Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

nedjelja, 28.03.2021.

SVAKE CVJETNICE ZABOLI…

Svake Cvjetnice prolazim kroz isti jutarnji nemir. Ne volim sjećanje na prvu Cvjetnicu. Onu koju predobro pamtim. A čim se spremam o tome pisati blog, znači istovariti ću tu nelagodu, pa tko nastavi sa čitanjem, doznat će. Možda neće biti najuzaludnije utrošenih desetak minuta današnje Nedjelje.

Jesam par puta ovu zgodu ispričao, izjadovao to sjećanje, onako privatno poluskrivečki. Al danas baš eto…Urbi et orbi….Svima na znanje.

Jutros me još zadesio Buntovnik bez razloga. Film kojeg nikada nisam za „istać“ pogledao. Znate onako… angažirano, s pažnjom, kad navijaš za likove. Osim toga, zaboravio sam o čemu se radi u filmu, nekako mi je ostalo u glavi da je ona scena leta u ponor bila kraj filma. Znao sam i jutros da film nije akcijski i da ima scena gdje se James vješa na svog oca pa će prije biti adapatacija kakve drame koju nisam pročitao…

Gledam film, odnos roditelja i djece, a što mi je jedna od forzi zadnjih mjeseci. I pišem dosta o toj temi, u blogovima koje ostavljam otvorene za komentiranje. Imam i postove koje zatvaram za komentare, koji služe samo da me podsjete jednog dana gdje sam bio, što sam radio. Znate, kao u video igricama…“kud sam poš'o, di sam doš'o“.
…..

Tako se ja današnju nedjelju, Cvjetnicu, opet prvi budim. Moji će spavati još duže, zbog promjene vremena. Ja redim, borim se sa suhim vešom, razvrstavam prljavi, radim redoslijed pranja, pospremam da „kuća blista za Uskrs“.
Odlučim se za ranojutarnje peglanje. E sad, jako volim peglati! Volim kad nakon mene ostaje red. Redim! Od hrpe neopeglanog veša, nakon mene, ostaju uredne strukture. Uredno složene moje majice, gaće, potkošulje, pa ženine pa dječje. Sve gledam sa puno ljubavi i divljenja sam prema sebi. Osim toga posjedujem najmoćniju parnu postaju dobavljivu. Toliko je jaka da je u nekim zemljama sigurno zabranjena!

Još uz to gledam Jamesa Deana na HRT1. Tko ne zna eto, nedjeljom ujutro puštaju cikluse klasika. Prije Jamesova 3 filma (…), puštali su Elisabeth Taylor…. Meni najljepšu ženu svih vremena. I u nekim ne tako dojmljivim ulogama, ali je lijepa pa sam bar nju gledao..

Znam da je danas Cvjetnica i znam da se cijelo jutro neću dobro osjećati. Zato i peglam i još uz to nadoknađujem propušteni klasik. I muka mi je žešća kada gledam tu scenu u kojoj Jamese zavapi ocu „ZAUZMI SE ZA MENE!!!!“ Misleći na majčinu indiferentnost.

Muka mi je jer…Ajmo dakle ispričati jadikovku! Imam 6 ili 7 godina, nemam blage veze što je Cvjetnica. Tada nije bilo vjeronauka, a i moji roditelji su kao „napredna inteligencija“ prikrivali otvoreno pokazivati svoje vjerničke rituale. Dobrostojeći, ugledni, ambiciozni, pomalo konzervativni… Don't ask, don't tell filozofija.

Te sam se Cvjetnice ustao i zove mene tata da mi nešto pokaže. Pokaže mi u kupaonici lavor. U lavoru latice cvijeća. Ispod lavora prostirka, bijela sa crven-bijelo-plavo izvezenim rubom. Da se zna da smo Hrvati naravno! I to sve na …a biće da je vešerica bila Končareva ili koja već.

I objašnjava mi tata da je danas Cvjetnica, važan rimo-katolički blagdan. Tako je on voli naglašavati ..“rimo…“ da se zna da pripadamo zapadnom, onom naprednijem civilizacijskom krugu. I objašnjava mi, da se danas, po starim hrvatskim običajima dobri ljudi (dobri ljudi = Hrvati rimo-katolici?) umivaju u vodi sa cvijećem.

Pa mi je onda on pokazao i taj obred. S guštom dobrog hrvatskog rimo-katolika zagrabio je vode, umio bezgrješno lice i nasmijao mi se sav osvježen. Kao da je voda sa listićima cvjetova doista moćan eliksir i nagrada za pravedne dobre hrvatske RKove.
Pa sam ja dijete sav radostan krenuo da se i ja umijem, jer sam kao njegovo dijete znao da sam također RKH (rimo-katolik Hrvat) a dali sam dobra osoba …pa nije bilo razloga da ne budem dobar!

Tata me zadržao i rekao da to „nije za mene“. Da nisam zavrijedio jer da nisam dobar. Jer da jesam, onda bih se ja sjetio da se prvi ustanem i uberem grančicu sa proljetnim cvijećem. Pa da bih ja onda prvi pripremio kupku koja osvježava i otkupljuje dobre hrvatske rimo-katolike. Prvo za Odrasle pa onda i za sebe. Tako je on to zamišljao a ja nisam pročitao njegove želje. A kako sam to propustio, ponovo sam, kao i bezbroj puta, dokazao svoju nevaljanost. I time sam sebi uskratio cvjetnu kupku!

Uzeo je taj lavor i polagano ga izlio u školjku WC-a. Ne znam zašto je uživao u tome ali danas se sjećam smješka na njegovom licu. I zadovoljstva da je predstava ispala baš onako kako je zamislio, kad me dozvao.

I mog tuleža se predobro sjećam. Jer sam tulio kako samo povrijeđeno dijete može ridati. Što je dovelo na poprište (kupaonicu) gospođu mamu, koja je brzo shvatila događanje, scenarij, uloge.... Pokušala me polu-utješiti i ne zamjeriti se istodobno suprugu. A tako je radila cijeli život.

I danas na Cvjetnicu, toliko Cvjetnica kasnije, a još su mi roditelji živi, mislim si isto….i kradem riječi Jamesa Deana iz jutros odgledanog klasika….MAMA DAJ SE ZALOŽI ZA MENE - SVOJE DIJETE!!!!

Jebemumumater, boli i danas isto kao tada. Jedna je to čak i manje bolna uspomena na djetinjstvo. A bilo ih je takvih da terepautica cmizdri a ja se čudim što joj je.
---------
Danas…trebale su mi godine rada sa Glasom moje Savjesti (terapeuticom) da mogu prići Povrijeđenom dječaku u sebi i reći mu "da smo sada odrasli, da tata nije znao drugačije nego povrjeđivati, da mu se mama nije znala a ponekad nije htjela suprotstaviti. Da nisu bili ni znali biti pažljiviji roditelji."
Govorim tom Biću: "Ja sam tu za nas i ja ću reći tati da ga može biti sram za cijeli taj igrokaz! Da nijedno dijete ne zavrjeđuje da mu kažeš da ne valja jer nije prepoznao roditeljsku maštariju. I da ću reći mami da ju treba biti sram što se nije zauzela za nas!

I govorim mu danas da VRIJEDI, i da samo odrasli ljudi mogu biti NEDOBRI!

Djeca nikada nisu kriva!

It's not your fault Kid….