Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

subota, 03.07.2021.

UČENJE TOLERANCIJE (Kolona Ponosa 2021.)



Subota popodne. Navijam za Čehe. Gube pa vrtim katalog Bauhausa. Gledam da možda uzmemo ventilator za balkon. Ili čak za dnevni boravak. Ima neka lampa/ventilator. Nije jako gadna al nije baš ni jeftina. Imamo klimu koju nitko ne voli pa ju rijetko palimo.
Zagrebačko ljeto presjecamo sa tjednima mora. Svake godine se dvoumimo i u tom hoćemo-nećemo, prođe ljeto. To mi je neka briga ovih dana. Kako si ugoditi.

Volim banalno življenje, dok god si to mogu dopustiti. Al srećom, ne možeš izbjeći i teže teme. Kao danas

Vratili smo se iz grada. Išli biti zajedno. Obitelj. Gledali djeci kupiti knjige, da ne provedu praznike buljeći u Tik Tok. Pa da ih odvedemo na Murtića, to nam je, uz ručak u Tkalči, bio plan.

U gradu nas zatekla Povorka Ponosa.

Trudimo se potomke, koji su tek na rubu zrelih godina, odgajati tolerantno. Ne liberalno, nego tolerantno. Bar ja.
Majka moje djece je liberalna. Tako je odgajana. Ja baš i nisam ali branim i svoja i tuđa uvjerenja, dok kod postoji tolerancija. Jer lako je biti demokratičan u društvu istomišljenika. Moja uvjerenja su više tradicionalna. Volim misliti da sam moderni konzervativac.
Moja su to uvjerenja i kako kažem, vidim li da netko ne tolerira tuđe stavove, da je isključiv ili bez argumenata….palim motore i reagiram. Dobar sam u debati. Jesam. Učio sam logiku, jezike, semantiku, pa znam čuti svaki netočni silogizam i humorno ga servirati pošiljatelju. Pod humorom mislim na ironiju. Šta ću.... Uostalom, to mi je i zanimanje/poziv, da zauzmem stav i da ga branim. Da ga obrazlažem, jačam, branim argumentima.

Nisam nikada bio u Koloni Ponosa. Danas sam bio gledatelj, svjesni promatrač. Doveli smo djecu da i ona budu svjedoci različitosti i da se uče toleraniciji…


Jer se takvi (tolerantni) ne rađamo. Nego se gradimo. Slušam što moji potomci komentiraju dok se čuju bubnjevi dolazeće kolone.

Pogledavamo se ja i Majka im, i to zabrinuto. Zapravo pizdimo. Jer djeca su pokupila predrasude. Svašta govore. Da im nisam roditelj, rekao bih da žešće seru. Trudimo se biti amerikanizirani roditelji. Riješiti sve argumentima. A najrađe bih opalio neku odgojnu ćušku ili opsovao.

I Majka im gubi živce. Bar smo čvrsti u uvjerenju da budemo uz Kolonu, da na neki način pokažemo da smo kao „normalna" obitelj, na strani prava na različitost.

Hodamo Ilicom prema Frankopanskoj. Na svakom križanju interventna policija. Prekrasni mladi ljudi. Puni snage, odlučni i profesionalni. Među njima i djevojke. Jedna prava ljepotica! U opremi interventne policije!

Gledam kako im prilaze prolaznici. I kad čujem što pričaju….muka mi je. Ozbiljno mi je muka. Objašnjavaju "dobronamjerni" prilaznici tim mladim profesionalcima teorije sotonizma...pričaju o Pobijedi Pravde.

Iz dućana u Ilici izlazi prodavačica. Vidi da smo mi sa manjom djecom. Svejedno ona susjedi dobacuje …“idem i ja van! Možda se i ja zaljubim….PIČKA IM MATERINA"!.

Prolazimo pokraj zagrljenog srednjovječnog homo para. Nemaju veze s kolonom. Da nema te ruke preko ramena, izgledali bi kao par poslovnjaka nakon ručka.

Slušam i komentare tipa…“svaki mjesec nešto s njima…“.

Nije mi ugodno. Čudna je atmosfera. Iščekivanje. Gledam svoje cure, prestale su provocirati nas roditelje i sad su samo zbunjene. Želimo da budemo pokraj kolone, da vide kako su razlike podnošljive.
Dolaskom kolone…a malo sam i ja zbunjen. Ne znam što bih trebao raditi. Mislim da je naše prisustvo dovoljan znak potpore.

Nisam čak ni znatiželjan. Nikada nisam bio na čisto sa javnim iskazivanjem seksualne orijentacije. Nekako mi je najdraža ona američka…“ do not ask….do not tell".

Nemojte mi to spočitati. Velim... to je moja frekvencija, ja nisam javna osoba, nisam nikakav influencer, samo želim živjeti ugodnim životom, kad god je to moguće. Zato onaj uvod o nogometu i ventilatorima iz Bauhausa.

Nisam znatiželjan da prepoznam neka lica, da vidim nekog za kog nisam znao da je „drugačiji". Niti to ima smisla, jer su u koloni i obitelji. I stariji parovi. I cure s (po meni) lošim frizurama i istetoviranih bedara i ramena. I svakojaka svijeta.

Gledam svoju djecu kako reagiraju. Zbunjuje ih urođena radoznalost koja se razbija u
susretu s onim što vide i pokupljenim predrasudama. Za koje nemam pojma gdje su zakačene. Pa malo gledaju po Koloni, malo bulje u mobitele.

Ispraćamo kolonu, idemo do auta pa pogledati Murtića.Probavamo putem pričom usmjeriti shvaćanja svoje djece. Učiti ih da je netolerancija prema netoleranciji osnova slobode i demokracije.

Nije lako, ali smo zadovoljni, jer smo si dali truda.
....


Oznake: Tolerancija Odgoj

03.07.2021. u 19:36 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"