Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
ponedjeljak, 14.03.2022.
KAKO POMOĆI (sebi i drugima)?
......
Našao sam način da ove turobne dane proživim prihvatljivo. Ne gledam vijesti, ne više bezumno. Pogledam naravno vijesti navečer. jednom, ne više. Bio sam previše ljut, frustriran, nemoćan. Kako pomoći cijelom jednom narodu? Kako gledati njihovu muku a ne prolaziti opet kroz onu našu? Pa sam odustao. Ne želim biti u kipućem predstanju zbog onog što promijeniti ne mogu.
Pa sam odlučio ovako…. Ujutro se obraćam Apsolutu. Zamolim ga za mir. Zamolim ga da zaštiti nemoćne. I zamolim ga da ljudima koji brane svoju domovinu podari hrabrosti i da ih čuva. Zahvalim se za ono što nas okružuje, za mir. Zamolim ga da nigdje rata ne bude.
Onda uradim ono što mogu. Vidim uplate za Poljski Crveni križ. Tu mogu pomoći! Vidim uplate za Djecu Ukrajine preko UNICEF-a. Mogu i to. Pratim stranicu SOS za Ukrajinu. Prognanici i izbjeglice traže prije svega informaciju i savjet. Pitaju gdje mogu raditi i zaraditi za život. Dostojanstveni su , kažu da imaju za smještaj. da žele platiti.
Nemam tu puno što mogu učiniti. Gledam treba li nekome nešto što mogu dati. Čitam i gutam tugu. I ponosan sam na one koji mogu i žele pomoći. Naši ljudi pune vozila sa pomoći i voze do granice. Od tamo dovoze ljude.
Pita Ukrajinka…“gdje ima logoped u Zagrebu da zna ruski'“ (jer zna da za ukrajinski nema). Druga pita ima li neki vrtić da primi autističnog klinca. Jebiga cmizdri mi se. MojPosao je napravio stranicu na ukrajinskom. MUP na terenu uzima podatke za isprave. Sve izaziva i ponos i tugu zbog bezumlja i besmisla koje se događa.
Ne znam…
Ne znam što nam je više činiti nego živjeti svoj život i pomoći nesretnim ljudima onako kako možemo…
.....
Oznake: Ukrajina
