Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 01.03.2022.
Najljepša trkačka uspomena
........
A nije ulazak u cilj! Nije ni neki veliki događaj, obilazak svjetskog grada. Nije ni neka anegdota sa putovanja. Nije ni junački istrčana utrka sa bolnom nogom, dijarejom, temperaturom i slična besmislica. Nije ni personal best, ili istrčani maraton u komadu ni bilo koji slični euforični moment.
Najljepša mi je trkačka uspomena sa broda iz Stockholma za Helsinki, ranoljetne noći, dvijetisuće i neke. Oko pola tri ujutro.
Nisam se mogao naviknuti na dugu noć, tumarao sam po kruzeru, maraton sam odradio solidno dan ranije. Par dana nakon trke imam teškoća sa spavanjem. Pere još adrenalin, mišići bole. Meni se nije dalo u našu kabinu III klase. Najjeftiniju naravno. Spavali smo bili ispod razine mora. Bez prozora. Iznad nas, na 2 kata su bili kamioni, auti….Klaustrofobično. I čudan zvuk mora, čuje se kako kruzer reže vodu.
Za bogate Skandinavce, iznad nas, 6 paluba solidna plovećeg hotela. Za manje bogate je pogled na unutrašnjost, za full bogate pogled na Baltik. Neki putnici bi zaboravili navući zastore, pa bi se vozeći unutrašnjim liftom svakakvih čuda nagledao. Nije mi se dalo u našu mikro kabinicu, gdje je bilo još troje naših maratonaca. Dragi ljudi, prijatelji. Ali mikro prostor, i danima smo bili u autobusu zajedno.
Nisam više imao što raditi na brodu u pol tri ujutro. Mislim da je samo još kockarnica radila, a tamo su bili pripiti Azijati a osoblje je bilo vidljivo nadrkano. Pa mi nije bilo druge nego na spavanje. A neće me, ne spava mi se! Visoko smo na sjeveru, ljeto je i dan ne prestaje. Teško mi je zaspati.
Pa sam liftom krenuo na vanjsku palubu, gledao kako se noć podijelila na polovice. Lijevo od mene mrak i zvijezde, što je na Baltiku dosta rijetko (tako kažu…). Sa desne strane je bilo svijetlo. Dan.
Ne kao zora koja zamjenjuje mrak, nego kao kad ideš raditi puding u dvije boje, pa jednog malo previše preliješ. Malo više vanilije preko čokolade. Tako se to svijetlo prelijevalo u mrak.
Nikog gore nije bilo. Pa sam usiljeno krenuo na spavanje. Jer me čekalo još pola putovanja. Finska. "Prijestolnice Sjevera" se zvalo. Zbog trkača produženo na 11 dana.
Pa sam presjedao za lift u potpalublje. Tražio bilo kakvu izliku da ne idem na spavanje. Kabinica tolika da se moraš presvući u kupaonici. A sve sam već obišao. Svuda sličan zvuk klimatizacije, isti mirisi i prejako svijetlo. Lift se zaustavio. U njemu je težak miris antiseptika izbijao. Umjetni zrak. Kao da sam u podmornici. Pa sam pogledao još jednom kroz prozor. Prije nego uđem duboko u trbuh čelične grdosije, bez prozora, metrima ispod površine mora.
Da nisam pogledao kroz prozor trenutak prije nego će doći lift, propustio bih taj prizor. Najljepši doživljeni trkački trenutak. A slučajno sam pogledao, još jedanput, na lijevu mračnu stranu.
Tek toliko, kao da sam htio „udahnuti“ prostor prije nego zaronim ispod mora i u kabinicu. I malo malo iznad horizonta, a to je bio mirni Baltik i srećom nije bilo valova, vidio sam užareni kamenčić i mislio da je to neki požar na kakvom otoku. Pa sam pomislio da je kometa. Ili neka rafinerija što pali plin.
Gledao sam i dalje, opet je došao lift i još uvijek nisam bio pametniji. Jel' spavati ili se čuditi? Istražiti?
Znatiželjan sam na isti način kao sto sam optimist. Prisilno ponekad. Prisilim se da budem optimist. Pa sam pomislio, da ako ne pogledam dobro, ne istražim, da neću nikad ni znati.
Zato sam u liftu, umjesto -3 stisnuo +6 , i otišao ponovo na palubu. Ovaj put na lijevu, mračnu stranu broda. Gore naravno nigdje nikog. A onda sam se zabuljio u taj kamenčić. Užareni kamenčić. I shvatio da je to Sunce. Ponoćno Sunce. Gledao sam u Sunce kako ga nikad nisam vidio. I gledao kako je Zemlja zakrivljena. Buljio sam u taj mrak i odjednom imao osjećaj da sam u Svemiru. Da gledam Sunce onako kako ga vide samo astronauti. Bio sam u 3D maketi Sunčeva sustava. Obuzeo me osjećaj da lebdimo kroz Svemir. Da sam Petar Pan na gusarskom brodu. Lebdim i prekoračim li sa palube, polako ću se otisnuti u beskraj.
……………..
To mi je jedna od najdražih uspomena uopće. Ne pokazuje me društvenim bićem. Nigdje nikog oko mene. Sam sa nesanicom. Ništa se dramatično ni junačko nije dogodilo.
Slučajnost ali i usiljena znatiželja. Jer da nisam bio "znatiželjan" do zadnjeg trenutka, propustio bih taj prizor za cijeli Život. U kabinici sam probudio suputnike….nisu bili naravno prisebni pa su me otfikarili i nastavili spavati. "Šta nas budiš? Sutra ćemo gledati..." Kasnije sam doznao da se Ponoćno Sunce tako „nisko“ na sjeveru može vidjeti samo par dana ljeti, samo na Baltiku jer je (mirno) more i samo za noći bez oblaka. Baš oko pola tri, malo malo iznad horizonta!!!! Mogao sam zakasniti na tih spektakularnih pola sata nečeg što je zapravo fatamorgana. Ne mogu to objašnjavati niti razumijem, al zbog spljoštenosti polutki Zemlje, to što sam vidio je bio odraz Sunca od atmosfere...Mogao sam ne pogledati na lijevu stranu palube. Mogao sam ne vidjeti tu svjetlost. Moglo me ne biti briga. Svašta nešto.
...
Iduće noći, na povratku iz Helsinkija, bila je oblačna noć i ništa se nije vidjelo.
.....
Oznake: Ponoćno sunce
