Samo dva puta se publika diskretno nasmijala tijekom subotnje predstave Laibacha u Lisinskom.
Dva sata nas je Laibach držao prikovane za stolice. Doslovno. Teški industrijski zvuk. Bubnjevi, sintetika pojačana sa glasovirom i gudačkim kvartetom. Močan zvuk, težak, ipak sa dovoljno tragova melodije da bude podnošljiva. I na trenutke zavodljiva. Teška glazba Slovenaca, originalno iz Trbovja. Skoro 40 godina traju.
Prva šala odnosi se na naslov ovog mog osvrta. Naziv jednog čina predstave, od nekih 15tak, bio je: "10 Nijemaca je gluplje od 5 Nijemaca". Što je izazvalo kratki, suzdržani smijeh u dvorani.
Iskreniji smijeh izazvan je na samom kraju. Govor na hrvatskom nas je nasmijao. A počeo je sa:"Dragi Hrvati a posebno Hrvatice...".
U predstavi koja se zove "Mi smo narod", a otpjevana je i odrecitirana na njemačkom i slovenskom, ovo nacionalno određivanje publike, bilo je itekako smisleno. I dvosmisleno. A bilo je i potrebno. 15tak recitala/pijesma, sa različitim izvođačicama/izvođačima. U duhu poprilično turobne predstave.
Svaka cjelina, najavljena citatom, sa svojim sugestivnim video projekcijama i prijevodom. Teške teme, teško mi je pamtiti, ali doživio ih jesam.
Zapamtio sam, uz 10 Nijemaca, i meni interesantan naziv "Na stijeni još ima mjesta", koja se odnosila na Prometeja. Božanstvo grčke mitologije, koji je ljudima predao tajnu vatre, i time izazvao bijes bogova. Pa su ga okovali na stijeni na Kavkazu, da ga orlovi svaki dan muče kljucajući mu utrobu. Na toj stijeni, pokraj Prometeja, ima mijesta.
Neću o povijesti djelovanja Laibacha. Nisam ni pokušavao zavoljeti ni do kraja razumjeti njihove provokacije.
Nakon 40 godina trajanja, samo od provokacija nebi mogli opstati. Proslo ljeto sam ih iznebuha preslušao. Ovo što rade u 21. stoljeću. Predlažem obradu "Mama Leone". Predivno
A ono što sam doživio kroz predstavu, u ovom nesretnom trenutku rata, razaranja i povratka najgorih ideologija, je dekonstrukcija totalitarizma. Totalitarizam kao malformacija demokracije, koje omogući da se jedna cijela zajednica upregne u sustav ograničavanja slobode i smisla.
A za sve trebaju ljudi. Obitelji. Narod. Otuda i naziv: "Mi smo narod".
Zastrašujuće djeluje prikaz obitelji, neki nukleus, osnova društva, uprgnuta u idelogoju. Želja muškarca i žene, strast. Ljubav majke prema djetetu. Otac koji štiti obitelj a uništavajući neku "tuđu" obitelj...razara i svoju.
Nije ideologija Totalirizma moguća bez ljudi koji ju prenose i podržavaju. Ili joj se ne odupiru.
Zastrašujući video uradak posebno pamtim. Prizor slike koja se širi kao pozadina predivne pijesme o ženi divne plave kose. Predivna i mlada, lijepa i mirna. Pa se pojavljuje dijete, sin, ozbiljan dječačić. Onda se ukazuje, iza njih, lik oca. Mladog, odlučnog, strogog muškarca. Koji sa širenjem slike bude obučen u uniformu SS oficira. Stoji iza obitelji. Štiti...prijeti...kontrolira...
Da, mi smo Narod! Obitelj, žena-majka i djeca i otac u uniformi. Nema Totalitarizma bez jakog okvira koji ga čini mogućim. Narod. Mi. Netko mu mora dati postojanje.
Doživio sam poruku i opomenu predstave, da bez našeg otpora ograničenju slobode, ista nestaje. Sloboda se gubi toliko da nastaje osjećaj besmisla borbe za svoju slobodu. To ja tako vidim i to je moj doživljaj predstave "Mi smo narod".
Mislio sam da je Laibachovo postojanje izgubilo smisao. A onda nas ukrajinska tragedija razuvjeri. Zazivanje oslobađanja jednog europskog naroda "od nacizma" kroz nihilaciju svake ljudske tvorevine... Zazivanje Staljinizma i premoći naroda nad drugim. Kao dozvola za uništenjem.
Da bi razumijeli Totalitarizam, Laibach ga oponaša do granice kada ga dekonstruira. Neću dalje. Ima zasigurno ljudi, puno bolje upoznatih s opusom slovenskih genijalaca. Ili barem kreativaca.
Ja sam htio s Vama podijeliti moje razmišljanje nakon izlaska iz KD Lisinski, početkom travnja 2022., nakon koncerta Laibacha, ulaznice plaćene nemalih 250kn, a koju smo predstavu odgledali sa mijesta od 300 kn, jer smo se premjestili na skuplja, prazna mjesta.