Tvoje su pjesme kao torta.
Od želea.
Čim ih vidim, znam da mi neće biti lako.
Okrećem ih, gledam.
Pitam se o čemu govore.
Gledam slike koje se spajaju, mučim se da ih sve pobrojim.
Pa kako ih okrećem, tako mi drugačije svaki put izgledaju.
Neke nestaju, druge se pojave.
I ne znam kako ih upakiraš.
Oblikuješ.
Pospajaš.
Znam da nije svha torte okretanje.
Da ću morati i probati.
I pohvaliti te.
Ali kad ne razumijem kako ih radiš???
Kako sastavljaš te slike i sve ih sačuvaš providnom smjesom.
Pa mi se čini da je grijehota zarezati, razdvojiti, izdvojiti i narušiti cjelinu.
Ali ne razumijem kako to radiš???
Kako tu sliku sačuvaš i zašto se mijenja kako ja mijenjam perspektivu?
Pa probam taj tvoj kolač.
Moram u jednom trenu.
I osjetim toplo i hladno.
Ne znam kako...
Trudim se.
Trudim se jako. Ali svejedno ne razumijem kako to radiš….