Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
ponedjeljak, 28.06.2021.
San o električnoj jegulji
Ima li išta gore nego se ustati rano, pa natrag u krevet i onda sanjati konfuzno?
Ali baš konfuzno.
Jučer sam trčao relativno rano uz more. Urbano je ovdje kod svojte, ništa specijalno romantično, samo hot hot hot ako ne krenem prije užege.
Pa sam plivao par puta, za ozbiljno. Isto ništa romantično, nije otok, nije divljina, ništa žešće pitoreskno. Ali je blizu ta gradska plažica i more je osvježavajuće a pogled dovoljan za opaliti naslovnu sličicu za društvenu mrežu.
Ustao sam prije sunca, morao u podrum po trajno mlijeko. Zaobišao čopor mačaka, pazio di stajem, jer sam bio bos.
Doručkovao, rastegnuo se i odustao od trčanja. Tri jutra za redom trčim, cure spavaju, punica hrče, žena jučer otišla raditi.
I odlučim se vratiti u sobicu, ventilator radi, mobitel pun. Neda mi se danas trčati.Hoću se rastezati u neudobnom krevetu, ostalo još sasvim malo starog godišnjeg.
Mislim pročitati što ljudi pišu, možda otvoriti neko novo čitanje, stavio sam muziku na slušalice s kojih je pala jedna silikonska kapica pa mi ne leži dobro u lijevom uhu. I za razliku od Dorothy, koja je usnula magično magični san, ja sam usnuo u neki magično realistični svijet.
....
Da smo obiteljski otišli na skijanje i to brodom. Putovanje valjda III klasa. Svi spavamo u istoj dvoranici. I svi su u punoj opremi. Mi i drugi putnici. Miris momačke svlačionice. Nitko se ne buni, svi u iščekivanju avanture.
Onda smo se iskrcali u Englesko i tu mi supruga objašnjava da jednu od kćeri trebam ostaviti u školi jezika. A što s drugom?
Pa mi govori da se javim domaćinu psihologu oko kojeg se okuplja sve više ljudi i ja mu ne mogu prići. Simpa tip ali stalno mu netko prilazi. A ja pojma nemam što da ga pitam.
Dok se guram, skužim da nemam pojma di sam u Engleskoj. I svakog pitam u kojem smo gradu, i gdje je ta škola. Smiju mi se.
Dok se probijam kroz krovni party izgubio sam svoje iz vida. Trčim okolo tražeći ih, vidim da mi nestaje odjeća sa svakim pokušajem da ulovim nekog tko bi mi odgovorio. Ostajem samo u tamnoplavoj majici i bijelim gaćama. Noč je.
Pokušavam pronaći nešto za obući, spuštam se s krova i nalazim se na rukavcu riječice u delti Neretve.
Zvizdan je, vruće je. Mokrim po staji građenoj od ružnih sivih blokova, pa prekidam jer prolazi seljak koji tjera kravu i pozdravlja me ljubazno.
Dolazim do kanala i u plitkoj vodi vidim golemu električnu jegulju na kojoj su prikačeni mjerni uređaji. Antene i kamere. Malo je vode, mogao bih dirnuti opasnu ribu.
Prilaze mi djeca, pitam di su bila. Vele..."pa tu...", ništa ne objašnjavaju niti ih išta brine.
Pokazujem na opasnu ribu i svi sjedamo na platformicu koja nas polako nosi nizvodno.
Mini splav se polako okreće i vidim da supruga maše kameri prikvačenoj na glavu jegulje.
Sa zvučnika nas pozdravlja glas ljubazne profesorice biologije koja objašnjava projekt praćenja eko sustava, vidi nas ona jasno, objasnit će nam sve i želi nam ugodno putovanje.
.......
Probudio sam se nesuvisao i odlučio zapisati san.
....
Oznake: san
