Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 23.09.2022.
Ping pong ili o Velikoj tuposti
Silom prilika dobio sam nekoliko tjedna izvan stroja. Izvan posla, izvan doma. Nisam birao, nisam imao nikakvog izbora. Iz punog životnog ljetnog pogona u hibernaciju. Pa sam se prepustio tuposti kojoj nisam do danas znao naziv. Ne znam naziv ni sad ali ga znam opisati. Tjednima nisam pisao a ni čitao. Nisam nazivao a i jedva bih se natjerao javljati se.
Gledao sam filmove koje bih odmah zaboravio. I serije. Osim one talijanske o Svijetu u kojem će svi pomrijeti. Igrao sam nekoliko dana igricu koju sam već odigrao, dok nisam užicao da ju odnesu od mene. Desetak sati dnevno i izgubiš pomalo razlikovanje pravog i imaginarnog. Oči titraju i kad žmirim. I koristio bih izliku "odmora" da provedem dan u krevetu. Ustajao sam samo dok sam morao. Rekord mi je dva dana.
Vratio sam se normali. Hodam gradom i gledam ljude, tražim naziv potrebe da budem okružen drugima. Da dobijemo odgovor/reakciju/odraz od drugih. Pa mi se stvorila maglica i nejasna slika, koju sada jasnije razabirem i ispisujem.
Kao da igram stolni tenis i pratim lopticu koju sam drugom uputio. Jer gledam kako će mi se vratiti i gdje ću je potom ponovo uputiti. U igri želimo nadmudriti protivnika. Želimo da nijednu našu lopticu ne vrati. A ovo je drugačije.
Komuniciramo i tražimo komunikaciju, želimo dio sebe isprobati, tako što će nam onaj drugi vratiti to neko naše očekivanje. I tako dok god želimo komunicirati.
Možda je ovo banalno. Meni nije. Uvijek sam se pitao može li čovjek sam? Može li bez tih želja koje pušta od sebe prema drugima? Kvare li nas ili oštećuju ili ozljeđuju u povratku te naše loptice, naše potrebe da utječemo na okoliš? Onaj vanjski i onaj unutrašnji.
Mogu se osamiti, mogu živjeti izbjegavajući, ali bez ljudi ne mogu. Besmisleno je. A i ljepše je u društvu.
...
Oznake: Tupost
