Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 20.09.2022.
Vježbanje tuposti (normala?)
Ne znam jeli ovo razina kojoj podsvjesno težim. Razina postojanja i prihvaćanja. Ne tražim niti trebam. Dobro je, dobro mi je. Postojim, trajem, otporan sam.
Ne pišem. Ne čitam. Ne kopam, ne istražujem. Nisam nemiran. Ne trebam glazbu za pozadinu. Ne trčim. Još ne smijem. Ali hoću. Nekoliko dana me nelagoda zaustavi, ali hoću.
Ne radim. Doma sam. Igrao sam se nekoliko dana mahnito pa sam prestao. Zamolio djete da odnese igrucu sa sobom. Pa ovisnički zažalio. Odhodam i odvježbam. Pogledam filmove i zaboravim ih. Svidjela mi se talijanska serija o apokaliptičnom svijetu u kojem su odrasli umrli a djeca umiru sa pubertetom. Ne mogu pokrenuti zadnju epizodu, za koju čitam da ostavlja optimizam.
Prijelaz sa ljeta na jesen sam proveo u hibernaciji. Bolnica, ni iz čega. Otišao sam subotu navečer na hitnu zbog sportskih bolova i da izbjegnem naručivanje. Sam se odvezao. Uzeo sam samo knjigu. Ni punjač, da ne zacopram, mislio sam, ne treba mi, bit ću iza ponoći doma. Primili me jer sam bio kod njih. Ljubazni svi i oprezni. A ja čitao Zeleno svijetlo i čavrljao. U tri ujutro mi ljubazna doktorica rekla da ostajem i čekam specijalisticu. Koja me poslala na odjel. Da se krećem i hodam, to su mi odmah zabranili. Doma naravno uzbuna.
Zbunjen sam bio, i samo malo prestrašen. Sve se ponovilo, al je onaj put bilo dramatično i posve neizvjesno. Pustili su me nakon tjedan dana. Bilo je ljeto. Dani vrući, noći pod klimom. Otad vježbam Tupost. Zaboravio sam lica bolnice. Jedva se sjetio cimera. Jedva. Doktore zaboravio. Sjetio se sestre sa odjela. Lijepo se zezali, pogledavali. Gledala me kao muškarca a ne bolesnika. Pa mi je godilo.
Mjesec je dana kako mi prolaze dani. Ne gledam ni u sebe ni oko sebe. Nekad se javim na telefon, uglavnom ne. Ljudima koji su mi od važnosti, javljam se. Kasnim ali se javim. Nemam nemire, nemam potrebe, nemam sjajnih trenutaka. Zato sad pišem, da mi ostane zapis. Nisam na autopilotu, kada mehanički odrađujem. Svega sam svjestan, samo me ne dotiče. A i autopilota spominjem provokacije radi. Pokupio sam taj izričaj ("ljudi na autopilotu") u ovo doba godine.
Odradim, odreagiram. Bio sam po najgorem pljusku na roditeljskom sastanku. Nečija mama došla sa suncobranom. Bio sam i kod doktora. I u gradu neobrijan tražio okvire za naočale. A onda svako malo ugledam sebe mrcu zarasla, pa se poželim urediti.
Ništa ne trebam. Sve imam. Ništa da kupim pa da me razveseli. Izišao sam iz dućana.
Muči me pušenje. Ne smijem. I skrivao sam se. Smetalo mi za efikasnu tupost. Da mi se dan vrtio oko skrivanja. Odustao sam.
Trebala mi je izgužvana kartica parkiranja da me podsjeti na dan početka Tuposti. Aerodromska. Ništa ne odgađam, ništa mi ne fali, ne smeta. Samo pomičem život za koji tjedan.
....
Oznake: Tupost
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:01 •
0 Komentara •
Print •
#
