Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 29.12.2022.
Iskočiti iz vlastite kože (na tren)
Viroza koja je i nije nešto ozbiljna, dovoljna je da sam trenutno iritantno kilav. Svašta-nešto bih htio i morao, zadovoljan sam ispunjavanjem barem osnovnih obveza. Skoro pa arsenovski..."nisam još dostigao svoj minimum".
Izvan sam sporta i treninga, kojim držim sebe u koheziji. Fali mi jako, samog sebe sam skinuo sa programa tjelovježbe.
Nervoza je oko mene, sutra se putuje, dvodnevno putovanje sa presjedanjem, dočekati Novu na visokoj nadmorskoj visini.
Nervozan sam kao uvijek prije puta. Muški podnosim 37,2 c što znači da cvilim, stenjem, uzdišem i opraštam se sa životom.
Trebao bih se vratiti trčanju i čitanju. Kupovinu s Interlibera nisam ni taknuo.
Trebam se i opravdati da nisam zaboravio planirano predbožićno druženje koje sam ja inicirao. Jedno mi je druženje trebalo biti s dugogodišnjom simpatijom, uzajamno je bilo, ali stalno u raskoraku. Pozvao sam tu kavu, sad mi muka pravdati se.
Nemiran sam jer mi je doktor nedavno postavio dijagnozu. Nisam ga shvatio iz prve. Nije trebao on ništa otkrivati. Trebala je to biti ozbiljnija kontrola, nakon ljetne neugodne hospitalizacije. Ništa drugo, nego da me skine s lijekova i kaže mi da se pazim.
Poslje godišnjeg, još je grad bio prazan, doveo sam se sam na hitnu. Znalci su me savjetovali da mrcu dramatiziram pa da ću dobiti sve testove odmah, bez uputnica i čekanja.
Pakleno vruća ljetna noć, kada su svi prizivali kišu i prestanak suše. Stvarno me noga gadno zezala, mislio sam da je od pretreniranosti. Neugodno mi je bilo što izgravam strah ili bar uznemirenost. Mislim da sam uspio samo zainteresiranost odglumiti.
Uvjeren sam bio da ću se vratiti sam, rano ujutro ili kasno navečer. A u tri ujutro me divna liječnica počela tješiti da će sve biti u redu, al da ostajem u bolnici. Koji k...?
Obavio sam sada zimsku kontrolu, mislim da je bilo između tekmi Belgije i Japana. Ili Japana i Brazila. Važno je da sam se bio prepustio nogometnoj euforiji pa nisam razmišljao o dijagnozi. I nekoj nelogičnosti svega tog komplota, neznanja, krivih zaključaka i polovičnih dijagnoza.
Isti test, odrađen prije sedam godina, sad je doktor protumačio, mrtav hladan ... ma možda neprimjerena frazetina za liječnika...pa recimo da me nepripremljenog obavijestio o postojanju nepromjenjive volje mojih predaka, da moje tijelo, bez moje volje razvija opasno stanje. Da nosim krivi geni koji pokreće unutarnju pobunu. I tako dvaput dosada.
Jednom sam tu pobunu preživio, jedva, al nisam bio toga svjestan ni dramio zbog nevidljive opasnosti jer mi je izrezano koljeno i dvije štake bilo puno vidljiviji problem. I neznanje i optimistično ignoriranje svega što ima veze s boleščinama.
Velim ja ovom zimskom, katarskom doktoru, da je test je star, htio sam nešto reći tipa..."pa gledali su ga prije 7 godina, pa prije 6 godina pa prije 6 mjeseci i još jednom privatno. I do sad je sve štimalo. Ja zdrav, uzrok incidenata nepoznat. Status quo."
Veli mi doc..."pa da, znate treba dugo da stignu rezultati". Stigli su rezultati davno, kad je bilo prvo sranje, čitali ih eksperti i laici par puta. Ono ljeto, tamo u Rusiji je bilo Svjetsko prvenstvo, doktorica me cak proglasila zdravim. Pitao sam, pomalo mutavu mlađahnu prof.dr. što je s lijekovima, kontrolama. "Ništa, zdravi ste, ne treba Vam ni kontrola. Zar niste sretni?".
Ma bio sam sve do pred tekmu s Brazilom, kad mi je također mlađahni prof.dr. rekao da nova epizoda nije slučajna i da trebam i nadalje piti lijekove. I on nikako da shvati da ja ne kužim odkud sad sasvim druga zastava.
Serija koja se iz misterije odjednom pretvorila u loš reality.
Skupe lijekove, al nakon njegove dijagnoze, bar me priznaje HZZO kao doživotnog bolesnika, pa nećemo više trebati u Brežice, kod Slovenaca, kupovati lijek maltene duplo jeftiniji nego kod nas. Utješno i praktično.
Bio je doktor OK, neznam jeli skužio što me mučilo. Ne mogu zapravo biti ni utučen ni nezadovoljan. Živ sam i zdrav i nemam restrikcije, osim pijenja medikamenata. Sad barem znamo. Do njegove izrijeke bio sam zdrav, a bolesna stanja su bila teže objašnjiva.
Glupo mi je bilo reći mu....a iskreno....tko bi se svega i sjetio tamo u ordinaciji...."a jel to znači da sam 4 godine, period između Rusije i Katara, nepijenjem lijekova izazvao ljetni incident?"
Ma jebaji ga sad, glavno da znam što mi je. Moja mati, duboko ivolvirana u lječenje, ništa komentirala nije. Al je bila osupnuta i nezadovoljna činjenicom da mi je u genima prenjela pogrešnu informaciju. Mislim da je htjela reći da test nije točan, osjetio sam joj to u glasu, al se obuzdala.
Nemam pojma, prošao je nogomet, prolazi jedna zanimljiva i lijepa godina, što mogu promjeniti, možda i hoću,...a možda neću.
..
Oznake: strpljenje
