Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 29.03.2021.

Ponekad (James)


Nastavljam pripreme se za koncert Jamesa (grupa), 4. prosinca 2021. London. :)))))

Njihova pjesma, moj prijevod (volim se zezati s tim); oduševljenje publike autentično.

Čest motiv njihovih pjesama: dječak u potrazi za emocijama i motiv vode/kiše i umiranja/transformacije u divljoj vodi.

Dolje na kraju i video...

.......
PONEKAD

Vani je oluja
I vrijeme od munje do groma
nestaje
Kiša plavi oluke
I sjajno zvuči na betonu
Na ravnom je krovu dječak
Naslonjen na zid od kiše
Antena visoko podignutih
Poziva "Hajde grmi“
Hajde grmi! "
Ponekad, kad te pogledam duboko u oči, kunem se vidim ti dušu
Monsun je
A kiša podiže poklopce s automobila
Okreće autobuse poput igračaka
Ogoljujući im kosture

S druge strane zaljeva, valovi su drugačiji
Podižu ribarske čamce i izbacuju ih na obalu
Dječak je pogođen
Osvijetljen nasuprot neba
Poput znaka
Poput neonskog znaka
Tada biva zgužvan
Kaplje u oluk
Izrezuje spone
Noge mu se grče
Poplava mu nadima odjeću
Odnosi ga dalje
Ponekad, kad ti pogledam duboko u oči, kunem se da ti vidim dušu

U dugi su četiri nove boje
Starac fotografira
Ali sve što uhvati
Je beskrajna kiša
Govori: "Slušaj!"

Prislanja mi glavu
Moje uho do njegova

I kunem se da čujem more
Ponekad (ponekad), pogledam te u oči, vidim ti dušu
Mogu je doseći, do tvoje duše.

-------


VIDEO James Sometimes

Oznake: James Sometimes

29.03.2021. u 23:11 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.03.2021.

SVAKE CVJETNICE ZABOLI…



Svake Cvjetnice prolazim kroz isti jutarnji nemir. Ne volim sjećanje na prvu Cvjetnicu. Onu koju predobro pamtim. A čim se spremam o tome pisati blog, znači istovariti ću tu nelagodu, pa tko nastavi sa čitanjem, doznat će. Možda neće biti najuzaludnije utrošenih desetak minuta današnje Nedjelje.

Jesam par puta ovu zgodu ispričao, izjadovao to sjećanje, onako privatno poluskrivečki. Al danas baš eto…Urbi et orbi….Svima na znanje.

Jutros me još zadesio Buntovnik bez razloga. Film kojeg nikada nisam za „istać“ pogledao. Znate onako… angažirano, s pažnjom, kad navijaš za likove. Osim toga, zaboravio sam o čemu se radi u filmu, nekako mi je ostalo u glavi da je ona scena leta u ponor bila kraj filma. Znao sam i jutros da film nije akcijski i da ima scena gdje se James vješa na svog oca pa će prije biti adapatacija kakve drame koju nisam pročitao…

Gledam film, odnos roditelja i djece, a što mi je jedna od forzi zadnjih mjeseci. I pišem dosta o toj temi, u blogovima koje ostavljam otvorene za komentiranje. Imam i postove koje zatvaram za komentare, koji služe samo da me podsjete jednog dana gdje sam bio, što sam radio. Znate, kao u video igricama…“kud sam poš'o, di sam doš'o“.
…..

Tako se ja današnju nedjelju, Cvjetnicu, opet prvi budim. Moji će spavati još duže, zbog promjene vremena. Ja redim, borim se sa suhim vešom, razvrstavam prljavi, radim redoslijed pranja, pospremam da „kuća blista za Uskrs“.
Odlučim se za ranojutarnje peglanje. E sad, jako volim peglati! Volim kad nakon mene ostaje red. Redim! Od hrpe neopeglanog veša, nakon mene, ostaju uredne strukture. Uredno složene moje majice, gaće, potkošulje, pa ženine pa dječje. Sve gledam sa puno ljubavi i divljenja sam prema sebi. Osim toga posjedujem najmoćniju parnu postaju dobavljivu. Toliko je jaka da je u nekim zemljama sigurno zabranjena!

Još uz to gledam Jamesa Deana na HRT1. Tko ne zna eto, nedjeljom ujutro puštaju cikluse klasika. Prije Jamesova 3 filma (…), puštali su Elisabeth Taylor…. Meni najljepšu ženu svih vremena. I u nekim ne tako dojmljivim ulogama, ali je lijepa pa sam bar nju gledao..

Znam da je danas Cvjetnica i znam da se cijelo jutro neću dobro osjećati. Zato i peglam i još uz to nadoknađujem propušteni klasik. I muka mi je žešća kada gledam tu scenu u kojoj Jamese zavapi ocu „ZAUZMI SE ZA MENE!!!!“ Misleći na majčinu indiferentnost.


Muka mi je jer…Ajmo dakle ispričati jadikovku! Imam 6 ili 7 godina, nemam blage veze što je Cvjetnica. Tada nije bilo vjeronauka, a i moji roditelji su kao „napredna inteligencija“ prikrivali otvoreno pokazivati svoje vjerničke rituale. Dobrostojeći, ugledni, ambiciozni, pomalo konzervativni… Don't ask, don't tell filozofija.

Te sam se Cvjetnice ustao i zove mene tata da mi nešto pokaže. Pokaže mi u kupaonici lavor. U lavoru latice cvijeća. Ispod lavora prostirka, bijela sa crven-bijelo-plavo izvezenim rubom. Da se zna da smo Hrvati naravno! I to sve na …a biće da je vešerica bila Končareva ili koja već.

I objašnjava mi tata da je danas Cvjetnica, važan rimo-katolički blagdan. Tako je on voli naglašavati ..“rimo…“ da se zna da pripadamo zapadnom, onom naprednijem civilizacijskom krugu. I objašnjava mi, da se danas, po starim hrvatskim običajima dobri ljudi (dobri ljudi = Hrvati rimo-katolici?) umivaju u vodi sa cvijećem.

Pa mi je onda on pokazao i taj obred. S guštom dobrog hrvatskog rimo-katolika zagrabio je vode, umio bezgrješno lice i nasmijao mi se sav osvježen. Kao da je voda sa listićima cvjetova doista moćan eliksir i nagrada za pravedne dobre hrvatske RKove.
Pa sam ja dijete sav radostan krenuo da se i ja umijem, jer sam kao njegovo dijete znao da sam također RKH (rimo-katolik Hrvat) a dali sam dobra osoba …pa nije bilo razloga da ne budem dobar!

Tata me zadržao i rekao da to „nije za mene“. Da nisam zavrijedio jer da nisam dobar. Jer da jesam, onda bih se ja sjetio da se prvi ustanem i uberem grančicu sa proljetnim cvijećem. Pa da bih ja onda prvi pripremio kupku koja osvježava i otkupljuje dobre hrvatske rimo-katolike. Prvo za Odrasle pa onda i za sebe. Tako je on to zamišljao a ja nisam pročitao njegove želje. A kako sam to propustio, ponovo sam, kao i bezbroj puta, dokazao svoju nevaljanost. I time sam sebi uskratio cvjetnu kupku!

Uzeo je taj lavor i polagano ga izlio u školjku WC-a. Ne znam zašto je uživao u tome ali danas se sjećam smješka na njegovom licu. I zadovoljstva da je predstava ispala baš onako kako je zamislio, kad me dozvao.

I mog tuleža se predobro sjećam. Jer sam tulio kako samo povrijeđeno dijete može ridati. Što je dovelo na poprište (kupaonicu) gospođu mamu, koja je brzo shvatila događanje, scenarij, uloge.... Pokušala me polu-utješiti i ne zamjeriti se istodobno suprugu. A tako je radila cijeli život.

I danas na Cvjetnicu, toliko Cvjetnica kasnije, a još su mi roditelji živi, mislim si isto….i kradem riječi Jamesa Deana iz jutros odgledanog klasika….MAMA DAJ SE ZALOŽI ZA MENE - SVOJE DIJETE!!!!

Jebemumumater, boli i danas isto kao tada. Jedna je to čak i manje bolna uspomena na djetinjstvo. A bilo ih je takvih da terepautica cmizdri a ja se čudim što joj je.
---------
Danas…trebale su mi godine rada sa Glasom moje Savjesti (terapeuticom) da mogu prići Povrijeđenom dječaku u sebi i reći mu "da smo sada odrasli, da tata nije znao drugačije nego povrjeđivati, da mu se mama nije znala a ponekad nije htjela suprotstaviti. Da nisu bili ni znali biti pažljiviji roditelji."
Govorim tom Biću: "Ja sam tu za nas i ja ću reći tati da ga može biti sram za cijeli taj igrokaz! Da nijedno dijete ne zavrjeđuje da mu kažeš da ne valja jer nije prepoznao roditeljsku maštariju. I da ću reći mami da ju treba biti sram što se nije zauzela za nas!

I govorim mu danas da VRIJEDI, i da samo odrasli ljudi mogu biti NEDOBRI!

Djeca nikada nisu kriva!

It's not your fault Kid….


Oznake: CVJETNICA

28.03.2021. u 15:31 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 24.03.2021.

Nikad nije kasno...

...da imaš sretno djetinjstvo ......;))))))

/moj najkraći post ikada a 'dug" devet godina terapijskog rada/

24.03.2021. u 08:58 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.03.2021.

Najduža noć



A nije nažalost ljubavna priča. Jok. Nije. Al ima neke elemente.
Valentinovo, brižna supruga i tako....

Volio bih da je. A možda da o tome pišem? Da probam izdvojiti neki trenutak, koji je trajao cijelu noć...
Al užasna li razočarenja, u mom opusu nema nikakva romantika da je trajala filmski cijelu noć. I da se napregnem jako, ali baš jako...sjetim se samo dobrih večeri, koje su se nastavljale veselim jutrom. Pa zato nije ovo vađenje uspomene na takvu noć. A rađe bih pisao o zagrljajima i pogledima. I čežnji.

Nije ovo takva priča.Pa Vas upozoravam da ne bude razočarenja.

Najduže moja noć počela je na jedno Valentinovo, prije nekoliko godina, u kasnim nedjeljnim satima, a a završila je u radni ponedjeljak, pjesmom zvonika kapelice u bolničkom krugu.
Točno u podne.

Počelo je tako da je supruga izgubila živce, obavljala telefonske pozive u pola glasa i bez da mi je rekla, pozvala Hitnu.

Mene to dosta živciralo. Bio sam teško pokretan. Noga u ortozi, kretao se na štakama. Bio potpuno ovisan o tuđoj pomoći otkako me prije koji tjedan dovelo sa kirurgije.

Ideja da me iz toplog doma vraćaju u bolnicu, da me curice vide takvog, da cijelu noć provedem u praznoj bolnici zbog nikakvog il bar bezveznog razloga...Malo temperature, otekle izrezane noge...

Ma daj! Friško mi je bio tjedan na kirurgiji iza mene... Znam da ako me odvedu na pregled, da će me Sanitet u najboljem slučaju vratiti, pred jutro... upropastiti će mi večer. Gledanje američke profi lige.

Hitna je došla odmah. Ljubazna doktorica, meni mjeri koljeno, nije nešto bezbrižna. Cure gledaju, supruga se trudi biti vesela.
Doktorica se nešto čudi, centimetri ne odgovaraju, svejedno mislim, ostati ću valjda doma.

A ovi me stavljaju na nosila, liftom do kombija. Vožnja je neudobna. Kad ležiš nemaš pojma gdje si. I ljulja brate mili...

U bolnici ni žive duše. Meni malo čudno. Evo me opet nakon par tjedana. Nešto prepoznajem. Tamo su me vozili na nosilima pa ništa ne kužim di me vode. Baš sam ležao i buljio u strop.

Nedjelja je postala ponedjeljak. Pregledavao me doktor ultrazvukom. Nije ljubazan, samo umorno iskren. Pokazuje mi crnu granu unutar noge.
Izgleda kao šiba svetog Nikole. Odnosno Krampusa. Veli..."ovo je sedrena krv, ovo nije dobro...". Nemam pojma o čem priča. Zabranjuje da hodam. Mislim da se zeza. Pa ne hodam otkako mi se kvadriceps na stepenicama otrgnuo od koljena. Zajeb malo žežći. Kakvo sad hodanje kad i pišam samo u patkicu??? Odmah mi je zapičio inekciju i nakljukao me tabletama. Sve šutke. A di je ono...bit će sve u redu?

Veli mi...ostajete tu u bolnici. Iza jedan dovezli su me na Intenzivnu. Tamo upaljena svijetla, kao da je povečerje. Las Vegas. Hrpa aparata koji liče na slot mašine.
Dvije brižne sestre. 5 ili 6 besvjesnih tijela na pravim krevetima. Mislim si, koji vrag radim ovdje, pa ovi ne znaju za sebe i svi su na aparatima!!! Tješim se da je nedjelja da ne znaju kuda će sa samnom. Pa me strpalo među gadno potrebite. Slučanjo me strpalo di je bilo mjesta...

Nema na odjelu priče. Nikakve. Aparati stalno puštaju zvukove. Iz tijela oko mene čuje se samo stenjanje. Ja bezbrižno javljam ženi, ona me kao smiruje, ja pojma nemam zašto. Pitam jesu djeca zaspala. Jesu davno, nije im drago da je tata opet u bolnici.

Onda mi žena pošalje link, traži da pročitam i govori da se ne bojim. Čitam i bojim se.
Jebem mu.
Ta Krampusova šiba nebi trebala biti tamo. To je koralj koji ako mu se odlomi komadić, putovati će po meni kao metak.
Jebem mu. Hoće u pluća, srce, glavu....
Di na mene...pa tek su mi konce izvadili kad su mi prišili kvadriceps na koljeno.
Koja tromboza? Nemam pojma čuo jesam, ne znam ništa o tome.

Oko tri roštiljam se na nosiljki, nemam kome pisati, mobitel je na izdisaju. Ne mogu ni spavati. Neudobno je, nemam jastuka, aparati cvile, pacijenti jauču, svjetla gore.
Onda sestre konačno ugase svjetla. Jedna ode. Druga kao sova vreba, pogled od jednog do drugog tijela.
Ja se smirio. Mislim, uzbuna je prošla, upao sam u krivo vrijeme.
Sve će biti u redu kad me prebace na taj neki odjel. Kojem ime ne mogu zapamtiti.

Onda se vraća druga sestra. Gura aparat, smješta se između mene i lika kojeg ni ne vidim od paravana. Sestra mu govori da skine majicu. Ja u čudu, pa lik pojma nema di je. Ona ponovi naredbu. Lik opet ništa. Onda se nagne meni i pita "Jeste li gluhi?". A meni govori!!! Pa zašto ja, tu sam slučajno!??? Setra me pod svjetlom aparata čudno gleda. Živčano malo, usred je dežurstva, duga je noć pred njom da se zajebaje predugo samnom.
Veli, stavljam vas na aparate. Pa odradio je doktor to na pregledu...uzalud ću.
Ali mi vas stavljamo na aparate, ako krene na zlo.

A jebem mu. Kakvo sad zlo???? Spoji ona mene na taj Poker aparat, i tek onda nema šanse da zaspim. S tim pipcima po prsima. I mislim kako mi tijelo dirigira tim aparatom. Samo da ne počne pištati...Ne treba mi nikakav Jack Pot.

Onda me preplavio strah. Nemam pojma što muči cimere. Oni su ionako svi u polusvijeti. Neće ni znati što ih je spopalo. A ja potpuno svjestan i mislim, odlomi li se ona grančica u nozi....hoće li me itko stići spašavati. I kako uopće. Zar ću biti potpuno svjestan dok umirem? I što da radim do jutra. I što će biti ujutro? Ako se već dogodi, hoće li mi napisati DOA. Došao je mrtav. Ovdje se samo dogodilo. Nemam odgovora.

Ali mi je koma da mogu odapeti u svakom trenutku. Mislim, djeca spavaju, za suprugu ne znam. I ja sam sa sobom čekam i mislim jel to to. Glupavo da mogu tako svjestan odapeti. Pa se sjetim da se pomolim. Živi mi se. A htio bih da mi cure imaju ćaću bar još malo.

Gladan sam. Žedan sam, piša mi se. Neudobno mi je bez jastuka. Nosila su uska. Ne mogu se okrenuti nimalo. Ne usudim se micati da ne zeznem šibu od Krampusa.

Do jutra čekam hoću li ostati živ. Mislim....noć je za umiranja, dan nosi novu nadu. Pa da mi se zore samo dočepati!
Ovi oko mene nesvjesni. Ako ih zadesi, neće ništa ni znati. Neće znati ni ako se meni nešto dogodi. A ja svjestan svega. I mislim, nije valjda da neko sranje putuje po meni i traži kako da me ubije. Pričao bih, strah se uvlači u mene ...nemam s kim. Nemam kog ni zvati. Roditelje da zovem ...pa da ih ubijem brigom?

U zoru nahrupili studenti. Vizita. Pale se sva svijetala. Vidim da dvoranica nema prozora. Pa nisam ni dnevno svijetlo mogao vidjeti. Hrane nema. Ovi do mene svi na infuziji. Došla je supruga. Nešto priča. Ja mamuran i umoran. Zapravo se ni ne sjećam o čemu smo pričali.
Čekam još satima da se oslobodi krevet. Pravi krevet a ne nosila na kojima sam proveo noć,. Nemam pojma što sam radio i gdje sam bio još par sati. Al ionako hodati nisam mogu niti smio. Trpio sam mjehur. Sve je krcato liječnicima, neugodno mi patku (gusku?) tražiti.

Malo prije podneva dolaze po mene. Poludit ću od pištanja aparata na Intenzivnoj. Nitko još nije došao pri svijesti od pacjenata. Nitko nije dobio JackPot! Srećom! Ne vidim ni tko me gura. Probam se okrenuti i ne mogu.. Al radi to vješto jer gura i ležaljku i vuče monitor. I lijepo miriše pa bit će da je žensko. A teški miris hrane svuda oko mene. Skoro će ručak. Opet ne vidim kuda me vode.

Dolazim do odjela, naziv Hematologija nikad čuo nisam. Al su zidovi šareni a ne sterilno bijeli. I ništa ne pišti. Opet sam ostavljen u hodniku. Nigdje nikog. Napokon sam sam. Napokon imam hrabrosti bojati se noći iza mene.

Podne je. Čujem predivnu melodiju. Pjesma sa zvonika umjesto zvonjave. Mislim si ...otkud mene ovdje umjesto u svom domu i zaplačem. Umjesto zvonjave pijesma! Plačem jer sam sam i jer nema nikog da to vidi. Jer želim vjerovati da je noć zamnom i da ću ostati živ. A ženski glas iza mene, dodirne mi rame i kaže: "Ne bojte se, sad ste sigurni".

Ne mogu se okrenuti da vidim tko me tješi, brišem suze, ispričavam se...
..........

I to je to. Priča o najdužoj noći mog života. Napokon ispričana.




22.03.2021. u 01:08 • 12 KomentaraPrint#

subota, 20.03.2021.

SAVRŠENO OBIČAN DAN


Bez snažnih osjećaja.
Ni jakih poput radosti i bijesa.
Ni slabih poput tuge, bespomoćnost i straha.
Savršeno običan dan!

20.03.2021. u 23:48 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.03.2021.

Prije nego zaspim

******************
Smišljam

Kako
Ovaj dan zamnom
Sačuvati
Fino sastrugati
Skupiti prašinu emocija
Spokoja
Mira

Pa izmiješati
Sa željama
I sačuvati
Za
Novi dan.

******************

Oznake: Subota nakon petka

14.03.2021. u 01:23 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 09.03.2021.

Memento (podsjetnik sam sebi) - drugi put

edited: razdvojio sam stariji post na dva dijela- stalo mi je do mišljenja nekih blogera, a datiralo me na subotu, kada sam počeo zapisivati u editoru.




Danima izbjegavam početi pisati o temama koje zahtijevaju da događaje i teme unaprijed skiciram. Neki pročitani blogovi su me inspirirali a najviše nedavno pročitana Serjanovićeva ideja o nelinearnom dnevniku.

Kako ne bih opet ove teme strpao u slijepu vidnu točku (izjegao pisanje), satviti ću ih kao jači šalabahter. Baš kao onaj lik u filmu Memento, koji svake noći zaboravi sve od prethodnog dana, pa si tetovira ono najvažnije za napraviti idući dan.

Dakle, čeka me rad na sljedećim projektima:

1. Priča "Dječak sa rukavicama na dlanovima"

- smisliti bolji naslov („ruke u rukavicama“…“dlanovi u rukavicama“), tako nekako
- početi pisati, 2 mjeseca odgađam, muka mi je od konstrukcije, pa odustanem
- tema: osobna, ograničena emotivna recepcija i kroz opis osobe koja emocije ne prepoznaje, opisati život onoga koji ne prepoznaje tuđe emocije. Ili preburno reagira na svoje.
- inspiracija: Hands in gloves, Boy out of touch with his feelings
- opasnosti: da priča ne bude hermetična. Kako prikazati izvana funkcionalnog muškarca, iznutra preplašenog dječaka a da se postigne povezanost s čitateljem?
- konstrukcijski: to je meni emotivno najteža epizoda iz nenapisanog serijala " 3 godine bos kroz pustinju (Ludilo)". Kako dva puta kroz isti period s različitom perspektivom? Paziti da se ne ponavlja - možda kroz motiv nemogućnosti prepuštanja u ljubavi?
- kako je izdvojiti da se naglasi uloga Dječaka, koji je u svemu zaboravljen? Kod terapijskog rada „Dječaku s rukavicama“ ne mogu pristupiti.Odnosno mučimo se i ja i još više terapeutica. Možda taj motiv prvo proraditi u sebi? Zašto ostavljam Dječaka u sebi da pati a žalim Mladića? Tako nekako… Samo kako to učiniti konciznim, razumljivom i pratljivim čitateljicama (tu je više ženskih čini mi se)...?

-sinopsis: Dječaku stavljaju rukavice na ruke i on ne upoznaje Svijet u potpunosti odnosno površno. Pokušava skinuti rukavice ali su prečvrsto vezane. Kada se osamostaljuje ne dopire do drugih jer mu rukavice smetaju. Skida ih kao mladić. I doživljava traume jer nema osjete za hladno, toplo. Pa stalno osjeća bol. Dodiruje hladno ili vrelo, a nema osjete upozorenja. Nego samo na bol reagira. Uporno i uzaludno pokušava tu slobodu kontrolirati. Ne uspijeva. /ovdje bi trebalo samo naznačiti dio o Jezeru/Ludilu/. Dječak, sada već Mladić odluči raditi na tome da rukavice napravi što finijim. Nevidljivim. Da bude kao drugi a opet da ga ne boli.. Da ih drugi ne vide. U tome postaje odličan. Gleda što drugi rade, oponaša ih i kreće tražiti slične ljude. Postaje Superiorni Dječak u tijelu Muškarca. Potiskuje godine Ludila. Zaboravlja sve. Vremenom nitko njegove rukavice ne prepoznaje, osim žena koje ga vole i koje osjete tu barijeru u bliskom dodiru i nesretne su. Mušakarac i sam zaboravlja na rukavice. Tek kao "jaki" muškarac traži savjet zbog vlastite djece. A dobija Pomoć (Terapija) . Godinama na istom dijelu terapija zapinje - ne uspijevaju prići Dječaku i nenalaze razloge naglih gubitaka samopuzdanja . Nakon što mu se kao zrelom, funkcionalnom Muškarcu događa prava ljubav sa punim spektrom emocija, strah od gubitka te ljubavi izvlači pred njega "Jezero- prostor Straha" u kojem je isprobavao toplo/hladno i izranjavao ruke. Priznaje taj izboj terapeutici. Priča joj ponovo o 3 godine ludila i 3 godine izolacije i 25 godina straha od ponavljanja ludila. Uspijeva skinuti rukavice kroz mučnu terapiju provlačenja svijesti o Poremećaju (Primarna diocijacija) kao sastavnom dijelu svi svojih bitnih životnih događaja. Prihvaća da je godinama bolestan i biva oslobođen. Plaća cijenu osobođenja gubitkom ljubavi.

2. Serija priča: "Tri godine bos kroz pustinju" ili Dječak bez dodira s svojim osjetima„

- glavna priča bi bila Jezero/Depresija/Ludilo, po kojoj serijal dobija ime. E sad možda, da ne bude zabune pa serija priča ipak ima naziv (po pjesmi grupe James: Dječak bez dodira s svojim osjetima /ili osjećajima?. ne bih emocije stavljao u naslov/.
- savjet: iz postojećeg terapijskog materijala izdvojiti razumljivo pisano o Tri godine izolacije, depresije, straha, očaja (Vidi Bekima o očaju). Terapisjki dio Oporavka (Zeppelin) postoji a postoje i zapisi o Mimikriji – oponašanje drugih (terapijski naziv: Potraga za zemljom Polaris u kojem žive isti ljudi kao ja)
-upotrijebiti: nelinearni dnevničk izapis, kako naglasiti problem kasne dijagnoze psihičkog poremećaja. Jer ako odmah ispričam o dijagnozi, cijela konstrukcija se pomiče. Zabluda oko uzročnika stanja uzrokuje neliječenje a time i patnju. Što treba naglasiti. Zabluda kao uzročnik patnje.
-tema: život sa PD-om - psihičkim poremećajem (Primarna disocijacija osobnosti). Objasniti razliku psihičke bolesti od psihičkog poremećaja. Povući sličnosti sa shizofrenijom - razlikia um privremenosti (podvajanja ličnosti na pomagače i povlačenje kod emotivno (pre) zahtjevnih situacija i prepuštanje Likovima upravljanje ). Dugotrajni samo-oporavak. Kroz mimikriju života 'normalnih' ljudi traži obrasce kako se ponašati u osobnim situacijama.
- inspiracija: 'athropa' i 'u vrtloga' od blogera. Ja bih ipk ostao anoniman, moji roditelji bi premrli da tako nešto pročitaju.
- opasnosti: priča ne može biti linearna!!! Neka poglavalja će biti bolna, druga neutralna a neka (Superiornost dječaka-muškaraca), bez dramatike. Nakon uvoda možda staviti najtežu priču, završiti kronološki?
- konstrukcija: umjesto terapijske podjele postojećih materijala na Jezero- Zeppelin-Potraga za zemljom Polaris podijeliti zapis i objaviti ga kroz više poglavlja: Uvod - Tjeskoba- Depresija (3 godine samoće)- Mimikrija (3 godine oponašanja) - Superiornost dječaka-muškaraca (godine normale) - Povratak Jezera (mjesta straha) - Dijagnoza i suočavanje.

Sinopsis: slično kako je bloger Vrtlog (čini mi se) počeo priču kroz strah od praznog papira, tako čitatelju u uvodu dati na znanje da je to priča o životu sa psihičkim poremećajem koji je kasno utvrđen (iako je vrlo rano indiciran). Preacher rule: reći da će priča biti podijeljena u cjeline i možda nelinerno ispričana. Dakle nekih sedam poglavlja bi moglo biti. Sad mi se čini da je najbolje u uvodu dati Dijagnozu, pa zatim kroz poglavalja opisivati faze života sa smetnjom ("zakržljali emotivni receptori").
- naglasak: staviti naglasak na potrebu na što ranije utvrđenje stanja/bolesti ("zašto da se patim, zašto da budem tužan"). Htio bih dati poruku onima kojim se srame, koji se boje stigmatizacije koje je strah reakcija okoline – ne budite tužni kroz život, pomognite si!
U Uvodu navesti propuštene prilike za pravovremenom dijagnozom; sa 6 godina testiranje na autizam (i propuštanje reakcije roditelja na utvrđene loše emotivne recepcije) i s 17 godina neprihvaćanje razgovora sa psihologom nakon ukora pred isključenje iz škole radi maminog neverbalnog protivljenja (iako je i drugo dijete u familiji imalo ozbiljne psihičke probleme).
--------

Oznake: PD Disocijacija

09.03.2021. u 09:42 • 10 KomentaraPrint#

Evo mi naslovnice za blog .....;))))

Dobro jutro!


09.03.2021. u 06:53 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.03.2021.

Autetntičnost pisanja

////opasaka o editiranju: počeo sam pisati jednan zahtjevniji tekst u editoru/////
Pomješale su mi se dvije teme. Prerazličite.
Pa me antidatiralo s datumom početka pisanja (nedjelja a ne utorak) .
Ovdje ostavljam samo jednu.
A drugu ću objaviti posebno jer mi je stalo do mišljenja nekih blogera ovjde
(Liv Liv ti si odmah ali odmah .....;) napisala po običaju- jako lijepo)



3. Upit zajednici blogera o autentičnom pisanju na blogu

- zašto piše(m) anonimno?
- objasniti da bi saznaje od roditelja da im djeca imaju psihičke tegobe na koje oni nisu reagirali u skladu sa svojim habitusom (liječnici) može te ljude ubiti
- dvojba oko prepoznavanja autora od (nekih) čitatelja
- dvojba oko ciljanog pisanja odnosno obraćanja osobi za koju pretpostavljam da čita blog.
- Kako izbjeći autocenzuru? Kako izbjeći tzv pecanje emocija?
- kad ti dođe da "nekom pošalješ poruku" ---kako ne ispasti djetinjast?
.....

Oznake: Memento

07.03.2021. u 11:42 • 3 KomentaraPrint#

O je..

..:; čudna je ovo noć ...

07.03.2021. u 01:01 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.03.2021.

Sokole moj



Jučer ja kod svoje fiziotetapeutice.
Njurgam da neću vježbati jer me noga jako boli.

"Jel ona k'o fol bolesna?"
- Jok, ona druga.
"A jel jako Sokole? Da pipnem malo?"
- Jedva sam do posla došao.
"Sokole šta si radio????"
- Trčao sam.
"Kad si zadnje trčao Sokole moj???"
- Pa jučer...
"Ti majke mi nisi normalan!!! Pa moralo te boliti!!!!!"
- Zato sam i trčao.
"A? Kako?"
-Pa trčao sam jer me bolilo.
"Majke ti, jesi bio skoro kod svoje tete? Kad imaš terapiju?Jel ti dala štogod?"
- Ovaj petak ne idem. Idemo na more.
"Štaš na moru Sokole? Oš se sa ženom izmirit i izljubit?"
- Ja bih tamo trčao.
"Sokole, zovi svoju tetu na Zoom. Odmah!!!"


Oznake: Fizio i ona druga terapija

04.03.2021. u 19:38 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 02.03.2021.

GOOGLAM SNOVE

... da sam se bar ja toga sjetio...

Oznake: snovi

02.03.2021. u 18:16 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"