Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

srijeda, 20.01.2021.

Preporuka za NE čitanje: JA SAM ŽIV A VI STE MRTVI



Upao sam u lošu fazu čitanja. Valjda mi dolaze periodi kada imam skribomaniju (nešto pišem za „namjenske“ svrhe, ne za blog) a onda dođe period kad mi je pisanje SF. Odnosno ne da mi se ništa. Niti imam potrebu ni inspiraciju. Pa tada čitam, trpam u sebe tuđe misli, zamisli, izmišljene radnje, emocije….

A što kada je izbor toga što unosimo u sebe, kroz literaturu, nezadovoljavajući? Kada umjesto osvježenja, uvida, olakšanja, uzbuđenja doživimo uznemirenje, bol, osjetimo patnju….

Ovo ne znači da je knjiga koju NE preporučujem loša. Dapače. Neka vrsta remekdjela kojeg ne preporučujem nikome, čak ni u terapeutske svrhe. Dakle, ova koju Vam danas NE preporučam: biografija je pisca Philipa K. Dicka. Kojeg svi znaju kao autora romana, koji je bio inspiracija (moja opaska: to je važno - samo inspiracija) za turbo romantični Blade Runner. Ili kod nas Blade Runner- Istrebljivač. Velim da je bila inspiracija jer P.K. Dick nikada ne bi smislio takvu ljubavnu priču. Doduše, ljubavnu priču stroja i čovjeka. Ili stroja i stroja. To je vječna enigma filma.



A nisam knjigu kupio (…) i čitao zbog Harrisona Forda i Sean Young, nego zbog autora biografije. Francuskog pisca Emmanuel Carrerea, čijih prvih 90 stranica „Kraljevstva“ smatram najljepšom introspekcijom vlastitog ludila pisca ikad napisanog.

Ostatak romana (došao sam do 150-te stranice Kraljevstva i ….i valjda odustao) bavi se životom sv. Pavla. I njegovom (Carrereovom) fasciniranošću likom tog apostola kojeg svi koji su prošli fazu pobožne ludosti imaju. A i ja. Zato nisam ni završio čitanje. Podsjetnik na davne godine psihotičnog traženja za razumijevanjem zašto me, usprkos ugodnoj vanjštini i solidnom okruženju, ženski rod čudno gleda. A jebaji ga… malo sam i ja psihotičan bio. Šta ću se tog sramiti, kad od tog danas pričam anegdote (primjerice, moja Zakonita je jednom predivno rekla: „bio mi je zanimljiv i zgodan ali bizaran kad bi progovorio“).


Nego, ovo sam spomenuo da objasnim moju fascinaciju Francuzom koji je u „Kraljevstvu“, tih prvih 90 stranica, sa toliko razigranog stila, i bez bičevanja samog sebe (mislim da je to Sheakspeare: „Cezare, budi blag prema sebi!“), uveo čitatelja u povijest svoje ludosti. Politički-korektno recimo….psihoze.

//// ima ovdje jedna blogerica koja o svojim tegobama tako predivno i otvoreno piše da me svaki put rasplače- pa mi je to nekako inspiracija da i ja objasnim inspiraciju moje inspiracije. A. hvala ti što me svaki put rascmoljiš!!!////

Odustavši od čitanja Kraljevstva (jer sam već svojedobno isčitao značaj Pavla/Savla u nepotrebnim čitateljskim samoranjavanjima), baš sam nasrnuo na biografsku (a valjda je biografska ako se povijest ludila smatra nečijom životnom pričom) JA SAM ŽIV A VI STE MRTVI.


Pročitao sam knjigu u marševskom, znači usiljenom ritmu do pred kraj. Negdje do 70%. Onda je Glas moje plaćene svijesti, na našem tjednom razgovoru, primjetio (primjetila zapravo) čudan odsjaj u mom pogledu i ponešto mi prebrz govor.

Pa me ta brižna profesionalka upozorila da možda malo „usporim sa čitanjem“ i opet nešto pišem za promjenu. A kako naša terapijska zajednica traje skoro cijelo desetljeće, skužio sam da se moja terapeutica dosta zabrinula za mene. Jebajiga. Tome i tjedni razgovori služe.




A zbog čega Vas odgovaram od tog romana? Pa pisao ga je francuski psihotični pisac i scenarist (mislim da je radio NESTALE…ono o umrlim ljudima koji se vračaju u grad pokraj jezera), o životu američkog psihotičnog pisca SF-a , kojeg poznajemo uglavnom kroz frizuru Sean Young i kroz Rutigerov oproštaj od androidinog života (Tears in rain monolog).

A ne znam nikog tko je išta od P.K. Dicka uistinu pročitao (znam jednu osobu koja vjerojatno je… T. jesam li u pravu?). Slično vrijedi za Lynchov Dune. Za kojeg sam znao samo dvoje ljudi da su pogledali cijeli film. Pa sam doznao da postoji još jedan divan momak koji si je to „napravio“. Premda on tvrdi da je bio pijan (što mislim da se ne računa) ali da ga je pogledao i drugi put (što mi je nezamislivo). Doznao sam da je film pogledala, razumjela i T., ali ona je (očekivano) pročitala i knjigu i citirala dijelove, i objasnila poruke (više njih).

A spominjem Dune i Lyncha, jer je film bio neki dan na HRT3. Pa ga po deseti put nisam pogledao. Ali sam bio lukav, pa umjesto da odustanem nakon tridesetak minuta, odgledao sam zadnjih pola sata. Pobjeda (valjda) dobrog nad ružnim i zlim i pobjeda mlađahnog Muad'diba nad mišićavim Stingom. Eto sad znam kraj filma!




A Carrere i Lynch su skoro isti mučitelji svoje publike. Oba nas uvode u svoje svjetove koji su uznemirujući, odbijajući, a opet nas drže u znatiželji i mučnini. Sublimirano u Laurinom monologu: „Ne znam jesi li detektiv ili pervertit…!“

Ne znam ni ja jesam li znatiželjan ili psihotičan kad sam dozvolio da me JA SAM ŽIV A VI STE MRTVI uvuče u svijet ludila dva pisca (ovog koji piše biografiju i ovog čije se ludilo opisuje).

A način na koji na Francuz u ludilo uvodi je maestralan i neponovljiv. Pratimo rani život Amerikanca (tako mi je lakše razlikovati dva psihotična ili ludasta pisca) i kako Amer ulazi u formativne godine, u kojima psihoze iskaču, tako nas Francuz uvodi u njegov svijet u kojem ne daje razlikovnu granicu između Amerove spisateljske imaginacije nego ludilo života postaje tema romana i jedina radnja, a što postaje tema biografije. I više JA kao čitatelj (Detektiv) nemam pojma što istražujem. Nego se mučim u tuđoj mahnitosti pa postajem Pervertit jer predugo zurim u tuđu muku.

Jučer sam skužio da me roman previše obuzeo i zamračio. Da se Amer utopio u fantaziju bez mogućnosti povratka, a da nas je Francuz (jednako munjen kao lik pisca o kojem piše) zarobio u tom svijetu. Onako….Lynchovski! Uvukao me i skoro zarobio!

Upitao sam se koja to mene perverzija tjera da se dalje probijam kroz minuciozno stvoreni svijet TUĐEG ludila.
Pa sam, sjetivši se zabrinutog pogleda Moje Savjesti, zastao na 70% pročitanog, pročitao zadnje poglavlje, pa predzadnje, pa pred predzadnje i tako mi je ostalo za vjerojatni zaborav mala cjelina između 70% i80% knjige. Tih 10tak posto ostavljam drugima za čitanje.



Mene danas baš ujutro rano probudilo, i umjesto da uživam u jutru i poklonjenom tihom vremenu, ja počeo smišljati ovaj tekst. Što nije toliko zabrinjavajuće, da nisam odjednom čuo glas (...) koji mi je pokušavao pokazati neku „jako jako bitnu misao za čovječanstvo“ ispisanu unazad, od zadnje stranice prema prvima, na nekavoj čudnoj svesci.

I taj mi je glas objašnjavao da je jako bitno da tu poruku shvatim i prenesem. A ja mislim WTF??? Koja poruka, koji Zapis, koji jebeni rukopis….ništa ne kužim.

Onda sam doživio malo jači WTF??? i mislim, pa ovako je Amer, u Francuzovoj knjizi hvatao poruke i pretakao ih u teško čitljive romane…!????

Pa sam se zabrinuo da to nije samo san, uozbiljio se i odlučio bataliti preostalih 10% tuđeg ludila, a ovo iskustvo zapisati. I priznati ga na tjednom razgovoru, tu čudnu struju misli u glavi.

Mala cijena da me ne povuče dublje!

Pa zato i Vama, koji ste se odlučili pročitati post do kraja, preporučam NE čitati knjigu.






Oznake: Dick Lynch Dune Blade Runner Psihoza

20.01.2021. u 16:14 • 11 KomentaraPrint#

petak, 15.01.2021.

Ljeto 2019.

///0vo je stari blog, iz 2019. godine. Svašta se od tada dogodilo i lijepog i bolnog. Ne želim s njim na fresh listu/////


Tako mi je u životu da mogu dugo ljetovati. Ide ovo ljeto 2019., kod punice sam s djecom, evo me već četvrti tjedan ovog ljeta na moru.

Supruga u gradu, prošlo je naših 10 dana zajedno. Bez intime, bez dodira, samo uobičajena bračna tišina.
Nas dvoje, nekad se voljeli, uzbuđivali jedno drugo, jedva čekali zajedničke trenutke, a sada pomalo priželjkujem da ode na svoj dobro plaćeni i emocionalno zahtjevan posao, da mogu sa djecom po svom.

Na omiljena mjesta ovog dalmatinskog grada, na plaže koje meni pašu i na mjesta gdje je "puno svita".


I onda vidim dvije životne situacije, onako potpuno različite a obje mi bliske.

#######Pričica 1.########

Jučer na plaži ugledam gospođu. Muški bi rekli MILF/mature. Sama je, ja sa djecom, svejedno špijam iza sunčanih naočalica. Nema mi zakonite pa mogu škicati, kao da mogu nešto drugo.
Ima nešto što me privlači na toj ženskici, vide joj se godine, ali i zrelost i ljupkost. Znam da zvuči kao Ponos i predrasuda al me briga. Ženskica skine haljinicu, vidi joj se trbuh, onaj što ostane nekim rodiljama kad izgube kile. Ono kad ostane koža nakon dobre dijete. Nije za Gloriju ali je stvarno... Što moju zakonitu izbezumljuje kod njene linije.

Ova ženskice na stijeni pokraj mora svoj trbuščić nosi bez imalo srama.

Gledam je, dolazi do mora i skače sa stijene. Lijep odraz, elegantan, sviđa mi se. Ljepuškasta je, podsjeća me na onu glumicu iz Nevjerne (Adrianne Lane?).
Ne znam odakle je, ne vidim joj pratnju, slažem u glavi neku moguću štoriju o njoj. Bankarka u bourn-out fazi ili nešto slično?
Onda je škicam kako mijenja kostim.
Gledam joj trbuščić, i mislim kako moja zakonita mrzi svog. Kako joj je to taboo.
Uostalom, svaki dodir nam je dugo taboo.

Onda dolazi neki smisleni lik. Stoji pokraj nje i čekam da vidim jeli postoji veza, ili slučajno stoji iza nje. Jer je plažica jedva koji metar široka.
Onda se ona okrene i pogleda ga. Vidim nježnost i povjerenje u pogledu. Oboje su bliže 50tim, i vidi se da se vesele jedno drugom.

Mislim si da tako nisam sam godinama. Onako nekog obljubio pogledom. Diskretno i senzualno.

Nisam ljubomoran, dapače. Pomislim da tako nisam sa partnericom bio intiman dugo, predugo.

Ona graciozno izvodi plažne rituale. Skida grudnjak preko grudnjaka, oblači tuniku da presvuče gaćice. Mokre vješa o stijenu. Traži neku izbočinu da ju objesi .
Partner ju promatra kao i ja. Vidim da joj se veseli. Da uživa u njenom prisustvu. Oboje šute.

Maže se uljem, iako je 2 puta skakala u more i 2 put se presvlačila.
Što mi nije jasno iako je nevažno.

Sama se maže, onda joj on maže leđa.
Sljedeće što gledam je da joj masira ramena.

To mi tjera osmjeh na lice. Dok smo se ja i supruga redovno "družili" to nam je bio tajni kod.
"Želiš li da ti izmasiram ramena?"
Pa kad jednom imaš ruke na nečijem tijelu, na pola puta si do cilja.

Sjetim se kako ju ne masiram više. Niti to ona traži.

Preumorna je. Samo joj se spava. Posao i putovanja ju iscrpljuju.
U što želim vjerovati. Rađe bih podnio da ima nekog nego da me odbija jer da ju ne privlačim. Ne bi bili ni prvi ni zadnji.

Gledam ovo dvoje, koliko mogu. Moj podmladak me treba. Žele drugu atrakciju. Luftić, sladoled, drugu plažu.

Onda dok se pakujemo, čujem kako tiho govore ovi moji. Naši su ljudi. Sjever, Varaždinci ili Čakovčani.
Sretan sam zbog toga. Da nisu stranci. Ako mogu oni, možda mogu i ja.

Odlazimo s plažice, razmišljam kako mi je prirodno zamisliti ih u sobi. Kako se prepuštaju dodirima i uživaju.

Supruga mi se vraća za weekend. Kako da joj kažem da mi nedostaje? Ne kao ljudska posuda, već kao partner i sudrug? Netko s kim mogu podijeliti pogled i poštivanje a ne samo priču o dnevnim obvezama i dječjim potrebama?

#######Pričica 2.########

Večeras, vraćam se sa plaže, pečem na grillu ćevape.
U dvorištu pokraj garaže. Vrtim malo još jedan kolovoški dan na moru u glavi.

Prolazi par, sličnih godina. 50+. Ona mu govori kako ju neprestano napada i kritizira. Kako pred drugima govori protiv nje. On gleda u pod. Pola koraka za njom je. I šuti. Ne vide me. Ja ih čujem.

Mislim odmah o ova 2 para i o sebi.

Svatko od nas traži prihvaćanje, svatko traži potporu u panteru.

Gdje sam tu ja? Kakav je moj odnos s partnericom?
Želio bih da smo bliski kao ovi s plaže. A nismo u stanju ni prepucavati se kao ovaj drugi par.

Nego se u njenoj službenoj limuzini vozimo bez riječi iz shoppinga. Propustili smo par sati koje smo dobili za sebe, sami, i šutimo i gledamo svjetla grada i odbljesak mora u daljini. Ništa ne govorimo. Nemamo želje ni za svađom. O čemu? Tako nam je prošao zadnji susret.

Oba para imaju barem nekakvu komunikaciju. I svađa je želja da nekom preneseš što osjećaš.

Ovo moje nije dobro ali se nadam. Dok se nadam, dotle i postojim.


07.08.2019. u 23:19

Oznake: ljetovanje plaža ljubav samoća

15.01.2021. u 10:28 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< siječanj, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"