Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 24.07.2022.
Natjecanje u brzom gledanju
Odlučio sam na ovom GO doraditi svoju vizualnu pojavnost. Negdje prošlo ljeto, u ovo doba, me obuzela...ma bio sam zadovoljan sobom! U desetak mjeseci sam skinuo toliko da me moja krojačica jako zavoljela. Kompletna garderoba je išla na sužavanje. A volim ja tjeskobe riješavati po dućanima...
Pa sam ovo ljeto sa linijom, tu negdje, kao i prošlo, al sa obnovljenim žarom i drugim motivima da se još malo stanjim. Htio bih od jeseni trenirati u klubu, a ne po posebnom programu koji mi moja trenerica-šampionka tjedno kroji. Po kojem sam tabanam ceste.
Formirali su u mom klubu još dvije spore grupe, fittam u jednu. Pa treniram i tu na moru. Nije dosta odreći se dnevne doze pivkana i zaboraviti na večere. Trebam brzinu dobiti. A to se bez treninga ne može.
Ustajem radi treninga rano. Jedino takav ljeti ima smisla. Dok se cesta ne užari. Zrak nije problem, vrućina staze je. Rano ustajanje, po pasjim vrućinama, je atak na smisao godišnjeg odmora. Ustanem prije Sunca. Što je samo uvod u motivacijsku bitku. Ja protiv Mene.
Pa se kleberim...uživam u svježini i tišini
ljetne baze i razvlačim se. Znam da svakih 20 minuta temperatura zraka raste 1 stupanj, a ceste 2. Pa mi razvlačenje znači trening bez svježine. Mučenje. Ples na rubu odustajanja.
Uz sve sitne opasnosti kao što su: "samo da malo prilegnem" ili "mogao bih riješiti macarone iz Kauflanda, skurit ću ih na treningu"...ima još gori demotivator.
Bakina kabelska i gledanje televizije unatrag. Uhvatim li kakav propušteni film da me povuče, gotov sam. Neću na trening, doručkovat ću dvaput, osjećati se bedasto i izdano.
Danas ujutro vidim Brodyja u nekom mistery filmu. Prva mi scena već odbojna. Lik se budi nakon gadne saobraćajke, ničeg se ne sjeća, a noga mu strgana pa ne može van.
A to mi je dosta! Sjetim se moje nezgode i nemoći, pa me radnja uznemiri i umjesto da ugasim sve i istrčim van....jer sve sam obavio i obučen sam i hidriran i RayBan na očima... uhvatim se da navijam za lika! Da se spasi.
A i nekako ....rađe bih zaljevao macarone s proteinskim shakeom, nego van, na žegu. I trcanje je napor. Napor je muka. A ja sam na odmoru ...
Pa me sreća pomazila u vidu Adrijanove beskočne muke da izađe iz karamboliranog vozila. Dopizdilo mi je gledati ga kako se pati. Znam kako mu je...Neda mi se njega gledati kako se batrga. Beskonačno!
Zgrabim daljinski i stiščem fastforward. Gubim nit radnje, a nije da je neka radnja. Lik se pati i vuče po planini i tako minutama ubrzanog gledanja. Mislim si kolko ovo ima smisla. Gledam lika koji nema pojma tko je, a mogao bi biti krvoločni razbojnik za kojim se traga. A ja stojim, vodim bitku sam sa sobom, pogledavam van, gdje susjedi idu na misu.
Prevrćem film na FF, okrenem i na najbržih *16, moram se i vratiti i usporiti, jer ništa ne kužim, a za ugasiti TV snage nemam.
Nego skapiram konačno happyend....lik je bio otet, i nije u bijegu ubio ženskicu koja mu je pomagala i vratila mu se memorija i na sigurnom je. Oporavi se brzo Adriane!
Sretan sam sretnim krajem. Sretan sam
što sam brzinski izvrtio film u desetak minuta i završio s nekom logikom.
Izišao sam van, izabrao rutu sa sjenom, odradio solidan trening, osvježio se par puta na plažnim tuševima, pozdravio par trkača, uslikao jednu sliku koju ovdje dijelim.
Hvala televiziji na FF opciji i Adriane, sorry što te nisam ima živaca gledati u normalnoj brzini.
...
Oznake: pasje vručine
