Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 13.12.2022.
"Posljednji dani" (o susretima razdvojenih)
Tražio sam neki bezazleni mail od škole. Neku šifru, koja mi nakraju nije ni trebala. A našao jednu poruku za koju sam mislio je izbrisana. Kao i svi tvoji tragovi. Davno sam tvoju Knjigu ostavio čovjeku na Britancu. Riješio se i čestitki i onih nekoliko zajedničkih slika na kojima se nismo bojali trajati zajedno. Sveg sam se riješio i svih poruka kojima smo se upoznavali i zavoljeli. Sve sam pobrisao, ne u bijesu, nego u miru, kad sam ga vratio. I u oprezu da se tuga i želja ne ponove.
Danas mi se ukazala poruka. Sam sebi sam je bio poslao. Ne razumijem više razlog. A posebno zašto je preživjela. Sve sam potisnuo, kako i treba. Rano napisana i poslana, još dok sam se svemu čudio. "Nesporazumu koji ćemo riješiti". U poruci je samo tablica koju sam nazvao "Posljednji dani". Kada sam pokušavao shvatiti kako smo uspjeli sve uništiti. Skupljao sam tamo sve što smo si zapisali, da bude na jednom mjestu. Da tumačim meni i tebi da trebamo trajati. Sve sam zalijepio pa podcrtavao, podebljavao. Mislio sam, ako ti dokažem da shvaćam, voljet ćeš me iznova. Žurio sam da me ne zaboraviš ili zamijeniš.
.....
Buljio sam u ikonicu, možda je danas iskrsnula jer sam jak. Jer je dovoljno prošlo. Jer sam drugačiji. Nisam od gline. Tuđi tragovi ne ostaju dugo po meni. Otvorio sam kronologiju i požalio. Koliko boli i nemoći! Koliko pokušaja da se obuhvatimo. Očaja. Koliko bijesa, jada zbog nerazumijevanja.
...
Više ne tražim mentalno samoranjavanje. Razumijevanje nije važno. Prihvaćanje jest. Zatresla me otvorena energija. Prestrašila. Gdje god da sam pogledao, samo sam bio izložen nelagodi, nemoći. Zar još zrači? Zar je još toksično?
....
Na opreznom susretu razdvojenih ljudi govoriš mi kako nisi sigurna jel' mi rođendan prošao ili će biti uskoro. Trudiš se biti uvjerljiva, a čujem ti uvježbanost u glasu. I nesigurnost. Spominješ i da nisi "crvenokosa i zelenooka". Znam da je nešto moje, ali nisam se sjetio odakle to izvlačiš. Niti sam pitao. Sjetio sam se putem. Pričajući o promjenama auta, zdravstvenim tegobama, supružnicima, djeci i psu....spominješ da me ne čitaš. Veliš da nisi tu. Veliš da me rijetko pratiš. Baš!
...
Izbrisao sam Posljednje dane. Jednostavno je. Izbrisao sam poruku. Zatvorio, stisnuo "izbriši". Osjećao se kao da sam vrata otvorio prema snježnoj oluji. Nježan sam ja prema sebi. Ne mora biti živo da bi boljelo. Bole udarci, vrelina, studen. Ništa što bi bilo živo, al' svejedno nosi bol. Zato sam izbrisao, zatvorio, dovoljno sam vidio.
....
Proći će zapuh kojem sam bio izložen. Kao što je prošla mučnina susreta. Ovaj zadnji susret nazvao sam "Rukavica naopako" Kada se ponašam suprotno od svega što osjećam. Dopuštam samo pristojnu znatiželju. Pitam te oprezno i slušam pozorno. "Kako ti je naći se samnom?" "OK" odgovaram a najrađe bih ustao i otišao. To je pitanje jedini podsjetnik zašto se uopće nalazimo. "Kako ti je naći se samnom?" A zašto uopće pitaš? Prepoznala si da susret više ne želim. Što bih gubio tjedne da povratim mir? Susreti kao potresi na koje se ipak naviknemo. Borim se ja za sebe, ne treba mi podsjećanje. Da gledam tvoje suze i slušam te o samoći? Zašto to meni govoriš? Pa mene si zamijenila psom! To je novi centar tvog života. Lijep je čuko, svejedno...
...
"Boli me da si se prestao boriti za nas." Tako si pisala u Posljednjim danima.
..
Oznake: susreti razdvojenih
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 20:51 •
0 Komentara •
Print •
#
