Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 29.12.2022.
Iskočiti iz vlastite kože (na tren)
Viroza koja je i nije nešto ozbiljna, dovoljna je da sam trenutno iritantno kilav. Svašta-nešto bih htio i morao, zadovoljan sam ispunjavanjem barem osnovnih obveza. Skoro pa arsenovski..."nisam još dostigao svoj minimum".
Izvan sam sporta i treninga, kojim držim sebe u koheziji. Fali mi jako, samog sebe sam skinuo sa programa tjelovježbe.
Nervoza je oko mene, sutra se putuje, dvodnevno putovanje sa presjedanjem, dočekati Novu na visokoj nadmorskoj visini.
Nervozan sam kao uvijek prije puta. Muški podnosim 37,2 c što znači da cvilim, stenjem, uzdišem i opraštam se sa životom.
Trebao bih se vratiti trčanju i čitanju. Kupovinu s Interlibera nisam ni taknuo.
Trebam se i opravdati da nisam zaboravio planirano predbožićno druženje koje sam ja inicirao. Jedno mi je druženje trebalo biti s dugogodišnjom simpatijom, uzajamno je bilo, ali stalno u raskoraku. Pozvao sam tu kavu, sad mi muka pravdati se.
Nemiran sam jer mi je doktor nedavno postavio dijagnozu. Nisam ga shvatio iz prve. Nije trebao on ništa otkrivati. Trebala je to biti ozbiljnija kontrola, nakon ljetne neugodne hospitalizacije. Ništa drugo, nego da me skine s lijekova i kaže mi da se pazim.
Poslje godišnjeg, još je grad bio prazan, doveo sam se sam na hitnu. Znalci su me savjetovali da mrcu dramatiziram pa da ću dobiti sve testove odmah, bez uputnica i čekanja.
Pakleno vruća ljetna noć, kada su svi prizivali kišu i prestanak suše. Stvarno me noga gadno zezala, mislio sam da je od pretreniranosti. Neugodno mi je bilo što izgravam strah ili bar uznemirenost. Mislim da sam uspio samo zainteresiranost odglumiti.
Uvjeren sam bio da ću se vratiti sam, rano ujutro ili kasno navečer. A u tri ujutro me divna liječnica počela tješiti da će sve biti u redu, al da ostajem u bolnici. Koji k...?
Obavio sam sada zimsku kontrolu, mislim da je bilo između tekmi Belgije i Japana. Ili Japana i Brazila. Važno je da sam se bio prepustio nogometnoj euforiji pa nisam razmišljao o dijagnozi. I nekoj nelogičnosti svega tog komplota, neznanja, krivih zaključaka i polovičnih dijagnoza.
Isti test, odrađen prije sedam godina, sad je doktor protumačio, mrtav hladan ... ma možda neprimjerena frazetina za liječnika...pa recimo da me nepripremljenog obavijestio o postojanju nepromjenjive volje mojih predaka, da moje tijelo, bez moje volje razvija opasno stanje. Da nosim krivi geni koji pokreće unutarnju pobunu. I tako dvaput dosada.
Jednom sam tu pobunu preživio, jedva, al nisam bio toga svjestan ni dramio zbog nevidljive opasnosti jer mi je izrezano koljeno i dvije štake bilo puno vidljiviji problem. I neznanje i optimistično ignoriranje svega što ima veze s boleščinama.
Velim ja ovom zimskom, katarskom doktoru, da je test je star, htio sam nešto reći tipa..."pa gledali su ga prije 7 godina, pa prije 6 godina pa prije 6 mjeseci i još jednom privatno. I do sad je sve štimalo. Ja zdrav, uzrok incidenata nepoznat. Status quo."
Veli mi doc..."pa da, znate treba dugo da stignu rezultati". Stigli su rezultati davno, kad je bilo prvo sranje, čitali ih eksperti i laici par puta. Ono ljeto, tamo u Rusiji je bilo Svjetsko prvenstvo, doktorica me cak proglasila zdravim. Pitao sam, pomalo mutavu mlađahnu prof.dr. što je s lijekovima, kontrolama. "Ništa, zdravi ste, ne treba Vam ni kontrola. Zar niste sretni?".
Ma bio sam sve do pred tekmu s Brazilom, kad mi je također mlađahni prof.dr. rekao da nova epizoda nije slučajna i da trebam i nadalje piti lijekove. I on nikako da shvati da ja ne kužim odkud sad sasvim druga zastava.
Serija koja se iz misterije odjednom pretvorila u loš reality.
Skupe lijekove, al nakon njegove dijagnoze, bar me priznaje HZZO kao doživotnog bolesnika, pa nećemo više trebati u Brežice, kod Slovenaca, kupovati lijek maltene duplo jeftiniji nego kod nas. Utješno i praktično.
Bio je doktor OK, neznam jeli skužio što me mučilo. Ne mogu zapravo biti ni utučen ni nezadovoljan. Živ sam i zdrav i nemam restrikcije, osim pijenja medikamenata. Sad barem znamo. Do njegove izrijeke bio sam zdrav, a bolesna stanja su bila teže objašnjiva.
Glupo mi je bilo reći mu....a iskreno....tko bi se svega i sjetio tamo u ordinaciji...."a jel to znači da sam 4 godine, period između Rusije i Katara, nepijenjem lijekova izazvao ljetni incident?"
Ma jebaji ga sad, glavno da znam što mi je. Moja mati, duboko ivolvirana u lječenje, ništa komentirala nije. Al je bila osupnuta i nezadovoljna činjenicom da mi je u genima prenjela pogrešnu informaciju. Mislim da je htjela reći da test nije točan, osjetio sam joj to u glasu, al se obuzdala.
Nemam pojma, prošao je nogomet, prolazi jedna zanimljiva i lijepa godina, što mogu promjeniti, možda i hoću,...a možda neću.
..
Oznake: strpljenje
ponedjeljak, 19.12.2022.
Pustio sam nešto boli
Nisam namjerno, slučajno je bilo.
Preselili smo urede, sve sam praznio.
Bacao nagomilano i nepotrebno.
Čistio.
Onda sam našao čestitku.
Iznenadio se da je preživjela.
Nisam znao što ću s njom.
Znam što piše u njoj.
Pa ju ne čitam.
Tako rješavam terete.
Ne čitam.
Ne gledam.
Ne slušam.
A treba pustiti nešto bola.
Malo se porezati.
Da znam boli li još.
Da se vidim.
Ma boli!
Ne vrišti ali boli.
Stignem se zatvoriti.
Okrenuti se.
Pogledati sebe iz sigurnosti.
Gledati muškarca
kako vraća poruku u omotnicu.
Gledam ga, on to zna i ponosan je na mene.
Ja na njega.
Blag je prema meni,
vidim ga samo kada pustim malo boli.
....
Oznake: I hurt myself today
utorak, 13.12.2022.
"Posljednji dani" (o susretima razdvojenih)
Tražio sam neki bezazleni mail od škole. Neku šifru, koja mi nakraju nije ni trebala. A našao jednu poruku za koju sam mislio je izbrisana. Kao i svi tvoji tragovi. Davno sam tvoju Knjigu ostavio čovjeku na Britancu. Riješio se i čestitki i onih nekoliko zajedničkih slika na kojima se nismo bojali trajati zajedno. Sveg sam se riješio i svih poruka kojima smo se upoznavali i zavoljeli. Sve sam pobrisao, ne u bijesu, nego u miru, kad sam ga vratio. I u oprezu da se tuga i želja ne ponove.
Danas mi se ukazala poruka. Sam sebi sam je bio poslao. Ne razumijem više razlog. A posebno zašto je preživjela. Sve sam potisnuo, kako i treba. Rano napisana i poslana, još dok sam se svemu čudio. "Nesporazumu koji ćemo riješiti". U poruci je samo tablica koju sam nazvao "Posljednji dani". Kada sam pokušavao shvatiti kako smo uspjeli sve uništiti. Skupljao sam tamo sve što smo si zapisali, da bude na jednom mjestu. Da tumačim meni i tebi da trebamo trajati. Sve sam zalijepio pa podcrtavao, podebljavao. Mislio sam, ako ti dokažem da shvaćam, voljet ćeš me iznova. Žurio sam da me ne zaboraviš ili zamijeniš.
.....
Buljio sam u ikonicu, možda je danas iskrsnula jer sam jak. Jer je dovoljno prošlo. Jer sam drugačiji. Nisam od gline. Tuđi tragovi ne ostaju dugo po meni. Otvorio sam kronologiju i požalio. Koliko boli i nemoći! Koliko pokušaja da se obuhvatimo. Očaja. Koliko bijesa, jada zbog nerazumijevanja.
...
Više ne tražim mentalno samoranjavanje. Razumijevanje nije važno. Prihvaćanje jest. Zatresla me otvorena energija. Prestrašila. Gdje god da sam pogledao, samo sam bio izložen nelagodi, nemoći. Zar još zrači? Zar je još toksično?
....
Na opreznom susretu razdvojenih ljudi govoriš mi kako nisi sigurna jel' mi rođendan prošao ili će biti uskoro. Trudiš se biti uvjerljiva, a čujem ti uvježbanost u glasu. I nesigurnost. Spominješ i da nisi "crvenokosa i zelenooka". Znam da je nešto moje, ali nisam se sjetio odakle to izvlačiš. Niti sam pitao. Sjetio sam se putem. Pričajući o promjenama auta, zdravstvenim tegobama, supružnicima, djeci i psu....spominješ da me ne čitaš. Veliš da nisi tu. Veliš da me rijetko pratiš. Baš!
...
Izbrisao sam Posljednje dane. Jednostavno je. Izbrisao sam poruku. Zatvorio, stisnuo "izbriši". Osjećao se kao da sam vrata otvorio prema snježnoj oluji. Nježan sam ja prema sebi. Ne mora biti živo da bi boljelo. Bole udarci, vrelina, studen. Ništa što bi bilo živo, al' svejedno nosi bol. Zato sam izbrisao, zatvorio, dovoljno sam vidio.
....
Proći će zapuh kojem sam bio izložen. Kao što je prošla mučnina susreta. Ovaj zadnji susret nazvao sam "Rukavica naopako" Kada se ponašam suprotno od svega što osjećam. Dopuštam samo pristojnu znatiželju. Pitam te oprezno i slušam pozorno. "Kako ti je naći se samnom?" "OK" odgovaram a najrađe bih ustao i otišao. To je pitanje jedini podsjetnik zašto se uopće nalazimo. "Kako ti je naći se samnom?" A zašto uopće pitaš? Prepoznala si da susret više ne želim. Što bih gubio tjedne da povratim mir? Susreti kao potresi na koje se ipak naviknemo. Borim se ja za sebe, ne treba mi podsjećanje. Da gledam tvoje suze i slušam te o samoći? Zašto to meni govoriš? Pa mene si zamijenila psom! To je novi centar tvog života. Lijep je čuko, svejedno...
...
"Boli me da si se prestao boriti za nas." Tako si pisala u Posljednjim danima.
..
Oznake: susreti razdvojenih
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 20:51 •
0 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 05.12.2022.
Spektakl (Qatar 2022.)
....
/pisano koji sat prije eliminacijske utakmice Hrvatska-Japan/
Jedno mi nije jasno u vezi Najvećeg spektakla na Planeti.
Počinju utakmice, one prave, na ispadanje, nakon koje se ide kući a milioni plaču i pamte. Jedan te isti događaj gleda i proživljava polovica stanovništva. Milijarde ljudi u isti tren uzdišu, viču, psuju.
Ima nešto u nogometnom svjetskom prvenstvu. Nešto spektakularno. Nogomet je jedini sport u kojem ne pobjeđuje nužno bolja momčad.
Nema te statistike koja može objasniti zašto je golemi Belgijanac poštedio naše niti kako su Japanci uspjeli dva puta zabiti Nijemcima.
Njemačka protiv Japana. Mercedes i BMW protiv Toyote i Honde.
Gledam svaku bitku bez obzira na nerazmjer nogometnog ugleda protivnika. To je ljepota praćenja. Jednom kao klinac, htio sam udovoljiti ocu, pa otišao u dosadnu nedjeljnu šetnju, dok se igrala možda i najljepša bitka u povijesti svih turnira. Nije tada bilo reprize, pa si nisam mogao oprostiti da jedini nisam vidio ispadanje Karioka i stvaranje sportskog mita.
Otad gledam sve! Isplati se! Isplati se gledati kako Španjolci na 4 minute ostaju bez daha, jer su uletjeli u zonu ispadanja. Bili prestali igrati, sve im išlo na ruku pa se raspalo.
Gledati kako Urugvajci plaču jer su odjednom ispali sa prvenstva a na terenu su prerano proslavili prolaz i izvukli iz igre najbolje igrače.
Da se odmore za utakmicu koju neće igrati. I sad očajnički žele natrag u igru.
Ljepota nogometnog spektakla mi je jasna. Iako jedan drugi sport doista volim, pratim i navijam. Ozbiljno, dječački, religiozno.
Jasno mi je da je to spektakl koji se dugo očekuje a brzo prođe. Dva su tjedna i odigrana su 54 od 64 meča. Proletjelo. Sve mi je jasno osim nepoznanice naznačene u uvodu, a odvuklo me pisanje pa evo se vraćam na gledalačku nevjericu koja me nasmijava.
Počinju prijenosi, a (lokalni) moćnici i uglednici u centralnim tribinama i/ili ložama, na mjestima sa najboljim i najskupljim pogledom ne dolaze na vrijeme.
Kapaju kao Amerikanci na baseball utakmice za koje ne znaš hoće li trajati sat i pol ili četri i pol sati.
Na dugo očekivani spektakl dolaze sa 15tak minuta zakašnjenja?
A odlaze u 80 toj minuti. Valjda im se negdje žuri. Da izbjegnu gužvu?
Propuštaju spektakularne preokrete u sudačkoj nadoknadi. I pogotke dok se mi još nismo smjestili pred ekrane. Odlaze sa spektakla kao da će sutra nadoknaditi ako nešto propuste.
A neće!
Znam da život nema reprizu. Nema ni taj spektakl. Voljeli ga ili ne, najveći je na Svijetu. Da parafraziram (i citiram): „Nije istina da se jednom živi. Živi se svaki dan a umire se samo jednom.”
Zato gledam i uživam.
I sretno Vatreni!
Oznake: japan
