Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 26.04.2022.
Na Sjeveru
Bio sam ovih dana ponovo na Sjeveru.
Nakon skoro 20 godina. Ovaj put poslovno.
Sve se mijenja. Ja se promjenio. Vjerojatno i ta prijestolnica Sjevera.
Promjenilo se i moje sjećanje na grad.
To me zbunilo. Ni sam ne razumijem razlog da se time opterećujem. Jer i pišem kada me stišće, a sada pišem pa me valjda i stišće.
A ništa me u Zemlji Najsretnijih Ljudi na Svijetu, nije uznemirilo. Ni oduševilo.
Doduše, doživio sam ne pretjerano ugodni pogled u oči ustrašene gospođe.
U supermarketu je ležala na podu u boli. Više strahu. I nelagodi. Oko nje ekipa hitne pomoći. Mirni su svi bili oko nje.
Pa sam se okrenuo i sa neugodom napravio obilazni krug kroz dućan.
Gospođu su ustali sa poda, baš kad sam napravio U-Turn, kroz meni nezanimljiv dio odjela sanitarnih potrepština.
Uvijek u inozemstvu obilazim dućane. To ne propuštam. Nikada! Ne radi jeftinije hrane. I pića. A je...skupo je cugati u bircevima na Sjeveru.
Obilazim dućane da vidim koliko se u ukusima razlikujemo. Zapravo malo.
Iznenadila me prašina silnih radova. Posvuda kopaju i popravljaju, ne grade puno, niti sam vidio građevince.
Puno ukrajinskih zastava.
Ali nisam vidio ono što mi je ostalo u sjećanju. Nigdje igre boja i jednostavnih dizajna. Nigdje izloga u koje sam buljio. Nigdje jednostavnih detalja koji me tjeraju da proniknem u njihovu neodoljivost jednostavnosti.
I nigdje zgodnih Skandinavki. Nigdje plavokosih, plavokih cura, od kojih svaka izgleda kao da je sad sa priprema reprezentacije. Nijednu nisam vidio. Ostale mi u sjećanju samo.
Sunce sporo pada na Sjeveru, dugo stoji na mjestu a ne grije. Pa kada napravim neku petlju po gradskim ulicama, dočeka me isti prizor koji sam zatekao prije pol sata, sat.
Isti ljudi, ista skupocjena pića na stolovima, iste sjene.
Zadao sam si da pronađem šareni shopping centar, gdje sam davno kupio skupi trkački sat. Od prodavača koji mi je ispričao svoje putovanje od Istre do Albanije, s drugim roditeljima natjecateljica u sinkroniziranom klizanju. Koji se te godine održao u našem Domu sportova. Pa sam se sjećao hrpe veselih cura u uniformama. Došli su roditelji u Zagreb s djecom, a onda sami tulumarili jadranskom obalom.
Ispričao mi je to tek nakon što je prihvaćena moja kreditna kartica. Pamtim loše prikriveno nepovjerenje. Nije mi sjelo.
Ovaj put nisam našao baš taj centar. Ili jesam, ali ga nisam prepoznao. U međuvremenu smo se i mi, Slaveni, konzumeristički osvijestili.
Pa mi se taj centar, a mislim da su samo izmjestili food court, učinio umornim mjestom. I otišao sam nezainteresiran.
Prepoznao sam u luci brod kojim smo doputovali za prvog posjeta. I nije ništa pokrenulo u meni. A što bi? Premda sam na tom brodu doživio i svjedočio fenomenu Ponoćnog sunca.
Kupio nisam ništa. Nisam imao što. Osim sitnica za klince. Neki moji suputnici te poklončiće ionako kupe u našem Mulleru. Neki na aerodromu, al ja volim da su mi ruke slobodne.
...
Oznake: Zemlja Sretnih Ljudi
