Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 26.04.2022.
Na Sjeveru
Bio sam ovih dana ponovo na Sjeveru.
Nakon skoro 20 godina. Ovaj put poslovno.
Sve se mijenja. Ja se promjenio. Vjerojatno i ta prijestolnica Sjevera.
Promjenilo se i moje sjećanje na grad.
To me zbunilo. Ni sam ne razumijem razlog da se time opterećujem. Jer i pišem kada me stišće, a sada pišem pa me valjda i stišće.
A ništa me u Zemlji Najsretnijih Ljudi na Svijetu, nije uznemirilo. Ni oduševilo.
Doduše, doživio sam ne pretjerano ugodni pogled u oči ustrašene gospođe.
U supermarketu je ležala na podu u boli. Više strahu. I nelagodi. Oko nje ekipa hitne pomoći. Mirni su svi bili oko nje.
Pa sam se okrenuo i sa neugodom napravio obilazni krug kroz dućan.
Gospođu su ustali sa poda, baš kad sam napravio U-Turn, kroz meni nezanimljiv dio odjela sanitarnih potrepština.
Uvijek u inozemstvu obilazim dućane. To ne propuštam. Nikada! Ne radi jeftinije hrane. I pića. A je...skupo je cugati u bircevima na Sjeveru.
Obilazim dućane da vidim koliko se u ukusima razlikujemo. Zapravo malo.
Iznenadila me prašina silnih radova. Posvuda kopaju i popravljaju, ne grade puno, niti sam vidio građevince.
Puno ukrajinskih zastava.
Ali nisam vidio ono što mi je ostalo u sjećanju. Nigdje igre boja i jednostavnih dizajna. Nigdje izloga u koje sam buljio. Nigdje jednostavnih detalja koji me tjeraju da proniknem u njihovu neodoljivost jednostavnosti.
I nigdje zgodnih Skandinavki. Nigdje plavokosih, plavokih cura, od kojih svaka izgleda kao da je sad sa priprema reprezentacije. Nijednu nisam vidio. Ostale mi u sjećanju samo.
Sunce sporo pada na Sjeveru, dugo stoji na mjestu a ne grije. Pa kada napravim neku petlju po gradskim ulicama, dočeka me isti prizor koji sam zatekao prije pol sata, sat.
Isti ljudi, ista skupocjena pića na stolovima, iste sjene.
Zadao sam si da pronađem šareni shopping centar, gdje sam davno kupio skupi trkački sat. Od prodavača koji mi je ispričao svoje putovanje od Istre do Albanije, s drugim roditeljima natjecateljica u sinkroniziranom klizanju. Koji se te godine održao u našem Domu sportova. Pa sam se sjećao hrpe veselih cura u uniformama. Došli su roditelji u Zagreb s djecom, a onda sami tulumarili jadranskom obalom.
Ispričao mi je to tek nakon što je prihvaćena moja kreditna kartica. Pamtim loše prikriveno nepovjerenje. Nije mi sjelo.
Ovaj put nisam našao baš taj centar. Ili jesam, ali ga nisam prepoznao. U međuvremenu smo se i mi, Slaveni, konzumeristički osvijestili.
Pa mi se taj centar, a mislim da su samo izmjestili food court, učinio umornim mjestom. I otišao sam nezainteresiran.
Prepoznao sam u luci brod kojim smo doputovali za prvog posjeta. I nije ništa pokrenulo u meni. A što bi? Premda sam na tom brodu doživio i svjedočio fenomenu Ponoćnog sunca.
Kupio nisam ništa. Nisam imao što. Osim sitnica za klince. Neki moji suputnici te poklončiće ionako kupe u našem Mulleru. Neki na aerodromu, al ja volim da su mi ruke slobodne.
...
Oznake: Zemlja Sretnih Ljudi
nedjelja, 03.04.2022.
10 ih je gluplje od 5 (Laibach u Lisinskom)
Samo dva puta se publika diskretno nasmijala tijekom subotnje predstave Laibacha u Lisinskom.
Dva sata nas je Laibach držao prikovane za stolice. Doslovno. Teški industrijski zvuk. Bubnjevi, sintetika pojačana sa glasovirom i gudačkim kvartetom. Močan zvuk, težak, ipak sa dovoljno tragova melodije da bude podnošljiva. I na trenutke zavodljiva. Teška glazba Slovenaca, originalno iz Trbovja. Skoro 40 godina traju.
Prva šala odnosi se na naslov ovog mog osvrta. Naziv jednog čina predstave, od nekih 15tak, bio je: "10 Nijemaca je gluplje od 5 Nijemaca". Što je izazvalo kratki, suzdržani smijeh u dvorani.
Iskreniji smijeh izazvan je na samom kraju. Govor na hrvatskom nas je nasmijao. A počeo je sa:"Dragi Hrvati a posebno Hrvatice...".
U predstavi koja se zove "Mi smo narod", a otpjevana je i odrecitirana na njemačkom i slovenskom, ovo nacionalno određivanje publike, bilo je itekako smisleno. I dvosmisleno. A bilo je i potrebno. 15tak recitala/pijesma, sa različitim izvođačicama/izvođačima. U duhu poprilično turobne predstave.
Svaka cjelina, najavljena citatom, sa svojim sugestivnim video projekcijama i prijevodom. Teške teme, teško mi je pamtiti, ali doživio ih jesam.
Zapamtio sam, uz 10 Nijemaca, i meni interesantan naziv "Na stijeni još ima mjesta", koja se odnosila na Prometeja. Božanstvo grčke mitologije, koji je ljudima predao tajnu vatre, i time izazvao bijes bogova. Pa su ga okovali na stijeni na Kavkazu, da ga orlovi svaki dan muče kljucajući mu utrobu. Na toj stijeni, pokraj Prometeja, ima mijesta.
Neću o povijesti djelovanja Laibacha. Nisam ni pokušavao zavoljeti ni do kraja razumjeti njihove provokacije.
Nakon 40 godina trajanja, samo od provokacija nebi mogli opstati. Proslo ljeto sam ih iznebuha preslušao. Ovo što rade u 21. stoljeću. Predlažem obradu "Mama Leone". Predivno
A ono što sam doživio kroz predstavu, u ovom nesretnom trenutku rata, razaranja i povratka najgorih ideologija, je dekonstrukcija totalitarizma. Totalitarizam kao malformacija demokracije, koje omogući da se jedna cijela zajednica upregne u sustav ograničavanja slobode i smisla.
A za sve trebaju ljudi. Obitelji. Narod. Otuda i naziv: "Mi smo narod".
Zastrašujuće djeluje prikaz obitelji, neki nukleus, osnova društva, uprgnuta u idelogoju. Želja muškarca i žene, strast. Ljubav majke prema djetetu. Otac koji štiti obitelj a uništavajući neku "tuđu" obitelj...razara i svoju.
Nije ideologija Totalirizma moguća bez ljudi koji ju prenose i podržavaju. Ili joj se ne odupiru.
Zastrašujući video uradak posebno pamtim. Prizor slike koja se širi kao pozadina predivne pijesme o ženi divne plave kose. Predivna i mlada, lijepa i mirna. Pa se pojavljuje dijete, sin, ozbiljan dječačić. Onda se ukazuje, iza njih, lik oca. Mladog, odlučnog, strogog muškarca. Koji sa širenjem slike bude obučen u uniformu SS oficira. Stoji iza obitelji. Štiti...prijeti...kontrolira...
Da, mi smo Narod! Obitelj, žena-majka i djeca i otac u uniformi. Nema Totalitarizma bez jakog okvira koji ga čini mogućim. Narod. Mi. Netko mu mora dati postojanje.
Doživio sam poruku i opomenu predstave, da bez našeg otpora ograničenju slobode, ista nestaje. Sloboda se gubi toliko da nastaje osjećaj besmisla borbe za svoju slobodu. To ja tako vidim i to je moj doživljaj predstave "Mi smo narod".
Mislio sam da je Laibachovo postojanje izgubilo smisao. A onda nas ukrajinska tragedija razuvjeri. Zazivanje oslobađanja jednog europskog naroda "od nacizma" kroz nihilaciju svake ljudske tvorevine... Zazivanje Staljinizma i premoći naroda nad drugim. Kao dozvola za uništenjem.
Da bi razumijeli Totalitarizam, Laibach ga oponaša do granice kada ga dekonstruira. Neću dalje. Ima zasigurno ljudi, puno bolje upoznatih s opusom slovenskih genijalaca. Ili barem kreativaca.
Ja sam htio s Vama podijeliti moje razmišljanje nakon izlaska iz KD Lisinski, početkom travnja 2022., nakon koncerta Laibacha, ulaznice plaćene nemalih 250kn, a koju smo predstavu odgledali sa mijesta od 300 kn, jer smo se premjestili na skuplja, prazna mjesta.
Oznake: laibach
