakovanja
opet se čudim gustom napitku.

pogledam ime proizvođača
i vidim da je Pesca
s druge strane je Peach
na slici je Breskva.

jebiga
mislim, to sam davno od Fox Muldera pokupio
Trust No One
kasnije sam to razvio u "Ne vjerujem nikom, a najmanje sebi".

Bio sam odličan istražitelj, baš jer nisam vjerovao nikome i ničemu.
A najmanje sebi.

I sad mislim, gledao sam ta pakovanja jabučnog soka tri puta, čudio se težini i konzistenciji pakovanja i napitka i vjerovao da sam "vidio" jabuku (isto tri puta).
Tri puta "pio" sok od jabuke koji nije imao uopće okus po jabuci.

I uvjeravao se, super uspješno da vidim ono što ne vidim i pijem ono što ne okusim.
...
Ne pišem neko vrijeme, jer tako nekako idem kroz život.
Ne vjerujem baš sebi, ne vjerujem u ono što vidim i okusim.

A i kad „vidim“...zna biti uzalud.
Zbunjujuće, smješno i bezbolno.
...

Oznake: TrustNoOne

21.11.2023. u 11:56 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 14.11.2023.

On bira...(Interliber 2023.)

"On bira.
On muči.
On ubija."

Može li gluplje? Jedini tagline kojeg sam zapamtio
na Interliberu.

I ne pušta me, danima.

Oznake: Interliber

14.11.2023. u 13:52 • 3 KomentaraPrint#

petak, 06.10.2023.

Tko sam ja da vam govorim kako da živite?



Red ispred apoteke. Zagužvalo se. Nikakve mjere. Ružno je oko mene. Posvuda. Noću se tu okupljaju klinci. Zašarali su raspale fasade. Šindra na krovovima, moderna u 80im je opasno ispucala, balkoni strunuli, nebih se naginjao.

Tu mi djete često prolazi. Blizu je škola, preko puta je crkva. Mala mi je u osjetljivim godinama. Teško mi je razumjeti ju. Sada je bolja osoba od nego što sam ja ikada bio. Savjesna je brižna je, želi utjecati na druge. Vjeruje u bolji svijet, vjeruje u red i rad.

Zabrinjava me ponekad njena evangelistička faza. Bogobojazna je, onako kako bi to trebalo biti. S veseljem. Zanosno priča o životu bez poroka, o porukama i preporukama za život.

Brinem se kada priča o vršnjacima koji puše, "čak i piju". Umjesto da uče za upis, one pričaju o dečkima. Priča o curama koje "ništa ne čitaju i presvlače se kod prijateljica".

Brinem se u tišini. Tko sam ja da joj govorim kako da živi?

Don Petar me podsjećao na Johnnija Casha. Čovjek u crnom, koji sa oltara propitava samog sebe. Dok je bio živ, živjela je i moja religioznost. Posebno kada mu se karcinom vratio. Kada su mu propovijedi bile prožete prihvaćanjem. Jednom se vratio, drugi put nije.

Malo sam zapamtio od njegovih propovjedi. Plakao sam na jedan Veliki Petak, slušajući ga, kad je zazvonilo, shvatio sam, a bio sam već u zrelim godinama, da to zvono predstavlja smrt Onoga koji je poslan da nas spasi. Zadnje zvono, zadnji zvuk a onda Ništavilo.

Zapamtio sam i njegovu poruku vjere. Da kada hodam prema vrhu planine, često ne mogu vidjeti vrh, ali znam da je tamo i da mi vjera da vrh postoji, daje nadu pa nastavljam.

I naslov ovaj je njegov izričaj. Nisu ga voljeli svi, mnogi ga nisu razumjeli. Stao bi ispred nas, zastao bi, ja bih razmišljao koliko mu je ovaj put ostalo u ovozemaljskom.

Obratio bi nam se..."...stojim pred Vama i pitam se, tko sam ja da vam govorim kako da živite?".

Sjetim ga se obavezno pred tim ruglom od javnih zgrada. Ulica nosi njegovo ime. Ogromno svetište s druge strane, njegovo je djelo. Radio je, okupljao ljude, molio posvuda za pomoć. Desetke godina. Od njegove smrti, zamirao mi je zanos ili potreba ili što već, da sebe preispitujem u odnosu na Apsoluta.

Kako da svojoj kćeri, mladoj djevojci išta savjetujem? Da joj objasnim da ne propituje tuđe živote? Da se ne čudi djevojčici koja prije testa priča sa dječakom? Da shvati da nekom može biti važnije biti popularan nego se upisati u MIOC ili Prelog?

Kako da joj kažem da će i u njen život jednom ući netko i vjerojatno unjeti nemir i želju u njenu mladost? Lijepa je. Pametna, savjesna, disciplinirana. Sportašica. Zanesena je životom, misli da drugima treba njena pomoć da žive ispravnije.

Tko sam ja da joj govorim kako da živi?

Onda se čulo zujanje. Električna kolica, na njima djevojka, mlada. Toliko sitna, tako zgrčena cerebralnom paralizom da joj nisam mogao odrediti godine. Provozala se pokraj apoteke, ispod zastrašujućeg, raspalog balkona, kroz zapišani prolaz koji gleda prema Svetištu.

Noć prije nisam našao daljinac na rukohvat daljine, bio sam tup i lijen da ustanem i tražim pa sam odgledao prilog o uređenoj Državi, gdje 60,000 radnika zarađuje u robotiziranoj tvornici; gdje upravitelj najvećeg stroja za rudarenje, ikada napravljen, dolazi na posao u kravati.

I gdje lažno stari dvorac godišnje posjeti 300,000 turista. Pa dvaput godišnje, par alpinista promile po zidinama tog zdanja, i malim geološkim čekićem lupkajući traže moguća okrhnuća. Da nebi kojim slučajem neki kamenčić (nije to nikakva stara građevina), uznemirila turiste. 3,000 ih je dnevno. Da svaki potroši 50 eura, 150.000 na dan, na godinu je to 50 milijuna eura. Da vide zdanje bez smisla i značenja.

Ovdje nebi bilo dosta ni 20 Nepalaca sa macolama. Nebi se usudili popeti se na zgradu bez posebnih mjera osiguranja. Strgali bi cijeli krov, ni jedan balkon nebi bio pošteđen. Sve to propalo, ispred centra za pomoć djeci s posebnim potrebama, bi potrgali.

Ista je to ulica. Nosi ime don Petra. Svećenika kojeg uspoređujem s Johnnijem Cashom. "I walked the desert barefoot". S jedne strane crkva koju je gradio desetljećima, s druge državne zgrade u kojima je i centar, koje desetljećima propadaju.

Tko sam ja da ikom govorim kako da živi?

Postao sam bijesan, i nadrkan i živciralo me čekanje. Dobio sam lijek. Bolestan sam, ne doživljavam se takvim, živim sa dijagnozom pijem lijekove, dobro sam i nadam se da više neće biti epizoda. Ne vidi se naravno, nisam u kolicima, nisam dvaput bio otpisan kao don Petar (iako nisam bio daleko od fatalnog).

Kroz prolaz sam krenuo prema parkiralištu, a momak me pozdravio. Jedva sam ga razumio. Spazam, kolica, cerebralna paraliza, izgovorio je jedva razgovijetno pozdrav. Više urlik, grč. Pozdravio sam i ja njega i pogledao ga. Momak, živo biće, treba mu pomoć cijeloživotna. Svakog je pozdravljao.

Izdržao sam mu pogled, okrenuo se na drugu stranu, ugledao djevojku u kolicima. Djevojčicu zapravo shvatio sam tad, gledala me s nelagodom, trznula je zdravom rukom. Pušila je, na trenutak je to htjela sakriti.

Možda je bila stara kao moja kćer. Mislim, obje tu često prolaze, možda se vide te dvije vrsnjakinje. Možda bi moja shvatila da nije svaki porok za osudu. A što je porok? Da li bi se čudila djevojčici koja život gleda iz električnog vozila i koja želi živjeti? I ne misli na svoje zdravlje pa "puši"...

Bio je puni sat, zazvonila su zvona, jako. Jednom su mi u bolnici podnevna zvona označile kraj straha i noći provedene na intenzivnoj.

Ova djevojčica koja je htjela sakriti cigaretu, moja kćer, ovaj jebeni čumez koji se raspada, ovo društvo koje ne može brinuti o slabima, ja koji nemam pojma kako da utječe pa šutim ili samo uzvratim pozdrav...

Skrio sam se u auto i plakao i pitao se tko sam ja da ikome govorim kako da živi?
....

Oznake: očinstvo

06.10.2023. u 13:16 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.08.2023.

Čovjek koji nije trebao biti u 2023. (Clark Kent na plaži)



*********

Htio sam ga zaustaviti.
Zamoliti ga da ga uslikam.
Ne da se slikama s njim, nego da ga imam za skicu ove priče.
Jer čim sa ga ugledao, znao sam da ću ga opisati.

Ali je brzo grabio šetnicom gradske plaže.
Asfaltom između nasute obale i gradskih zasada.
Nikog oko nas da mi posvjedoči.

Nije njega trebalo biti tamo.
Nije trebao uopće biti u ovom stoljeću.

Mladić je pripadao američkom srednjem zapadu.
Izgledao je kao spoj mladog Ripa Kirbiya i Clarka Kenta.
Kao dobro odgojeno čeljade koje se jedva čeka javiti posvojiteljima na farmi gdje je odrastao.

Kažem grabio je, visok je bio dugonog, kao da je klizio.
Ne možeš biti elegantan u prekratkom šorcu i natikačama ail on je bio.


Visoka jaka tijela, bjelasao se, drugačije.
Ne kao kreč bijelo, kao kad se cure prvi dan nacrtaju na plažu.
One strankinje što su još zbunjene od leta.

Imao je zapravo boju selotejpa, onako bazno bijelo i providno, ali sa malo malo boje bijele kave.

Široka ramena, atletska prsa, uska struka, bez ijedna dlačice ni na prsima ni na licu.
Izgledao je kao naglo izrasli dječarac, al' ne onaj zbunjeni.
Ni sretan ni nezadovoljan.
Mislim da je skrivao tajnu svog nezemaljskog porijekla, zato mu je lice bilo bezizražajno.
Ničim nije pokazivao da ga išta oduševljava ili da mu nešto ne bi bilo po volji.

Golobrad tako, guste kestenjaste kose, one koje se frizeri boje kad šišaju.
Nije mu frizura imala ime, netko bi mogao reć' da je dovoljno kratka ali previše gusta.

Pogledao me s sa svojih dvjesto pet centimetara, gledao me smeđim blagim očima, kroz naočale od kornjačevine.
Te su mi naočale i frizura vukli na Ripa Kirbiya, sve ostalo je bilo Clark Kentovski.

Nije me gledao u stvari, obilazio je pogledom. Od vrha nezavršene urbane vile, preko znaka marine, preko mojih prsiju pa na otoke s druge strane kanala.

Jake stature, bez mišića, bez kolovoškog crnila, bez tetovaža, sata, mobitela, ključeva.... činio mi se, kao da bi sada uzeo podnicu suncobrana i zafrtiljio je pravocrtno put Sunca.

Nije pripadao dvadesetprvom stoljeću.
Nije pripadao ovom vremenu, nije pripadao ljetu dvijetisućedvadesttreće.

Pišem da ga ne zaboravim.
Jednog dana pitati ću ga kako je proputovao kroz Vrijeme.

......

Oznake: Clark Kent

17.08.2023. u 14:32 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 31.05.2023.

Zelda, LIDL i Bare



Najbliže da nešto napišem spontano bilo je u LIDLu, u ponedjeljak popodne. Bio sam raspizđen da nismo radili skraćeno i još uz to sam morao raditi. Raspizđen sam alergijama. Travurinom. Umoran sam i pospan od ljekova. Raspizđen sam i novom Zeldom. To je epska igrica za Nintendo. Nastavak megauspješne "Breath of the Wild", koju sam igrao godinama.Nastavak "The Tears of Kigdom" me dvostruko raspizdio. Hrvatskim poštama trebalo je 5 dana da igricu ubace u paketomat, pa sam pratio kako tutto il mondo razmjenjuje iskustva. Nije Zelda mala stvar, ekvivalent je nova knjiga o Harry Potteru ili novi Star Wars. Najprodavanija igra u zadnjih par godina, zaradili su milijarde dolara u samo par dana. Onda me igra raspizdila jer je izgubila šarm banalnosti zadnjeg nastavka. Sada svako malo pitam djecu što mi je za raditi ili gledam tutorials na youtubu.

Raspizdila me kiša jer nisam uživao u praznim cestama i raspizdio me krcati LIDL. Raspizdilo me što nije bilo beskvasnog kruha, čak niti onog lošijeg, tamnog. Raspizdilo me što nisam spojio praznike i kupao se u hladnom moru. Raspizdio me lik na preuzimanju boca. Mrzim aparate koji stalno blokiraju, a sad ću zamrzit i tog lika na preuzimanju. Ispred mene bio je groteskni debeli gay u kratkom šorcu, bijelim soknama i retro adidasicama i sa odličnom fudbalerkom. U premaloj sileđijki i stalno je afektirano stupao okolo i zavirivao u skladište i zavirivao jeli viđen. Izbjegavo sam ga buljeći u Duolingo. Izbjegavao sam i lika na preuzimanju.

Kad mi je ženska ispred mene uzela zadnji korijen, ili kako zovu taj kruh, pustio sam u slušalice Bareta i Majke, imaju koncerte, puštaju ih na radiju pa me povuklo da probam s njim obuzdati to što me obuzelo. Majke uživo...piči Bare kako krvari od dosade, ja jednako lošeg raspoloženja i onda najavi pjesmu..."Vrijeme je da se krene!!!" i doda "...u pičku materinu...!". Al dodavao je to onako, razdvojeno,prvo borbeno naziv pjesme, a onda mu je pobjegao aditiv od psovke. Tiše nekako, kao da je u zadnji tren probao promjeniti tonalitet. Meni se učinilo da je mislio isključivo komentirati taj trenutak koncerta, ne ništa pametovat cijeloživotno. Al me ta PM resetirala, neprekidnost samožaljenja je bila prekinuta.

Tako sam se i ja osjećao, tamo u LIDL-u, to popodne, godine gospodnje, i uspio uz Baretovu pomoć, izzemeljit svu raspiđenost, i biti vedar čak i kad me tenk žena na blagajni odbacila u želji da zamjeni puknuti grčki jogurt od 400g. Onako me pošteno , a stamen jesam, odbacila na štender sa žvakama, čokoladicama i prezervativima, k'o Halland našeg Gvardiola, nije se ni okrenula a moralo je boljeti i nju.
......

Oznake: lidl

31.05.2023. u 13:22 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 19.04.2023.

„I'm your man“ biografija L. Cohena (o predrasudama i još ponešto)



Sve je počelo sa pjesmom Chelsea hotel #2. Na nečijem blogu spomenuta. Čitajući objavu koja je spominjala pjesmu koju ne znam, od pjevača za kojeg sam mislio da ga dobro poznajem. U svojim blogovima sam ga par puta blatio. Baš blatio. Nazvao ga šonjom i plačipičkom. A šta ću, mislio sam da je bio takav…Bio sam ljubomoran na njega. Ima ta neka muška solidarnost u prijeziru onih pripadnika našeg spola, za koje smo uvjereni da do uspjeha kod žena dolaze iz posve krivih razloga. Pa da je stoga i njihovo (žensko) obožavanje okrenuto u krivom pravcu (prema mlitavom poeti). Bio sam na šonjavog Cohena ljubomoran iz neke opako začudne osobne drame. Retroljubomore, a to je stručni termin i kažu da nije rijedak. A baš mi je bio zakomplicirao život.

Uvjeren sam bio da je Leonard bio gay odnosno BI, jer su mu takve i pjesme, pa se cure, kao uvijek, na pogrešne likove pale. Mislio sam da su mu muze bile muze….ono…"on pati za njima i piše im pjesme a one ga žele dovesti na pravi put". A onda ja (i meni slični) zbog nerazumijevanja poezije, odišemo iskonskom nerafiniranošću.

Dakle, pročitao sam biografiju Leonardova života u sjajnom dijelu (knjizi..?) Sylvie Simmons. Preslušao sam albume kao zvučnu podlogu. Ali dugujem do kraja objašnjenje, otkud ja na „neprijateljskom“ teritoriju lika i dijela Leonarda Cohena.
U citiranom blogu (kojeg ne mogu sad naći), autor je objavio zanimljiv prijevod pjesme Hotel Chelsea #2, na ekavici, pa sam mislio da se mrcu dodatno zaigrao. Spominje Leonarda u kontekstu neraspremljenog kreveta, Janice Joplin koja mu obavlja fellatio i turobnog pjesnika koji sluša zvukove taxija i uživa. I mislim…ma gdje, ma kako...on...???

Kad ono, na moj šok, nevjericu i pomalo zbog neznalačke nelagode, Leonard, iz svoje rane i dosadne faze, pohvalio se (sexom) i potužio (na život) istodobno. Što će biti čest njegov izričaj, kako saznajem iz biografije. I sad ja u čudu, surfam, gledam, tražim dokaz da je Leonard ipak s one strane maskuliniteta. Tako nekakao objašnjavam i taj fellatio. Nije mu se svidjela Janice, jer je jadna bila nelijepa i još uz to žena, a bio je on gentlaman pa je dopustio da mu ga popuši. Mind my french!.

Zbunjen dosta a velim, ne bih ulazio u problematiku moje Retroljubomore, ipak sve me zaintegriralo pa sam posudio knjigu da jednom za svagda riješim los problemos koje imam sa Leonardom.

Autorica ga ne štedi. Nimalo. A imala je njegovu suradnju, suradnju bliskih ljudi i pristup ogromnim arhivama. Filmovi, fotografije, demo snimke, pisma, radni materijali zbirki pjesama i crteža. Nije ga štedila barem dvije trećine knjige.
Zadnjom trećinom preobratila je i mene. Kao što se Leonard iz kanadskog Židova preobratio u kalifornijskog Budista, tako sam i ja iz tvrdog odbijanja prešao na stav" „pa lik je zapravo bio OK. I jebiga sad to što sam ga zaobilazio zbog unjkavosti. I mrcu mi žao da nisam bio na koncertu u Areni.

Ne više od toga. Nisam postao Believer. Prestao sam biti Nahsayer. Pročitao jesam 600 stranica, preslušao sam skoro sve albume čitajući o njihovom stvaranju, a bilo ih je puno … dosadnih, jedva slušljivih,. Što ću, tankoćutanosti mi fali.

Predivno autorica ogoljuje Leonarada „Vjeruj umjetnosti, ali ne i umjetniku!“ I ima pravo. Lik mi i sada nije jasan. Iako priznajem da šonjo nije bio, a to što je bio okružen ženama i smatrao ih nagradom (koju je itekako rado i obilato primao)…tko mi je kriv što svirati i pjevati ne znam?

Svidjelo mi se kako ga autorica razotkriva. Veli da su mu dvije stvari uvijek bile važne: mogućnost da ne donosi odluke i mogućnost bijega. Koju je Kanađanin obilato koristio. Bježeći od svojih muza, producenta, mangera, obveza, sebe.
I sad ono što mi nije jasno, od lika općeprihvaćenog kao šarmera i gentleman, aka “Lady's man“. Opisao je on i ružno indiskretno naveo Janice kako pušačicu, dok mu je odana publika zanosno pjevala odu vjernoj Norvežanki (Marianne), kojoj je Leonard bio apsolutno neodan. A Marianne mu je čuvala kuću na grčkom otoku Hydra sve dok ju nije Suzanne II, sa Leonardovim djetetom u rukama zamolila da ode iz kuće njenog muža, jer nije imala mjesta u hotelu niti novca. U trenutku dok je dobro odjeveni melankolik trošio neku novu muzu. Njemu se sve oprašta! Pjesniku i umjetniku. Nas obične civile nazvali bi muškim svinjama i krkanima. I te sve ljubavnice, koje neznam zašto nazivaju muzama, su mu sve opraštale.

Ogoljuje ga autorica kada veli, da je imao dovoljno godina da bude mudar, a što nije iskoristio, kada se u drugom dijelu života povukao u kalifornijske planine te godinama živio kao budistički monah.
Da bi u 21. stoljeću, već kao tjelesni starac, konačno naučio biti sretan i doživio vrhunac karijere, prihvaćanja, obožavanja. Napravio je fantastične albume i odradio suludo uspješnu svjetsku turneju. Posložio se, posložilo mu se….

Nije me kupio toliko da istražujem njegovu ostavštinu ili da sam se zaljubio u njegovu poeziju pa da nadoknađujem propušteno. Ili da posuđujem druge biografije i pjesničke zbirke. Malo koju njegovu pjesmu bih shvatio. Razmišljam o predrasudama, tvrdim stavovima i neznanju (mom). Ma dobro, malo me kupio, je je je. I da, malo je bedast momentum koji me potaknuo na provjeru lika i dijela LC-a. To da nisam vjerovao mu je jedna žena (Janice) pušila, al dok god sam spreman na učenje i provjeru svog svjetonazora, živim pa je svejedno što me potaklo.
Rekao bi moj dječački literalni heroj (E.M.Remarque), "nikad ne znaš gdje ćeš pronaći utjehu".

Oznake: predrasude

19.04.2023. u 13:33 • 20 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.04.2023.

Imam novi avatar (Sizif 21. stoljeća)



Imam novi avatar
Dao sam mu i ime
Sizif 21. stoljeća
Bio sam napisao kratki tekst
Neko objašnjenje

Bio sam inspirativan
Duhovit
Al' mi je editor izgubio tekst!

Neda mi se sada rekonstruirati inspirativni zanos (koji je prošao).

Promjeni sam Ime...ima tome dosta
iz Nitko u Netko.

Napravio sam nedavno veliko Rasterećenje
(inspiracija: "Ne čitam što sam napisala, jer znam o čemu se radi")

Nije da krećem ispočetka, nastavljam bez tereta.

Sada mijenjam i sličicu kojom se predstavljam.
Pičim ju tu, uvećanu.
Negdje sam je pronašao i prisvojio
(nisam ukrao, samo sam je posudio).



Oznake: predstavljanje

17.04.2023. u 16:05 • 4 KomentaraPrint#

subota, 08.04.2023.

Tunel ispod oceana (o neprepoznavanju)



(prijevod je moj, slika stvarne lokacije je negdje sa interneta)
...
Pola-Pola mi varijanta odlaska na posao jutros. Mrcu prehladno je bilo za hodanje. Samo dvije mi minute treba autom za pola onda dvadestjedna, nekad dvadestdvije minute, ovisno o semaforima, hodajući.

Dovoljno uglavnom za podcast na jeziku od kojeg nisam odustao. Gledam teme, ne zanima me niti mirovinska reforma (35min) niti Les habidutes bizzares des Français (42 min). Ovo bizarno ću u teretani poslušati. Valjda ili možda jednom.

Pa okrenem gledati nova izdanja na aplikaciji, vidim poznato mi ime, po pustim da žena svira, a ja suvišno mijenjam stranu ulice. Prelazim da hodam po onoj s više sunca, da izgledam kao da mi sunčane naočale stvarno trebaju.

Vrtim u glavi tekuće teme. Kako preživjeti blagdane i putovanja kojima se nedovoljno veselim. Hoće li krojačica završiti popravke? Što me treba predstavnica stanara? Kako usporiti čitanje Harukija, da mi bude safety čitanje, dok prolazim Leonardovu biografiju?

Zašto moj klub neigra dobro i imamo li šanse ove godine osvojiti naslov? Prošle smo izgubili u finalu, ove godine uhvatilo nam trenera da spolno opći za zaposlenicom kluba, što je zabranjen odnos dvoje zaposlenika, a navodno je prava frka, jer je dama supruga jednog od direktora kluba, koji je s trenerom (koji mu je općio s suprugom) dnevno komunicirao, a trener je partner poznate influencerice koja je 10tak godina starija od njega, s kojom ima djete pa je bio dobio otkaz i otad mi je momčad u polu rasulu.

Ili sam iscrpio košarku, ili sam se gurao s biciklistima čekajući zeleno, ali stišao sam misli. Čuo melodiju, zainteresiralo me, uspio sam čuti pjesmu. Neugodno mi je za reći, čuo sam zapravo nježni ženski glas, "...fuck me till I'm dead...".

A nisam odmah skužio jeli pjeva "till" ili "tell". Jutro u kojem bizarnost nisam mogao izbjeći.

Stih (ako sam dobro čuo i razumio), potpuno suprotan zvuku, glasu, melodije polaganoj, smirujućoj, uspavljujućoj.

Natjeralo me da poslušam, natjeralo me kasnije da prevedem. I sad da objavim. Svidjelo mi se, jako jako, nije važno što me i kako zainteresiralo. Ali je. Toliko da dijelim jer mislim da je lijepo.

Koliko takvih pjesama nisam čuo? Koliko pogleda nisam uhvatio i koliko sam se puta zaboravio nasmiješiti? Koliko sam knjiga preskočio zbog naslovnice? Koliko sam ljudi u životu propustio primijetiti? Koliko je ljudi tako prošlo pokraj mene, bez da su me primijetili?
....

Did you know that there's a tunnel under Ocean Blvd (Lana Del Ray)



Jeste li znali da postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda?
Mozaik na stropu, obojene zidne pločice.
Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo kao moje tijelo, um, moja duša
Rukama oblikovana ljepota, zapečaćena na dva umjetna zida
Kada će doći moj red?

Otvori me.
Reci mi da ti se sviđa.
Jebi me do smrti.
Voli me dok sebe ne zavolim.

Postoji prolaz ispod Ocean Boulevarda. Postoji djevojka koja pjeva Hotel California.
Ne zato što voli note ili zvukove koji zvuče kao Florida
To je zato što se našla u očuvanom svijetu gdje su samo neki pronašli ulaz.
To je kao gradić u Kaliforniji, kao da se nestvarna srebrna ogledala pružaju niz prolaz.

Oh, čovječe!
Kada će doći moj red?
Ne zaboravi me.
Kada ću ja biti na redu?
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.
Ne zaboravi mene.
Tu je prolaz ispod Ocean Boulevarda.

Pjesma mrtvog pjesnika, njegov glas puca u 2:05, nešto o načinu na koji kaže: Ne zaboravi me!

Voljela bih imati prijatelja poput njega.
Nekoga da mi da pet. Da mi prislonjen na leđa šapće „Hajde, dušo, možeš napredovati!

Ali ne mogu
.

...

Oznake: Lana Del Ray

08.04.2023. u 17:57 • 5 KomentaraPrint#

Źena je razvalila

Bilo zabavno na fešti. Nisam očekivao. Mislio sam, ajmo to odraditi.
Poznanik, muž ženine poslovne partnerice slavio okrugli. Ljudi nas prošlo ljeto predivno ugostili na moru. Vratili se tada sa dva dana kašnjenja i dvije kile viška. Od morskih plodova ??

Pa su nas natjerali da dođemo, gore na sjever, mali klub, veliki kafić, kako treba. Fini klub. Security vani, konobarica Filipinka, konobari hodaju i toče cugu.

Još smo uvijek tamo malo preko volje. To jedno kratko putovanje, idući dan nas ječekao odlazak na obalu (grozna gužva i dosadan put) a u glavi lagana nervoza zbog čoporativno puta Europi.

mislio sam da će biti više ljudi
možda 40tak
onak, sve tu negdje 45-55, sređena ekipa , sve je kulturno i veselo bilo

jedna grupa, sa ženskim vokalom, jako OK, nešto domaćeg popa, i strani plesni ritmovi- mrcu preglasno ali dobro

Onda je kao "iznenađenje" večeri došla Danijela Martinović
I odmah napravila show!!!
Ja sam se odmah uključio u zabavu! Mislim, došao sam odmah do nje- svi smo bili na par metara.

I bogme je ta žena tako pošteno odradila svojih sat vremena!
Onak, baš je pjevala i zabavljala publiku....

kontakt očima sa svima- vidiš da je zadovoljna kad vidi da sam i ja razdragan
Oduševila nas je
Misliš, ima ona samo par hitića...onda skužiš da sve te pjesme zapravo odlično znaš
I pjevaš
Kaj me briga!
Baš sam htio nekakvu zabavu.
(Zapustio sam to "nastojanje/namjeru" da idem po koncertima i kazalištima. pa i utrkama...)

Bio sam obukao odjelo!
Ne ono Bossovo, ono mi je još uvijek 3kg premalo :(
Ali defintivno manji blam, nego kad sam ga prije koji tjedan probao.

Obukao sam jedno jako drago odjelo (hmm...to su mi 2 odjela koje ima). Baš sam htio biti u odjelu.
....
....
Onak me to natjera da pomislim ....kako lako utonem u pasivu. Po'so, kuća, britija...zaparavo trening.

Treba ići među ljude!!!
Treba putovati, čitati, tračati...
Živjeti!

08.04.2023. u 10:39 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.04.2023.

Dekonstrukcija (...ili konstrukcija?)

06.04.2023. u 11:47 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.03.2023.

Poput papira za matrični printer




Našao sam ime stanju mog uma.
Malo se mučim s nazivom, papir za matrični printer ne zvuči nimalo poticajno. Dot Matrix Paper zvuči bolje, al neupotrebljivo.
A baš mi te rupice, i kanalice uz rubove trebaju.

Trebam opisati te držače, što osiguravaju da neispisani papir ostane ne mjestu.

Volio sam takve papire, s guštom sam odstranjivao rubove. Volio pod prstima osjetiti rupice i obožavao sam dobar potez, brz i precizan, kojim bih oslobodio stranicu.
....

čudim se da nemam potrebe da se za život pripremama kao da umećem papir da ne isklizne
čudim se da nemam potrebe da gledam u ispisani papir pa po njemu da ispravljam
čudim se da može biti bez smjernica.

24.03.2023. u 11:29 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.02.2023.

Nisam gledao Let 3 (o konformizmu)


..........
Nisam vidio ni čuo našu Eurovizijsku uzdanicu. Volim Euroviziju, dapače fetišižiram ju. Pratim i navijam. Italija pobjednik 2021., o kakve predivne emocije!

Nisam gledao Doru, to nikad ne gledam, uznemirava me. Smeta me pokušaj da se predvidi nešto što će biti trend. Nekakvo subverzivno projektiranje s ugrađivanjem mane, koja bi se drugima trebala svidjeti ...Kod "prave" Eurovizije....kiču i smeću se veselim. Kod našeg izbora, isto mi izaziva mučninu i sram.

Nisam pogledao ni poslušao domaću pjesmu, pobjedničku, nemam blage veze kakva je. I sad me to uznemiruje. Da ne znam ono što svi drugi znaju. Bas svi!

Nemam namjeru biti drugačiji. Dapače! Obožavam odskočiti u granicama konvencionalnog. Tjednima si tražim naočale (dioptrijske i sunčane dioptrijske), mijenjam garderobu, visim po stranicama, čekam da mi jave da je moj broj dostupan. Netko počinje dan s vijestima, društvenom mrežom, ja sa wishlistom i odjećom.

Našao sam jednu njemačku sportsku firmu. Oblače austrijske i švicarske skijaše. Diskretno poznati, prihvatljivo skupi.Opremio sam se. Vrebam još samo hardshell jaknu. Nadam se da ću je uspjeti kupiti prije kraja sezone.

Ima moja jakna iz snova sve: 3L je, Gorotex, pastelna svjetloplava sa zelenoplavim detaljima. Kupio sam nedavno odgovarajuću softshell jaknu, prije toga sivi fleece, nešto ranije toplu usku svjetloplavu majicu. Ista marka naravno. Sve je kao za sport i skijanje, a može i po kući ("Gućći po kući, Pradu po gradu").

Volim taj diskretan švapski logo firme. A posebno istkani naziv firme na ramenu. U boji osvojenog odjevnog predmeta, samo mala razlika u nijansi Biti banalan, biti kao drugi, biti vidljivo nevidljiv. Jer vidi me se! Primjete se moje igre bojama i oblicima. Pitaju me što je to, privučem pažnju. Volim se uklopiti, biti uniforman, konvencionalan, banalan, površan!

Zato me valjda smeta Let 3. Ne sama pjesma, nego likovi općenito. Njihov egzibcionizam i estetika ružnog i izopćenog/izopaćenog. Mislim...smeta me što nisam pogledao izvedbu o kojoj svi pričaju. Neče me oni natjerati da budem drugačiji! Sad to postaje svjesna odluka. Odgledati ili ne. I kada. A ne želim odudarati. Posebno ne zbog nekog kao oni.

Nije lako biti konformist.Treba puno truda uložiti. Ja nosim teško izgovoriljiv njemački logo na ramenu, a oni ružu u guzici.

Ne razumijemo se, nije mi ni bitno, ali mi smeta da su se umješali u moj Eurovizijsku doživljaj. Pogledat ću ih da ih skinem s one stvari, ili da ih iz isčupam iz guzice. Pa da nastavimo postojati u koegzistenciji mirnog mimoilaženja.
. .........

Oznake: konformizam

26.02.2023. u 07:08 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.02.2023.

Almeno Stavolta

........
jedan predivni talijanski pop-rock, moj nešto slobodniji prijevod.
.......


Ako mi ne vjeruješ, poslušaj me barem! Biti neprijatelji nije za tebe ni za mene. Ne želim te ispitivati, ni optuživati, radije tražim tko smo bili. Barem ovaj put...hajde me poslušaj! Barem ovaj put! S hrabrošću da se suočimo, uzvrati mi otkucajem u prsima. Bit će da smo umorni, ili nam je u osobnosti popis nedostataka.

Ti si uspjela, ja nikada. Zato sada prestani razmišljati o problemu kojeg nema i daj mi vremena da ga sredim. Sve tvoje zašto, barem ovaj put. Večeras sam ovdje iza "da", koji ne počinje. Jednom ću te opet natjerati da se smiješiš. Iako ne znam kako, reći ćeš moje ime. Ako ne želiš vjerovati, poslušaj me barem!
.


.VIDEO: Nek "Almeno stavolta"

Oznake: Almeno ascolta

20.02.2023. u 14:52 • 0 KomentaraPrint#

petak, 17.02.2023.

Imam sliku, tražim priču



.......

Oznake: prekrcana polica

17.02.2023. u 10:37 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.02.2023.

Prekrcana knjižnica

16.02.2023. u 20:09 • 0 KomentaraPrint#

petak, 03.02.2023.

Baxter Dury, jedna ljubavna (Cohen za siromašne)



Nikad ne znaš di ćeš naći utjehu. Niti ikad znaš di ćeš pronaći glazbu koja ti paše. A ja trošim puno glazbe. Pa sam zahvalan na svakom prijedlogu, probat ću sve, svemu ću dati šansu.

Primijetio sam nedavno da mi moje glazbene preference više nisu strogo dogmatski zacrtane i da sam napustio tražiti podražaj u preslušanim i prožvakanim herojima. Imam drugačije potrebe pa mi se valjda i glazbeni ukus promijenio. Tražim posvuda inspiraciju, svakog gnjavim da mi da neki prijedlog za slušanje. Nisam "na autopilotu". Frazu "ljudi na autopilotu" negdje sam usput pokupio, nisam baš siguran čija je, pa ne bih mogao navesti autora/autoricu.

Treba mi glazba za do posla i natrag jer od preseljenja imam novih lijepih 20 minuta hodanja za istraživanje. I dok trčim. Čudi mi se moja prijateljica Vodenjakinja, da mogu na dužu turu bez glazbene zaštite. A uglavnom mogu i volim tu slobodu da podnosim tišinu. Svejedno se vraćam trčanju sa glazbenom podlogom jer imam cajta za jedan album po treningu. Iznova podižem treniranje, zato su mi ture kratke. Imao sam osjetnu pauzu, nešto sam morao odmarati, nešto mi je trebalo lijenosti i godilo mi.

Imam i nove slušalice, mislim da su mi šeste bežične koje koristim. Drugačije su. Zvuk prenose preko sitne košćice, neposredno pokraj uha ("bone conducting"). Tako da imam slobodne uši, čujem vanjske zvukove. Stabilne su, i imaju i mala sigurnosna svjetla koja mogu treperiti i ružne su.

Baxter Dury...taj mi je glazbeni heroj mjeseca. Nikada za lika čuo nisam. Preporuka je došla preko jednog ženskog profila, na stranici za upoznavanje. Dosta oprezan ženski profil, nimalo intrigantan, al' sam uočio da preporučuje dva imena za koja čuo nisam nikad. Baš nikad i mislim, ovo valja istražiti. Drugo ime je neki Talijan, nije me kupio, ali Baxter je. Pa stavio u Deezer, kasnije ga i pogledao.

Baxter izgleda onako kako sam ja htio izgledati kad postanem odgovorni muškarac! Čovjek koji nastupa u odjelu. Treba stila da ti odjelo dobro stoji i da izgleda udobno. A ona uska kravata, labavog čvora...

Al nikad mu nisam postao nalik, možda jer sam se previše želio dočepati statusa odgovorne osobe. Pasalo mi je to (biti odgovoran) i biti odrastao. Danas kada pišem, onda pustim da budem po uzrastu i skali odgovornosti sve što god sam bio i proživio (i preživio). A i volim se udobno obući, rijetko sam u odjelu. A dobro mi stoji!

Osim toga, jednog sam lika, s kojim baš i nemam puno veze, zamišljao baš tako! Gotovo sablasno koliko sam ga sličnim zamišljao liku pjevača! Baxtera…onako sa smiješkom, cigaretom, čašom u ruci, u odjelu, šarmantno neuredan i zabavan. Tako sam tog lika bio po pričanju iscrtao. Al sam uglavnom fulio, iako zapravo pomalo i liče.

Baxter poprilično liči i na Cohena, i tematski su srodni, ali mi nije tako dosadan. Imaju nešto zajedničko i od scenskog nastupa. Srećom Baxter je moj čovjek! Jer usred lijepe, melodične, ljubavne pjesme, usklikne onaj poznati ljubavni krik ..."jebi se!" Što mislim da (isprike damama koje ga redom obožavaju) šonjek Cohen nikad nije izustio.

A Leonarda nikad nisam razumio, nije mi se baš nešto sviđao. Nego sam se jednom pravio da ga volim, a kako bih se umilio ženskici koja ga je obožavala. Gotovo pobožno ga je spominjala. Kao posebnog. Pa sam ja čak pokušao pogledati i „Pticu na žici“. I bio razočaran sobom i mojim nedostatkom emotivne tankoćutnosti, a ona je plakala i kad bi reprizu gledala. Kasnije sam doznao da ni dama nije baš bila autentična, nego je Leonarda uzdizala jer ga je taj lik, kojeg sam zamišljao kao Baxtera, volio pa ga je i ona uzdizala u mitsko biće.

Tako se zatvorio jedan beznačajni krug, jer sad priznajem da Cohen prolazi pokraj mene i ne dira me više ("kao da sam na autopilotu"), a Baxtera upoznah sa predstavljanja nepoznate ženice na stranicama za upoznavanje. I navukao se, dok mi ne dojadi i dok ga zaborav ne proguta. Nisam se obratio ženskici sa nezanimljivim profilom, ionako tamo čitam predstavljanja kako bih otkrio što žene žele, jer me to ponekad jako zbunjuje.
……
.....
Evo jedna predivna, smirujuća, samo malo malčice uznemirujuća ljubavna pjesma od Baxtera Duryia, u mom prijevodu sa engleskog i malo francuskog.

Ja nisam tvoj pas

Ja nisam tvoj jebeni prijatelj
Ipak pokušavam biti
pokušavajući to osjetiti
pokušavajući to biti.

Nije to moj problem!
Ja nisam tvoj pas!
Ali pratio sam te posvuda.

Neki ljudi vole se pokazivati
Neki ljudi vole gledati
A gledam pomalo previše
Pokazuješ previše.

Nije to moj problem
Ja nisam tvoj pas


VIDEO

......

Oznake: Baxter

03.02.2023. u 16:18 • 18 KomentaraPrint#

utorak, 17.01.2023.

Krug sa mnogo središta (Murakami)


...
Ne mogu se drugačije natjerati da pišem, nego da najavim sam sebi pisanje. Prolaze mjeseci otkako sam si dao slobodu da banaliziram Svijet oko sebe. Priznajem da sam uživao. Ma jesam zapravo, al' me sad vuče da pogledam i pročitam ponešto što bi me moglo uznemiriti i pobuditi. Prisilio sam se na čitanje Murakamija, evo sredina je siječnja, knjigu sam kupio na Interliberu.

Nekakav sinopsi bi bio slijedeći: opisujem stanje kontrolirane tuposti u kojoj sam se osjećao spokojno i iz kojeg izlazim sporo i kontrolirano (o.a. lijeno). Opišem ukratko stanje od kraja ljeta i bolnice do zime, Qatara i doktora koji je sve nalaze pročitao drugačije od njih dosta. Opišem dio gdje s mukom čitam sljedeći ulomak iz Prvog lica jednine: "Kad god mi se u životu dogodi nešto neobjašnjivo, nelogično, uznemirujuće (ne kažem da mi se to događa često, ali nekoliko se puta dogodilo), uvijek se vraćam na taj krug — krug s mnogo središta..."

U rano jutro pomislim da je Japanac pretjerao i da ja srećom nemam "neobjašnjivih, nelogičnih i uznemirujućih" događaja u životu. Pomislio sam, život mi je ispunjen događajima i ponašanjima kojima dugo nisam znao uzrok. Neki su bili uznemirujući. Neki nelogični i meni uznemirujući. Ali nijedan nije bio kumulativ koji bi me tjerao da mu se vraćam kao "životnom ishodištu" odnosno "Krugu s mnogo središta".

Sretan sam da je tako. Sretan da mi je življenje niz, ne toliko dramatičnih događaja, koje sam uspješno doveo u banalni, predvidivi kolosjek. Uzeo sam si nešto truda da shvatim o čemu Japanac priča. On je ipak pisac, ima maštu, može izmisliti i likove i radnju. Ja sam isključivo kroničar vlastitih misli. Ne pada mi na pamet upravljati likovima koje ne poznajem.

Kakav bi to bio Svijet u kojem je ishodište Krug sa puno središta? Zar baš nemam neki događaj kojeg bih provukao kroz kriterije "neobjašnjivosti, nelogičnosti i uznemirenja"? A da je događaj toliko bitan da mu se vraćam.

Događaj ili bar kandidat, mi je izronio u trenutku kad sam se uspinjao na Savsku i krenuo od mosta prema gradu. Izronio je bezbolno. Sapet je bio strahom i uronjen u duboki i spokojni zaborav.

Znao sam da je Događaj kompatibilan sa Murakamijem! I da je dugo bio sakriveno ishodište mog novog Života. Pomislio sam da ga sada mogu opisati bez proživljavanja. Da mogu bez dramatike uzeti kriterije omiljenog pisca da iz prisilnog zaborava izrodim Događaj. Da iskoristim zamah banalnosti koji me okružuje.

Tko je do ovdje izdržao čitati, neka bude upozeren da mi je namjera kontrolirano, banalno, kako živim zadnje mjesece, opisati događaj koji mi je svojevrsno ishodište. A koji je uz to "..neobjašnjiv, nelogičan i uznemirujuć". Pa upozoravam na zahtjevne prikaze u nastavku!

Događaj
Bio sam student, druga ili treća godina, rat je tek završio (ili počeo, ovisi kako to gledamo, trajat će tragedija još nekoliko godina). Živio sam sam u moderno uređenom stančiću koji su moji roditelji kupili sigurnosti radi, u doba velikih inflacija. Mislim da je moj otac brzo u tom stanu vidio mogućnost da pobjegne od disfunkcionalne obitelji. Ali nije, nego sam se ja uselio tamo, bez televizije i telefona, brzo nakon odsluženja vojnog roka. Živio sam samotno, bez previše kontakata. Prvih par mjeseci kao brucoš, proveo sam čekajući da se priviknem na povratak.

Trudio se da oponašam život kolega. Ništa mi falilo nije. Zgodan mladić sam bio, uvijek sam izazivao žensku pažnju iako bolno sramežljiv. Imućan, dobro odgojen, vrhunsko obrazovanje, ugledni roditelji. Trudio sam se oponašati druge ali nije išlo. Nisam se uklapao, nisam se dobro osjećao u društvu iako sam društvo želio. Posebno žensko.

Kako me je, godinama kasnije opisala supruga: "...bio je zgodan, pametan ali bizaran". Imao sam muško društvo, izlazili smo, uglavnom vodili "bizarne" razgovore i opijali se. Brzo sam izgubio bitku sa nezadovoljstvom sobom i u sebi. Povukao se u samoću stana, neraspoloženje potirao hranom i alkoholom. Sa sve više hrane i alkohola. Počeo odbijati pozive na terevenke. I počeo se samostalno oblokavati i prežderavati.

Nemam danas nijednu sliku iz tog perioda, malo tko me se takvog sjeća. Nejasne su mi slike tog doba. Znam da sam potpuno prestao izlaziti izvan stana. Izbjegao ljude. Da sam spustio rolete i izgubio orijentaciju o dobu dana ali i o godišnjem dobu. Uspijevao sam studentske obveze nekako izvršavati. Dobio sam od jeseni do ljeta nekih 50 kg. To sam naknadno izračunao po hlačama. Imao sam samo jedne u koje sam stao, a oblačio ih za polaganje ispita. Jedna cura, od onih koje su me prije salijetale, bila je zgrožena kada me takvog vidjela. Ostala mi je kao rijetki glasnik, nekakav glas realiteta. Opomena. "Zdebljao si se kao svinja i smotan si kao sajla". Osveta jer joj se nisam javljao. A htio sam....

Niti sam želio izaći niti sam izlazio iz stana. Veći dio dana...bolje reći budnog stanja, provodio sam učeći i bjesomučno čitajući. Sačuvao sam popis pročitanog, valjda 4-5 knjiga sam čitao tjedno. Tražio sam način da se uklopim. Da budem kao drugi. Da budem ono što se od mene očekuje. A bio sam baš suprotno od svega što bi se zvalo "uobičajnim i banalnim". U knjigama otkrivao kako ljudi razmišljaju i što žele.

U jednom trenu okrenuo sam polaritet ponašanja. Nisam se osjećao ništa manje očajan i usamljen. Nego sam krenuo u drugi vrstu ekstremnog ponašanja. Počeo sam trčati, što sa ondašnjih 120 ili 130 kila nije bilo lako. Prestao sam piti i mislim da se godinama kasnije nisam više opijao. Znao sam u društvu popiti al se nisam opijao. Opijanje kao stanje u kojem djelujem na dio mozga kojeg otupljujem jer izaziva boli. Pa pomalo nadoljevam i funkcioniram, samo da bol u glavi nestane. Otupljuje. Boca alkohola trajala je 2 do 3 dana. Nekad bih pio da bih zaspao.

Sve sam to zabranio! Ne sjećam se povoda. Počeo sam se izgladnjivati i trčati bjesomučno. Ljeti bih oblačio duple majice dugih rukava i trčao po najgoroj vrućini. I dalje nisam tražio društvo jer bih u rijetkim izlascima bio bolno opomenut koliko se ne uklapam.

Ovo mi je bio dnevni menu cijelo jedno ljeto: pola kruha, jedan maslac, jedno čokoladno (ujutro) i jedno obično (navečer) mlijeko iz studentske menze. Krajem studentske godine, sve nepotrešene bonove sam utrošio za kupnju blokova mlijeka i paket maslaca. U dućan nisam išao osim po kruh. Kako sam se debljao, tako sam sada topio. Mrzio sam tog Sebe od prije ali bez neke alternative. Samo sam se mrzio i želio poništiti taj fizički lik. Nisam se uklapao, dečkima sam bio fora. A ja više nisam ni lokao.

U društvu bih šutio, pazeći da se ne istaknem "bizarnim" pričama. Patio sam zbog samoće. Bio očajan kada bih vidio kolege i kolegice kao parove. Upucavanja, ljubavi, nježnosti. Briga i pažnja. Nisam više izgledao kao snjegović na steroidima, izgledao sam dobro. Mladi sportaš u snazi. Bio sam svjestan da mi djevojke opet prilaze ali i brzo odustaju. Da, bio sam zbog toga očajan. Govorio ili šutio, nešto samnom nije valjalo. Znao sam da sam drugačiji a nisam to htio. Samo sam želio biti običan i banalan. Zbog neobično izražene disleksije nisam mogao savladati vožnju.

Najgore poniženje, doživio sam neočekivano. I pratilo me. Draga osoba iz roditeljskog kruga, za vrijeme većeg druženja započela je lažni dijalog. Prozvala me da je tako čudno da nemam djevojku, da sam jako zgodan momak i da sam trebao imati desetke cura. Posebno sad kad sam student i živim sam. Spomenula se i da svaka šuša vozi, i da bi mi to pomoglo. Pa bi roditelji neki mali auto kupili. Pa se zapitala jeli sve u redu samnom ili mi se možda više sviđaju dečki. S tim je završila. Moji roditelji su taj monolog popratili smiješkom. Ni danas ga ne razumijem. Nikada me nisu pitali trebali mi pomoć i što se samnom događa.

Događaj danas smještam negdje u proljeće, velim iza nas je bila prestrašna ratna jesen. Bio sam nesretan, nezadovoljan, frustriran i očajan skoro 2 i pol godine. Samo nekoliko trenutaka mira i stabilnosti. Unutar sebe pokušavao sam otkriti frekvenciju na kojoj drugi titraju. Vidio sam se kao glumca, koji treba pronaći dobar tekst, pa onda odlično interpretirati taj tekst kako bi se svidio publici.

Tako sam nekako smišljao uloge i isprobavao ih. I bio samo razočaraniji novim neuspjesima. Onda bi slijedilo bolno skidanje uloge sa sebe. Nekakvo ponovo rođenje, traženje, razočarenje.

Te večeri, kada se zbio Događaj (neobjašnjiv, nelogičan, uznemirujuć), zapisivao sam misli u dnevnik. Boljela me cijela unutrašnjost, nisam ni trčanjem uspio obuzdati nezadovoljstvo i grč u sebi. Kosa mi je bila mokra, fen nije radio, nisam mogao zaspati pa sam legao na pod u dnevnom boravku, samo na dekama. Godinama sam pola noći spavao na podu.

Pokraj balkonskih vrata. Zapisivao sam misli, morao sam, kako nisam pio, morao sam vježbati disanje, koje bi me smirivalo. Tada bih imao vizije, u pravilu ..."crna voda, noć, jezero u koje ulazim pa voda podivlja i na kraju me izabacuje negdje daleko u pustinji pa onda gol hodam po kamenju dok ne dođem do prve nastambe".

Te se večeri vizija produbila. Tada i nikad više. Osjetio sam kako me u viziji voda obuhvatila još dok je bio dan. I nije me nosila i izbacila na obalu. Nego me povukla u dubinu i odjednom sam bio na dnu i plivao prema svjetlosti i površini. Onda sam ugledao koncentrične krugove, više njih, okretali su se suprotno jedan od drugog. Vidio sam da se krugovi sastoje od povezanih lutaka. Izranjajući, morao sam proći kroz središta krugova i iz blizine prepoznao, da su lutke zapravo mrtvi JA, odnosno sve moje neuspjele uloge a da ih povezuje bodljikava žica koja se ureza u te Uloge i rasjeca ih polako. Po prvi put sam u tim vizijama izišao na površinu na mjestu koje nije bilo negostoljubivo. Izišao sam iz vode i vidio kako uloge tonu i nestaju.
....
Postao sam svjestan čudnog zvuka. Oprostite! Nisam više u Viziji, nego jutru tog dana. Nešto je bolno trubilo. Budilica. Uspijevao sam ju obuzdati na 15 minuta. Pa opet. Pokušao sam ustati ali nisam uspjevao. Glava mi je bila preteška. Bio sam omamljen. Nisam mogao otvoriti oči a želio sam. Onda sam čuo zvonjavu na vratima. Netko je bijesno zvonio. A ja gotovo da nisam pojma imao tko živi u mojoj zgradici. U kojoj je samo nekoliko stanova bilo useljeno. Onda bi zvonjava na vratima prestala, pa bih čuo lupanje šakama po vratima. Otvarao sam oči i osjećao se bespomoćan ali ustati nisam mogao, niti sam mogao išta izgovoriti. Onda je taj netko ponovo zalegao na zvono i u trenutku kada je zastao, zatvorivši oči ugledao sam žensko biće koje me zazivalo imenom i reklo "Moraš ustati, moraš....!!!!".

Na tu njenu naredbu, uspio sam othrvati nemoći i skočio sam na noge. U sobi je bila magla, jedva se vidjelo i disalo. Iskočio sam na balkončić, udahnuo, vidio dan i krenuo prema izvoru dima. U kuhinji je bio stari štednjak, na kojem pećnica nije radila godinama. Smatrali smo ju pokvarenom. U pećnici plastične posude, u kojima mi je mama dostavljala hranu uz alkohol (mislila je da je to za moje društvo). Posudice su se istalile i stvorile toksičan dim koji me zamalo ugušio. A možda i potpomagao vizije. Nemam pojma doista.

Isčupao sam šporet iz struje, otvorio prozore, i krenuo pogledati tko je zvonio. Nije nikog bilo, mislio sam da je netko od susjeda vidio dim pa počeo lupati. Ali nije bilo nikog. Spremio sam se brzo. Uzeo knjige, osnovno za obući i pobjegao roditeljima. Doma. Bio sam užasnut. Nisam razumio što se dogodilo. Nisam razumio tko je lupao po vratima i spasio me. Nisam se ikome usudio reći o žemskici koja mi je naredila da ustanem. Niti sam shvatio zašto je pećnica proradila baš te večeru. Nisam se usudio vratiti tako skoro. A vratio sam se sa sestrom po ostatak stvari. Molio sam je da mi pogne, zapravo sam se bojao ući.

Krenuo sam na dugi put oporavka. Bojao sam se Događaja pa nisam nikom pričao o njemu. Zapravo sam pokušao ispričati ublaženu verziju (bez vizije žene i bez nepoznatog tko je lupao po vratima) ali u koju nitko nije povjerovao. S tim danom doslovno sam dotakao dno. Je to fraza ali baš mi paše za ispričati Događaj. Tako je to bilo u Viziji ali i životu. Ništa nisam dodao, puno toga sam izbacio. A ubrzo i potisnuo Događaj i godine prije njega.

Pišući, osupnuo me trenutak kad sam došao do "mojih krugova" jer me zaledila sličnost sa Murakamijevim Krugom sa mnogo središta. Nisam to uvidio dok nisam ispisao. Priča je neobjašnjiva, nelogična, uznemirujuća. I bila je ostala takvom skoro 30 godina, kada su neki elementi priče prestali biti neobjašnjivi i prešli u kategoriju uznemirujućih.


Prošle godine doznao sam tko je lupao po vratima. Ovo je dio jednog mog zapisa, nepodbnog za blog, jer taj zapis je o ženi koju bih trebao pitati za dopuštenje iznošenja detalja. Pa ću vas poštedjeti detalja punih tuge, okrutnosti, ljudske tragedije. Bolestan muškarac u potrazi za familijom koja se organizirano skrivala, jer muškarac nije uzimao antipsihotike i bio je u takvim trenucima izuzetno agresivan i destruktivan. Taj dan je pronašao lokaciju gdje su ih skrili, lupao je po svim vratima, tražio je suprugu i djecu, na kraju probio susjedina vrata. Bila je i policija došla...Ja pojma nisam imao o tome, niti sam znao da iznad mene živi mala obitelj. Niti su oni mene vidjeli u mjesecima skrivanja. Pobjegao sam prije dolaska policije, nisam se nekoliko dana vraćao. To je taj moment koji je nakon puno godina iz neobjašnjivog postao uznemirujući element.
....

Oznake: Murakami

17.01.2023. u 16:14 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 11.01.2023.

Muke po EUR-u (disleksija)



Smeta me promjena valute. Žulja me, umara me. Cijelioživotni sam disleksičar. Znam da će proći konverzija Kuna u EUR-o i da ću se naviknuti. To mi je jedina i najbolja strategija prilagodbe. Proći će, naviknut ću se. A imao sam ih puno. Strategija preživljavanja/prilagodbi.

Teškoće pamćenja uglavnom sam rješavao drvenim bojicama i sa tri tehničke olovke. Tamno zelena, zelena i žuta su bili pozitivni logički operatori. Pisao sam sa tehničkim olovkama 0.5 i 0.7 mm. Ona od 0.25 m, služila mi je za crtanje operatora i podvlačenje. Simboli kao upute ….tri trokuta je niz. Zelena ispuna trokutića znači linearno nabrajanje. Ako je drugi trokut tamno zeleni, to znači diferencijaciju u nizu. Žuto zeleni trokuti su označavali logičke sljedove („ako..DA…onda“ te „ako Ne onda“ i sl). Kockice (u bojama) su označavale pojmove, zvjezdice su označavale interesantan ali nebitan tekst.

Crvena je bila negacijska boja kada je bila u simboliću, a kod podcrtavanja definicijska, ona koja se ne mijenja niti podnosi interpretiranje. Ljubičasta u simboliću je nastavljala niz. Tekst podcrtan ljubičastim je značio teoriju. Svjetlo plavi tekst je značio da se radi o primjeru, tamno plava je označavala povijesni ili funkcijski kontekst.

Nije mi značio puno tekst u udžbeniku. Nakon čitanja ne bih mogao gotovo ništa reproducirati. Pročitani tekst bih razumio, ali između razumijevanja i verbalnog reproduciranja bilo je minsko polje. Možda bolje Walk of Faith. Kad trebaš zakoračiti u provaliju sa vjerom da nećeš propasti. Svaku knjigu, nakon podcrtavanja 0.5 tehničkom sam prepisivao na iskorištene papire od EKG-a i EEG-a. Te su bale papira bile kockaste a ne pravokutne forme, a to mi je grafički bilo idealno. Stotine stranica knjiga sam pretvarao u hijeroglifne svitke koje sam samo ja razumio. Što je i bio smisao. Da razumijem, zapamtim i budem u mogućnosti interpretirati.

I precizno na ispitima reproduciram. O da, jesam, znao sam se zanijeti kod odgovaranja, prolazio bih kroz svoje bojice, usmjerivače, stopere, veznjake. Jednom me prekine profesor, pita me "kolega gdje ste sada?". Ja velim „zapadno od Moskve, proljeće je 1917.“ I postao sam jedini student koji je kod tog strahobolnog mučitelja dobio odličan, nakon uzimanja druge (samilosne) kartice.

Jednom mi se dogodilo da nas je profesor na seminaru zamolio da zadnjih 15 minuta napišemo osvrt na temu netom obrađenu. Nisam napisao ništa. 15 minuta sam sjedio u agoniji i gledao kako studenti oko mene pišu. Osjećam tu nemoć i danas. Srećom sam se bio istaknuo na prijašnjim radovima. Zapravo sam briljirao. Pa me profesor kasnije pozvao na razgovor. Kao mnogi njegove generacije, bio je završio visoko u diplomaciji. Šokiralo me da me pozvao jer je bio zabrinut za mene a ne da me „ponizi“.
….
Mogao bih o disleksiji, disgrafiji i poremećajima u orijentaciji pisati nadugo.

Kako sam na desni dlan stavljao gumicu, pa kad bi mi instruktor vožnje dao uputu da idem „desno“ ili „lijevo“, ja bih potajice ispružio dlanove i tamo gdje me je stezalo, znao bih da je to bila desna. Molio sam sestru da se kreće iza mene a ja bih ju pratio u ogledalu i pokušavao shvatiti što znači "dolaziti zdesna/slijeva".

Sramio sam se sebe. Osjećao se jadno i poniženo. Disfunkcionalan. Kao varalica. Puno puta. Dugo sam studirao, još duže sam polagao vozački. Dobio sam nakon faksa 2 pune stipendije, jednu u inozemstvu. Onako, jaka selekcija. A kad je bila...Uvijek se čudio kako sam uspio odglumiti i prevariti sve te stručnjake koji su me procjenjivali. Bilo mi žao konkurencije, koja nije "varala" kao ja.

Jebeni EUR-o! (ovo sa smiješkom). Ništa mi ne znači ni kalkulator ni šalabhteri. Grozim se preračunavanja i plaćam približavanjem mobitela. Frustrira me nemogućnost da novu valutu doista doživim. Da razumijem i interpretiram vrijednosti stvari, usluga.

Strategija mi je jednostavna. Čekam da prođe. Naviknut ću se na novi sistem vrijednosti. Plaćati karticom, mobitelom i pametnim satom. Napisat ću ovu priču, olakšati si pogled u prošlo. Pravit ću se da imam pojma koliko što plaćam.

Frustrira kao što frustrira južina ili kiša ili magla. Ili emocije. Boli, frustrira pa prođe. A to što bolje nisam znao i snalazio sam se kako sam mogao i jedino znao…nisam ni trebao biti tako strog prema sebi, al' to je neka sasvim druga priča.
....


Oznake: disleksija

11.01.2023. u 14:18 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.12.2022.

Pustio sam nešto boli



Nisam namjerno, slučajno je bilo.

Preselili smo urede, sve sam praznio.
Bacao nagomilano i nepotrebno.
Čistio.

Onda sam našao čestitku.
Iznenadio se da je preživjela.

Nisam znao što ću s njom.
Znam što piše u njoj.
Pa ju ne čitam.

Tako rješavam terete.
Ne čitam.
Ne gledam.
Ne slušam.

A treba pustiti nešto bola.
Malo se porezati.
Da znam boli li još.
Da se vidim.

Ma boli!
Ne vrišti ali boli.

Stignem se zatvoriti.
Okrenuti se.
Pogledati sebe iz sigurnosti.

Gledati muškarca
kako vraća poruku u omotnicu.

Gledam ga, on to zna i ponosan je na mene.
Ja na njega.
Blag je prema meni,
vidim ga samo kada pustim malo boli.
....

Oznake: I hurt myself today

19.12.2022. u 10:27 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 13.12.2022.

"Posljednji dani" (o susretima razdvojenih)



Tražio sam neki bezazleni mail od škole. Neku šifru, koja mi nakraju nije ni trebala. A našao jednu poruku za koju sam mislio je izbrisana. Kao i svi tvoji tragovi. Davno sam tvoju Knjigu ostavio čovjeku na Britancu. Riješio se i čestitki i onih nekoliko zajedničkih slika na kojima se nismo bojali trajati zajedno. Sveg sam se riješio i svih poruka kojima smo se upoznavali i zavoljeli. Sve sam pobrisao, ne u bijesu, nego u miru, kad sam ga vratio. I u oprezu da se tuga i želja ne ponove.

Danas mi se ukazala poruka. Sam sebi sam je bio poslao. Ne razumijem više razlog. A posebno zašto je preživjela. Sve sam potisnuo, kako i treba. Rano napisana i poslana, još dok sam se svemu čudio. "Nesporazumu koji ćemo riješiti". U poruci je samo tablica koju sam nazvao "Posljednji dani". Kada sam pokušavao shvatiti kako smo uspjeli sve uništiti. Skupljao sam tamo sve što smo si zapisali, da bude na jednom mjestu. Da tumačim meni i tebi da trebamo trajati. Sve sam zalijepio pa podcrtavao, podebljavao. Mislio sam, ako ti dokažem da shvaćam, voljet ćeš me iznova. Žurio sam da me ne zaboraviš ili zamijeniš.
.....
Buljio sam u ikonicu, možda je danas iskrsnula jer sam jak. Jer je dovoljno prošlo. Jer sam drugačiji. Nisam od gline. Tuđi tragovi ne ostaju dugo po meni. Otvorio sam kronologiju i požalio. Koliko boli i nemoći! Koliko pokušaja da se obuhvatimo. Očaja. Koliko bijesa, jada zbog nerazumijevanja.
...
Više ne tražim mentalno samoranjavanje. Razumijevanje nije važno. Prihvaćanje jest. Zatresla me otvorena energija. Prestrašila. Gdje god da sam pogledao, samo sam bio izložen nelagodi, nemoći. Zar još zrači? Zar je još toksično?
....
Na opreznom susretu razdvojenih ljudi govoriš mi kako nisi sigurna jel' mi rođendan prošao ili će biti uskoro. Trudiš se biti uvjerljiva, a čujem ti uvježbanost u glasu. I nesigurnost. Spominješ i da nisi "crvenokosa i zelenooka". Znam da je nešto moje, ali nisam se sjetio odakle to izvlačiš. Niti sam pitao. Sjetio sam se putem. Pričajući o promjenama auta, zdravstvenim tegobama, supružnicima, djeci i psu....spominješ da me ne čitaš. Veliš da nisi tu. Veliš da me rijetko pratiš. Baš!
...
Izbrisao sam Posljednje dane. Jednostavno je. Izbrisao sam poruku. Zatvorio, stisnuo "izbriši". Osjećao se kao da sam vrata otvorio prema snježnoj oluji. Nježan sam ja prema sebi. Ne mora biti živo da bi boljelo. Bole udarci, vrelina, studen. Ništa što bi bilo živo, al' svejedno nosi bol. Zato sam izbrisao, zatvorio, dovoljno sam vidio.

....
Proći će zapuh kojem sam bio izložen. Kao što je prošla mučnina susreta. Ovaj zadnji susret nazvao sam "Rukavica naopako" Kada se ponašam suprotno od svega što osjećam. Dopuštam samo pristojnu znatiželju. Pitam te oprezno i slušam pozorno. "Kako ti je naći se samnom?" "OK" odgovaram a najrađe bih ustao i otišao. To je pitanje jedini podsjetnik zašto se uopće nalazimo. "Kako ti je naći se samnom?" A zašto uopće pitaš? Prepoznala si da susret više ne želim. Što bih gubio tjedne da povratim mir? Susreti kao potresi na koje se ipak naviknemo. Borim se ja za sebe, ne treba mi podsjećanje. Da gledam tvoje suze i slušam te o samoći? Zašto to meni govoriš? Pa mene si zamijenila psom! To je novi centar tvog života. Lijep je čuko, svejedno...
...
"Boli me da si se prestao boriti za nas." Tako si pisala u Posljednjim danima.
..

Oznake: susreti razdvojenih

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 20:51 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.12.2022.

Spektakl (Qatar 2022.)


....
/pisano koji sat prije eliminacijske utakmice Hrvatska-Japan/

Jedno mi nije jasno u vezi Najvećeg spektakla na Planeti.

Počinju utakmice, one prave, na ispadanje, nakon koje se ide kući a milioni plaču i pamte. Jedan te isti događaj gleda i proživljava polovica stanovništva. Milijarde ljudi u isti tren uzdišu, viču, psuju.

Ima nešto u nogometnom svjetskom prvenstvu. Nešto spektakularno. Nogomet je jedini sport u kojem ne pobjeđuje nužno bolja momčad.
Nema te statistike koja može objasniti zašto je golemi Belgijanac poštedio naše niti kako su Japanci uspjeli dva puta zabiti Nijemcima.
Njemačka protiv Japana. Mercedes i BMW protiv Toyote i Honde.

Gledam svaku bitku bez obzira na nerazmjer nogometnog ugleda protivnika. To je ljepota praćenja. Jednom kao klinac, htio sam udovoljiti ocu, pa otišao u dosadnu nedjeljnu šetnju, dok se igrala možda i najljepša bitka u povijesti svih turnira. Nije tada bilo reprize, pa si nisam mogao oprostiti da jedini nisam vidio ispadanje Karioka i stvaranje sportskog mita.

Otad gledam sve! Isplati se! Isplati se gledati kako Španjolci na 4 minute ostaju bez daha, jer su uletjeli u zonu ispadanja. Bili prestali igrati, sve im išlo na ruku pa se raspalo.
Gledati kako Urugvajci plaču jer su odjednom ispali sa prvenstva a na terenu su prerano proslavili prolaz i izvukli iz igre najbolje igrače.
Da se odmore za utakmicu koju neće igrati. I sad očajnički žele natrag u igru.

Ljepota nogometnog spektakla mi je jasna. Iako jedan drugi sport doista volim, pratim i navijam. Ozbiljno, dječački, religiozno.

Jasno mi je da je to spektakl koji se dugo očekuje a brzo prođe. Dva su tjedna i odigrana su 54 od 64 meča. Proletjelo. Sve mi je jasno osim nepoznanice naznačene u uvodu, a odvuklo me pisanje pa evo se vraćam na gledalačku nevjericu koja me nasmijava.

Počinju prijenosi, a (lokalni) moćnici i uglednici u centralnim tribinama i/ili ložama, na mjestima sa najboljim i najskupljim pogledom ne dolaze na vrijeme.
Kapaju kao Amerikanci na baseball utakmice za koje ne znaš hoće li trajati sat i pol ili četri i pol sati.
Na dugo očekivani spektakl dolaze sa 15tak minuta zakašnjenja?
A odlaze u 80 toj minuti. Valjda im se negdje žuri. Da izbjegnu gužvu?

Propuštaju spektakularne preokrete u sudačkoj nadoknadi. I pogotke dok se mi još nismo smjestili pred ekrane. Odlaze sa spektakla kao da će sutra nadoknaditi ako nešto propuste.
A neće!

Znam da život nema reprizu. Nema ni taj spektakl. Voljeli ga ili ne, najveći je na Svijetu. Da parafraziram (i citiram): „Nije istina da se jednom živi. Živi se svaki dan a umire se samo jednom.”
Zato gledam i uživam.

I sretno Vatreni!


Oznake: japan

05.12.2022. u 13:07 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 23.11.2022.

Digitalni Memento

Uporno isključujem podsjetnike kojim me društvene mreže vraćaju u sretnu prošlost.
Isključujem sve uredno, kilkam na "pokazuj manje ovakvih obavijesti".
Pa mi algoritmi prestaju izbacivati događaje otprije, godinu, dvije, tri,... Okrugle datume.
Isključivao sam i podsjećanja na davne listopade, studene...
Neda mi se gledati. Znam što je bilo, što ću se ić' podsjećati? Zašto?

Pa mi počelo sada nuditi uspomene manje vrijednosti...."neke tamo srijede se nešto dodgodilo čeg bi se trebao prisjetiti"..
"Možda se želite prisjetiti uspomene od srijede prije nema-pojma-koliko godina?".

Upornost mog digitalnog okruženja da me razveseli uspomenom shrvala me, pa sam konačno otvorio ponuđenu fotku.
I dijelim ju ovdje jer se sjećam momenta kad sam ju uslikao, sjećam se dana, apsurda prizora iako se ne sjećam godine.

Zapravo...ne sjećam jeli bila jesen ili proljeće. Ne sjećam se jel' to bilo prije Petrinjskog potresa ili poslije.
Stvarno ne znam, niti me briga.

Al prizor je bio prekrasno nepotreban (kao i sva digitalna podsjećanja) pa ga dijelim!





Oznake: digitalije

23.11.2022. u 15:32 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.10.2022.

Nobelova nagrada za Annie Ernaux




Iznenađen! Nagrađene "Godine" sam pravovremeno pročitao. I hvalio sam knjigu okolo. Stavio Annine citate na okvire ovog bloga! Žena je isplela kroz povijest moderne Francuske i svoj život, usput predivno opisujući promjene naše svakodnevnice. Nije da sad trebam ikome preporučavati knjigu koja je zasluženo dobila Nobelovu nagradu. Nego sam ponosan na svoj literalni uzor/izbor!

....





Oznake: Ernaux

06.10.2022. u 16:24 • 6 KomentaraPrint#

Žviciraju me komplimenti



(slika je s interneta, vesela je a paše mi takva)

Danas sam triput dobivao komplimente (a tek je rano popodne). Prvo dva muška. Onda muški i ženska. Pa dvije ženske. Trebalo bi mi bar laskati. Trebao bih biti tašt, ponosan, umiren. A živciralo me. Ne osjećam se tako. Ne vidim se takvim. Kakvim me drugi vide. Osjećam se nezadovoljan. Banalno je! Ne mogu pronaći išta da mi djeca kupe za rođendan. Hodao sam jučer po dućanima. I nikakvog zadovoljenja. Ništa mi se ne sviđa. I neopravdano je preskupo. Besmisleno mi natrpavati ormare. Ne treba mi ništa. Ne treba mi ni novi hrvatski dres za 719 kuna (onaj tamni, gostujući). Imam oba "stara", kupljene prošlog ljeta za odgođeni EURO. Živcira me kad djeci iznova govorim da mi ništa ne treba. Ma knjigu! Nek mi neku knjigu kupe!

Čujem komplimente, ne doživljavam ih. Ne upijam ih kao inače. Ne zasijem. A narcis jesam! Vidim poglede, ne osjećam ih.
...
Ne mogu pronaći suvisli način da puno potrošim na nove naočale. Tražim ih od Žute srijede do Žute srijede. Jučer je dakle bilo mjesec dana. Bio sam na dodatnom, privatnom pregledu. Rekao mi doktor tada, da stanje nije toliko ozbiljno koliko sam umislio. Zapravo, rekao mi je da nastavim živjeti i uzimati skupe lijekove. Koje srećom neću trebati piti godinama. Pa sam se prije mjesec dana odlučio nagraditi. Promijeniti malo izgled. Nadograditi se i nagraditi se. Bojim se bolesti. Nisam hipohondar, zapravo uopće ne želim išta znati o bolestima. Dobre vijesti treba proslaviti!

Otkako od Žute srijede br.1. tražim samonagrađavajuće naočale, samo frustracije. Trebam pronaći kombinaciju, običnih i sunčanih dioptrijskih, a da promjena ima smisla. Komplicirano i stalno me tjera da promatram svoje lice. I skupo je jer moram uzeti dva para istodobno. Uglavnom sam se ogledavao podnošljivo neurednim. Ne pretjerano zadovoljan frizurom i neobrijan. Jedan dan su me upali obrazi brinuli, drugi dan sam se vidio podbuhlim. Pa sam odustajao od kombinatorike. I kretao u novu turu isprobavanja naočala. Suočavanja sa svojim odrazom i promjenom koja nastaje novim oblikom na mom licu.
....
Nervirali su me komplimenti. Dobro...nije da mi nije drago čuti. Lagao bih jer me dragost naknadno sustiže. Vidim poglede, al ih ne procesuiram. Ne osjećam se onako kako me drugi danas vide. Desetljećima sam želio biti nevidljiv. A nisam.

.....

Oznake: narcis

06.10.2022. u 13:55 • 12 KomentaraPrint#

petak, 23.09.2022.

Ping pong ili o Velikoj tuposti



Silom prilika dobio sam nekoliko tjedna izvan stroja. Izvan posla, izvan doma. Nisam birao, nisam imao nikakvog izbora. Iz punog životnog ljetnog pogona u hibernaciju. Pa sam se prepustio tuposti kojoj nisam do danas znao naziv. Ne znam naziv ni sad ali ga znam opisati. Tjednima nisam pisao a ni čitao. Nisam nazivao a i jedva bih se natjerao javljati se.

Gledao sam filmove koje bih odmah zaboravio. I serije. Osim one talijanske o Svijetu u kojem će svi pomrijeti. Igrao sam nekoliko dana igricu koju sam već odigrao, dok nisam užicao da ju odnesu od mene. Desetak sati dnevno i izgubiš pomalo razlikovanje pravog i imaginarnog. Oči titraju i kad žmirim. I koristio bih izliku "odmora" da provedem dan u krevetu. Ustajao sam samo dok sam morao. Rekord mi je dva dana.

Vratio sam se normali. Hodam gradom i gledam ljude, tražim naziv potrebe da budem okružen drugima. Da dobijemo odgovor/reakciju/odraz od drugih. Pa mi se stvorila maglica i nejasna slika, koju sada jasnije razabirem i ispisujem.

Kao da igram stolni tenis i pratim lopticu koju sam drugom uputio. Jer gledam kako će mi se vratiti i gdje ću je potom ponovo uputiti. U igri želimo nadmudriti protivnika. Želimo da nijednu našu lopticu ne vrati. A ovo je drugačije.

Komuniciramo i tražimo komunikaciju, želimo dio sebe isprobati, tako što će nam onaj drugi vratiti to neko naše očekivanje. I tako dok god želimo komunicirati.

Možda je ovo banalno. Meni nije. Uvijek sam se pitao može li čovjek sam? Može li bez tih želja koje pušta od sebe prema drugima? Kvare li nas ili oštećuju ili ozljeđuju u povratku te naše loptice, naše potrebe da utječemo na okoliš? Onaj vanjski i onaj unutrašnji.

Mogu se osamiti, mogu živjeti izbjegavajući, ali bez ljudi ne mogu. Besmisleno je. A i ljepše je u društvu.
...

Oznake: Tupost

23.09.2022. u 16:59 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 24.08.2022.

Obični ljudi (prijevod Pulp- Common people, 1995.)




Jedna draga, draga pjesma u mom prijevodu. Perjanica Brit Popa. Možda i najbolja pjesma tog vremena i žanra. Sredine 90tih i povrataka gitarističkom mekanijem zvuku. Volim kako pjesma polagano počinje, pa ubrzava sve do krešenda i masovnog delirija u publici. Plot: mladić autsajder kojem se posrećilo sa strankinjom. On u želji ..oh....u tako prirodnoj želji momka da povali curu…opisuje svoj obični život i biva posve iskren.

Nije pjesma nikakav žilorez…obračunavanje s demonima prošlosti ili traženje istine. Pjesma je savršeno ocrtala vrijeme kada je nastala, zabavna je, lagano cinična i posve iskrena. Bio sam tada dio te kulture, živio i učio u tom podneblju, digne me uvijek ova pjesma, nepogrešivo me razveseli.
*************

OBIČNI LJUDI

Došla je sa kontinenta i žeđala za znanjem, studirala je kiparstvo na Saint Martinu. Tamo sam joj zapeo za oko. Rekla mi je da joj je tata bogat a ja…. u tom slučaju naručit ću rum i Coca-Colu!

Rekla je "Dobro!", a onda je za trideset sekundi rekla: "Želim živjeti kao obični ljudi! Želim raditi sve što obični ljudi rade! Želim spavati s običnim ljudima…kao što si ti!" Oh, što sam drugo mogao učiniti, pa sam rekao: „…vidjeti ću što mogu učiniti...“

Odveo sam je u supermarket. Ne znam zašto, ali negdje sam morao početi. Pa je tamo počelo. Rekao sam:„Pretvaraj se da nemaš nista novca!“. Samo se nasmijala i rekla: „Oh, tako si smiješan
Rekao sam:„ Da.“ Začudila se.„Ne vidim da se itko drugi veseli u supermarketu….jesi li siguran da je zabavno?

Želiš živjeti kao obični ljudi? Želiš vidjeti sve što obični ljudi vide? Želiš spavati s običnim ljudima? Poput mene? Ali nije razumjela! Samo se nasmiješila i držala me za ruku.

Iznajmi stan iznad restorančića! Ošišaj se i zaposli! Zapali cigaretu i igraj bilijar! Pretvaraj se da nikad nisi išla na fax!!

Ali svejedno nikad nećeš biti kao obični ljudi! Jer kad noću ležiš u krevetu… gledaš žohare kako se penju po zidu…kada bi samo nazvala taticu, on bi mogao sve zaustaviti…! Nikada nećeš živjeti kao obični ljudi! Nikada nećeš učiniti ono što obični ljudi rade! Nikada nećeš griješiti kao obični ljudi! Nikada nećeš gledati kako ti se život gubi. Plešeš, piješ i ševiš se…jer nema se što drugo raditi.

Pjevaj s običnim ljudima! Zapjevaj i možda ti uspije! Smij se zajedno s običnim ljudima! Smij se s njima iako ti se oni smiju i glupostima koje izvodiš, jer misliš da je biti siromah fora. Kao pas u kutu koji će te ugristi bez upozorenja. Pazi, rastrgat će te iznutra! Jer svi oni mrze turiste. Pogotovo one koji misli da je zabavno biti običan…i misle da će masne mrlje od čipsa lako izaći u pranju…
Nikada nećeš razumjeti, kakav je osjećaj živjeti svoj život, bez smisla i kontrole.

--

Oznake: Pulp Common People

24.08.2022. u 10:25 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 16.08.2022.

Povratak u svakodnevnicu



Prvi dan po povratku. Istetovirani strani nomadi i parkiranje u strogom centru. Fotografirao sam Prolaz bez ljudi. Pozdravio gospođu na porti. I na cijelom katu nikog nisam sreo. Ušao sam u par ureda. Nikog zatekao nisam.

Probao sam staviti komentare na tuđa razmišljanja na blogu. I odustao. Previše je tamo riječi, previše provokacije, previše ideološke municije. Lijepo napisano ali toksično. I bez zaključka. Nisam komentirao ništa. Ni sa zadrškom. Čudim se tekstovima punim osobne frustracije, gdje autor naknadno, do u detalje, objašnjava što je htio reći i da nije nikog htio uvrijediti. A sere naravno, jedva dočekao da se istrese. To me, uz lijenost, odvraća od pisanja. Ionako promišljam čemu mi služi. Pisanje. Kad mi je trebalo izvukao sam iz sebe.

Pročitao sam neobjavljeni tekst o mom prošlogodišnjem povratku sa mora i zaključio da je još uvijek preosoban. Ostavio sam ga da čeka i čami. Vjerojatno neće nikad na van. I čemu? Nije ni svako pisanje za javnost. Možda da ga izbrišem zbog sebe? Nije ni svako osobno pisanje za mene. Znam koje sam osjećaje uspio zabilježiti...možda je bolje da ih pustim da izblijede.



Oznake: Nakon ljeta

16.08.2022. u 10:33 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2024  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29      

Veljača 2024 (1)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (2)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (5)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (3)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (2)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (3)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (1)
Studeni 2021 (1)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (7)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

o autoru

Annie Ernaux:"Da uđe u trag osjećajima koji su već tu, a još nemaju ime, poput osjećaja koji je tjera na pisanje."

e to mi je dosad najbolje i najdraže objašnjenje podražaja na pisanje: Otkriti osjećaje koji još nemaju imena...


...

Proveo sam dobar dio 2023. u pasivi. Vraćam na blog većinu priča, osim izbrisanih. [2023-12]

Rasteretio sam se ispisanog i nastavljam pisati (2023-04)

Brojalica (2023.)


counter for blog

...


counter for blog