Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 17.02.2022.
ISPRAŽNJENI KOVČEZI
...........
Dugo sam ih čuvao.
Nisam ih otvarao kao nekad.
Uzimao uspomene kao odjeću koju više ne nosim.
Ili si ju ti ostavila.
Naučio sam da uspomenama treba dozvoliti slobodu.
Da ih ne smijem držati u rukama, mirisati, prizivati.
Čuvati zatvorenima.
Susreli smo se.
Nismo si htjeli biti stranci.
Probali smo.
I nije uspjelo.
Mene je isprva zaboljelo.
Otvorila se Želja.
Bacio sam u zrak svilene, fine uspomene i očekivanja.
Priželjkivao sam da će se obući Zrakom.
Da će dobiti Oblik.
Ozivjeti
A samo su klonule na pod.
I nestale na svijetlu i u sadašnjosti.
Otvorio sam sve kovčege koje sam čuvao.
I sve ih gledao kako kopne.
Želje i isčekivanja.
Nestaju dostojanstveno.
Rekao sam ti da te još volim
Imao sam zadržanu ljubav, da.
Nestala je i ona... nisam ti imao što za reći.
Nemam ti što ni napisati.
Nemam što podijeliti s tobom.
Lakše mi je što mi se ne javljaš.
Nisam tvoju zadnju..."kako si" poruku....pročitao nego idući dan.
Iznenadio se.
Očekivao sam da si uzela si oštre škarice, isjekla sva moja nadanja, i sada ćeš mi sitne oštre komadiće iščekivanja bezbolno istresti na dlan.
A nemam ti što prenijeti.
Podijeliti sa tobom.
Ni ti meni neznaš reći
Nego..."kako si?".
Počet ću iznova brojati dane od tvoje poruke.
Da nećemo više kopati po ruševini.
Nismo isti ljudi.
Nije isti Svijet oko nas.
Ostaje nam doba Upoznavanja i doba Spašavanja.
Nemamo si više što za reći. Zar me doista želiš uklopiti u beskonačnu svakodnevnicu?
I zašto si mi rekla..."imali smo sve, danas ništa...".
Ti si prekinula tišinu!
Nisi ti više jača od mene!
A što bi trebali imati nakon ljubavi?
Imamo uspomene
Svoje sam oslobodio.
Ukazale se i ugasile.
Bili smo drugačiji.
I Svijet je bio drugačiji.
........
Oznake: emocionalni tereti
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 09:51 •
0 Komentara •
Print •
#
