Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 06.10.2023.
Tko sam ja da vam govorim kako da živite?
Red ispred apoteke. Zagužvalo se. Nikakve mjere. Ružno je oko mene. Posvuda. Noću se tu okupljaju klinci. Zašarali su raspale fasade. Šindra na krovovima, moderna u 80im je opasno ispucala, balkoni strunuli, nebih se naginjao.
Tu mi djete često prolazi. Blizu je škola, preko puta je crkva. Mala mi je u osjetljivim godinama. Teško mi je razumjeti ju. Sada je bolja osoba od nego što sam ja ikada bio. Savjesna je brižna je, želi utjecati na druge. Vjeruje u bolji svijet, vjeruje u red i rad.
Zabrinjava me ponekad njena evangelistička faza. Bogobojazna je, onako kako bi to trebalo biti. S veseljem. Zanosno priča o životu bez poroka, o porukama i preporukama za život.
Brinem se kada priča o vršnjacima koji puše, "čak i piju". Umjesto da uče za upis, one pričaju o dečkima. Priča o curama koje "ništa ne čitaju i presvlače se kod prijateljica".
Brinem se u tišini. Tko sam ja da joj govorim kako da živi?
Don Petar me podsjećao na Johnnija Casha. Čovjek u crnom, koji sa oltara propitava samog sebe. Dok je bio živ, živjela je i moja religioznost. Posebno kada mu se karcinom vratio. Kada su mu propovijedi bile prožete prihvaćanjem. Jednom se vratio, drugi put nije.
Malo sam zapamtio od njegovih propovjedi. Plakao sam na jedan Veliki Petak, slušajući ga, kad je zazvonilo, shvatio sam, a bio sam već u zrelim godinama, da to zvono predstavlja smrt Onoga koji je poslan da nas spasi. Zadnje zvono, zadnji zvuk a onda Ništavilo.
Zapamtio sam i njegovu poruku vjere. Da kada hodam prema vrhu planine, često ne mogu vidjeti vrh, ali znam da je tamo i da mi vjera da vrh postoji, daje nadu pa nastavljam.
I naslov ovaj je njegov izričaj. Nisu ga voljeli svi, mnogi ga nisu razumjeli. Stao bi ispred nas, zastao bi, ja bih razmišljao koliko mu je ovaj put ostalo u ovozemaljskom.
Obratio bi nam se..."...stojim pred Vama i pitam se, tko sam ja da vam govorim kako da živite?".
Sjetim ga se obavezno pred tim ruglom od javnih zgrada. Ulica nosi njegovo ime. Ogromno svetište s druge strane, njegovo je djelo. Radio je, okupljao ljude, molio posvuda za pomoć. Desetke godina. Od njegove smrti, zamirao mi je zanos ili potreba ili što već, da sebe preispitujem u odnosu na Apsoluta.
Kako da svojoj kćeri, mladoj djevojci išta savjetujem? Da joj objasnim da ne propituje tuđe živote? Da se ne čudi djevojčici koja prije testa priča sa dječakom? Da shvati da nekom može biti važnije biti popularan nego se upisati u MIOC ili Prelog?
Kako da joj kažem da će i u njen život jednom ući netko i vjerojatno unjeti nemir i želju u njenu mladost? Lijepa je. Pametna, savjesna, disciplinirana. Sportašica. Zanesena je životom, misli da drugima treba njena pomoć da žive ispravnije.
Tko sam ja da joj govorim kako da živi?
Onda se čulo zujanje. Električna kolica, na njima djevojka, mlada. Toliko sitna, tako zgrčena cerebralnom paralizom da joj nisam mogao odrediti godine. Provozala se pokraj apoteke, ispod zastrašujućeg, raspalog balkona, kroz zapišani prolaz koji gleda prema Svetištu.
Noć prije nisam našao daljinac na rukohvat daljine, bio sam tup i lijen da ustanem i tražim pa sam odgledao prilog o uređenoj Državi, gdje 60,000 radnika zarađuje u robotiziranoj tvornici; gdje upravitelj najvećeg stroja za rudarenje, ikada napravljen, dolazi na posao u kravati.
I gdje lažno stari dvorac godišnje posjeti 300,000 turista. Pa dvaput godišnje, par alpinista promile po zidinama tog zdanja, i malim geološkim čekićem lupkajući traže moguća okrhnuća. Da nebi kojim slučajem neki kamenčić (nije to nikakva stara građevina), uznemirila turiste. 3,000 ih je dnevno. Da svaki potroši 50 eura, 150.000 na dan, na godinu je to 50 milijuna eura. Da vide zdanje bez smisla i značenja.
Ovdje nebi bilo dosta ni 20 Nepalaca sa macolama. Nebi se usudili popeti se na zgradu bez posebnih mjera osiguranja. Strgali bi cijeli krov, ni jedan balkon nebi bio pošteđen. Sve to propalo, ispred centra za pomoć djeci s posebnim potrebama, bi potrgali.
Ista je to ulica. Nosi ime don Petra. Svećenika kojeg uspoređujem s Johnnijem Cashom. "I walked the desert barefoot". S jedne strane crkva koju je gradio desetljećima, s druge državne zgrade u kojima je i centar, koje desetljećima propadaju.
Tko sam ja da ikom govorim kako da živi?
Postao sam bijesan, i nadrkan i živciralo me čekanje. Dobio sam lijek. Bolestan sam, ne doživljavam se takvim, živim sa dijagnozom pijem lijekove, dobro sam i nadam se da više neće biti epizoda. Ne vidi se naravno, nisam u kolicima, nisam dvaput bio otpisan kao don Petar (iako nisam bio daleko od fatalnog).
Kroz prolaz sam krenuo prema parkiralištu, a momak me pozdravio. Jedva sam ga razumio. Spazam, kolica, cerebralna paraliza, izgovorio je jedva razgovijetno pozdrav. Više urlik, grč. Pozdravio sam i ja njega i pogledao ga. Momak, živo biće, treba mu pomoć cijeloživotna. Svakog je pozdravljao.
Izdržao sam mu pogled, okrenuo se na drugu stranu, ugledao djevojku u kolicima. Djevojčicu zapravo shvatio sam tad, gledala me s nelagodom, trznula je zdravom rukom. Pušila je, na trenutak je to htjela sakriti.
Možda je bila stara kao moja kćer. Mislim, obje tu često prolaze, možda se vide te dvije vrsnjakinje. Možda bi moja shvatila da nije svaki porok za osudu. A što je porok? Da li bi se čudila djevojčici koja život gleda iz električnog vozila i koja želi živjeti? I ne misli na svoje zdravlje pa "puši"...
Bio je puni sat, zazvonila su zvona, jako. Jednom su mi u bolnici podnevna zvona označile kraj straha i noći provedene na intenzivnoj.
Ova djevojčica koja je htjela sakriti cigaretu, moja kćer, ovaj jebeni čumez koji se raspada, ovo društvo koje ne može brinuti o slabima, ja koji nemam pojma kako da utječe pa šutim ili samo uzvratim pozdrav...
Skrio sam se u auto i plakao i pitao se tko sam ja da ikome govorim kako da živi?
....
Oznake: očinstvo
