Marketing
Najduža noć
A nije nažalost ljubavna priča. Jok. Nije. Al ima neke elemente.
Valentinovo, brižna supruga i tako....
Volio bih da je. A možda da o tome pišem? Da probam izdvojiti neki trenutak, koji je trajao cijelu noć...
Al užasna li razočarenja, u mom opusu nema nikakva romantika da je trajala filmski cijelu noć. I da se napregnem jako, ali baš jako...sjetim se samo dobrih večeri, koje su se nastavljale veselim jutrom. Pa zato nije ovo vađenje uspomene na takvu noć. A rađe bih pisao o zagrljajima i pogledima. I čežnji.
Nije ovo takva priča.Pa Vas upozoravam da ne bude razočarenja.
Najduže moja noć počela je na jedno Valentinovo, prije nekoliko godina, u kasnim nedjeljnim satima, a a završila je u radni ponedjeljak, pjesmom zvonika kapelice u bolničkom krugu.
Točno u podne.
Počelo je tako da je supruga izgubila živce, obavljala telefonske pozive u pola glasa i bez da mi je rekla, pozvala Hitnu.
Mene to dosta živciralo. Bio sam teško pokretan. Noga u ortozi, kretao se na štakama. Bio potpuno ovisan o tuđoj pomoći otkako me prije koji tjedan dovelo sa kirurgije.
Ideja da me iz toplog doma vraćaju u bolnicu, da me curice vide takvog, da cijelu noć provedem u praznoj bolnici zbog nikakvog il bar bezveznog razloga...Malo temperature, otekle izrezane noge...
Ma daj! Friško mi je bio tjedan na kirurgiji iza mene... Znam da ako me odvedu na pregled, da će me Sanitet u najboljem slučaju vratiti, pred jutro... upropastiti će mi večer. Gledanje američke profi lige.
Hitna je došla odmah. Ljubazna doktorica, meni mjeri koljeno, nije nešto bezbrižna. Cure gledaju, supruga se trudi biti vesela.
Doktorica se nešto čudi, centimetri ne odgovaraju, svejedno mislim, ostati ću valjda doma.
A ovi me stavljaju na nosila, liftom do kombija. Vožnja je neudobna. Kad ležiš nemaš pojma gdje si. I ljulja brate mili...
U bolnici ni žive duše. Meni malo čudno. Evo me opet nakon par tjedana. Nešto prepoznajem. Tamo su me vozili na nosilima pa ništa ne kužim di me vode. Baš sam ležao i buljio u strop.
Nedjelja je postala ponedjeljak. Pregledavao me doktor ultrazvukom. Nije ljubazan, samo umorno iskren. Pokazuje mi crnu granu unutar noge.
Izgleda kao šiba svetog Nikole. Odnosno Krampusa. Veli..."ovo je sedrena krv, ovo nije dobro...". Nemam pojma o čem priča. Zabranjuje da hodam. Mislim da se zeza. Pa ne hodam otkako mi se kvadriceps na stepenicama otrgnuo od koljena. Zajeb malo žežći. Kakvo sad hodanje kad i pišam samo u patkicu??? Odmah mi je zapičio inekciju i nakljukao me tabletama. Sve šutke. A di je ono...bit će sve u redu?
Veli mi...ostajete tu u bolnici. Iza jedan dovezli su me na Intenzivnu. Tamo upaljena svijetla, kao da je povečerje. Las Vegas. Hrpa aparata koji liče na slot mašine.
Dvije brižne sestre. 5 ili 6 besvjesnih tijela na pravim krevetima. Mislim si, koji vrag radim ovdje, pa ovi ne znaju za sebe i svi su na aparatima!!! Tješim se da je nedjelja da ne znaju kuda će sa samnom. Pa me strpalo među gadno potrebite. Slučanjo me strpalo di je bilo mjesta...
Nema na odjelu priče. Nikakve. Aparati stalno puštaju zvukove. Iz tijela oko mene čuje se samo stenjanje. Ja bezbrižno javljam ženi, ona me kao smiruje, ja pojma nemam zašto. Pitam jesu djeca zaspala. Jesu davno, nije im drago da je tata opet u bolnici.
Onda mi žena pošalje link, traži da pročitam i govori da se ne bojim. Čitam i bojim se.
Jebem mu.
Ta Krampusova šiba nebi trebala biti tamo. To je koralj koji ako mu se odlomi komadić, putovati će po meni kao metak.
Jebem mu. Hoće u pluća, srce, glavu....
Di na mene...pa tek su mi konce izvadili kad su mi prišili kvadriceps na koljeno.
Koja tromboza? Nemam pojma čuo jesam, ne znam ništa o tome.
Oko tri roštiljam se na nosiljki, nemam kome pisati, mobitel je na izdisaju. Ne mogu ni spavati. Neudobno je, nemam jastuka, aparati cvile, pacijenti jauču, svjetla gore.
Onda sestre konačno ugase svjetla. Jedna ode. Druga kao sova vreba, pogled od jednog do drugog tijela.
Ja se smirio. Mislim, uzbuna je prošla, upao sam u krivo vrijeme.
Sve će biti u redu kad me prebace na taj neki odjel. Kojem ime ne mogu zapamtiti.
Onda se vraća druga sestra. Gura aparat, smješta se između mene i lika kojeg ni ne vidim od paravana. Sestra mu govori da skine majicu. Ja u čudu, pa lik pojma nema di je. Ona ponovi naredbu. Lik opet ništa. Onda se nagne meni i pita "Jeste li gluhi?". A meni govori!!! Pa zašto ja, tu sam slučajno!??? Setra me pod svjetlom aparata čudno gleda. Živčano malo, usred je dežurstva, duga je noć pred njom da se zajebaje predugo samnom.
Veli, stavljam vas na aparate. Pa odradio je doktor to na pregledu...uzalud ću.
Ali mi vas stavljamo na aparate, ako krene na zlo.
A jebem mu. Kakvo sad zlo???? Spoji ona mene na taj Poker aparat, i tek onda nema šanse da zaspim. S tim pipcima po prsima. I mislim kako mi tijelo dirigira tim aparatom. Samo da ne počne pištati...Ne treba mi nikakav Jack Pot.
Onda me preplavio strah. Nemam pojma što muči cimere. Oni su ionako svi u polusvijeti. Neće ni znati što ih je spopalo. A ja potpuno svjestan i mislim, odlomi li se ona grančica u nozi....hoće li me itko stići spašavati. I kako uopće. Zar ću biti potpuno svjestan dok umirem? I što da radim do jutra. I što će biti ujutro? Ako se već dogodi, hoće li mi napisati DOA. Došao je mrtav. Ovdje se samo dogodilo. Nemam odgovora.
Ali mi je koma da mogu odapeti u svakom trenutku. Mislim, djeca spavaju, za suprugu ne znam. I ja sam sa sobom čekam i mislim jel to to. Glupavo da mogu tako svjestan odapeti. Pa se sjetim da se pomolim. Živi mi se. A htio bih da mi cure imaju ćaću bar još malo.
Gladan sam. Žedan sam, piša mi se. Neudobno mi je bez jastuka. Nosila su uska. Ne mogu se okrenuti nimalo. Ne usudim se micati da ne zeznem šibu od Krampusa.
Do jutra čekam hoću li ostati živ. Mislim....noć je za umiranja, dan nosi novu nadu. Pa da mi se zore samo dočepati!
Ovi oko mene nesvjesni. Ako ih zadesi, neće ništa ni znati. Neće znati ni ako se meni nešto dogodi. A ja svjestan svega. I mislim, nije valjda da neko sranje putuje po meni i traži kako da me ubije. Pričao bih, strah se uvlači u mene ...nemam s kim. Nemam kog ni zvati. Roditelje da zovem ...pa da ih ubijem brigom?
U zoru nahrupili studenti. Vizita. Pale se sva svijetala. Vidim da dvoranica nema prozora. Pa nisam ni dnevno svijetlo mogao vidjeti. Hrane nema. Ovi do mene svi na infuziji. Došla je supruga. Nešto priča. Ja mamuran i umoran. Zapravo se ni ne sjećam o čemu smo pričali.
Čekam još satima da se oslobodi krevet. Pravi krevet a ne nosila na kojima sam proveo noć,. Nemam pojma što sam radio i gdje sam bio još par sati. Al ionako hodati nisam mogu niti smio. Trpio sam mjehur. Sve je krcato liječnicima, neugodno mi patku (gusku?) tražiti.
Malo prije podneva dolaze po mene. Poludit ću od pištanja aparata na Intenzivnoj. Nitko još nije došao pri svijesti od pacjenata. Nitko nije dobio JackPot! Srećom! Ne vidim ni tko me gura. Probam se okrenuti i ne mogu.. Al radi to vješto jer gura i ležaljku i vuče monitor. I lijepo miriše pa bit će da je žensko. A teški miris hrane svuda oko mene. Skoro će ručak. Opet ne vidim kuda me vode.
Dolazim do odjela, naziv Hematologija nikad čuo nisam. Al su zidovi šareni a ne sterilno bijeli. I ništa ne pišti. Opet sam ostavljen u hodniku. Nigdje nikog. Napokon sam sam. Napokon imam hrabrosti bojati se noći iza mene.
Podne je. Čujem predivnu melodiju. Pjesma sa zvonika umjesto zvonjave. Mislim si ...otkud mene ovdje umjesto u svom domu i zaplačem. Umjesto zvonjave pijesma! Plačem jer sam sam i jer nema nikog da to vidi. Jer želim vjerovati da je noć zamnom i da ću ostati živ. A ženski glas iza mene, dodirne mi rame i kaže: "Ne bojte se, sad ste sigurni".
Ne mogu se okrenuti da vidim tko me tješi, brišem suze, ispričavam se...
..........
I to je to. Priča o najdužoj noći mog života. Napokon ispričana.
Post je objavljen 22.03.2021. u 01:08 sati.