Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 19.11.2020.
Pogled na moj prozor
Rijetko prolazim ispod svoga prozora.
Idem lakšim, drugim putem
Autom pa u garažu.
Danas ovaj liječi metalne rane kod servisera i hodam od posla
preko Grada pa doma.
Stavljam slušalice, prtljam po mobitelu.
Vrtim jednu pjesmu, iznova i iznova.
Hodam žustro, slušam vlastite riječi.
Kako obrazlažem, uvjeravam, priznajem, molim, preklinjem, zapomažem.
A ne pomaže.
Pjesma me dijeli od zvukova ulice.
Ne osjećam puno, zatvoren sam
Potresi iznutra znače da ću uskoro ostati bez zaštite
Neće me pjesma odvojiti od osjeta.
Evo me, ispred zgrade sam u kojoj živim,postojim
Prošao sam gradom ne skidajući masku
Godi mi da me netko ne primjeti
I svi skrivaju lica.
Iza žaluzina koje obećajem dugo popraviti
vidim pokrete.
Prepoznajem sjenu.
Samo krađa čokolade
penjanjem preko stolice
pa do kuhinjskog regala
daje takav obris.
Nasmijalo me, razveselilo.
Vratilo u svijet gdje uloge nisu skrivene.
Moj dom, moj stvarni svijet.
Onaj drugi gasim.
Stavljam na lice Ulogu i ulazim na toplo.
______
