Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 24.08.2021.
POVRATAK U SVAKODNEVICU
Nije doduše još.
Nego je povratak sa bezbrižnog ljeta.
Koja boleština?
Cijepljeni smo svi.
Bezbrižno ljeto. Zatvorio mi se dinamički krug događaja.
Počelo je, ili je zakuhalo ili što već, prije 2 godine.
Prošlo ljeto je bilo dinamično.
I teška godina, i dobra godina je slijedila.
Ne znam ni sam.
Stavio bih je u kapsulu vremena pa dijelio odlikovanja kad odstoji.
Od ljeta do ljeta do ljeta.
2 godine života.
Više energije, smjeha, tuge nego u prijašnjih 10.
Ljeto 2021.
Trebao mi je odmak.
Dobio sam ga.
More, plivanje, trčanje, putovanja.
Stari godišnji.
Putovanje.
Pa nekoliko tjedana terenskom rada koje me promijenilo.
Ozbiljno promijenilo.
Pa putovanje, pravo veliko europsko putovanje.
Pa more.
Ozljeda noge i puno plivanja i trčanja.
I sve bez drame prijašnja dva ljeta.
Jeli Zen ili Tupost ili Aktivni odmor...briga me....trebao mi je. Zavrijedio sam si ga.
Volim priče o piscima koji tjednima sređuju bilješke.
Ili o putopisna koji danima nakon avanture sređuju dojmove.
Mene zapalo srediti svoje promjene.
Nisam od novogodišnjih rezolucija nego od ljetnih.
Meni odmori donose rekapitulaciju.
Ali ne i ovo ljeto dvadeset dvadeset prve.
Ovo me ljeto zateklo takvog kakvog je.
Promjene su se dogodile ranije.
Iznutra.
I izvana.
Nisam ovo ljeto nosio ništa staro. Preveliko mi je. Dva X-a preveliko.
I šareno sam se oblačio. Jer nisam više nevidljiv.
Najveća promjena koja me zadesila.
Napustio sam Nevidljivost.
Ispisao si neke važne priče. Jednu posebno.
Mjesecima sam ju pripremao. I bio jako ponosan na nju, kao i moja psihologica, jer bez naše zajednice, pomaka nebi bilo.
Ne bojim se biti muškarac. Samo nikad nisam naučio kako to biti.
Čudna priča.
Ali nisam nevidljiv. Trudim se ne biti.
I nisam.
I godi mi pažnja.
Promijenilo me iskustvo izlaganja ljudima.
Meni jedinstveno iskustvo.
Materijal za novu priču mi je to. Kojoj znam naslov (Ljudi od gline) i neki opći scenarij, a od materijala.imam samo ono što mi je Stidljiva žena predivno napisala.
I Prijateljica moja sa bloga, koja mi se nepogrešivo javlja kad stvari odiše dramom.
Imam to dvoje divnih ljudi za razmjenu.
Ljeta su mi donijela i odnjela važnu osobu. Puno puno svega. Puno sam naučio, najviše o brizi o sebi.
Ovo smo se ljeto pomirili i razišli kao stranci.
I to sam naučio.
Nije bili lako ali je bilo potrebno.
Zanimljive su mi teorije da pisac ima određeni broj dijela. Ili da režiser ima 10tak filmova, nakon čega djela postaju nebitna.
Tu sam, tu pišem jer mi je stiskala Nevidljivost i suprotna želja da govorim i ne stidim.se svojih stanja i osjećaja.
Pitam se jesam.li u stanju napisati "Ljude od gline". Kako sam prije skoro godinu dana osjetio u sebi "Dječaka u rukavicama".
Suočenja.
Što ako ne uspijem napisati Ljude od gline?
Jeli gotovo moje pisanje?
Upoznao sam se radovima ljudi, koji su bili aktivni ovdje pa ih mjesecima ili godinama nema.
Dolaze drugi. Koji imaju poriv.
Uvijek dolaze drugi ljudi.
/Znaš, znam i ti čitaš ovo. Trebalo mi je puno snage da izbrišem i ja pisma, slike, materijale...sve što sam sakupljao. Uspio sam ih ne čitati. Obrisati....trebalo mi je razumijevanja zašto. Jer podsjeća samo na nerazumjevanje. Zato je dobro obrisati
Pustiti zaborav da ispere sve./
Nisam ovo ljeto bio niti u nesporazumima...ma reći ću neprijateljstavu .
Nisam bio ni u isčekivanju kao prošlo ljeto.
Bio sam u miru.
Drugačiji ja. Snažniji, odlučniji.
Kad god bi želje nadvladava mir, sjetio bih se tvoje mantre draga Liv.
" Dobro je. Dobro je.'.
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:44 •
0 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 05.08.2021.
Budi ponosan Luka! (Tokyo 2020)
Sam sam nekakav sportaš. Sudjelovao sam na nekim veličanstvenim utrkama. S desecima tisuća drugih sportaša. Jedini suparnik bio sam sam sebi. Natjecao se nisam nikada. Ni približno nisam bio toliko dobar. Sudjelovao jesam, natjecao se nisam. Moje medalje su samo sudioničke. Dokaz (meni) da sam završio trku.
Volio sam sport. Pratio ga. Sanjao sam Olimpijske igre. Divio se olimpijcima. Svima koji su bili dio tog susreta najboljih sportaša svijeta. Olimpijade dugo ne pratim sa nekom strašću. Više usput...
Ove (valjda) post Epidemijske Igre pratim sa obnovljenim zanosom. Baš kako sam se guštao gledajući EUROVIZUJU (Italija!!!!) i nogometni EURO (opet Italija!!!).
Ove Igre bez gledatelja i u kontra vremenskoj zoni, nije lako pratiti. Zbog Luke Dončića pratim.
Mladi slovenski atleta spojio je najbolje od sporta. Beskrajni talent, začudni atlecizam, igračku inteligenciju, individualnu statistiku i predvođenje, liderstvo momčadi.
I još nešto teško opisivo...Neki hedonizam kroz sport. Želju da zabavi gledatelje, da nadmudri protivnika, lakoću brilijantnosti...Osmjeh na licu, i želju za pobjedom lišenom bilo kakve zavisti, nepotrebne nadmoći.
Igra! Najčišća igra. Ne gluma, nego izvedba. Pozornica na kojoj glumac ne glumi nego postoji. Sve što radi, radi s lakoćom koja zbunjuje. Tako Luka izgleda na Olimpijadi. Podsjeća me na Apolona. Grčko božanstvo druge generacije. Sjajan i nemilosrdan. A opet blizak ljudima. Vodio je svoje Slovence do par sekundi od Olimpijskog finala. Jedan jedini pokušaj...i odlučio je dati suigraču šansu. Nisu uspjeli.
Žalostan sam zbog Luke i hrabrih slovenskih momaka. Ne mogu se ne sjetiti naših srebrnih s Olimpijade. Imali smo tada Dražena i Tonija, Dinu, Stojka, Arijana...i teškom mukom smo do finala došli.
Luka je sam doveo solidno-osrednju momčad jedan šut do finala i borbe za olimpijsko zlato. Nije uspio, al je postao zvijezda Igara. Obilježio je veliko natjecanje, najodličnijih atleta Svijeta. Treba Luka biti ponosan. Ostavio je otisak u Vremenu.
....
Oznake: LUKA DONČIĆ
