Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 17.11.2020.
Tijelo pamti
Pričao sam ti jučer o radu na sebi, terapiji i kako boli da kao odrasli muškarac priznajem davne povrede.
Koje su u međuvremenu postale obiteljske anegdote.
Pa ih slušam sa nelagodom i neveseljem kako ih sa smjehom prepričavaju na obiteljskim zgodama.
"A on je mislio da ga ostavljamo...:))))"
A on je plakao što je ostajao zadnje dijete s tetama u vrtiću..
A on se čudio što po njega jedinog nitko nije došao nakon maturalca....
Pa tako nekako i jučer.
Kažu mi za moju malu, koja sve plaši u mom domu,
i super hrabra je klinka,
a voli objašnjavati čega se sve boji,
a lista je možda malo preduga
jer povrća se teško bojati
i pranja kose
i pospremanja.
Za moju princezu kažu, da je njena baka, moja roditeljica, jučer rekla ustavši u njenu obranu
i sa puno urođenog autoriteta
jer je baka bila je faca i svi su je respektirali
„Pustite ju!“, nek sada radi pizdarije, nije bitno, jer „znate i njen tata je bio osjetljiv i plašljiv dječak“.
Sinoć sam se tome skoro nasmijao.
Danas sam se vozeći na posao rasplakao.
Udare mi tako napadi emocija
upozoren sam na to.
Otvoren sam treći mjesec
slične teme,
tko je koga trebao štiti davno davno...
Prolazimo to svaki tjedan.
Pa ako sam bio osjetljivo i plašljivo dijete, što me mama nisi čuvala?
Što nisi mene branila?
Svoje dijete..
A tolikoj drugoj djeci si pomogla, jer ti je to bio poziv, prije nego posao…
Pa i nekim čudesnim odabirom sudbine, i tebi je kao mladoj i preplašenoj majki pomagala.
Brinula se za tvoje dijete. Liječila ga.
Draga koincidencija kad smo se upoznavali - dvoje oštećenih ljudi koji se usude ispovijediti se.
Jedno koje se muči da izađe iz svijeta tišine i šutnje i drugo koje se muči samnom.
A bilo nam je lijepo,
I predivno smo se upoznali.
Povrijeđeni dječak, koji se srami priznati da ga još boli kako su ga oni kojima je vjerovao izdali.
A ti sa svojom boli, ali ne tako plašljiva jer si se davno suočila sa sramom da te tvoji najbliži nisu štitili.
Draga mama,
tvoj sin je odrastao osjetljiv i plašljiv, samo je povrede sakrio u tišinu svojih unutrašnjosti.
Odrastao jesam, postao sam muškarac,otac, funckionalan sam, bolje da ni neznaš štoeq sam kao mladić prolazio. A i ja sam zaboravio, potisnuo. Amneziju sam sebi napravio.
A ne pomaže uvijek. Jer povrede traže mene, ne ja njih.
Probude se kad god trebam biti zreo muškarac. Al baš zreo.
„Common people like us“, to mi je veselo sviralo u autu, kada sam skinuo jedan od oklopa jutros.
Oklop, kojim sam se godinama štitio od jakog srama.
Jedan od brojnih.
Skinuo sam ga i pretvorio u ovaj zapis.
Oznake: Obitelj majka dijete strah trauma terapija
