Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 22.05.2022.
O ožiljcima
Na mjestu gdje smo bili spojeni. I na mjestima gdje smo otvarani. Bit će da je poveznica prostor otvaranja.
Prvi ožiljak dobijamo rođenjem. Razdvajanjem. Nemamo izbora pa ga svi nosimo. Nosimo ožiljke kad nas drugi otvaraju. Da vide iznutra i poprave. Izbace višak, spoje, ugrade što nedostaje.
Imamo ožiljke od drugih. Otvorimo se nekome, spojimo se, dijelimo. Nestane zajednice, osobe se razdvoje, na spojnicama ostane osjetljivo područje.
Ožiljak. Osjetljiv i bolnan. Neko vrijeme. Uvijek neko vrijeme. Ali prestane boljeti. Toliko da se nekad pitam, gdje je bilo to mjesto. Jesmo li uistinu bili spojeni s nekim, ili samo budemo čvrsto dodirnuti?
Pitam se, ako se spajamo ponovo, s drugom i drugačijom osobom, iznova čvrsto, jeli mijesto spajanja isto, ili je prostor zauzet? Prostor bez osjetila. Neplodna zemlja, na kojoj ništa ne raste.
Koliko uopće ima na nama prostora za spajanje? Beskonačno? Nekoliko? Ne znam, stvarno ne znam.
Samo se pitam
....
Oznake: Ožiljak
srijeda, 04.05.2022.
O uzrocima i posljedicama
Mislio sam da su me neke događaji zatekli slučajno. Nešto kao pehovi, neizbježne nevolje. Ozljede koji su me promijenile. Baš na ozljede mislim, ne duševne nego fizičke. Ali ima sličnosti…
Mislio sam, zadesilo bi me ono što se nije moglo izbjeći. Ozljede, sportske. Ne ozljede koje iscijele jer prođu. Nego one koje limitiraju, promijene tijelo. Natjeraju da se drugačije ponaša. Da i ja budem drugačiji. Da prihvatim slabljene organizma kao složenog stroja.
Takve su bile neke ozljede, samo sam mislio, i nadao se da je to tek mali zastoj, od kojih ću se oporavit i biti bolji nakon svega. A zapravo se ne bih oporavio uopće.
Neki sportaši su se javno ispovijedali, o dvobojima nakon kojih više nisu bili isti. Jedan naš posebno iskreni borac rekao je kako se nakon važne borbe, više nikada nije mogao vratiti u ring. Veli on, "dobivao sam udarce i prije, ali nakon tog poraza , mjesecima sam se oporavljao. I nikad više nisam skupio hrabrosti i odlučnosti da uđem u ring".
Meni su trebale godine da priznam ili shvatim, da su moji izbori imali takve posljedice, koje su ostavile trajne i nepromjenjive tragove. Donosio sam odluke o svom tijelu, bile su pogrešne, i oblikovale su me trajno. Mogu to prihvatiti, mogu ne razmišljati o tome, ali ja isti kao prije ozljede, ne mogu biti.
Nije sad da plačem za prolivenim mlijekom. Donosio sam odluke i procjenjivao, najbolje kako sam znao. Ne bih, kakav sam bio, nikoga poslušao, i da me ispravno savjetovao.
A zašto pišem i bistrim si te događaje danas? Nedavno sam pročitao da „Rad Na Sebi“ prvenstveno znači samoanalizu vlastitih postupaka i spoznaju gdje sam i što me dovelo u ovo stanje. Pa recimo da se tješim da i ovo pisanje predstavlja „Rad Na Sebi“.
Samo…kako razlikovati uzrok od posljedice kada često uzrok ne vidim, a posljedicu smatram uzrokom?
Ponovila mi se slična situacija ovih dana. Sitna ozljeda, ma više neugodnost, svojstvena sportu koji mi je sastavni dio života godinama. Bio sam sada oprezan i nemiran, pa sam se i doktoru javio. Velim mu, svojedobno sam imao istu ozljedu, nisam obraćao pažnju tada, sve se zakotrljalo na loše, pa molim savjet da ne ponovim.
Taj davni niz događaja započeo je time što jednu utrku nisam htio preskočiti. Odustati, iako je sve vrištalo da ne idem. A bio sam ju nekoliko puta pretrčao .Potpuno nepotrebno startao sam utrku po tropskoj vrućini. Suludo tropskoj. Vrućina i vlaga.Tada je još kod nas bilo tzv Unproforovaca. Jedan je (profesionalni vojnik) pao u nesvjest pa smo ga poljevali vodom iz potoka. Dio sam trčao, dio hodao, dio preživljavao do cilja.
Konačno u cilju, stavio sam još jednu sudioničku medalju oko vrata, zalijevao se vodom, pojeo prvi od 4 King sladoleda. Nakon 5 i pol sati „trčanja“...skinuo sam tenisice i ugledao tužan prizor mojih noktiju koji su svi poplavili a palčani nokat se odlijepio. Onako...pod kutaom od 90 stupnjeva me gleda. I ja to zanemario, mislio sam, evo ljeto će i plaža, imam još utrka, sve je u redu. Utisnuo sam nokat u meso i odbio razmišljati o tome (...).
Pa se sve, logično, zakompliciralo nakon još jedne (jesenje) utrke i ja, završio kod kirurga u ranim jutarnjim satima. Rezali mi nokat kojeg sam mjesecima odbijao gledati. Čudili se doktori mojoj gluposti. Jer bi mi rezali palac da sam došao nešto kasnije. Pa se i dodatno zakompliciralo. Još jedno čupanje.
I uz to sam saznao da patim od alergije. Uvjeren sam bio da me tjednima muči prehlada. Otišao doktoru pravdajući se da dolazim zbog "samo" obične prehlade, al da traje tjednima, pa ne mogu trenirati kako želim. Ispričavao se što dolazim zbog sitnice. Mislio sam ... nema šanse da ja, maratonac u naponu snage, patim od boleštine koju imaju oni slaba imuniteta i koje nisu dobro hranili kao djecu. A mene jesu!
Pa kad sam dobio dopuštenje da nastavim s natjecanjima, ja odmah na utrku i nepripremljen i nespreman, strgam se. Koljeno. Pošteno ga strgao. Onako, utrka je pa rekoh, nisam dugo bio, ne može mi se ništa dogoditi. Pa onda slijedili mjeseci fizikalne terapije. Nekoliko neuspješnih povrataka treniranju. Boli koljeno, opire se, brani se šireći bol. Pametnije je od gazde. I nikako meni doći u natjecateljsku formu.
Dosta godina kasnije, prihvatio sam da je „to bilo to“. Što sam se utrkivao, utrkivao sam se.Nadalje samo rekreativno. "Lower your expectations!"
Nije mi uspijevalo vratiti se u stanje samokažnjavajućeg prijegora i maničnog treniranja pa sam se pretvorio u rekreativca koji skuplja medalje i bira trke isključivo po atraktivnosti grada gdje se odvija.
Jos dosta godina mi je trebalo da shvatim da je moja" Tropska utrka" bila ionako suvišna. Da me iscrpila, izmorila i da se nikad od tog nepotrebnog napora nisam oporavio.
Da sam tada aktivirao neotpornost na pelud. Jer sam nepotrebno doveo tijelo u zonu iscrpljivanja. Nešto kao rastaljena drška noža ostavljena preblizu štednjaku, kao skupljena majica pri pranju, kao zakrpa na omiljenim trapericama.
Da je nokat morao otpasti od trčanja na +37c (u hladu meterološke stanice, a na cesti je bilo 50)c, da je zatvaranje očiju na ozljedicu uzrokovalo dalnje komplikacije.
Pa je iz toga nastala nestrpljivost koja je uzrokovala ozbiljniju povredu. Lanac nezgoda a zapravo samo etape i posljedice nečeg unutranjeg i nepromjenjivog. Ako sebe smatarm nepromjenjivim u prošlom vremenu. (o.a. što sam s ovim mislio...').
Tri godine su prošle u iščekivanju "pravog" povratka. A vratio sam se konačno kao rekreativac, bez prave želje da budem bolji nego što sam bio. Bez ambicija, osim neralnog optimizma, da će se stvari nekako porpaviti. Valjda same od sebe.
Fastforward u sadašnjost….
Svi te sitne posljedice bile su zapravo uzroci. A onda, prihvaćanje da su ti uzroci zapravo i sami posljedica. Posljedica onog nečeg u meni što mi nije dalo da odustajem, kad je trebalo.. Da nije bilo "Tropske utrke", bila bi neka druga. Godine su mi trebale da to nekako povežem. Nije da sam se ubijao dvojenjem. Nekako se iskristalizirali te poveznice.
Nedostatak emocionalnog kompasa i blagosti prema sebi. To je bio Uzrok, a trčanje posljedica. Pa da sam bar sebi mogao reći da odustajanje nije slabost, da će biti još utrka, da mi ne treba dokazivanje. Koliko bola mogu podnijeti. Bolje nisam znao. Blagosti prema sebi nisam imao niti sam znao da je to znak zrelosti. I stabilnosti. Koje mi je znalo faliti.
A zašto sam "morao" tračati? Duga priča, već sam je ovdje ispričao. Trčanje me doslovno spasilo...što je bilo bilo je, pa da citiram svoj moto sa bloga…“nikad se ne opravdavaj zbog načina kako si preživio“.
Htio sam, ne znam jesam li i uspio, pojasniti sebi, koliko razumijem posljedice svojih odluka. Onih bitnih, nepromjenjivih. I kako mi treba vremena da shvatim što je uzrok a što posljedica. I da to prihvatim.
....
Oznake: odustajanje
