Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

srijeda, 02.06.2021.

Kada ne ide milom…onda ide u shopping centru


................
Kada ne ide, kada nešto zajebem (ne jako gadno), nego onako…kada znaš da nisi dao od sebe sve ili bar dovoljno, onda utjehu tražim u Shopping centrima.
Briga me. Volim trivijalnosti. Volim šarene boje, volim kad je dobar razglas, volim kad mi se prodavačice smješe i nude nove mirise. Volim šarene izloge. Besmislene popuste i akcije.

Volim kad mi se teta u omiljenom dućanu nasmije i opomene me da imaju samo jedan broj moje veličine novih traperica pa da nikako ne čekam nove Glorija kupone. I svaki put padnem na trik. S puno veselja! Evo me, posljedično, danas na poslu, u laganim ljetnim hlačama, u kojima ću voziti na more popodne. Nadam se. Glupo je gubiti jutro i propustiti prvu ovogodišnju kavu na moru.

Nisam puno zeznuo jučer. Kraj je semestra učenja jezika. Kojeg uopće nisam doživio. Još od jeseni. Pa kasnije od nesretnog lockdowna. Mrzio sam lekcije na Zoomu. Uglavnom sam poskrivači tipkao na mobu. Nisam učio, čitao, nisam se trudio se nego sam se samo tjerao da Zoomiram. I kasnije da dolazim na lekcije. I gušio se pod maskom i samo pogledavao na sat, dali se približava kraj.

Jučer sam došao bez volje na test. Bez imalo volje. Samo s nelagodom. Ali došao sam. Ostalo mi to još iz davnih dana, da je bolje doći i APP ili preuzeti odgovornost za neuspjeh. Sve je bolje nego nego pobjeći ili se nadati odgodi neugode. Pa sam u čudu čitao 10tak minuta pitanja. Nadao sam se da će biti zaokruživanje. Ma jok!!
Majke ti… zadaci tipa: napiši četiri rečenice kakav trebaš biti susjed….napiši dva mini dijaloga…napiši četiri svoje želje. Jebbemu miša! Nije moglo biti gore! Ono kad moraš razmišljati i biti kreativan. Ja se nadao a), b), c) ili d). A ono traži od mene da uključim imaginaciju na jeziku kojeg sam prestao željeti učiti i ostavio ga se. Samo je sad došlo do kraja.
Nisam više u srednjoj. ne mogu pasti razred. Ne želim tamo sjediti predugo. Pa s nelagodom objasnim prof da „ne ide“. A gospođa, nažalost, s puno više vlastitog razočarenja i nezadovoljstava pokušala nekako prihvatiti moju objavu neuspjeha. I uzrujala se. Zapravo ja nju! Poprilično ju naljutio ...
A nije ni poraz ni neuspjeh, samo sam izgubio i smisao i potrebu za takvim dokazivanjem. Jer imam hrpu diploma koje su služile samo da me mrcu podupru u CVima, da mi daju uvjerenje da vrijedim. Srećom (bar se nadam) ne treba mi više takav oblik samopriznavanja.

Ali malčice boli nelagoda od neuspjeha i ustajanja tamo pred drugim polaznicima koji su ostali pisati.

Pa sam se zato, izašavši s testa i ostavivši neispunjeni test, uputio na Ultimativna Mjesta Utjehe. Vozio po popodnevnom suncu koje napokon i liči na ljeto. Parkirao se na krovu Citya. Zapišao teritorij…oprostite…. onako u smislu „selfcuddlinga“ ili „samotetošenja“ jednakim rasporedom obišao uobičajenu dozu dućana. Manje-više isti raspored, ista navika. Krenuo sam gledati naglavne slušalice koje ne smijem kupiti jer imam 4 para bežičnih slušalica (a moram, nisu sve za istu svrhu). Pa neću moći doma smisleno/ikako opravdati taj trošak. A i nezgodno je po kući izolirati se sa slušalicama na glavi.

Onda se mrcu vratim na izlog knjižare gdje ližem izlog ali ne ulazim. Čeka me već doma Murakami i Milivojeveć (od kog ću odustati jer nije to za mene) uz Glamuzinu, Cognettija, Serjanovića i Dahl koje čitam.
Pa onda preskačem omiljeni dućan jer je u njemu drugi kupac a ja želim punu pažnju prodavačice koja mi iz dućana veselo maše. Ma velim, Shopping centri su feel-goood-places gdje mi se svi vesele, smješe…

U meni malo prevelikom i ne baš intimnom dućanu probavam markiranu majicu koju duže zagledam. Napokon mi dobro stoji! Ali mi fali doživljaj kupnje! Nitko me ne poslužuje…gubim entuzijazam i odlazim. Odustajem od 15% sconta. Dolazim do food courta. Veseli me da gledam ljude kako napokon sjede za stolovima i mlate po hrani iz kartonskih kutija. Obuzdavam se, obuzdavam se i od čokolada-lješnjak cookija od 10 kuna. A nekad sam ih znao poskrivečki po 2 komada umlatiti. I od djece bi ih skrivao….Al šta ću. Neka se hrane zdravije od mene!

Ni nakon 40tak minuta nisam uspio gorki okus odustanka od testa zamijesiti u kupovinu niti u junk foodu pa sam se krenuo na posljednje preostalo Utočište. Omiljeni mi dućan odjećom, gdje me dočekuje gospođa sa dužnim poštovanjem. Kao što prave kockare jedva čekaju u casinu. A što mi ne smeta. Dapače! Došao sam se utješiti! Prodavačica je zgrožena mojom (konkurentskom) majicom koja mi visi. Uzeo sam je zabunom, mislio da je prošla sužavanje. Nudi mi njihovu majicu ali je preoptimistična. Nisam još došao u tu fazu i oblik tjela koji mi trenerica želi za jesenji povratak ozbiljnijem trčanju (trkama). Pa odustajem. Bez srama. I skužim da me i napuštanje testa više ne tangira. I izlazim sa novim trapericama. Ponosan. Šta ću? Nisam učinio neko dobro djelo ali sam sebi ugodio.

Pa sjedam u auto natrag prema drugom, puno manjem shopping centru. Gdje vježbam. A vježbati moram jer mi trenerica dala 2 tjedna obaveznog odmora od trčanja. Prije nego krenemo na treninge brzine. Pa me čeka teretana, malko nevoljno jer mi više paše trčanje po nasipu. Umjesto cookija, koji me vreba i ovdje, kupujem 2 mjerice jagoda dok ih još ima. Ovih naših, pravih. Zeza me to logistički jer se moram sa jagodama vratiti opet u garažu, ostaviti ih u autu. Da sam znao da ću ih kupiti nebi torbu teglio gore-dolje. Nije sad baš neki napor ali nisam nesputan... Nije mi se dalo odmah kvarit ugođaj ljetnog sumraka pa izlazim van do Dubravice. Tražim onaj dugački sendvič od pršuta.

A vani…pjeva žena, lik ju prati na gitari priključenoj na razglas. Pjevaju ono što ne želim čuti u tom trenutku….“ima neka tajna veza…“Neću! Nije pošteno! Ne uklapa se u moj sterilni svijet shopping centara i instant karme! Žena je dobra, lik je dobar. Pjesma je bolna. Sendvič je dobar. Slušam ih i ja i dosta sramežljiva skupina lokalnih. Ali su se zaustavili i slušaju. I ja. Prevelik mi je šok gledati kako pjevačica ostavlja dušu na ulazu u shopping centar. Gdje inače ostavljam pare, vrijeme i brige. Pjeva žena poslije još par tužnjikavih domaćih vječnih nostalgičnih pjesama koje baš zbog toga izbjegavam (Arsen, Čolić). Nekako izdržim. Jer sendvič mi paše. Pašu mi zadnji sunčevi odrazi na okolnim zgradama. Razdragana lica i tijela koja se pomiču u ritmu glazbe.

Ali mrzim što sam natrčao na „tajnu vezu“. Jer ona ne postoji! Postoji samo ovaj dan, ovaj trenutak. Ljudi u mom životu i ja u njemu. Nikakva tajna veza ne postoji! Prestao sam vjerovati u taj mambo –jumbo!!!!

Srećom, koncert prestaje, pjevačica se predstavlja, predstavlja i svoj bend od kojih su samo njih dvoje tu. Odjavljuje se. Namještam torbu za teretanu, stavljam vrećicu sa dvije mjerice jagoda za 35 kn u jednu ruku, drugom ubacujem novčanicu u krcatu kutiju od gitare.Zaslužili su. Na njihovo „hvala Vam“ promrmljam kroz masku da su dobri. Al pizdim što su me tako zatekli sa „tajnom vezom“. Koja ne postoji. Pa uranjam u podzemni svijet betona, prvo pod zemlju, ostaviti jagode u auto, pa liftom na krov. Gledam ljude kako uživaju na terasi, izbjegavam opet cookie i odlazim malo namučiti tijelo i živjeti u trenutku.

Oznake: čokoladni cookie

02.06.2021. u 10:41 • 16 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (7)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (7)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nessuno Di Voi - o autoru

Pisati moram kao i što moram trčati. Smiruje i organizira mi misli. Jedna od onih kompenzacija koja izvana izgleda sasvim korisna.

Mene ljudi bolje razumiju nego ja sam sebe pa zato pišem i čudim se da to netko čita.

Zašto pišem?

-jer tako mogu doprijeti do drugih.

-jer u društvu teško dođem do riječi.

-jer sam introvert pa ni ne volim velika okupljanja.





...



"You never need to apologize for how you choose to survive! (CvR)"