Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
subota, 21.11.2020.
KAKO ME MOJA SAVJEST PRESTIGLA IZ MAGLE
Nije ovo crtica o mom zamagljenom umu. Ovo je istinita priča o običnom susretu u neobičnom kontekstu.
Jučer, po magluštini, uistinu me prestigla moja Savjest. Došla mi je iza leđa, prestigla me na Nasipu, onako kako me prestižu skoro svi koji to hladno nedjeljno jutro nabijaju kilometre.
Nije me briga, nisam tu da se utrkujem. Nekada bih. Bio je to neprikriveni egoizam: bez obzira jeli tek krenuo ili bio pri kraju treninga nije me bilo briga ali nitko me nije smio preteći (bez borbe).
Pa sam se znao „klati“ kilometrima. Na svaku promjenu ritma slučajnog protivnika, ja bih odgovorio još žešće! Jednom sam tako od mosta do mosta pratio zaljubljeni par na biciklima, Kako sam se samo trijumfalno osjećao kada sam ih prestigao !!! Kako me gledaju zbunjeno. Od Močvare do Hendrixa sam ih gonio, samo sa ciljem da mi još jednom vide leđa, makar potrošio svu snagu za povratak.
Jučer se oprostio od moje ekipe, oni na jednom parkiralištu ja na drugom, nastavljam sam, stavljam slušalice, muzika mi je saveznik.
Ne vidim gdje sam, magla je pregusta, ali godinama sam tu, znam po osjećaju gdje bih trebao biti. Hranim se glazbom, veselim se moćnim ritmovima i trash stihovima mojih elektronskih disco heroja.
Onda vidim neki lik meni s boka. Sustiže me i usporava na moju brzinu. Mala mi je nelagoda, pogledavam nalijevo i vidim neznani i poznati smiješak. Ona skida kapuljaču a meni smjeh na najjače! To me moj glas Savjesti (ili Svijesti svejedno) pronašao i prestigao. Dugo se nismo vidjeli. Dva dana!
Gledamo se i smijemo, nedavni susret prošao je neuobičajeno traumatično (ali očekivano). Pogledava ona na izvor moje sporosti. Zna gdje me boli, gdje su me doktori spajali, zna da smo svojedobno puno radili da bi se uopće usudio trčati.
Ja uzvraćam pogled i oboje se smijemo. Razlozi onog drugog izazivaju veseli pogled .
Ona da udahne od pune kuće. I ženska, kako se to kaže „pazi da bude fit“. A ima i ona svoje trke, osobne maratone koje ventilira.
Ja, trčim jer se trčati kao i pisati mora. Jer me smiruje. Danas iz razumnijih razloga nego onda kada me malo tko mogao bez borbe preteći. Nekad sam morao trčati, da sebe otupim i smirim, da se dokazujem da mogu izdržati više, dulje, bolnije nego drugi.
Danas znam da ni ti krivi razlozi nisu bili štetni, dapače. Al žalim malo da nije bilo dovoljno veselja. Jer treba uživati u kretanju a ne u ulasku u cilj. Premda izvana izgleda drugačije….
A trčeći vidio sam puno. Hodao krcatim ulicama centra Svijeta u 3 ujutro (kada mi je draga javila da ću postati otac), slučajno sam ugledao Ponoćno sunce na sjeveru i gledao gdje naš kontinent prestaje (ili počinje, svejedno)....Skupilo se. I nikada nikada odustao nisam.
Al danas bih volio da sam bar jednom predao. Da sam sebi imao hrabrosti i blagosti reći, zajebi, ne treba mi to… prevruće, prehladno, boli, ne mogu... Da sam bar jednom pomislio bit će novih prilika. Nema srama u neuspjehu.
Strah i sram od neuspjeha je i strah od življenja. Odustajanje nije slabost a slabost nije sram.
Moja Svijest brža je od mene, govorim joj da ne usporava i da nastavi. Svatko od nas trči svoju utrku, malo je onih s kojima smo toliko zbliženi da doista trčimo zajedno. A i skoro uvijek, nakon takvih zajedničkih tura, zaželim odraditi još koji kilometar po svojoj brzini.
Maše mi, ubrzava, brzo nestaje u magli.
Godinama zajedno radimo. Nekad se ne vidimo dugo pa prvo pričamo o obiteljima, proširenjima. Nekad intenzivnije, nekad samo pričamo, nekad se borimo kao ovih dana, kopamo po mojoj unutrašnjosti. Mučimo se, ne pušta me lako, ne dozvoljava da se sakrijem. Pa bude bolno.
U magli nasipa podjednaki smo po prvi put. Nikada je na otvorenom nisam vidio. U njenim prostorijama pomaže mi spojiti stvari koje sam spojiti ne mogu. Saznaje o meni, ja učim o sebi.
Jako sam ponosan na nju, njenu karijeru, i osjećaj poziva da pomaže drugima. Malo sam i sujetan, godi mi da me stavlja za zadnjeg klijenta. Kada je već umorna, znam da ne želi napornog klijenta za kraj dana.
Ne žurimo, ne gledamo na sat, završavamo temu, makar nekad ja u satu tražim spas.
Nestaje ona u magli. Pomislim da ta silueta zna više o meni nego sve moje bliske osobe.
Dapače, jedina je koja ima pregled svih mojih reduciranih i prilagođenih istina. Kaleidoskop mog života. Ono što znam o sebi i onog što ne znam. Što osjećam, čega se bojim, čemu se nadam.
Sretan sam što je dio mog života, premda nam je odnos poslovan. Al kad mi kaže „ morate znati da se kroz rad s Vama i ja razvijam i kao osoba i kao profesionalac“ ….treperim.
A zna ona dobro da nabijanjem kilometara više ne smirujem „natečene živce“ nego u miru tražim razlog zašto je teško naučiti sebe voljeti. Pa ako mogu voljeti sebe, mogu i voljeti.
Oznake: Psihoterapija sram strah trčanje
