Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 11.02.2022.
43kn za narudžbu, ostaviti ili ostati?
Prolog: mučim se s ovom bezveznom pričicom. Nisam siguran jeli meni važna. I sumnjam da bi drugima bila interesantna.
Al se mučim danima završiti ju. Izaziva mi nemir.
Pričica ima ovakav sinopsis.
....
Dođem neopterećen u shopping centar.
Poslje posla, na kratko.
Preuzeti kupljenu online odjeću i kupiti vješalice.
Jer nam vješalice vječno fale doma.
...ok počeo sam širiti a ovo je samo sinopsis....
Imam namjeru odraditi trkači trening navečer pa odlučim nešto pojesti. Mikromanagment.
Ako ogladnim, teško ću se prisiliti na trening. Ako doma jedem, proći će me trkački entuzijazam za naporom ("bolje probavljati na toplom, nego trčati na hladnom") pa možda bolje da se sad nahranim.
Pred lokalima sam - food court.
Kao siroče buljim u elektronske billborde s ponudom.
Nema gužve, nema kupaca i gladnuša. Radni je dan.
Konačno izabirem između krilaca i kebaba.
Kucam po displayu narudžbu, uzimam račun s brojem.
Nigdje nikog. Pa mislim da ću odmah dobiti naručeno.
Ali klinac!!!!
Momak u kuhinji neumorno i ravnodušno peče za pločom,al nema nikako mog objeda.
Tupo se ogledavam. Stojim, mislim sad će.
Muškarac i žena za stolom lupaju selfie.
Ne kužim jel joj to sin, muž ili partner.
Takvo neko lice ima.
I što će im uspomena na prazni centar i oglodana krilca?
Iznimno se veselo i usiljeno cereću prema mobu.
Čak mi djeluju sretno.
U 17:15?
U shopping centru?
Onda zaposlenik mjeseca slaže sendviče, tortilje, kutijice zatvara.
Mene nema i nema.
Pizdim lagano.
Pa se odnekud dogegaju dostavljači.
U onim uniformama i kockama na leđima.
I sve odnesu! Kao neki kormorani.
Razjape kutije i sve utrpaju, i odlebde.
Barem saznajem zašto mi hrana kasni iako nitko nakon mene nije ni došao.
Nije ni prije, pusto sve podosta.
Lik počinje peći novu turu.
Ja gladan, tup, čangrizav, osjećam se prevaren. Osvetoljubljiv.
Osjetim poriv da zajebem narudžbu i kupim slatki cookie, kojeg izbjegavam.
Trebam samo pokazati slasticu, platiti, ...uživati u inzulinskom udaru.
Odmah, bez čekanja.
Instant hranjenje a ne k'o ovo..."hoće...neće".
Što me sprječava?
Ništa. Možda 43 kune i ispresavijani račun u ruci?
..
Razmišljam što rade s hranom koju kupci ne podignu?
Zovu broj par puta. I onda?
Bace, sami pojedu, ostave sa strane...?
Ostave li jelo da se ohladii, salata se sparuša a pommes postane odvratna gumirana masna smjesa.
Neće valjda sami to pojesti. Nemožeš raditi i jesti hranu u fastfoodu. No čens. Nije to hrana (niti je hrana niti je za svaki dan).
Beskonačno kasnije, a zapravo nakon nekih 15 minuta čekanja, zovu moj broj.
Dobijam hranu bez vilice za salatu (uzeo u velikom meniju umjesto pommesa).
Ustajem i tražim vilicu.
Drvena je. Eko je. I treba mi.
Juice sam dobio u bočici bez čaše. Koju nisam htio tražiti. Nije mi se ustajalo. Mogu piti i iz boce.
Pa sam jeo. Par je otišao.
Žvačem i gledam curu za šankom bara. Dreadloksice, crna sileđijka, tetoviranih ruku i ramena. Nema kupaca, svejedno premeće gajbe, boce, oprane čaše.
Marljiva cura. Negdje je između nevesela, koncentrirana i "ne bulji u mene".
Nezadovoljan sam odlukom da ostanem čekati hranu.
Zamišljam bih li bio sebi autentičan, da sam ostavio splačine u protuvrijednosti 43 kn, da se ne osjećam ....naivnim/prevarenim...ni sam ne znam kako.
Ionako nema nikog da svjedoči mom otporu.
A čemu sam se to opirao?
Mislio sam da je restoran prazan.
Išao na ideju da im pomažem da bar nekakav promet imaju.
A oni zapravo u miru rade za one koji su lijeni da naprave objed kod kuće, pa naručuju.
Fast food i dostava...
Ja im zapravo smetam. Trebaju me poslužiti, a neda im se.
i prljam stol.
i tacnu trebaju odnjeti.
...
I to je sve.
Zapravo, toliko je nebitna ova epizoda da ću je ostaviti ovako.
Između pričice i sinopsisa.
Stoji mi u blogeditoru danima, i nekoliko puta me savladala.
....
Oznake: Dvojba
