Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

subota, 21.11.2020.

KAKO ME MOJA SAVJEST PRESTIGLA IZ MAGLE



Nije ovo crtica o mom zamagljenom umu. Ovo je istinita priča o običnom susretu u neobičnom kontekstu.

Jučer, po magluštini, uistinu me prestigla moja Savjest. Došla mi je iza leđa, prestigla me na Nasipu, onako kako me prestižu skoro svi koji to hladno nedjeljno jutro nabijaju kilometre.

Nije me briga, nisam tu da se utrkujem. Nekada bih. Bio je to neprikriveni egoizam: bez obzira jeli tek krenuo ili bio pri kraju treninga nije me bilo briga ali nitko me nije smio preteći (bez borbe).

Pa sam se znao „klati“ kilometrima. Na svaku promjenu ritma slučajnog protivnika, ja bih odgovorio još žešće! Jednom sam tako od mosta do mosta pratio zaljubljeni par na biciklima, Kako sam se samo trijumfalno osjećao kada sam ih prestigao !!! Kako me gledaju zbunjeno. Od Močvare do Hendrixa sam ih gonio, samo sa ciljem da mi još jednom vide leđa, makar potrošio svu snagu za povratak.

Jučer se oprostio od moje ekipe, oni na jednom parkiralištu ja na drugom, nastavljam sam, stavljam slušalice, muzika mi je saveznik.
Ne vidim gdje sam, magla je pregusta, ali godinama sam tu, znam po osjećaju gdje bih trebao biti. Hranim se glazbom, veselim se moćnim ritmovima i trash stihovima mojih elektronskih disco heroja.

Onda vidim neki lik meni s boka. Sustiže me i usporava na moju brzinu. Mala mi je nelagoda, pogledavam nalijevo i vidim neznani i poznati smiješak. Ona skida kapuljaču a meni smjeh na najjače! To me moj glas Savjesti (ili Svijesti svejedno) pronašao i prestigao. Dugo se nismo vidjeli. Dva dana!

Gledamo se i smijemo, nedavni susret prošao je neuobičajeno traumatično (ali očekivano). Pogledava ona na izvor moje sporosti. Zna gdje me boli, gdje su me doktori spajali, zna da smo svojedobno puno radili da bi se uopće usudio trčati.

Ja uzvraćam pogled i oboje se smijemo. Razlozi onog drugog izazivaju veseli pogled .
Ona da udahne od pune kuće. I ženska, kako se to kaže „pazi da bude fit“. A ima i ona svoje trke, osobne maratone koje ventilira.

Ja, trčim jer se trčati kao i pisati mora. Jer me smiruje. Danas iz razumnijih razloga nego onda kada me malo tko mogao bez borbe preteći. Nekad sam morao trčati, da sebe otupim i smirim, da se dokazujem da mogu izdržati više, dulje, bolnije nego drugi.

Danas znam da ni ti krivi razlozi nisu bili štetni, dapače. Al žalim malo da nije bilo dovoljno veselja. Jer treba uživati u kretanju a ne u ulasku u cilj. Premda izvana izgleda drugačije….

A trčeći vidio sam puno. Hodao krcatim ulicama centra Svijeta u 3 ujutro (kada mi je draga javila da ću postati otac), slučajno sam ugledao Ponoćno sunce na sjeveru i gledao gdje naš kontinent prestaje (ili počinje, svejedno)....Skupilo se. I nikada nikada odustao nisam.

Al danas bih volio da sam bar jednom predao. Da sam sebi imao hrabrosti i blagosti reći, zajebi, ne treba mi to… prevruće, prehladno, boli, ne mogu... Da sam bar jednom pomislio bit će novih prilika. Nema srama u neuspjehu.

Strah i sram od neuspjeha je i strah od življenja. Odustajanje nije slabost a slabost nije sram.

Moja Svijest brža je od mene, govorim joj da ne usporava i da nastavi. Svatko od nas trči svoju utrku, malo je onih s kojima smo toliko zbliženi da doista trčimo zajedno. A i skoro uvijek, nakon takvih zajedničkih tura, zaželim odraditi još koji kilometar po svojoj brzini.

Maše mi, ubrzava, brzo nestaje u magli.

Godinama zajedno radimo. Nekad se ne vidimo dugo pa prvo pričamo o obiteljima, proširenjima. Nekad intenzivnije, nekad samo pričamo, nekad se borimo kao ovih dana, kopamo po mojoj unutrašnjosti. Mučimo se, ne pušta me lako, ne dozvoljava da se sakrijem. Pa bude bolno.

U magli nasipa podjednaki smo po prvi put. Nikada je na otvorenom nisam vidio. U njenim prostorijama pomaže mi spojiti stvari koje sam spojiti ne mogu. Saznaje o meni, ja učim o sebi.

Jako sam ponosan na nju, njenu karijeru, i osjećaj poziva da pomaže drugima. Malo sam i sujetan, godi mi da me stavlja za zadnjeg klijenta. Kada je već umorna, znam da ne želi napornog klijenta za kraj dana.

Ne žurimo, ne gledamo na sat, završavamo temu, makar nekad ja u satu tražim spas.

Nestaje ona u magli. Pomislim da ta silueta zna više o meni nego sve moje bliske osobe.

Dapače, jedina je koja ima pregled svih mojih reduciranih i prilagođenih istina. Kaleidoskop mog života. Ono što znam o sebi i onog što ne znam. Što osjećam, čega se bojim, čemu se nadam.

Sretan sam što je dio mog života, premda nam je odnos poslovan. Al kad mi kaže „ morate znati da se kroz rad s Vama i ja razvijam i kao osoba i kao profesionalac“ ….treperim.

A zna ona dobro da nabijanjem kilometara više ne smirujem „natečene živce“ nego u miru tražim razlog zašto je teško naučiti sebe voljeti. Pa ako mogu voljeti sebe, mogu i voljeti.



Oznake: Psihoterapija sram strah trčanje

21.11.2020. u 05:04 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.11.2020.

Pogled na moj prozor






Rijetko prolazim ispod svoga prozora.
Idem lakšim, drugim putem
Autom pa u garažu.

Danas ovaj liječi metalne rane kod servisera i hodam od posla
preko Grada pa doma.

Stavljam slušalice, prtljam po mobitelu.
Vrtim jednu pjesmu, iznova i iznova.

Hodam žustro, slušam vlastite riječi.
Kako obrazlažem, uvjeravam, priznajem, molim, preklinjem, zapomažem.
A ne pomaže.

Pjesma me dijeli od zvukova ulice.
Ne osjećam puno, zatvoren sam
Potresi iznutra znače da ću uskoro ostati bez zaštite
Neće me pjesma odvojiti od osjeta.


Evo me, ispred zgrade sam u kojoj živim,postojim

Prošao sam gradom ne skidajući masku
Godi mi da me netko ne primjeti
I svi skrivaju lica.

Iza žaluzina koje obećajem dugo popraviti
vidim pokrete.
Prepoznajem sjenu.

Samo krađa čokolade
penjanjem preko stolice
pa do kuhinjskog regala
daje takav obris.

Nasmijalo me, razveselilo.

Vratilo u svijet gdje uloge nisu skrivene.

Moj dom, moj stvarni svijet.
Onaj drugi gasim.

Stavljam na lice Ulogu i ulazim na toplo.

______



19.11.2020. u 15:30 • 15 KomentaraPrint#

utorak, 17.11.2020.

Tijelo pamti





Pričao sam ti jučer o radu na sebi, terapiji i kako boli da kao odrasli muškarac priznajem davne povrede.
Koje su u međuvremenu postale obiteljske anegdote.
Pa ih slušam sa nelagodom i neveseljem kako ih sa smjehom prepričavaju na obiteljskim zgodama.
"A on je mislio da ga ostavljamo...:))))"
A on je plakao što je ostajao zadnje dijete s tetama u vrtiću..
A on se čudio što po njega jedinog nitko nije došao nakon maturalca....


Pa tako nekako i jučer.
Kažu mi za moju malu, koja sve plaši u mom domu,
i super hrabra je klinka,
a voli objašnjavati čega se sve boji,
a lista je možda malo preduga
jer povrća se teško bojati
i pranja kose
i pospremanja.


Za moju princezu kažu, da je njena baka, moja roditeljica, jučer rekla ustavši u njenu obranu
i sa puno urođenog autoriteta
jer je baka bila je faca i svi su je respektirali

„Pustite ju!“, nek sada radi pizdarije, nije bitno, jer „znate i njen tata je bio osjetljiv i plašljiv dječak“.

Sinoć sam se tome skoro nasmijao.
Danas sam se vozeći na posao rasplakao.

Udare mi tako napadi emocija
upozoren sam na to.
Otvoren sam treći mjesec
slične teme,
tko je koga trebao štiti davno davno...
Prolazimo to svaki tjedan.

Pa ako sam bio osjetljivo i plašljivo dijete, što me mama nisi čuvala?
Što nisi mene branila?
Svoje dijete..

A tolikoj drugoj djeci si pomogla, jer ti je to bio poziv, prije nego posao…

Pa i nekim čudesnim odabirom sudbine, i tebi je kao mladoj i preplašenoj majki pomagala.
Brinula se za tvoje dijete. Liječila ga.

Draga koincidencija kad smo se upoznavali - dvoje oštećenih ljudi koji se usude ispovijediti se.

Jedno koje se muči da izađe iz svijeta tišine i šutnje i drugo koje se muči samnom.
A bilo nam je lijepo,
I predivno smo se upoznali.

Povrijeđeni dječak, koji se srami priznati da ga još boli kako su ga oni kojima je vjerovao izdali.
A ti sa svojom boli, ali ne tako plašljiva jer si se davno suočila sa sramom da te tvoji najbliži nisu štitili.

Draga mama,
tvoj sin je odrastao osjetljiv i plašljiv, samo je povrede sakrio u tišinu svojih unutrašnjosti.
Odrastao jesam, postao sam muškarac,otac, funckionalan sam, bolje da ni neznaš štoeq sam kao mladić prolazio. A i ja sam zaboravio, potisnuo. Amneziju sam sebi napravio.

A ne pomaže uvijek. Jer povrede traže mene, ne ja njih.
Probude se kad god trebam biti zreo muškarac. Al baš zreo.


„Common people like us“, to mi je veselo sviralo u autu, kada sam skinuo jedan od oklopa jutros.

Oklop, kojim sam se godinama štitio od jakog srama.
Jedan od brojnih.

Skinuo sam ga i pretvorio u ovaj zapis.

Oznake: Obitelj majka dijete strah trauma terapija

17.11.2020. u 10:08 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.11.2020.

Kravata na Donalda

.





Ne nosim odijela. Ne više.
Al na poslu držim sako, bijelu košulju, nekoliko kravata zlu ne trebalo.
Ako me pozovu da branim neke hrabre ideje pred mudrim ljudima.

Preferiram ipak da to netko drugi odradi.
Ne volim da me neznanci ispituju o idejama iza kojih ne stojim i do kojih mi baš i nije.
Al spreman moram biti da djelujem korporativno.

Pa sam jedan dan tražio po ormarima četkicu za zube, jer me čekao posjet zubarici.
Koja je BTW imala Covid, pa sam đabe oprao zube i uzalud išao na drugi dio grada.

Ali tražeći tako iza kutija čajeva (koje nikad neću popiti), i rezervnih čarapa (ako pokisnem), vidim kravatu, smotanu kao koraljnu zmiju. Ne znam kako točno izgleda koraljna zmija ali mi treba crvena boja.

Jer ova moja kravata, što smotana leži barem 4 godine u polumraku je crvena da crvenija biti ne može (ili bordo?).

Pogledam na nju kad ono Donaldica!
Kravata čiji je dizajn potpisao sam Donald Trump. Ima i mali metalni pozlaćeni logo sa njegovim potpisom.

Pa kud ćeš sad na dnevno svijetlo, baš sad kad su Trumpu svi okrenuli leđa!!!

Uspomena mi je to na već pomalo davni boravak u najmoćnijoj sili Svijeta i to baš u njenom administrativnom središtu. Moćna Amerika ratovala je tada pod Bushom Juniorom, rat se financirao jeftinim dolarom, a ja se osjećao kao na jako dugačkom Crnom petku. Jer je dolar bio najjeftiniji ikad.
Pa je i ta kravata i nekoliko odijela i nekoliko kofera i hrpa odjeće, điđa i mobitel NOKIA.... sve je to otputovalo samnom kući.

Kud baš danas da ju nađem? Lijepa je kravata ali sa Donaldom se svi sprdaju….
A tu kravatu nemam na što nositi, jer kako rekoh, izbjegavam odijela. A još je veće čudo da sam u ovom uredu baš 4 godine, pa znači da se Donaldica skrivala dok je majstor bio najmoćniji čovjek Svijeta.
Zašto onda sada?

-------

Htio sam pisati i o još jednoj Donaldici, koju sam ostavio u Americi. United Statets of America. Bila je možda najljepša kravata koju sam imao. Ali sam ju nesretno prislonio na čičak od torbe, nakon jedva par dana ponosnog nošenja .Eno je odbačena na slici gore.

Pa su popucale one niti, na najpodliji mogući način. Jedva se vidjelo. Ali su SVI vidjeli.
Htio sam je podvaliti natrag u robnu kuću, al su me otfikarili. Pokušao sam je i nositi ali su SVI vidjeli samo tih par puknutih niti.
Pa sam je ostavio u apartmanu zajedno sa hrpom odjeće koja se nije vraćala samnom.


To je priča o kravati. A zapravo sam htio pisati ljubavnu temu o oštećenjima u odnosu, jedva vidljivim, ali jebajiga, vidljivima.
Onim sitnim oštećenjima koja više ne možemo popraviti, koliko god odnos bio lijep dok je bio nov (simbolički je to trebala biti kravata).
Odnosno, odnos kao kravata može izdržati poneki udarac sudbine. A može i stajati zaboravljen u ormaru
















Oznake: Donald kravata Ljubav

16.11.2020. u 14:37 • 11 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"