Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 28.06.2021.

San o električnoj jegulji



Ima li išta gore nego se ustati rano, pa natrag u krevet i onda sanjati konfuzno?

Ali baš konfuzno.

Jučer sam trčao relativno rano uz more. Urbano je ovdje kod svojte, ništa specijalno romantično, samo hot hot hot ako ne krenem prije užege.

Pa sam plivao par puta, za ozbiljno. Isto ništa romantično, nije otok, nije divljina, ništa žešće pitoreskno. Ali je blizu ta gradska plažica i more je osvježavajuće a pogled dovoljan za opaliti naslovnu sličicu za društvenu mrežu.

Ustao sam prije sunca, morao u podrum po trajno mlijeko. Zaobišao čopor mačaka, pazio di stajem, jer sam bio bos.
Doručkovao, rastegnuo se i odustao od trčanja. Tri jutra za redom trčim, cure spavaju, punica hrče, žena jučer otišla raditi.

I odlučim se vratiti u sobicu, ventilator radi, mobitel pun. Neda mi se danas trčati.Hoću se rastezati u neudobnom krevetu, ostalo još sasvim malo starog godišnjeg.

Mislim pročitati što ljudi pišu, možda otvoriti neko novo čitanje, stavio sam muziku na slušalice s kojih je pala jedna silikonska kapica pa mi ne leži dobro u lijevom uhu. I za razliku od Dorothy, koja je usnula magično magični san, ja sam usnuo u neki magično realistični svijet.
....
Da smo obiteljski otišli na skijanje i to brodom. Putovanje valjda III klasa. Svi spavamo u istoj dvoranici. I svi su u punoj opremi. Mi i drugi putnici. Miris momačke svlačionice. Nitko se ne buni, svi u iščekivanju avanture.

Onda smo se iskrcali u Englesko i tu mi supruga objašnjava da jednu od kćeri trebam ostaviti u školi jezika. A što s drugom?

Pa mi govori da se javim domaćinu psihologu oko kojeg se okuplja sve više ljudi i ja mu ne mogu prići. Simpa tip ali stalno mu netko prilazi. A ja pojma nemam što da ga pitam.

Dok se guram, skužim da nemam pojma di sam u Engleskoj. I svakog pitam u kojem smo gradu, i gdje je ta škola. Smiju mi se.

Dok se probijam kroz krovni party izgubio sam svoje iz vida. Trčim okolo tražeći ih, vidim da mi nestaje odjeća sa svakim pokušajem da ulovim nekog tko bi mi odgovorio. Ostajem samo u tamnoplavoj majici i bijelim gaćama. Noč je.

Pokušavam pronaći nešto za obući, spuštam se s krova i nalazim se na rukavcu riječice u delti Neretve.

Zvizdan je, vruće je. Mokrim po staji građenoj od ružnih sivih blokova, pa prekidam jer prolazi seljak koji tjera kravu i pozdravlja me ljubazno.

Dolazim do kanala i u plitkoj vodi vidim golemu električnu jegulju na kojoj su prikačeni mjerni uređaji. Antene i kamere. Malo je vode, mogao bih dirnuti opasnu ribu.
Prilaze mi djeca, pitam di su bila. Vele..."pa tu...", ništa ne objašnjavaju niti ih išta brine.

Pokazujem na opasnu ribu i svi sjedamo na platformicu koja nas polako nosi nizvodno.
Mini splav se polako okreće i vidim da supruga maše kameri prikvačenoj na glavu jegulje.

Sa zvučnika nas pozdravlja glas ljubazne profesorice biologije koja objašnjava projekt praćenja eko sustava, vidi nas ona jasno, objasnit će nam sve i želi nam ugodno putovanje.

.......
Probudio sam se nesuvisao i odlučio zapisati san.
....


Oznake: san

28.06.2021. u 10:25 • 6 KomentaraPrint#

subota, 19.06.2021.

DOBRI ČEH



(na slici junak priče, lijevo od njega moja pozicija)
....

Moji su jutros zapeli u gužvi. Satima u koloni. Htjelo se jučer gledati nogomet, Hrvate i Čehe, kao "može se i subotom putovati na more, neće biti gužve".

Ja sam došao sam prije par dana. Zapravo nisam sam. Uzeo sam suputnike preko servisa za putovanje. Ne znam dal da ga imenujem…ono, kao da ne radim reklamu ili što već.
Nisam putovao sam nego s dvije divne cure koje sam vidio prvi put u životu, a možda i posljednji.

Radim ja na sebi! Puno i skupo. Pa sam od ekstremnog introverta napredovao u introverta. I uz to sam dobar u mimikriji.
Pa sam, da se pohvalim postao ugodan suputnik (ovo je moj blog, teoretski mogu drobiti svašta). Svi s kojima sam se vozio, ocijenili su me odličnim! Nije nešto puno vožnji ali godi. Kad vam stranac, s kojim ste podijelili par sati života, kasnije napiše neku iskrenu i kratku pozitivnu ocjenu.
Kako me netko doživio u tom kratkom vremenu. U kojem, hoćeš – nećeš ne možeš iskočiti iz auta. Sjedneš, voziš se, procjenjuješ suputnike, sudjeluje u priči jer je ideja da se komunicira a ne muči. Tome uglavnom autobusi služe. I svaki ima, ali baš svaki ima nešto zanimljivo za reći!

Doduše, oni koji se boje takvog dijeljenja prostorne intime s strancima….takvi uvijek pitaju o strahu. Zazivaju scene loših road horrora. Pitaju zar me nije strah.
Imam spreman odgovor. Kao onih nekoliko viceva koje znamo napamet. Onda izvedem svoj, unaprijed osmišljeni mini show:„da, strah me da mi neki putnik, tužna lica, žutih očiju i lažnog osmjeha, ne uđe sa mačetom u auto. Pa me onda na krcatom odmorištu, recimo kod Macole, namami u zaklonjenu šumu…"
Zato izlazim iz zone i sumraka straha i lažne zone sigurnosti pa se otvorim strancima, pozovem ih na vožnju sa mnom. To što podijelimo troškove, to mi je najmanje važno. Važnije mi da se ne bojim pustiti ljude (nepoznate tih prvih par minuta) nego da ih probam upoznati za vožnje.
….
Nekako slično se trsim napraviti danas na plaži. Koju samo ja volim, pa kad moji dođu, bit će bitke da izborim bar jedan dan na kupanje s pogledom na obližnju gradsku luku. Meni kontinentalcu to ne smeta.
Pitomo je, uređeno, puno hlada, besplatni parking, jedan kafić i pečenjara s OK hamburgerima i lokalni heroj, pjevač poznat po bevandi i hrpi sranja koje izvodi.

Nema puno svijeta na plaži, ali na svakoj sređenoj drvenoj klupi bar po jedan lik. A stane nas nekoliko. Gledam onako di ću pa se odlučim za lika koji liči na wannabe kamatara. Krupan neki lik, ne baš mišićav više pretil, skoro na zero ošišan i sunčane naočale kakve su se nekada nosile na skijalištima. Ili biciklističke. Malo outdated.

Legnem na drugi kraj platforme (drvo je i ugodno je), stavljam ručnik, jastuk na napuhavanje koji čudom nije probušen. I čitam neki chicklit kojeg sam uzeo iz ormara za posuđivanje knjiga moje fizioterapeutice. Da! Okružio sam se ženama koje mi čine život sređenijim! Psiho pa fizio terapeutica i trenerica….dobra dobra žena S., koju tek uvodim u svoj svijet blogiranja.

Onda me mrki susjed šokira. Krene on mobitelirati . Glas ne ide nikako uz stas. Češki!? Kao da pripada nekom zbunjenom studentu. I brblja brate mili, besplatno mu je, sve nekako se kao opravdava nekom za nešto, pojašnjava, trudi se. A iz slušalice dopire mlađi ženski glas. Nemam pojma, češki ne govorim, ali lik niti izgleda kao Čeh, niti dok govori ostavlja prijeteći dojam. Moj prvi prvi dojam o njemu.
A taj dojam...kojeg sam pomalo i došao testirati. Ne znaš kakav je čovjek dok ne uđeš u interakciju s njim. A leći kraj nekog na plaži je nekakav oblik komunikacije.
Moraš se ponašati pristojno. Najgore što napravim na plaži je kad čitam, pa me prevari, pa se predam Hypnosu, knjigu na lice. I znam gadno hrkati tako. To je najgore.

Ne smeta mi njegov glas, pa dolazim do 70te stranice gdje glavna junakinja pronalazi diskreditirajući, loše skriveni (ispao mu u autu?) mobitel sa lascivnim porukama muža i ljubavnice. Pa plače ona i čudi se kako joj se lagodni život ruši zbog nevjere muža. A na koju je prosječni čitatelj davno posumnjao. Iako je roman u ranoj fazi.

I sad…dolazim do motiva ovog ljetnog zapisa. Čeh prestaje pričati i ubrzo netko pali radio Dalmaciju. Čujem poznatu mi pjesmu. Ali mi je više čudno tko se to ulogorio dok sam čitao? Nikog nisam zapazio, nikakvu sjenu, pokrete. Nikakav domaći. I zašto bi pustio svirku sada, a ne dok je Čeh drobio roaming minute, mrcu preglasno.

Kad ono, to „moj" Čeh sluša mobitel! To on frlji domaćice preko slabašnog zvučnika mobitela. I prepoznam pijesmu. Znam je iz privatne izvedbe uživo. Sa videa jednog koji mi je davno bio poslan. „Meni trebaš ti da me voliš". Ali je bilo otpjevano uživo. U mraku tuluma. I priznajem…loša izvedba. Pa sam tek dosta kasnije shvatio tu skrivenu poruku kao ljubavnu i to meni poslanu. A ne kao tulumsko revanje, da se vidi kako se dobro ekipa zabavlja. Nego sam taj element poruke uhvatio tek kada je već bilo kasno i ponuda više nije bila važeća.

Al kako nisam poznavatelj tog djela domaće scene, bilo mi je onako…nelako jutros. Ljubavna poruka koju nisam prepoznao, pa domaći klasik kojeg nisam prepoznao, pa me tome podučio Čeh kojeg nisam prepoznao kao dobrog Čeha. Koji voli našu malu domovinu, more i uživa u Oliveru….

Odlučio sam biti prijatelj sam sebi i uživati ovih par preostalih sati momaštva na moru, pa sam se nasmijao. I mislim, jel moj Čeh pojma ima što pušta?

Sljedeću domaćicu i to kontinentalnu, je preskočio. Baš sam ga ćirio ispod naočala. Vidio sam kako prstom prebacuje pjesmu. Nezadovoljan vidljivo. Pustio je sljedeću ….“uvijek isto poželim", napravio zadovoljno lice i stao uživati. A ja u čudu jer i ta pijesma….isto ima povezanu priču, ista simpatija, al nisam dao ni da mi to pokvari dan na suncu.

Nego si mislim, srećom sam dao šansu dobrom Čehu da ga malo upoznam, i dobio ideju za jednu ljetnu priču.
....

Oznake: Ljeto 2021.

19.06.2021. u 17:50 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 16.06.2021.

Sram



Večeras sam skupio razbijeno dostojanstvo, i priznao joj kako se sramim. Kako sam prije 3 tjedna na našoj obiteljskoj fešti bio pijan pred djecom.
Rekoh, ne znam kako, iako je bespredmetno, da nisam ni toliko unio u sebe.
A sram me.
I strah.
Jer ….pričam joj kako alkohol djeluje na mene nestabilno.
Otkad sam za trajanja terapije duge 9 mjeseci izgubio apetit i želju za pićem. I izgubio 7 konfekcijskih brojeva. Pa me piće valjda prevarilo.
Valjda.
Jer sam tu subotu uživao biti domaćinom fešte. A godinama nismo nikog zbog epidemije ugošćavali. Iznajmili smo imanje, uzeli catering, nafrljili razglas, uživali kao da pošasti nije ni bilo.
Pa sam popio, prvi put u skoro godinu dana. I umjesto da me alkohol razveseli, razgali, oslobodi, mene bacilo u nemir i tjeskobu. Isključio sam se, potonuo. Sjedio i nisam reagirao.
Imao sam neku šansu da se vratim, kad mi je došla poruka Pjesnikinje. A dolazi rijetko a sigurno je osjetila da nešto samnom nije u redu.
Odgovorih....“nacvrcao sam se“.
Ona…"ne smiješ! Otuširaj se!"

Kao da sam imao gdje…pa sam valjda nastavio po svom. Jer se dalje ne sjećam previše.
I nemam pojma kako je Pjesnikinja osjetila da mi treba pomoć. I baš ona koja je jako bila ponosna što više ne vjerujem u „tajne veze među ljudima"….

Rano u zoru, sam sam u krevetu. Nije mi mučno. Nije mi zlo. Nego mi je praznina u sjećanju.
Nitko me ujutro ne pozdravlja. Tiha misa. Pa kanonada uvreda.
Boli. Djeca me vrijeđaju. Da je tata pijanac.
Boli.
Kriv sam.
Ne znam što bih.
Kako da se ljutim na njih?
Moj otac, kakav god bio, a unukama godinama ne čestita ni rođendane ni blagdane niti ih posjećuje, on nikad pio nije.
I nisam ga nikad vidio pijanog.
A mene moja djeca jesu pa me s guštom i prijezirom vrijeđaju.
……
Danas, skoro tri tjedna poslije smo nas dvoje o tome pričali.
Rekao sam joj da me poslije još dvaput alkohol odveo u nemir.
Skroz malo tog otrova, čak sam se i samo pravio da pijem prošli petak među dragim ljudima. I svejedno me piće instantno gurnulo u naručje depresiji. I na uredskom rođendanu na kojem su svi uživali….ili se tako činilo…ja sam tonuo i odustao od jedne jedine čašice. Pobjegao sam u teretanu kad se društvo odlučilo uputiti u pivnicu.
…..
Pričam joj o tome večeras. Velim da pijem tablete, da me drži pred-ljetna tjeskoba. Da se ljeta već dugo bojim umjesto da mu se veselim.
Al da nije do tableta. Ili je? Nemam pojma.
Osjećam da me sluša. Osjetim da je umirena mojim priznanjem srama zbog naše djece-svjedoka. O svojim problemima šutimo.
….
Veselio sam se popodne poruci moga Glasa Svijesti. Moje terapeutice. Nudi mi naš stalni termin. Velim, može al da sam ja tada na moru. Jel može Skype, pitam. Jer mi treba priča, savjet, utjeha, prijekor. A svega po malo ću dobiti. Ili ničega. Nikad to nisam siguran.
Ona nudi sat raniji termin. Čudno mi malo al pristajem bez zadrške.

Pričam to Njoj večeras, a ona mi se nasmije. Ajd bar to! Prvi put u par tjedana da mi se nasmijala. „Normalno da ti taj termin nudi jer tada igra Hrvatska!“.

Oznake: sram

16.06.2021. u 01:42 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.06.2021.

Nemir



Ponudio sam neki dan spokoj svima.
Jer se zadržati ne može.
Kao što sunčani dan ne možeš sačuvati.

Dođe odluka koja nam se ne sviđa.
Dođe naš čin koji ne ispadne dobro.
Ne ispuni se očekivanje.
Progledamo, nestanu nade.

I uvuče se nemir.
Nestane spokoj.
Povuče se.

Pa zovem upomoć dobre ljude.
Zovem ih na šetnju.
Zovem ih na kavu.
Ništa im ne govorim.
Njihova me prisutnost liječi.

Ozdravljam uz njih.
Sretan sam da postoje.

Čine me sigurnim u ovom ljetnom danu.
Brana su mom nemiru.
Dokaz su da postojim.
Da nisam samo misao.
Samo nečija pomisao...

..........
Jedna prigodna.
Teška.
Zapravo optimistična i životna.
Al dopuštam da mislite drugačije!
Jer svi smo mi samo nečija pomisao.
........

Samo pomisao
(Gnarls Barkley)


Sve što želim je vaše razumijevanje
Kao mali znak naklonosti

Zašto je ovo moj život?
Gotovo da se svi pitaju

I pokušao sam
Sve osim samoubojstva
Ali prošlo mi je kroz misli

Više ja volim mir
Jer ne bi morao posjedovati išta zemaljsko
Ali u biti sam životinja
Pa, što da činim sa svom tom agresijom?

Da, pokušao sam
Sve osim samoubojstva
Ali nije da mi nije prošlo kroz misli

Život je jednosmjerna ulica, zar ne?
Kad biste mogli naslikati život
ja bih nacrtao sebe u pravom smjeru
Tako da idem do kraja, kao da doista znam put
Ali istina je da samo nagađam!

I pokušao sam
Sve osim samoubojstva
Oh, ali prošlo mi je kroz misli
Samo kao pomisao

I po danu je mračno
Nije to samo dobro, to je i velika praznina

Kad sam bio izgubiljen
čak sam se i pronašao
gledajući u smjeru pištolja
I tako sam pokušao
Sve osim samoubojstva
Ali da, prošlo mi je kroz misli

Ma dobro sam ja!


....
Video
Just a thought LIVE

.....

Oznake: Gnarls Barkley

10.06.2021. u 20:32 • 9 KomentaraPrint#

srijeda, 02.06.2021.

Kada ne ide milom…onda ide u shopping centru


................
Kada ne ide, kada nešto zajebem (ne jako gadno), nego onako…kada znaš da nisi dao od sebe sve ili bar dovoljno, onda utjehu tražim u Shopping centrima.
Briga me. Volim trivijalnosti. Volim šarene boje, volim kad je dobar razglas, volim kad mi se prodavačice smješe i nude nove mirise. Volim šarene izloge. Besmislene popuste i akcije.

Volim kad mi se teta u omiljenom dućanu nasmije i opomene me da imaju samo jedan broj moje veličine novih traperica pa da nikako ne čekam nove Glorija kupone. I svaki put padnem na trik. S puno veselja! Evo me, posljedično, danas na poslu, u laganim ljetnim hlačama, u kojima ću voziti na more popodne. Nadam se. Glupo je gubiti jutro i propustiti prvu ovogodišnju kavu na moru.

Nisam puno zeznuo jučer. Kraj je semestra učenja jezika. Kojeg uopće nisam doživio. Još od jeseni. Pa kasnije od nesretnog lockdowna. Mrzio sam lekcije na Zoomu. Uglavnom sam poskrivači tipkao na mobu. Nisam učio, čitao, nisam se trudio se nego sam se samo tjerao da Zoomiram. I kasnije da dolazim na lekcije. I gušio se pod maskom i samo pogledavao na sat, dali se približava kraj.

Jučer sam došao bez volje na test. Bez imalo volje. Samo s nelagodom. Ali došao sam. Ostalo mi to još iz davnih dana, da je bolje doći i APP ili preuzeti odgovornost za neuspjeh. Sve je bolje nego nego pobjeći ili se nadati odgodi neugode. Pa sam u čudu čitao 10tak minuta pitanja. Nadao sam se da će biti zaokruživanje. Ma jok!!
Majke ti… zadaci tipa: napiši četiri rečenice kakav trebaš biti susjed….napiši dva mini dijaloga…napiši četiri svoje želje. Jebbemu miša! Nije moglo biti gore! Ono kad moraš razmišljati i biti kreativan. Ja se nadao a), b), c) ili d). A ono traži od mene da uključim imaginaciju na jeziku kojeg sam prestao željeti učiti i ostavio ga se. Samo je sad došlo do kraja.
Nisam više u srednjoj. ne mogu pasti razred. Ne želim tamo sjediti predugo. Pa s nelagodom objasnim prof da „ne ide“. A gospođa, nažalost, s puno više vlastitog razočarenja i nezadovoljstava pokušala nekako prihvatiti moju objavu neuspjeha. I uzrujala se. Zapravo ja nju! Poprilično ju naljutio ...
A nije ni poraz ni neuspjeh, samo sam izgubio i smisao i potrebu za takvim dokazivanjem. Jer imam hrpu diploma koje su služile samo da me mrcu podupru u CVima, da mi daju uvjerenje da vrijedim. Srećom (bar se nadam) ne treba mi više takav oblik samopriznavanja.

Ali malčice boli nelagoda od neuspjeha i ustajanja tamo pred drugim polaznicima koji su ostali pisati.

Pa sam se zato, izašavši s testa i ostavivši neispunjeni test, uputio na Ultimativna Mjesta Utjehe. Vozio po popodnevnom suncu koje napokon i liči na ljeto. Parkirao se na krovu Citya. Zapišao teritorij…oprostite…. onako u smislu „selfcuddlinga“ ili „samotetošenja“ jednakim rasporedom obišao uobičajenu dozu dućana. Manje-više isti raspored, ista navika. Krenuo sam gledati naglavne slušalice koje ne smijem kupiti jer imam 4 para bežičnih slušalica (a moram, nisu sve za istu svrhu). Pa neću moći doma smisleno/ikako opravdati taj trošak. A i nezgodno je po kući izolirati se sa slušalicama na glavi.

Onda se mrcu vratim na izlog knjižare gdje ližem izlog ali ne ulazim. Čeka me već doma Murakami i Milivojeveć (od kog ću odustati jer nije to za mene) uz Glamuzinu, Cognettija, Serjanovića i Dahl koje čitam.
Pa onda preskačem omiljeni dućan jer je u njemu drugi kupac a ja želim punu pažnju prodavačice koja mi iz dućana veselo maše. Ma velim, Shopping centri su feel-goood-places gdje mi se svi vesele, smješe…

U meni malo prevelikom i ne baš intimnom dućanu probavam markiranu majicu koju duže zagledam. Napokon mi dobro stoji! Ali mi fali doživljaj kupnje! Nitko me ne poslužuje…gubim entuzijazam i odlazim. Odustajem od 15% sconta. Dolazim do food courta. Veseli me da gledam ljude kako napokon sjede za stolovima i mlate po hrani iz kartonskih kutija. Obuzdavam se, obuzdavam se i od čokolada-lješnjak cookija od 10 kuna. A nekad sam ih znao poskrivečki po 2 komada umlatiti. I od djece bi ih skrivao….Al šta ću. Neka se hrane zdravije od mene!

Ni nakon 40tak minuta nisam uspio gorki okus odustanka od testa zamijesiti u kupovinu niti u junk foodu pa sam se krenuo na posljednje preostalo Utočište. Omiljeni mi dućan odjećom, gdje me dočekuje gospođa sa dužnim poštovanjem. Kao što prave kockare jedva čekaju u casinu. A što mi ne smeta. Dapače! Došao sam se utješiti! Prodavačica je zgrožena mojom (konkurentskom) majicom koja mi visi. Uzeo sam je zabunom, mislio da je prošla sužavanje. Nudi mi njihovu majicu ali je preoptimistična. Nisam još došao u tu fazu i oblik tjela koji mi trenerica želi za jesenji povratak ozbiljnijem trčanju (trkama). Pa odustajem. Bez srama. I skužim da me i napuštanje testa više ne tangira. I izlazim sa novim trapericama. Ponosan. Šta ću? Nisam učinio neko dobro djelo ali sam sebi ugodio.

Pa sjedam u auto natrag prema drugom, puno manjem shopping centru. Gdje vježbam. A vježbati moram jer mi trenerica dala 2 tjedna obaveznog odmora od trčanja. Prije nego krenemo na treninge brzine. Pa me čeka teretana, malko nevoljno jer mi više paše trčanje po nasipu. Umjesto cookija, koji me vreba i ovdje, kupujem 2 mjerice jagoda dok ih još ima. Ovih naših, pravih. Zeza me to logistički jer se moram sa jagodama vratiti opet u garažu, ostaviti ih u autu. Da sam znao da ću ih kupiti nebi torbu teglio gore-dolje. Nije sad baš neki napor ali nisam nesputan... Nije mi se dalo odmah kvarit ugođaj ljetnog sumraka pa izlazim van do Dubravice. Tražim onaj dugački sendvič od pršuta.

A vani…pjeva žena, lik ju prati na gitari priključenoj na razglas. Pjevaju ono što ne želim čuti u tom trenutku….“ima neka tajna veza…“Neću! Nije pošteno! Ne uklapa se u moj sterilni svijet shopping centara i instant karme! Žena je dobra, lik je dobar. Pjesma je bolna. Sendvič je dobar. Slušam ih i ja i dosta sramežljiva skupina lokalnih. Ali su se zaustavili i slušaju. I ja. Prevelik mi je šok gledati kako pjevačica ostavlja dušu na ulazu u shopping centar. Gdje inače ostavljam pare, vrijeme i brige. Pjeva žena poslije još par tužnjikavih domaćih vječnih nostalgičnih pjesama koje baš zbog toga izbjegavam (Arsen, Čolić). Nekako izdržim. Jer sendvič mi paše. Pašu mi zadnji sunčevi odrazi na okolnim zgradama. Razdragana lica i tijela koja se pomiču u ritmu glazbe.

Ali mrzim što sam natrčao na „tajnu vezu“. Jer ona ne postoji! Postoji samo ovaj dan, ovaj trenutak. Ljudi u mom životu i ja u njemu. Nikakva tajna veza ne postoji! Prestao sam vjerovati u taj mambo –jumbo!!!!

Srećom, koncert prestaje, pjevačica se predstavlja, predstavlja i svoj bend od kojih su samo njih dvoje tu. Odjavljuje se. Namještam torbu za teretanu, stavljam vrećicu sa dvije mjerice jagoda za 35 kn u jednu ruku, drugom ubacujem novčanicu u krcatu kutiju od gitare.Zaslužili su. Na njihovo „hvala Vam“ promrmljam kroz masku da su dobri. Al pizdim što su me tako zatekli sa „tajnom vezom“. Koja ne postoji. Pa uranjam u podzemni svijet betona, prvo pod zemlju, ostaviti jagode u auto, pa liftom na krov. Gledam ljude kako uživaju na terasi, izbjegavam opet cookie i odlazim malo namučiti tijelo i živjeti u trenutku.

Oznake: čokoladni cookie

02.06.2021. u 10:41 • 16 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"