Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 20.02.2022.
Tražim mijesto za tattoo
....
Mali. Mali.
Micro tattoo to zovu.
Desetljećima neozbiljno tražim motiv.
Nijednom nisam bio ni blizu. Nisam našao nikakvu mudrost, toliko bitnu, da je zauvijek utefterim na sebe.
Ne nosim nakit. Jednom sam bio blizu da stavim naušnicu. Al bi mi usfalilo para da kupim kartu i vratim se doma.
Imao sam samo jednog idola u životu.
Sam sam ga izabrao. Sportaš koji me podsjećao na mene. Dok ga nisu upoznali, svi su ga potcjenjivali, a on je sve nadoknađivao upornošću. Al je bio...baš je bio smješno nelijep. I tuđe ime za sva vremena...ne!
Nijedan crtež mi nije bio po volji. I što ako ispadne loš? Neprepoznatljiv?
Jedan mi je bio šaljiv i kandidat. U stilu Gospodara prstenova. Sam samcat Vitez dočekuje vojsku čudovista.
"Ja protiv Svijeta. Inače nebi bilo fer!" Al to bi bilo bolje na majici nositi. I bedasto je. I nebi na meni dobro stajalo.
Onda sam dugo htio posao u policiji (da da, inspektor sam skoro postao). Rekli su mi na zdravstvenom da tetovirane ne primaju. Pa sam odustao na duže.
Onda smo htio nekako svoj ožiljak od operacije "zaštititi". Prekriti pečatom protiv uroka. Zle energije. Jer sam jedva ostao živ. Nikad više isti. Ništa mi pametno nije palo na pamet. Bodljikava žica oko ožiljka? Onaj krojački rez? Pa sam umislio da bi bih svemu tome dao previše značenja. Ionako me taj rez doživotno obilježio
Odlučio sam se nedavno. Mali mali kompas. Obični kompas. Meni bi zapravo značio emocionalni kompas.Al nebih to objašnjavao nikome. Sićušni alat koji me podsjeća da uvijek postoji orjentir. Nešto što pokazuje Put. Da se neću lako gubiti.
Nešto sto sam cijeli život tražio. Nisam ga imao. Nisam ga dobio. Tražio sam ga sam i našao. Volio bih imati neki simbol te potrage. Pa kako sam blizu odabiru (a opet daleko od odluke) trebam mu pronaći mjesto.
Negdje na meni. Pa dvojim, dal' da ga skrijem ili otkrijem. Gdje da mu nađem mijesto? Da ga vidim kad mi zatreba. Da ga drugi vide samo kada ja zaželim.
A što ako ne želim da bude vidljiv? Ako ne želim da me itko pita...čemu, zašto?
Mali, mali simbol snalaženja, pronalaženja smjera. Prema sebi i drugima. Centimetar na centimetar. 10 mm na 10 mm. Jedva da se vidi.
Gdje da mu nađem mijesto?
.....
Oznake: kompas
četvrtak, 17.02.2022.
ISPRAŽNJENI KOVČEZI
...........
Dugo sam ih čuvao.
Nisam ih otvarao kao nekad.
Uzimao uspomene kao odjeću koju više ne nosim.
Ili si ju ti ostavila.
Naučio sam da uspomenama treba dozvoliti slobodu.
Da ih ne smijem držati u rukama, mirisati, prizivati.
Čuvati zatvorenima.
Susreli smo se.
Nismo si htjeli biti stranci.
Probali smo.
I nije uspjelo.
Mene je isprva zaboljelo.
Otvorila se Želja.
Bacio sam u zrak svilene, fine uspomene i očekivanja.
Priželjkivao sam da će se obući Zrakom.
Da će dobiti Oblik.
Ozivjeti
A samo su klonule na pod.
I nestale na svijetlu i u sadašnjosti.
Otvorio sam sve kovčege koje sam čuvao.
I sve ih gledao kako kopne.
Želje i isčekivanja.
Nestaju dostojanstveno.
Rekao sam ti da te još volim
Imao sam zadržanu ljubav, da.
Nestala je i ona... nisam ti imao što za reći.
Nemam ti što ni napisati.
Nemam što podijeliti s tobom.
Lakše mi je što mi se ne javljaš.
Nisam tvoju zadnju..."kako si" poruku....pročitao nego idući dan.
Iznenadio se.
Očekivao sam da si uzela si oštre škarice, isjekla sva moja nadanja, i sada ćeš mi sitne oštre komadiće iščekivanja bezbolno istresti na dlan.
A nemam ti što prenijeti.
Podijeliti sa tobom.
Ni ti meni neznaš reći
Nego..."kako si?".
Počet ću iznova brojati dane od tvoje poruke.
Da nećemo više kopati po ruševini.
Nismo isti ljudi.
Nije isti Svijet oko nas.
Ostaje nam doba Upoznavanja i doba Spašavanja.
Nemamo si više što za reći. Zar me doista želiš uklopiti u beskonačnu svakodnevnicu?
I zašto si mi rekla..."imali smo sve, danas ništa...".
Ti si prekinula tišinu!
Nisi ti više jača od mene!
A što bi trebali imati nakon ljubavi?
Imamo uspomene
Svoje sam oslobodio.
Ukazale se i ugasile.
Bili smo drugačiji.
I Svijet je bio drugačiji.
........
Oznake: emocionalni tereti
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 09:51 •
0 Komentara •
Print •
#
petak, 11.02.2022.
43kn za narudžbu, ostaviti ili ostati?
Prolog: mučim se s ovom bezveznom pričicom. Nisam siguran jeli meni važna. I sumnjam da bi drugima bila interesantna.
Al se mučim danima završiti ju. Izaziva mi nemir.
Pričica ima ovakav sinopsis.
....
Dođem neopterećen u shopping centar.
Poslje posla, na kratko.
Preuzeti kupljenu online odjeću i kupiti vješalice.
Jer nam vješalice vječno fale doma.
...ok počeo sam širiti a ovo je samo sinopsis....
Imam namjeru odraditi trkači trening navečer pa odlučim nešto pojesti. Mikromanagment.
Ako ogladnim, teško ću se prisiliti na trening. Ako doma jedem, proći će me trkački entuzijazam za naporom ("bolje probavljati na toplom, nego trčati na hladnom") pa možda bolje da se sad nahranim.
Pred lokalima sam - food court.
Kao siroče buljim u elektronske billborde s ponudom.
Nema gužve, nema kupaca i gladnuša. Radni je dan.
Konačno izabirem između krilaca i kebaba.
Kucam po displayu narudžbu, uzimam račun s brojem.
Nigdje nikog. Pa mislim da ću odmah dobiti naručeno.
Ali klinac!!!!
Momak u kuhinji neumorno i ravnodušno peče za pločom,al nema nikako mog objeda.
Tupo se ogledavam. Stojim, mislim sad će.
Muškarac i žena za stolom lupaju selfie.
Ne kužim jel joj to sin, muž ili partner.
Takvo neko lice ima.
I što će im uspomena na prazni centar i oglodana krilca?
Iznimno se veselo i usiljeno cereću prema mobu.
Čak mi djeluju sretno.
U 17:15?
U shopping centru?
Onda zaposlenik mjeseca slaže sendviče, tortilje, kutijice zatvara.
Mene nema i nema.
Pizdim lagano.
Pa se odnekud dogegaju dostavljači.
U onim uniformama i kockama na leđima.
I sve odnesu! Kao neki kormorani.
Razjape kutije i sve utrpaju, i odlebde.
Barem saznajem zašto mi hrana kasni iako nitko nakon mene nije ni došao.
Nije ni prije, pusto sve podosta.
Lik počinje peći novu turu.
Ja gladan, tup, čangrizav, osjećam se prevaren. Osvetoljubljiv.
Osjetim poriv da zajebem narudžbu i kupim slatki cookie, kojeg izbjegavam.
Trebam samo pokazati slasticu, platiti, ...uživati u inzulinskom udaru.
Odmah, bez čekanja.
Instant hranjenje a ne k'o ovo..."hoće...neće".
Što me sprječava?
Ništa. Možda 43 kune i ispresavijani račun u ruci?
..
Razmišljam što rade s hranom koju kupci ne podignu?
Zovu broj par puta. I onda?
Bace, sami pojedu, ostave sa strane...?
Ostave li jelo da se ohladii, salata se sparuša a pommes postane odvratna gumirana masna smjesa.
Neće valjda sami to pojesti. Nemožeš raditi i jesti hranu u fastfoodu. No čens. Nije to hrana (niti je hrana niti je za svaki dan).
Beskonačno kasnije, a zapravo nakon nekih 15 minuta čekanja, zovu moj broj.
Dobijam hranu bez vilice za salatu (uzeo u velikom meniju umjesto pommesa).
Ustajem i tražim vilicu.
Drvena je. Eko je. I treba mi.
Juice sam dobio u bočici bez čaše. Koju nisam htio tražiti. Nije mi se ustajalo. Mogu piti i iz boce.
Pa sam jeo. Par je otišao.
Žvačem i gledam curu za šankom bara. Dreadloksice, crna sileđijka, tetoviranih ruku i ramena. Nema kupaca, svejedno premeće gajbe, boce, oprane čaše.
Marljiva cura. Negdje je između nevesela, koncentrirana i "ne bulji u mene".
Nezadovoljan sam odlukom da ostanem čekati hranu.
Zamišljam bih li bio sebi autentičan, da sam ostavio splačine u protuvrijednosti 43 kn, da se ne osjećam ....naivnim/prevarenim...ni sam ne znam kako.
Ionako nema nikog da svjedoči mom otporu.
A čemu sam se to opirao?
Mislio sam da je restoran prazan.
Išao na ideju da im pomažem da bar nekakav promet imaju.
A oni zapravo u miru rade za one koji su lijeni da naprave objed kod kuće, pa naručuju.
Fast food i dostava...
Ja im zapravo smetam. Trebaju me poslužiti, a neda im se.
i prljam stol.
i tacnu trebaju odnjeti.
...
I to je sve.
Zapravo, toliko je nebitna ova epizoda da ću je ostaviti ovako.
Između pričice i sinopsisa.
Stoji mi u blogeditoru danima, i nekoliko puta me savladala.
....
Oznake: Dvojba
četvrtak, 03.02.2022.
KULISE USPOMENA
Ustajem sam, čitam pjesnika
O rastancima
Piše o ispisivanju šnita boli
Nađem se u zapisu svom
Trenutku kojem se vratim
Kao... bio mi je važan
Valjda dan patnje br. 110ti
Bio sam pred autom
Tvoje bijesne poruke
Ja pred Zidom
Tvoja Arsenova pijesma svira
Nema ulaza, nema vrata
Trenutak znan kao...mi smo se raspali
Nije ovo zabuna
Nerazumijevanje
Mi ne postojimo, trenutak!
Jutros vidim, u gornjem lijevom uglu tog sjećanja
Kako se poderalo
Pa kao tapeta
Ili ulični plakat
Odlijepila se ta slika
Pa sam vidio kako više nije to sjećanje svuda oko mene
Prestajem biti dio tog prizora
Koji se povlači oko mene
i postaje slika u koju gledam.
A ja postajem gledalac
među kulisama koje glume muzej
a iza kulisa jedna obična livada.
Nisam više u sobi uspomena.
Nego držim tu uspomenu
kao razderanu tkaninu
Pa sam prstima lagano povukao
Sjećanje se rastrgalo prateći moj dodir.
Nestala je zima i Veljača
I sivilo i epidemija
I auto i tvoje poruke
I Arsen
I Zid.
Uspomena zaljepljena preko slike svakodnevnice
Obična livada
Žuta zemlja i nebo
To je pozadina
Preko koje sam lijepio uspomenu.
Pa se pitam....
Kada pustim neku drugu sliku
Hoće li i svaka druga biti poderivo platno?
Iza kojeg stoji svakodnevnica.
...
Oznake: oporavak
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:44 •
0 Komentara •
Print •
#
utorak, 01.02.2022.
Ponovo nestajemo
Ovaj put u tišini
Bez agonije i bijesa
Samo nestajemo
tinjamo
Nemam snage ne šutjeti
Nemam želje da se opravdavam
Nemam potrebe da me štitiš
neću se opet raspasti
u tisuću komada
(mrzim kad to govoriš, neku strast obuzdaš, kao da ti je drago)
Gledam te
Ispred mene si poput zida
Nigdje vrata
Nigdje svjetla za mene.
Zaobilazi me tvoj pogled
Gledaš prema meni
Ne vidim ti oči.
Nije ovo Mjesto za mene
Nije ovo Svijet kojeg slikam
Nije mi dobro tu.
Sa tobom
Srdačnom
Zatvorenom
i opreznom
Mogu sam sa sobom
Promijenjen
Svejedno mi je.
Opisuješ svoje pukotine
Sjedim uz tebe bez nade
Gledam te znatiželjno
Ne vidim ti želju
Nego samoću.
Pokraj tebe
više nije Mijesto na kojem želim biti.
/Veljača, godina poslije/
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 17:58 •
0 Komentara •
Print •
#
