Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

četvrtak, 19.11.2020.

Pogled na moj prozor






Rijetko prolazim ispod svoga prozora.
Idem lakšim, drugim putem
Autom pa u garažu.

Danas ovaj liječi metalne rane kod servisera i hodam od posla
preko Grada pa doma.

Stavljam slušalice, prtljam po mobitelu.
Vrtim jednu pjesmu, iznova i iznova.

Hodam žustro, slušam vlastite riječi.
Kako obrazlažem, uvjeravam, priznajem, molim, preklinjem, zapomažem.
A ne pomaže.

Pjesma me dijeli od zvukova ulice.
Ne osjećam puno, zatvoren sam
Potresi iznutra znače da ću uskoro ostati bez zaštite
Neće me pjesma odvojiti od osjeta.


Evo me, ispred zgrade sam u kojoj živim,postojim

Prošao sam gradom ne skidajući masku
Godi mi da me netko ne primjeti
I svi skrivaju lica.

Iza žaluzina koje obećajem dugo popraviti
vidim pokrete.
Prepoznajem sjenu.

Samo krađa čokolade
penjanjem preko stolice
pa do kuhinjskog regala
daje takav obris.

Nasmijalo me, razveselilo.

Vratilo u svijet gdje uloge nisu skrivene.

Moj dom, moj stvarni svijet.
Onaj drugi gasim.

Stavljam na lice Ulogu i ulazim na toplo.

______



19.11.2020. u 15:30 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Rođen sam na odjelu za društvene znanosti knjižnice u Vukovarskoj, kad sam imao 20.
Proputovao sam bespućima vlastita uma, i jednog sretnog dana utekao da se ne vratim.
Mjesto sa premalo svijetla za moj ukus.

Zato danas obožavam sve shopping centre u kojima je uvijek toplo, sve bliješti, puno je boja i prodavači su ljubazni prema meni.

Pisao sam negdje drugdje i brisao, i stalno dobivao upozorenja da je to mjesto okrutno i da "nije za mene".
Utekao sam od tamo jer se tamo ljudi susreću, traže partnere.
Svi bi se kao dopisivali, a malo ih je što žele samo pisati s drugima.
A oni koji bi se dopisivali, ljubomorni su jako.


A pisati moram kao i što moram trčati.
Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.
Samo što trčanje nije bez lica.
Nemoš' trčati zamaskiran.

Neloši aditivi ustaljenom životu.

Nisam usamljen, samo sam se naučio osamiti među ljudima.
A nisam mizantrop. Dapače!

Ničeg lijepšeg od upoznavanja drugih se sjetiti ne mogu!
Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.


Zašto pišem


jer tako mogu doprijeti do drugih

jer u društvu teško dođem do riječi

jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja

jer možda negdje postoji netko tko želi slično:
čitati tuđe misli, pisati i biti nevidljiv.

Brojalica

professional logo design
professional logo design

DOPISIVANJE


nessuno.divoi@mail.com

"Kako je divno moći nekome napisati pismo!
Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za svoj stol i uzeti olovku, onako pretočiti misli u riječi, to je doista veličanstveno.
Naravno, jednom kad ih uspijem staviti na papir, otkrijem da mogu izraziti samo djelić onoga što želim reći, ali nema veze.
Sretna sam što sam u stanju osjećati da nekome želim pisati.
I tako ti evo pišem. "

(Haruki Murakami - Norveška šuma).