Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 16.07.2021.
Da nisam možda odrastao?
Na mjestu kojeg najviše volim.
Duplo.
U knjižari pa u shopping centru.
Radim ono što najviše volim.
Slušam muziku, ispitujem knjige i sam sam.
Nisam nikada bio ovakav.
U komadu.
Samo jedan Ja.
Doduše umoran.
Baš krepan.
Ali u komadu.
Nezabrinut.
Bez žaljenje.
Bez želja.
Tjednima radim što nikad nisam.
Radim s ljudima.
Pomažem im.
Slušam njihove probleme.
Preuzimam dio njihova jada.
Rješavam im dvojbe.
Tumačim im.
Ja?
Ne stižem danima razmišljati o sebi.
Ne stižem se gubiti u sebi.
Na stolicama ispred mene izmjenjuju se ljudi.
Stradali su.
Sad i prije.
Mladi su puni snage.
Starci puni briga.
Lijepe žene.
Zabrinute.
Muškarci stradali u ratu.
Obitelji.
Razvedeni.
Susjedi.
Komšije.
Neki slabo hrvatski govore.
Neki su vedri.
Neki ogorčeni.
Čekaju dugo.
Satima ih slušam.
Molim za minutu da se pomokrim.
Pričaju o domovima kojih više nema.
Poslovima kojih nema.
O djeci koja žive u sretnijim zemljama.
Ratovima kojih više nema srećom.
Sve ih poslušam.
Mogu ja to!
Izdržim.
Nisam si najvažniji.
Pomažem im.
Ponosan sam na sebe.
Slušaju me.
Imam njihovu pažnju.
Govorim im kako jest.
Ne uljepšavam.
Jesam kompetentan.
Ne bojim se.
Znam da znam.
Ne sramim se reći kad ne znam.
Osjetim kako mijenjaju raspoloženja.
Dolaze sa zaporkom i skepsom.
Bar malo.
Pratim koliko su zbunjeni.
Pa se prilagođavam.
Svakome.
Dok ne dobijem njihovu pažnju.
I bistri pogled bez dvojbi.
Jer o svojim domovima odlučuju.
Sa rasplakanim mi je teško.
Ali se ne zbunjujem.
Želim da od svakog barem smiješak dobijem.
I uspijem ja to!
.....
Zahvaljuju mi se.
Čude se ljubaznosti gdje ju ne očekuju.
Što me čudi i žalosti.
Jer mi je to posao.
Plaćen sam da im pomognem.
Zašto se onda tako čude?
Kolege vele da sam im kao apaurin.
Da ih sve ih smirim.
Izmamim ja i neki smiješak.
Smijuljenje.
Pogled.
Nisam nevidljiv...
Pogledam i ja.
Život je.
....
Umoran sam.
Petak je.
Popodne.
Užasno sam umoran.
Ništa ne osjećam.
Bauljam po dućanima.
Možda curama kupim novu Zeldu.
Nešto već čitam.
Sebi neću ništa kupovati.
Jer se jedva vidim u ogledalu.
Nisam si srećom najvažniji.
Umoran sam.
Iscrpili su me ti ljudi.
Učinili moje bojazni malima.
Ojačali su me.
Pitat ću svoju tetu najesen, jesam li možda odrastao.
....
Oznake: domovina
