Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

utorak, 21.11.2023.

Ne vjeruj nikome (a najmanje sebi)

…

dobio sam pakovanje tri soka u startnoj vrećici
zajedno sa jako gadnom majicom na utrku
htio sam uzeti najmanju žensku, za kćer
ali nisu imali
pa sam uzeo mušku veliku
koju nikada neću obući
jer je stvarno gadna.

u vrećici koju nam daju u sekretarijatu,
a koja mi služi da ujutro mogu ostaviti suhu robu za prijevoz do cilja
je broj trkača sa čipom
koji mi je jedini važan
pa neke sportske okrjepe, flyieri koje odmah bacam.

gledam pakovanje tri soka, i žalim što sam dobio jabuku
ali žedan sam
otvaram pakovanje
trgam omot
uzimam jedan
koji je neobično težak za sok od jabuke.

i dobra je okusa!
gust, podsjeća me na sok od breskve, kojeg volim
mislim, ovi Talijani znaju napraviti sok od jabuke
da je fin kao ovaj „moj“.

iako je organizacija trke mrcu seljačka
pa je i sok iz Eurospina, sponzora trke
ništa ne pretpostavljam
vidjet ću sutra na stazi
(pretpostavka ="majka svih zajeba").

sok mi se neobično sviđa
uopće mi ne vuče na sok od jabuke
i mislim, OK, imam još dva
sati u busu me iscrpili.

onda sam prebacivao stvari iz torbi i vrećica
da dio ostavim u autobusu na startu
a jednu vrećicu da ostavim za cilj
da možemo još par sati bauljati po gradu
kad se okupimo.

pa sam stavio taj neobično ukusni sok od jabuke, da mi bude pri ruci
jednog sam odmah riješio, drugog popio prije prekasne kave
a trećeg ostavio za sutra
za poslije.

odradio sam utrku
prestao sam ih brojati nakon 120
ovu ću pamtiti po još jednom "povratku"
(bolesti, ozljede, bezvoljnosti)
a je, bila je malo provincijalna.

mator sam za taj sport
zakrpanog koljena
svađam se sa trenericom oko pridržavnja programa
trčim po nekim svojim kanonima
i na iskustvo
izduram kada bih najrađe sve „sterao u klinac“
al se ni ne dovedem u to stanje
iskustva imam!
mesmeriziram se, gledam par koraka ispred sebe
vedra sam duha
prisilni optimist
odbrojavam kilometre do kraja
baš me briga što sam na začelju.

u cilju se presvlačim, nasred glavne ulice
na suncu ispred McDonaldsa
preko puta muzeja
nije hladno, al paše znojno skinuti sa sebe.

uzimam zadnji jabučni sok
opet se čudim težini pakovanja
opet se čudim gustom napitku.

pogledam ime proizvođača
i vidim da je Pesca
s druge strane je Peach
na slici je Breskva.

jebiga
mislim, to sam davno od Fox Muldera pokupio
„Trust No One“
kasnije sam to razvio u "Ne vjerujem nikom, a najmanje sebi".

Bio sam odličan istražitelj, baš jer nisam vjerovao nikome i ničemu.
A najmanje sebi.

I sad mislim, gledao sam ta pakovanja jabučnog soka tri puta, čudio se težini i konzistenciji pakovanja i napitka i vjerovao da sam "vidio" jabuku (isto tri puta).
Tri puta "pio" sok od jabuke koji nije imao uopće okus po jabuci.

I uvjeravao se, super uspješno da vidim ono što ne vidim i pijem ono što ne okusim.
...
Ne pišem neko vrijeme, jer tako nekako idem kroz život.
Ne vjerujem baš sebi, ne vjerujem u ono što vidim i okusim.

A i kad „vidim“...zna biti uzalud.
Zbunjujuće, smješno i bezbolno.
...