Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 05.12.2022.

Spektakl (Qatar 2022.)

....
/pisano koji sat prije eliminacijske utakmice Hrvatska-Japan/

Jedno mi nije jasno u vezi Najvećeg spektakla na Planeti.

Počinju utakmice, one prave, na ispadanje, nakon koje se ide kući a milioni plaču i pamte. Jedan te isti događaj gleda i proživljava polovica stanovništva. Milijarde ljudi u isti tren uzdišu, viču, psuju.

Ima nešto u nogometnom svjetskom prvenstvu. Nešto spektakularno. Nogomet je jedini sport u kojem ne pobjeđuje nužno bolja momčad.
Nema te statistike koja može objasniti zašto je golemi Belgijanac poštedio naše niti kako su Japanci uspjeli dva puta zabiti Nijemcima.
Njemačka protiv Japana. Mercedes i BMW protiv Toyote i Honde.

Gledam svaku bitku bez obzira na nerazmjer nogometnog ugleda protivnika. To je ljepota praćenja. Jednom kao klinac, htio sam udovoljiti ocu, pa otišao u dosadnu nedjeljnu šetnju, dok se igrala možda i najljepša bitka u povijesti svih turnira. Nije tada bilo reprize, pa si nisam mogao oprostiti da jedini nisam vidio ispadanje Karioka i stvaranje sportskog mita.

Otad gledam sve! Isplati se! Isplati se gledati kako Španjolci na 4 minute ostaju bez daha, jer su uletjeli u zonu ispadanja. Bili prestali igrati, sve im išlo na ruku pa se raspalo.
Gledati kako Urugvajci plaču jer su odjednom ispali sa prvenstva a na terenu su prerano proslavili prolaz i izvukli iz igre najbolje igrače.
Da se odmore za utakmicu koju neće igrati. I sad očajnički žele natrag u igru.

Ljepota nogometnog spektakla mi je jasna. Iako jedan drugi sport doista volim, pratim i navijam. Ozbiljno, dječački, religiozno.

Jasno mi je da je to spektakl koji se dugo očekuje a brzo prođe. Dva su tjedna i odigrana su 54 od 64 meča. Proletjelo. Sve mi je jasno osim nepoznanice naznačene u uvodu, a odvuklo me pisanje pa evo se vraćam na gledalačku nevjericu koja me nasmijava.

Počinju prijenosi, a (lokalni) moćnici i uglednici u centralnim tribinama i/ili ložama, na mjestima sa najboljim i najskupljim pogledom ne dolaze na vrijeme.
Kapaju kao Amerikanci na baseball utakmice za koje ne znaš hoće li trajati sat i pol ili četri i pol sati.
Na dugo očekivani spektakl dolaze sa 15tak minuta zakašnjenja?
A odlaze u 80 toj minuti. Valjda im se negdje žuri. Da izbjegnu gužvu?

Propuštaju spektakularne preokrete u sudačkoj nadoknadi. I pogotke dok se mi još nismo smjestili pred ekrane. Odlaze sa spektakla kao da će sutra nadoknaditi ako nešto propuste.
A neće!

Znam da život nema reprizu. Nema ni taj spektakl. Voljeli ga ili ne, najveći je na Svijetu. Da parafraziram (i citiram): „Nije istina da se jednom živi. Živi se svaki dan a umire se samo jednom.”
Zato gledam i uživam.

I sretno Vatreni!