Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 26.07.2021.

Na odmoru od pisanja (ali konstantno editirano)



i ne želim pisati neko vrijeme
neću!



...
/edited/

skupljam materijal za novu priču. imam mini scenarij, trebat će mi vremena+odmora da da priča izađe
ali ime znam
LJUDI OD GLINE će se zvati. da, tako će se zvati.



..........
edited

Dijeca Mjeseca i Ljudi od gline


....

ne, nije dobro Mijesec.
Sjena mi treba!

Djeca Sjene i Ljudi od gline

Ne. Bit će samo "Ljudi od gline".




.....


.....

......


javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 10:25 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.07.2021.

Umor (edited)



Hoću van iz ovog dućana! Hoću van! Moram van!

Al mi paše klima unutra. Jebeno sam umoran. Umoran sam. Godinama nisam ovoliko rintačio.
Baš se ubijam.
Namjerno.
Da vidim koliko mogu.
Znam da mogu.
Hoću vidjeti koliko.

Istražujem sebe.
Niti spavam godinu dana kao cura iz knjige o godini dana odmora...
Niti se sklanjam u planinu kao Divlji dječak, na godinu...
Radim s ljudima, što nikada nisam.
Ne bih trebao, ali se javljam. Tjedan za tjednom.
Iako se ne uspjevam oporaviti. Dan za danom, a weekend proleti.
....

Hoću van iz dućana! A jedva sam ušao. Sjedio sam u autu. Umoran i tup nisam se usudio voziti. Pustio klimu.

Niti sam znao kuda bi.

Jebeni dućan. Donio sam boce za vratiti.
Tako sam uspio iz auta izaći.
Iskrcali me dečki, ja zasjeo i nikud.

Mrzim kada čujem te boce straga dok vozim.

Moram ih sam prebrojiti kraj blagajne.
Blagajnica, mlada cura, zgodna al blijeda sva, brojala samnom. Jebote.

Moram se i vratiti pokraj prosjaka na ulazu.
Koji pobogu prosjak pred dućanom? Gdje tog ima?

Vraćam se s rada u straganom gradu. Pričao s čovjekom koji još traži oca. Nitko tamo ne prosjači.

Jebeni prosjak. Koliko da mu dam? Sve od boca ili pola?

Hoću van!

Svira jako loša pijesma. Loša je bila onda, loša je i danas.
Ne mogu joj pobjeći.
Umoran sam.
Gledam čokaladice.
Umoran sam i ne znam kakvu glad osjećam.
A ništa na sniženju.


Ne želim pokraj prosjaka proći! Ne želim gledati njegove tanašne udove. Plaše me.
Al hoću van! U stranom gradu ljudi bez očiju, ruku, nogu ne prose!!!

Želim pobjeći od lažno vesele pijesme.
Boli me kurac di je bila cijelu noć. Zašto bih pitao Boga di je bila???
Sranje od pjesmuljka. Fejk kao prosjak na ulazu.
Fejk prije 25 godina, još gori danas, koju pičku materinu puštaju to smeće???

Samo hoću van!

Cura na blagajni je rubna. Velim joj da mi prebije kauciju za boce sa računom. Ona mi prvo da 20 kuna, traži jednu. Imam pa dam.
Pa mi naplaćuje 26 kuna.

A točno sam imao 7 kuna u ruci da budem na nuli. Zbrojio sam da kupim sitnice pa da ništa ne platim.

Sjebala mi cura usputni plan.
Ionako mi je glavna briga koliko da ostavim prosjaku. Da me pusti da izađem.

10 kuna, toliko se odlučim. Kovanica od 5 kuna mi treba za kolica, za rezervu. Nikad nemam kad treba.

Nisam ga imao volje pogledati u oči. Utrpao sam mu novčanicu i strgao masku sa lica. Onu Covid.
Nemam nikakvu masku na sebi. Danima gledam stradalima ljudima u oči i razgovaram s njima.

Al ne mogu brate mili više!!!!

Uspio sam u planu da se izlažem al sam strgan. Nemogu više!

Uspio sam i iz šugavog dućana izaći. Platio izlaz. Neću više nikad tu ući! Al ionako sam tu jer parkiram. Ne bih smio tu parkiravati al mi malo dalje ptice sve bile zasrale.

Sjeo opet u auto. Gdje mi zasvirala pjesma o petku i danu za zaljubljivanja. A srijeda je. Pa mi to ide prejako na kurac. Volio nekad taj bend. Bio I na koncertu u Ljubljani. Al otada se samo proseravaju. A to je bili davno.

Sjedio sam tupav u auto dok me nije nazvao neki zbunjeni lik za oglas za neopren odjelo. Koje nikad nisam nosio a sad mi je dva iks iksa preveliko.
Nudim mu ga besplatno što ga zbunjuje. A meni se gadi gledati to odjelo. Kao neki odljev mene i mog nekad groteskno izobličena tijela. Nije mu dosta da ga dobije besplatno, nego bi i da mu ga besplatno pošaljem. Nemože. Puši kurac u sebi mislim. Veli lik da će zvati opet. Misli da će mu malom biti OK. Pa koliko je dijete? Mali?

Ma neka zove ako hoće.
.....

Proveo sam 2 sata na parkingu. Otišao do mosta. Čubio neko vrijeme u autu i gledao rijeku trkača. Obukao se nevoljno, odradio cenera po Nasipu. "Krotiš mene kao psa!". To sam slušao.
....


Oznake: umor

21.07.2021. u 18:57 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 20.07.2021.

Nemaš ti milosti (glazbena tema)



Jedva se pijesma probila do mene. Mučio se zvuk sa bukom jurećeg i raštimanog službenog vozila. Punog umornih muškaraca. Jedva sam prepoznao zvuk.
Putujemo zajedno svaki radni dan, i imamo rituale. Svatko ima pravo prekinuti čavrljanje i podebljati zvuk radija za jednu pijesmu. A velim, muči se auto, buka je u kabini, dosta je glasova. Jedva se čujemo.

Pa sam sa iskrenim veseljem, a iskreno jer sam toliko danas umoran bio da ne mogu nego biti iskren, objasnio moje pravo na veto.

Promuklo sam zahtjevao..."podebljajte mi ovu pijesmu i svi zitto zitto! "

Nisam ju godinama čuo!
Zadnja je to pjesma kojoj sam se veselio, prije nego ću kao brucoš utonuti u tri godine ružne depresije.

Mislim da sam ovako nekako rekao kolegama...."ja sam imao shitty studentsko doba. Upao sam u krizu i malo čega se sjećam. Ali ove pijesme se sjećam kao zadnje mirnodopske, bezazlene, bezbolne."

Da, tako sam nekako rekao! Nije da je itko išta komentirao. Velim, preumorni smo bili danas, pregazilo nas.

......
Ne znam zašto te volim

Tvoje lice je čekić u mojoj glavi.
Pamtim svaku riječi koju si rekla.
Samo ne znam zašto te volim.
Ne znam zašto mi je stalo.
Nikad mi se tvoja kosa sviđala nije
Osjećam se kao najmlađi od nasljednika.
Ali ne znam zašto te volim.

Televizija me budi
Kada je ljeto vruće i duh uzburkan

Kako da ti se približim?
Kad nemaš milosti, ne, ne imaš milosti!
Ne, nemaš.
Ne znam zašto te volim.

Tvoje lice je nepoznata hrana
Ne znam zašto te volim.
I ne znam zašto mi je stalo
.



VIDEO The House of Love

House Of Love VIDEO
.....

Oznake: The House of Love

20.07.2021. u 21:08 • 5 KomentaraPrint#

petak, 16.07.2021.

Da nisam možda odrastao?



Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.

Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.

Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.

Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?

Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.

Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.

Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.

Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.

Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.

Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.

Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.

Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.

Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?

Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.

Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....

Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.

Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.

Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.

Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....

Oznake: domovina

16.07.2021. u 19:08 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.07.2021.

Ona živi na brdu (koncert Partibrejkersa)



Dok su trajale Covid zabrane, dok je život bio podosta na čekanju, sam sebi sam davao rezolucije kako ću početi ozbiljno živjeti čim ta pošat izgubi nalet. Pa sam si naredio da neću propuštati koncerte, predstave, tribine...Pos'o, kuća, birtija. Ali bez birtije.

Nego sam odmah popustio. Kao zbog vrućine....Pa kao....radim na terenu i kasnije se vraćam kući. Pa kao...treniram. Sve neki bitni razlozi.

Jučerašnju subotnju večer još sam s ekipom rasturao online pub kviz (jesmo, kunem se, odlični smo bili!), kad je koncert po rasporedu već trebao početi. I uspio sam se natjerati. Jedva.

Odvezao se, parkirao. Bio sam solo tamo. U prostoru koji je nov (Hala). Zeznuo me frend. On je stisnuo na fejsu da dolazi. Ja odmah sebi kupio kartu, jer znam da ih i on (ovo 'i' znači i ja) voli. Onda mi je rekao da ide bez žene na more. Pitam ga što je onda stisnuo da ide na koncert? Veli, onako...
A preseravanje valjda, što bi drugo. I nisam ga puno zapitkivao zašto ide sam.

Tako da sam tamo krenuo me, myself & I. Vježbati malo socijalizaciju i nelagodu od nepoznatog prostora i puno ljudi na okupu.

Parkirao sam malo prema Slavonskoj. Hodam, zapravo šepam. To je nebitno, al to jutro sam zakačio korijen na trčanju i ljosnuo. Srećom me nitko nije vidio. Niti su mi slušalice odletile. Čega se bojim, posebno kad noću trčim po nasipu. Jer tko će u travi, na strmini tražiti sićušne uho-umetke? Još i po mraku. A moje mjesto udesa nije bila ni strmina ni mrak.

Al sam šepao bolno i tražio ulaz. I prvo vidim parkiralište i neke čudne likove na njemu. Nešto kao vježbaju, zagrijavaju se, neke čudne pokrete izvode. Ništa mi jasno nije bilo. Na povratku sam istu ekipu vidio, pogledao malo bolje. Nekakva čudna bodybuilding skupina. Zašto su vježbali u polumraku parkirališta, pojma nemam. I još je neki lik ležao u kolima hitne i davali su mu kisik. Po muskulaturi sam nepogrešivo zaključio da pripada istoj skupini. Koja se nije zabrinjavala njegovim stanjem nego su i dalje izvodili svoju bijesnu koreografiju borbi sa sjenama.

A koncert je bio OK. Bilo mi gušt uživo čuti neke drage pijesme. Anton se trudio, momci u bendu pošteno svirali. Publika, sve 40-50+ se dobro zabavljala. A to mi je bilo i jedino važno. Da se zabavim, da budem dio izvedbe, starog normalnog, da budem dio nečeg. Da pripadam.

I još se prisjetio kako sam klinac bio kad su Partibrejkersi imali prvi zagrebački koncert. Nisam se tada još usudio starce pitati da me puste. Nego čitao u Vjesniku i zamišljao kako ću jednog dana u prvi red.

Kratko je svirka trajala. Valjda zbog buke. Ipak je to na otvorenom. Pa je u 23 bilo gotovo. Neke pjesme su odsvirali nadahnuto. Moju omiljenu "Tajna tatina devojka" su odsvirali rutinski. Svejedno sam uživao. Mislio sam da su je možda odsvirali ranije jer sam kasnio.

A volim tu pjesmu jer mi je bila mistična. Djevojka koja živi na brdu, a tata se loše ophodi prema njoj. I dani joj čudno prolaze. I svi misle da je luda. Mogao sam tim stihovima dati značenje kakvo god sam htio. I želio sam je upoznati da joj pričam o svojim danima. Koji su jednako čudno prolazili.

....

Ona živi na brdu
Njen ćale stalno pije
Grubo se ophodi s njom
Tajna tatina devojka
Dani joj čudno prolaze
I niko ne pita za nju
Svi misle da je luda
Svi misle da je luda
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka
Tajna tatina devojka

...


Oznake: Partibrejkersi

11.07.2021. u 15:16 • 14 KomentaraPrint#

petak, 09.07.2021.

NITKO POSTAJE NETKO



Nitko postaje Netko. Nessuno DiVoi postaje Qualcuno DiNoi.

Taj sam alias stvorio prije 5 godina, dok sam se izležavao i oporavljao doma, nakon 2 ružna boravka u bolnici. Slabo pokretan, ozljeđen, liječio se od glupavo pokupljene komplikacije, koja me skoro stajala glave. Dvaput u mjesec dana. Preživio sam.

Tada sam se tako osjećao. Kao Nitko od vas. U sebi prazan, drugačiji od svih. Posebno bezličan, a zaštićen samo oponašanjem 'drugih'. A oponašao sam život. Pravio se da osjećam i da znam što osjećaji jesu. I bio sam dobar u toj mimikriji.
Da malo tko prepozna da mi Emotivni kompas ne radi.

Pa sam pod tim aliasom počeo prije 2 godine i pisati. Prvo na jednom drugom blogu. I naučio da više nisam tako nevidljiv. Da čim pišeš i netko te čita, da nisi više u sjeni.

A da me tada itko pitao, što bih želio, koju supermoć, spremno bih rekao NEVIDLJIVOST.
...
Svašta mi se izdešavalo u te dvije godine, isprva rijetkog pisanja. Začudilo me koliko se lakše izražavam pisanjem nego zamuckivanjem i preopširnim i nepovezanim pričanjem. I da me itko čita i doživljava.

Danas bih spremno odgovorio da želim biti vidljiv. Da od supermoći želim SUPERBRZINU. Da želim vidjeti i biti viđen. Pa stavim na sebe vedre boje i tamne sunčane očale.

Prošao sam napornu terapiju izlječenja. Suočio se nečim ružnim u sebi a što ima i stručni naziv. Disocijativni poremećaj osobnosti. Rijetko se liječi kemikalijama, više suočavanjem sa nečim što mi je davno stavljeno i nametnuto. Ali sam uspio! Preživio.

Suočio sam se i sa odlaskom važne osobe iz mog života. Pisao sam i o tome, možda nisam trebao. Spominjem to jer me upoznala kao Nessuna. I to sam preživio.

Promijenio sam the knjigu. Ono neko životno bitno čitanje. Važno i pamtljivo. Stonera mi je zamjenio Pasternak i dr. Živago. Knjiga koja me pratila mjesecima, od siječnja do travnja 2021. U mjesecima kada sam poput Jurija bivao nošen gdje baš i nisam htio biti.

Promijenio sam se izvana. Iz XXL postao sam 'samo' L. Doživio da me nitko više ne doživljava Nevidljivim. Neka, godi mi to!
Da godi....

Ne mogu više biti Nitko OdVas. Nessuno Di Voi. Ne mogu. Promijenio sam se. Želim biti ono što jesam.

Ostalo mi je još par priča za ispričati. Neke procese u sebi odraditi. Onda ću vidjeti. Qualcuno DiNoi. Netko OdNas. Ne znam još.
Razmišljam što ću ali znam da više nisam Nitko a ne pripadam više Nevidljivosti.
...

Oznake: promjena

09.07.2021. u 15:40 • 9 KomentaraPrint#

subota, 03.07.2021.

UČENJE TOLERANCIJE (Kolona Ponosa 2021.)



Subota popodne. Navijam za Čehe. Gube pa vrtim katalog Bauhausa. Gledam da možda uzmemo ventilator za balkon. Ili čak za dnevni boravak. Ima neka lampa/ventilator. Nije jako gadna al nije baš ni jeftina. Imamo klimu koju nitko ne voli pa ju rijetko palimo.
Zagrebačko ljeto presjecamo sa tjednima mora. Svake godine se dvoumimo i u tom hoćemo-nećemo, prođe ljeto. To mi je neka briga ovih dana. Kako si ugoditi.

Volim banalno življenje, dok god si to mogu dopustiti. Al srećom, ne možeš izbjeći i teže teme. Kao danas

Vratili smo se iz grada. Išli biti zajedno. Obitelj. Gledali djeci kupiti knjige, da ne provedu praznike buljeći u Tik Tok. Pa da ih odvedemo na Murtića, to nam je, uz ručak u Tkalči, bio plan.

U gradu nas zatekla Povorka Ponosa.

Trudimo se potomke, koji su tek na rubu zrelih godina, odgajati tolerantno. Ne liberalno, nego tolerantno. Bar ja.
Majka moje djece je liberalna. Tako je odgajana. Ja baš i nisam ali branim i svoja i tuđa uvjerenja, dok kod postoji tolerancija. Jer lako je biti demokratičan u društvu istomišljenika. Moja uvjerenja su više tradicionalna. Volim misliti da sam moderni konzervativac.
Moja su to uvjerenja i kako kažem, vidim li da netko ne tolerira tuđe stavove, da je isključiv ili bez argumenata….palim motore i reagiram. Dobar sam u debati. Jesam. Učio sam logiku, jezike, semantiku, pa znam čuti svaki netočni silogizam i humorno ga servirati pošiljatelju. Pod humorom mislim na ironiju. Šta ću.... Uostalom, to mi je i zanimanje/poziv, da zauzmem stav i da ga branim. Da ga obrazlažem, jačam, branim argumentima.

Nisam nikada bio u Koloni Ponosa. Danas sam bio gledatelj, svjesni promatrač. Doveli smo djecu da i ona budu svjedoci različitosti i da se uče toleraniciji…


Jer se takvi (tolerantni) ne rađamo. Nego se gradimo. Slušam što moji potomci komentiraju dok se čuju bubnjevi dolazeće kolone.

Pogledavamo se ja i Majka im, i to zabrinuto. Zapravo pizdimo. Jer djeca su pokupila predrasude. Svašta govore. Da im nisam roditelj, rekao bih da žešće seru. Trudimo se biti amerikanizirani roditelji. Riješiti sve argumentima. A najrađe bih opalio neku odgojnu ćušku ili opsovao.

I Majka im gubi živce. Bar smo čvrsti u uvjerenju da budemo uz Kolonu, da na neki način pokažemo da smo kao „normalna" obitelj, na strani prava na različitost.

Hodamo Ilicom prema Frankopanskoj. Na svakom križanju interventna policija. Prekrasni mladi ljudi. Puni snage, odlučni i profesionalni. Među njima i djevojke. Jedna prava ljepotica! U opremi interventne policije!

Gledam kako im prilaze prolaznici. I kad čujem što pričaju….muka mi je. Ozbiljno mi je muka. Objašnjavaju "dobronamjerni" prilaznici tim mladim profesionalcima teorije sotonizma...pričaju o Pobijedi Pravde.

Iz dućana u Ilici izlazi prodavačica. Vidi da smo mi sa manjom djecom. Svejedno ona susjedi dobacuje …“idem i ja van! Možda se i ja zaljubim….PIČKA IM MATERINA"!.

Prolazimo pokraj zagrljenog srednjovječnog homo para. Nemaju veze s kolonom. Da nema te ruke preko ramena, izgledali bi kao par poslovnjaka nakon ručka.

Slušam i komentare tipa…“svaki mjesec nešto s njima…“.

Nije mi ugodno. Čudna je atmosfera. Iščekivanje. Gledam svoje cure, prestale su provocirati nas roditelje i sad su samo zbunjene. Želimo da budemo pokraj kolone, da vide kako su razlike podnošljive.
Dolaskom kolone…a malo sam i ja zbunjen. Ne znam što bih trebao raditi. Mislim da je naše prisustvo dovoljan znak potpore.

Nisam čak ni znatiželjan. Nikada nisam bio na čisto sa javnim iskazivanjem seksualne orijentacije. Nekako mi je najdraža ona američka…“ do not ask….do not tell".

Nemojte mi to spočitati. Velim... to je moja frekvencija, ja nisam javna osoba, nisam nikakav influencer, samo želim živjeti ugodnim životom, kad god je to moguće. Zato onaj uvod o nogometu i ventilatorima iz Bauhausa.

Nisam znatiželjan da prepoznam neka lica, da vidim nekog za kog nisam znao da je „drugačiji". Niti to ima smisla, jer su u koloni i obitelji. I stariji parovi. I cure s (po meni) lošim frizurama i istetoviranih bedara i ramena. I svakojaka svijeta.

Gledam svoju djecu kako reagiraju. Zbunjuje ih urođena radoznalost koja se razbija u
susretu s onim što vide i pokupljenim predrasudama. Za koje nemam pojma gdje su zakačene. Pa malo gledaju po Koloni, malo bulje u mobitele.

Ispraćamo kolonu, idemo do auta pa pogledati Murtića.Probavamo putem pričom usmjeriti shvaćanja svoje djece. Učiti ih da je netolerancija prema netoleranciji osnova slobode i demokracije.

Nije lako, ali smo zadovoljni, jer smo si dali truda.
....


Oznake: Tolerancija Odgoj

03.07.2021. u 19:36 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"