Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
srijeda, 28.04.2021.
Izvući ćemo se, potpuno nesređeni… (James)
...meni najdraža...godina je 2002., pjesma se samo zalijepila za mene i od tada mi je štit.
evo i live verzija: https://www.youtube.com/watch?v=RyfWnHZCS7w
***************
Patiš li za oštrinom?
To je u redu
Na sigurnom smo.
Patiš li za grobom?
To je u redu.
Na sigurnom smo.
Izvući ćemo se mi!
Nesređeni.
Takav je život!
Daniel spašava Grace.
U dubini vode je ona...
Nadajmo se da je vješt plivač!
Daniel odigrava najbolje.
U dubini njegova hrama
On zna kako se sjeku valovi
Izvući ćemo se mi!
Nesređeni.
Takav je život!
Daniel ispija svoju težinu.
Ispija ju poput Richarda Burtona.
Eno - pleše poput Johna Travolte!
Daniel spašava Grace.
Gotovo se utopio!
Sada žive kao delfini….
Izvući ćemo se mi.
Nesređeni.
Takav je život!
************
Oznake: James grupa
četvrtak, 15.04.2021.
DJEČAK S RUKAVICAMA
„Niste imali šanse!“ Tako mi je rekla. Da nisam imao šanse u suočenju sa sobom kao odrastajućim momkom. Nisam bio spreman za Svijet. „Ali budite PONOSNI, toliko toga ste postigli i što je najvažnije, ostali ste živi! To si uvijek, uvijek ponavljajte! Puno ste postigli, ostali ste živi a šanse su Vam bile male!“
Tako mi je prije par mjeseci govorila moja Glasnica Savjesti /Svijesti. Moja psihoterapeutica s kojom sam nakon 9 godina rada, prošlu jesen krenuo u zahtjevni terapijski rad. Ne onako kao smo se naviknuli…. kad bi se viđali svakih par mjeseci pa prolazili kroz svakodnevene događaje, osjećaje. Rekapitulacija življenja.
Ovaj put smo radili! Svaki tjedan zahtjevni razgovori, puno pisanja, introspekcije, puno izvlačenja neugodnih i teških osjećaja iz sjećanja.
Puno plakanja u garaži nakon terapije. Jer se u njenom prostoru smiješim a nelagodu prekrivam ljubaznošću. Pa ventile pustim kasnije…
Ne mogu kući dolaziti takav rašarafljen, preplašit će me se moje cure. Supruga je znala prepoznati kad sam dugo u garaži. Kada da me pita kako je bilo, a kada da pričeka s pitanjem. A zna to već prepoznati….
Nekad bi sa pitanjem čekala subotu i zajednički izlazak u grad.
A i onda je znalo zapinjati. Počnem joj prepričavati pa zagrcnem i plačem. A nisam cmizdravac. I nije baš uobičajno gledati takav prizor. Izvana takvim ne djelujem. Muškarac sam. Jesam. Boys don't cry.
Al ne mogu… probam pričati, suze udare. Stanem. Probam govoriti polakše. Ne ide. Supruga sluša. Ne zna kako bi mi pomogla. Ali tu je. Netko me sluša. Pa pričam kako me jučer (…tada) „….Terapeutica primila za ruku. Mene kao Dječaka i rekla mi…"ako nitko nije došao po Vas na maturalac, ja ću krenuti s Vama kući, ja Odrasla, ne bojte se! Dok sam ja sa Vama ništa Vam se neće dogoditi!“
I tako na glavnom gradskom trgu, pokušavam objasniti ženi s kojom sam proveo pola života, koja samnom ima obitelj, zašto sam takav kakav već jesam. Zašto teško razumijem svoje osjećaje a još teže tuđe. I njene. I zašto se bojim kakav sam otac svojim curama.
*******
Pa pričam priču, o 14 godišnjaku koju je ona već puno puta čula i to na način koji sam takve priče pričao – s dozom humora, laganog prijekora i onog: „..ma to su samo dogodovštine jednog klinca koje me ne bole niti su boljele“.
Ovaj put priča ide drugačije. Ovaj put u priči imam svoju Zaštitnicu. Ona je samnom cijelo vrijeme. Od trenutka kada se tri autobusa djece iskrcavaju pred školom nakon malog maturalca. Prvog ozbiljnijeg izleta od kuće. Ona je samnom dok pogledom tražim gdje su mama tata i seka. Par godina ranije, sekin doček bio je prava fešta. Vjerovao sam će i moj biti barem sličan.
Terapeutica je samnom dok djeca pronalaze svoje roditelje. Dok se grle, ljube, raduju jedni drugima. Tamo je dok autobusi odlaze, gužva se smanjuje. Tamo je samnom dok mi dolazi otac najboljeg prijatelja i govori da su moji sigurno spriječeni i da idem tramvajem s njima. Uvjerava me zabrinuto da krenem s njima jer da će nevrijeme. Ja odbijam. Da se moji ne razočaraju kad dođu a mene nema. Jer su po svu djecu roditelji došli. Svako dijete je dobilo svoj dio veselja. Pa ću ga valjda dobiti i ja.
Uz mene je Terapeutica dok sam čekam pred školom i čekam kišu. A fina je to školica. Poseban razred za nadarenu djecu, zahtjevan program a najviše zahvaljujući (pre)ambicioznim roditeljima. Kao što su bili moji. Pa su me slali iz skoro pa provincijskog novozagrebačkog naselja u finu donjogradsku instituciju. Svaku subotu smo imali mrtve jezike i visoke kriterije ocjena. Učili svake praznike napamet epove. U kvartu me bilo sram lokalcima pričati što me uče i što traže od mene i zašto uopće idem tamo negdje daleko, u školu preko Save.
Čekamo ja i Terapeutica i kada više nikog nije bilo. I kada je ljetni pljusak potpuno ohladio toplu noć. A ja iz torbe kupljene iz prtljažnika čehoslovačkih turista izvadio trenerku.
I onda smo nas dvoje, ja klinac i Terapeutica, ruku pod ruku krenuli prema tramvaju, dočekali 7-icu pa zajedno preko Save.
I pričam Terapeutici kako su moji sigurno pogriješili datum. Ona me drži za ruku i smiješi se i govori da će sve biti u redu.
Iz daljine vidim samo svjetlo u dnevnom boravku. Da su mama i seka doma, gorilo bi više svjetla. Kažem joj da je tata jedini doma i da mi je neugodno. „"Ne bojte se ja sam velika , ja ću Vas štiti!"“.
Zajedno smo u liftu, zajedno ulazim u kuću. Tata gleda televizor, pozdravljam ga, on jedva ozdravlja i nastavlja gledati TV. Ne pita ništa, niti ga išta zanima moje prvo samostalno putovanje. On šuti. Odlazim u sobu.
Terapeutica me pita "kako se osjećam…?"
„A kako ću …jadno…“
„Ja ću pričati s njim!“
„Nemojte!!!!“
„Zašto?“
„Vi će te poslije toga otići…“
„Bojite se?“
„Da… strah me oca. Kad vi odete…ne bojim se da će me fizički kazniti…bojim s njegove hladnoće i nezainteresiranosti. Kad Vi odete, opet će se praviti da ne postojim, pričat će o meni kao da nisam u sobi, pričat će da ništa neće biti od mene jer i za savijače željeza treba neka škola…“
Ona me hrabri, i odlazi pred tatu. Staje pred njega. Raste. Raste do stropa. Strašna je i goropadna. Govori mu da ga ima biti sram tako se ponašati prema djetetu. Da nitko nema pravo tako se odnositi prema djeci, da kakve god povrede nosio, da je okrutan prema svojoj djeci. Da ga titule ne spašavaju, da je time još okrutniji. I govori mu da me se ne usudi taknuti ni govoriti mi ružno! Da će sljedeći put doći još veća i strašnija.“ Ona zauzela cijeli boravak a on je u nelagodi ležao na kauču i šutio. Moja Zaštitnica i Tješiteljica.
…….
Nekako sam se vratio u subotnje jutro, u Centru, brisao suze, rekao supruzi da je tako terapija bila završila….da sam dugo sjedio u autu i smirivao se.
………
Sa ciljanom terapijom krenuli smo prošlu jesen na moju inicijativu. Tamo nakon prvog lockdowna puknuo sam. Jedan dan sam samo puknuo. Sve moje Strategije zaštite (o.a. stručni termin), koje su me držale na okupu odjednom su pukle.
Nakon 25 godina primirja i Potiskivanja (o.a. opet stručni termin) otvorilo mi se grotlo straha, srama, panike. Vratila mi se prastara mentalna slika ulaska u podzemlje depresije i tjeskobe. I sjećanje na skoro 8 godina mladenaštva od kojih sam 6 proveo u depresiji, anksioznosti, alkoholu, trezvenosti, esktremnom debljanju do 150 kg pa ekstremnom mršavljenju i trčanju maratona. Najljepše mladenačke godine….
Srećom sam imao prošlogodošnje ljeto, Covid ljeto, jaku potporu u nekim osobama i rupa se brzo zatvorila. Doduše…kada se negdje zatvori rupa, negdje se i otvori. Ali to je druga priča. Isprepletana sa mojim životom i terapijom. Ali nisam ja pisac da mogu dvije paralelne priče nizati.
…..
Terapijski smo počeli naporno raditi odmah krajem kolovoza. Krajem prosinca imali smo onaj trenutak vrhunca terapije, za kojeg sam mislio da će doći još za topla vremena. Da će samo skliznuti, pojaviti se bez napora i muke. Mislio sam da ćemo se nakon par susreta riješiti tereta, da ću malo cmoljiti ispod maske, da ćemo se možda antikoronaški i zagrliti ja i Terapeutica. Pa znamo se godinama!!!! Nekoliko puta smo radili intenzivno, što može otići ukrivo?
A može. Može. Jer dok ja kao odrasli Muškarac ne skinem Dječaku rukavice, niti jedno od nas neće biti sretno.
Ja ću i dalje ostati funkcionalni, uspješni (…) muškarac/suprug/ roditelj …koji ne može izdržati najmanju osobnu kritiku. A onaj Dječak u meni će i dalje vrištati i čekati da netko dođe po mene/njega. Svejedno.
*******************
Dječak sa rukavicama pojavio se jutro nakon jedne posebno secirajuće terapije krajem studenog. Dok subotom trčim ujutro i vrtim jučerašnju priču. Terapeutica me provocirala (prepoznam ja to i ne ljutim se) pitanjem: „Zašto Vas nisu voljeli? Jeste li bili dosadni, nespretni…ružni…?“
Ja ružan bio nisam! Vrtio sam taj moment, kad sam se prisjetio sebe kao dijeteta. I vidio kako sam bio nespretan. I sa predmetima i u odnosima s drugima. S malo sprdnje sam sam se sebe sjetio i zamislio kao da sam predmete hvatao u rukavicama. Pa su mi padali i razbijali se…
Nespretan....
Onda sam pomislio, pa jebote….te strašne rukavice i danas imam na rukama. Puno, puno finije. Gotovo neprimjetne.
Smiješ se tom jadnom djetetu….umjesto da mu pomogneš skinuti to čudo sa ruku!!!! A i sam se mučim sa svojim!
Posramio sam se. Plakao trčeći, na što sam se dobrano navikao.
Ostala mi je ta slika …Dječaka sa rukavicama, koji je nespretan u Svijetu i s Ljudima. Oatalo mi je za ispisati tu priču. Najavio sam tu priču Terapeutici tamo u prosincu. Najavio sam i na blogu. Kao scenarij i da se prisilim ispuniti "obećanje". Samo još nisam imao prorađenu radnju. Nisam savladao zadatak. Kako pisati o dječaku kojem trebam omogućiti da počne osjećati, da ga zaštitim….ako to doista ne učinim!??
A vjerujem da sam uspio.
Da sam uspio prići tom Biću i reći mu: "Tu sam ja, ja sam odrastao, mogu brinuti za tebe maleni, mogu brinuti za nas! Ja ću se brinuti i za sebe i tebe i nikom nećemo zamjerati jer nisu znali bolje s nama. Jer su nas povrijedili. Ali to je iza nas. Preživjeli smo oboje. Ja imam svoj odrasli život. A ti budi dijete - budi znatiželjan, istražuj, igraj se, veseli se…. Tu sam, pazit ću te!"
…..
I to je to. To je ta priča. Najavio sam je nekoliko puta. Mislio sam da ću je puno emotivnije i dramatičnije pričati. S puno više priča, drame, epizoda, detalja, nedoumica, trauma... A nema potrebe.
Jer te naše intimne procese treba …ma treba ih iscijeliti ali ne i stalno proživljavati. Ima već dvije godine da sam u tim procesima. Osjećam da sam pri kraju.
Htio sam pisati o tome kako sam kao odrasli muškarac uvijek imao rukavice na sebi. Bile su jako fine, gotovo neprimjetne. Ali su uvijek bile tu. Sprječavale me da budem u dodiru s vlastitim emocijama. Nemam volje ispisivati dramatiku skidanja tih rukavica sa odraslog sebe. To je proces, lijepo su ga i stručnjaci i pisci opisali. Meni je sada važno da okončam avanturu promjene, pa žurim da završim ovo pisanje.
Pa citiram par lijepih misli, ljudi koji su sa riječima puno vještiji od mene.
BEKIM SERJANOVIĆ (Dnevnik jednog nomada)
„Emocionalna trauma u ranom djetinjstvu je uzrok pretjeranoj osjetljivosti, razdražljivosti, depresiji, primjećivanju većini ljudi nebitnih detalja, autoanalizi, bijegu u svijet mašte, knjiga, slika, izmišljanju novih identiteta, a uz sve to nerijetko idu i alkohol ili droge.
To „nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu" je po Kristevoj jedan od razloga zbog čega se ljudi bave umjetnošću. Srce ti napukne još dok si dijete i onda ga čitav život pokušavaš zakrpati pisanjem, slikanjem, pjevanjem.“
STAFANIE STAHL (Dijete u tebi treba pronaći dom)
„U psihoterapiji i na svojim seminarima često sam susretala muškarce koji se u međuljudskim problemima vrte kao brod bez kompasa jer im nedostaje pristup osjećajima.
Naime osjećaji su nužni za ocjenjivanje i procjenjivanje situacija. Osjećaji nam pokazuju koliko je važno ili nevažno neko pitanje.
…
Jako je važno da pokažeš poštovanje prema svojim Strategijama zaštite. One su u djetinjstvu bile vrlo smislene i primjerene. Mi smo se kao djeca prilagođavali roditeljima kako smo najbolje znali. Ili smo se bunili protiv njih, ali smo i za to imali dobre razloge.
I danas se naprežemo kako bismo pomoću strategija zaštite izišli nakraj sa sobom i s drugima. Taj napor zaslužuje naše priznanje.
No tu postoji problem: tvoje dijete sjene još nije shvatilo da ste vas dvoje danas odrasli. Ono još uvijek živi u nekoj ranijoj stvarnosti. Međutim, vas ste dvoje, tvoje dijete sjene i tvoje odraslo ja, danas slobodni i možete se brinuti za sebe. Ne ovisite više o mami i tati.
Odrasli se mogu zaštititi i afirmirati se puno boljim sredstvima od strategija zaštite.“
I to je to. Nije onako kako sam zamišljao i najavljivao. Ali nije ni život uvijek predvidljiv i onakav kakvog priželjkujemo (ili se pribojavamo).
…..
(ovo mi je bio jako važan post. sad mi treba malo mira od pisanja. jesam malo narcis (a svatko je pomalo)- što ću pa lijepim sliku jer se Blog dana ne postaje svaki dan)
Oznake: psihoterapija
ponedjeljak, 12.04.2021.
TORTA OD ŽELA (Liv Liv)
Tvoje su pjesme kao torta.
Od želea.
Čim ih vidim, znam da mi neće biti lako.
Okrećem ih, gledam.
Pitam se o čemu govore.
Gledam slike koje se spajaju, mučim se da ih sve pobrojim.
Pa kako ih okrećem, tako mi drugačije svaki put izgledaju.
Neke nestaju, druge se pojave.
I ne znam kako ih upakiraš.
Oblikuješ.
Pospajaš.
Znam da nije svha torte okretanje.
Da ću morati i probati.
I pohvaliti te.
Ali kad ne razumijem kako ih radiš???
Kako sastavljaš te slike i sve ih sačuvaš providnom smjesom.
Pa mi se čini da je grijehota zarezati, razdvojiti, izdvojiti i narušiti cjelinu.
Ali ne razumijem kako to radiš???
Kako tu sliku sačuvaš i zašto se mijenja kako ja mijenjam perspektivu?
Pa probam taj tvoj kolač.
Moram u jednom trenu.
I osjetim toplo i hladno.
Ne znam kako...
Trudim se.
Trudim se jako.
Ali svejedno ne razumijem kako to radiš….
Oznake: Liv Liv
subota, 10.04.2021.
ISTA SLIKA (4 mjeseca kasnije)
Ista slika.
Isti sugovornik.
Ista tema.
Ista zgrada.
Različiti je pogled na Novi Zagreb.
I protekla su 4 mjeseca od zadnjeg buddy buddy povjeravanja.
Cijeli se život znamo, opet imamo neistražene predjele za raspravu.
Uvijek imamo nešto novo. "Nepoznati užici" kako to pjevaju, obojici nam dragi Divisioni.
Ista je slika. Ona mi je tema danas.
U studenom me jako nadahnula.
U doba kada mi se ispreplela naporna i bolna terapija sa teškim stanjem koje smo liječili. I još jedna drama, moja samo. Samo meni teška.
Gledao sam i tada, prije 4 mjeseca, sliku i vidio u njoj moje Jezero straha. Podsjetilo me na godine Velikog straha. Zapravo 3 godine duboke depresije, izolacije, izbjegavanja ljudi, 'smirivanja' alkoholom i knjigama. Doba kad sam tek učio kako biti odrasli muškarac.
Prije 4 mjeseca ta mi je slika, dala savršen odgovor mentalnoj slici koju sam imao o tom periodu. O pokušaju da se okupam u Strahu, da mogu izdržati među ljudima. Bez srama i bijega. Kako je uredno (bijegom, s još više izolacije) završavao svaki bolni pokušaj.
Jučer, kad sam u međuvremenu saznao ime bolesti koja me godinama pratila, uživam opet u društvu BFF-a.
I njegovoj analognoj liniji na kojoj sve pjesme stvarno zvuče življe i bolje. I uživam u njegovoj pažnji i povjerenju.
Pričam mu o simbolici i sinkronicitetu proteklih mjeseci, od našeg zadnjeg druženja. Kako iz iste zgrade al s druge strane gledam u prozor gdje se nalazi ta moja paralelna drama...Pa malo gledam sliku, malo kroz prozor. I pričam.
A na slici vidim opet Jezero. Ali ovaj put znam da nije ispunjeno Strahom. Niti Sramom.
Nego ljudskim emocijama.
One su me najviše bolile. Strah od tuđih osjećaja. U njih sam pokušavao uranjati, ali bi me ti osjećaji, u toj mentalnoj slici, uvijek utopili nakon što bi "podivljali". Meni bi podivljali, a možda su se samo mijenjali.
Jer svoje nisam imao (osjećaje) pa sam bio, kako to Stafanie Stahl kaže "kao brod bez kompasa.
Žena to lijepo i kratko (švapski) napiše* :" ...u međuljudskim odnosima plošni emocionalni život nekih muškaraca može dovesti do problema.
U psihoterapiji i na svojim seminarima često sam susretala muškarce koji se u međuljudskim problemima vrte kao brod bez kompasa jer im nedostaje pristup osjećajima. Naime osjećaji su nužni za ocjenjivanje i procjenjivanje situacija.
Osjećaji nam pokazuju koliko je važno ili nevažno neko pitanje."
(*Dijete u tebi mora pronaći dom)
Zvuči banalno. I nekima je. Meni je otkrivajuće.
Gledam sliku i mislim, nisam se uranjao u Strah nego u tuđe Osjećaje, koje nisam razumio jer nisam imao pristup svojima. Pa bi me i najmanji vjetar utopio. 'Odnio bi me najmanji nemirac'.
Zvuči banalno.
Meni ne.
............
Oznake: Terapija Strah Sram Stefanie Stahl
petak, 02.04.2021.
ONA SJAJI (James)
Pjesme grupe James su za osobe s PDom (u kojoj skupini sam i ja) kao pileća juha u onom romanu (jeli Salinger?) ....lijek za sve bolesti.
Pjevač otvoreno godinama ispovjeda svoj život sa poremećajima. A publika to prepoznaje....band je koncertna atrakcija. Razdragana publika.... Zato se trudim uvijek staviti live pjesmu. I ovaj put, iza prijevoda....
....
Ova pjesma ovdje, koju sam preveo nešto slobodnije, drugačija je jer govori o ...mislim, ja ju tako doživljavam....o Ženi koja traži svoje Ja...svoje pravo, godinama sakrivano lice.
Dok sam prevodio imao sam konkretnu osobu na pameti. O kojoj samo znam da je plava, mala i da ima predivno ispunjen Unutarnji svijet za kojeg se boji da drugi ne primjete kako je "prazan".
..................
ONA SJAJI
Svaki put kad se osjeća praznom
Svaki put kad se osjeća nesigurnom
Svaki put kad joj se zamrzne lice
Nemoćna da iznova glumi
Njena Sjena je uvijek uz nju
Njena Sjena je uvijek učini malom
Tako je u strahu da bude voljena
pa gradi svoj Zid.
Predobro zna gdje da se u Mraku skrije
Ovaj put, ne!
Nema više zaklona u Mraku!
Ona Sjaji
Oduvijek je u skivanju
Oduvijek se trudi skriti svoj zvijezdani pogled
Toliko blještaviji od mirnoće
Kojom upravo prolazi
Ne govorite joj da odustane!
Zatvorite oči ako ne možete podnijeti blještavilo!
Ne govorite joj da odustane!
Neka plamti!
Jer ona je Sjaj!
Dug je to put
Dragocjen je povod
Dug je to put
Dobra je to odluka
Dobra.
Ona Sjaji!
…….
Evo i video, live naravno: She is a Star
.........
Oznake: Grupa James
četvrtak, 01.04.2021.
Propustio se zapit...
...i sad mi žao. K'o psu!
(tak se kaže, sorry vlasnici pasa).
Na poslu sam u zadnje vrijeme kao klada.
Dok se ne usitnim na daščice, ne mogu doma. A vani ljeto!
Život!
Šetnica za nove Raybanice...Malo zašprehavao kolegicu, imam pol sata još za ubiti, pa na ravnanje noge. Imam termin, moram biti na vrijeme...
Di ću, što ću, krcat Centar, živi se...Kad ono vidim ekipu iz firme, sjede, spajaju stolove, nešto se prepričava i cereći žestoko.
Ljudi mi se iskreno vesele. Što me razveseljuje i mrcu zbunjuje. Ali i ja im se radujem! Pa dođe još ekipe, cure naručuju pivkane i to velike.
A ja malo jer sam u cajtontu...sjedim uživam u danu, ubacujem se u priče...žao mi što moram ovu instant karmu prekinuti.
Otišao sam i ....sad mi žao k'o psu što se nisam nacugao tamo!
.....
