Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 16.10.2022.
The Cure, Arena Zagreb, 27. listopada (ići ili preskočiti)
(Robert Smith, 80ih i danas).
Danima se natežem hoću li ići na koncert The Cure u Arenu, 27.10. ili preskočiti koncert vremešnih Engleza. Bojim se grotesknosti. Grupa je zadnji studijski relevantni uradak imala davne 1990. Otad preko 30 godina egzistiraju.
U tih 30 godina nedostatka kreativnosti, alfa i omega grupe, pjevač i gitarist, Robert Smith, nije promijenio frizuru i nije prestao stavljati na sebe groznu šminku. Njegova frizura je bila uzor generacijama goth rock inspiranih teenagera. Kod nas notornih darkera.
Kojima sam i sam pripadao. U nekom soft izdanju. Moja generacija se dijelila na The Smiths vs The Cure. Volio sam oba benda, a navijao za Morrisseya.
Zašto se mučim oko odlaska na koncert? Tu u mom gradu? Bojim se da poprilično groteskni izgled pjevača ne zasjeni svirku.
Osim toga, gledao sam ih davno. Moj prvi veliki i strani koncert. Kad velim davno, to je bilo doba kada mi za odlazak u Ljubljanu nije trebala putovnica. Tada smo svi imali crveni pasoš. Bio sam klinac, poklopio se koncert sa mojim odsutsvom iz robije zvane odsluženje vojnog roka.
Koliko god sam tada bio uzbuđen dolaskom mojih heroja, prvim stranim koncertom, malo čega se sječam te ljetne večeri. Pamtim da, premda sam bio jak i stamen, nikako se nisam mogao probiti u prve redove. Gdje su pozicije žilavo branile cure, redom teško našminkane, i u crnom. Neprobojna kohorta. U kojoj sam pomalo odudarao izgledom
Jedino se sječam trenutka, prije nego je započela uspješnica, "Boys don't cry"...Robert je malo zastao, pogledao u publiku i namignuo. Meni se učinilo baš meni! I krenuo je crescendo. Te se pjesme sječam. Sve ostalo mi je nestalo. Ostao je jedino trenutak kad sam kasno noću, gladan i žedan čekao vlak. I to je to što mi je ostalo.
Bezveze dvojim oko ponovnog (...) odlaska. Band nije od tada, preko 30 godina, napravio ništa pamtljivo, niti se imalo promjenio. Imagem, svirkom, tematikom. Zarobljeni u 80im.
A to mi je... sumnjivo. Kao da gledam Noć Vještica (505. nastavak)..."Vječna strava se nastavlja....".
Moderno je doba, pa sam pogledao playliste ove turneje. Prije par dana u Kopenhagenu. 18 pjesama pa bis br. 1.sa pet pijesama, pa bis br. 2. sa sedam provjerenih hitova. Sve pijesme iz doba vladavine Margaret Thatcher. TopOfThePops hitovi. Ukupno poštenih 2h 28 minuta svirke. Odvrtio sam i snimke koncerta, bend dobro zvuči i izgleda grozno.
Sve sam bliži odluci da zauzmem stav "da ne očekujem ništa i ne nadam se ničemu" pa da odem i da zavrtim jedan krug. Ili da se ni sa tim ne opterećujem. Kakav uopće krug?
...
Oznake: The Cure
utorak, 11.10.2022.
Sve što nije sačuvano, bit će izgubljeno
..
..
"uznemirujući citati" :))))
-
Oznake: switch
četvrtak, 06.10.2022.
Nobelova nagrada za Annie Ernaux
Iznenađen! Nagrađene "Godine" sam pravovremeno pročitao. I hvalio sam knjigu okolo. Stavio Annine citate na okvire ovog bloga! Žena je isplela kroz povijest moderne Francuske i svoj život, usput predivno opisujući promjene naše svakodnevnice. Nije da sad trebam ikome preporučavati knjigu koja je zasluženo dobila Nobelovu nagradu. Nego sam ponosan na svoj literalni uzor/izbor!
....
Oznake: Ernaux
Žviciraju me komplimenti
(slika je s interneta, vesela je a paše mi takva)
Danas sam triput dobivao komplimente (a tek je rano popodne). Prvo dva muška. Onda muški i ženska. Pa dvije ženske. Trebalo bi mi bar laskati. Trebao bih biti tašt, ponosan, umiren. A živciralo me. Ne osjećam se tako. Ne vidim se takvim. Kakvim me drugi vide. Osjećam se nezadovoljan. Banalno je! Ne mogu pronaći išta da mi djeca kupe za rođendan. Hodao sam jučer po dućanima. I nikakvog zadovoljenja. Ništa mi se ne sviđa. I neopravdano je preskupo. Besmisleno mi natrpavati ormare. Ne treba mi ništa. Ne treba mi ni novi hrvatski dres za 719 kuna (onaj tamni, gostujući). Imam oba "stara", kupljene prošlog ljeta za odgođeni EURO. Živcira me kad djeci iznova govorim da mi ništa ne treba. Ma knjigu! Nek mi neku knjigu kupe!
Čujem komplimente, ne doživljavam ih. Ne upijam ih kao inače. Ne zasijem. A narcis jesam! Vidim poglede, ne osjećam ih.
...
Ne mogu pronaći suvisli način da puno potrošim na nove naočale. Tražim ih od Žute srijede do Žute srijede. Jučer je dakle bilo mjesec dana. Bio sam na dodatnom, privatnom pregledu. Rekao mi doktor tada, da stanje nije toliko ozbiljno koliko sam umislio. Zapravo, rekao mi je da nastavim živjeti i uzimati skupe lijekove. Koje srećom neću trebati piti godinama. Pa sam se prije mjesec dana odlučio nagraditi. Promijeniti malo izgled. Nadograditi se i nagraditi se. Bojim se bolesti. Nisam hipohondar, zapravo uopće ne želim išta znati o bolestima. Dobre vijesti treba proslaviti!
Otkako od Žute srijede br.1. tražim samonagrađavajuće naočale, samo frustracije. Trebam pronaći kombinaciju, običnih i sunčanih dioptrijskih, a da promjena ima smisla. Komplicirano i stalno me tjera da promatram svoje lice. I skupo je jer moram uzeti dva para istodobno. Uglavnom sam se ogledavao podnošljivo neurednim. Ne pretjerano zadovoljan frizurom i neobrijan. Jedan dan su me upali obrazi brinuli, drugi dan sam se vidio podbuhlim. Pa sam odustajao od kombinatorike. I kretao u novu turu isprobavanja naočala. Suočavanja sa svojim odrazom i promjenom koja nastaje novim oblikom na mom licu.
....
Nervirali su me komplimenti. Dobro...nije da mi nije drago čuti. Lagao bih jer me dragost naknadno sustiže. Vidim poglede, al ih ne procesuiram. Ne osjećam se onako kako me drugi danas vide. Desetljećima sam želio biti nevidljiv. A nisam.
.....
Oznake: narcis
